Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Kž-285/2023-6
Šibenik, Stjepana Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Nives Nikolac, kao predsjednice vijeća, Dubravke Škalabrin i Branka Ivića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivane Šimac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog DB, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. Kaznenog zakona (NN 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje u tekstu KZ/11.), odlučujući o žalbi AB, oštećenika kao tužitelja, podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 12. listopada 2023. poslovni broj: K-1663/2020, u javnoj sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025. u nazočnosti oštećenika kao tužitelja i punomoćnika odvjetnika Joška Biliškov,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba oštećenika kao tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 12. listopada 2023. poslovni broj: K-1663/2020 na temelju članka 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20., 80/22. i 36/24- dalje u tekstu ZKP/08.) optuženi DB oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv osobne slobode - prijetnjom - opisano i kažnjivo po članku 139. stavak 2.
1. 1. Temeljem članka 149. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku oštećeni kao tužitelj AB se obvezuje naknaditi troškove kaznenog postupka.
2. Protiv te presude žali se oštećeni AB po punomoćniku oštećenika Jošku Biliškovu, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (čl. 467. st. 1. t. 1. u svezi s čl. 468. st. 1. t. 11. Zakona o kaznenom postupku) i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 467. st. 1. t. 3. u svezi s čl. 470. ZKP/08) s prijedlogom da Županijski sud postupajući po žalbi pobijanu presudu ukine i uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ukoliko smatra da nema bitne povrede odredbi kaznenog postupka i da je činjenično stanje dovoljno razjašnjeno da je preinači i okrivljenog proglasi krivim zbog počinjenja predmetnog kaznenog djela.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Na zahtjev oštećenika kao tužitelja, stranke su obaviještene o sjednici vijeća, a sjednica vijeća je održana u nazočnosti oštećenika kao tužitelja i njegova punomoćnika, te u odsutnosti uredno izviještenog optuženika u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08.
5. Žalba oštećenika kao tužitelja nije osnovana.
6. Oštećenik kao tužitelj ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., nakon čega reproducira tu zakonsku odredbu.
6.1. Nastavno obrazlažući čime je ta povreda konkretno ostvarena, žalitelj prije svega ističe da postoji proturječje izreke i obrazloženja, jer ukoliko je prvostupanjski sud u obrazloženju već utvrdio da je optuženik doista žalitelju izrekao riječi, na mjestu i u vrijeme kako je to bilo činjenično i pravno opisano u optužnici, onda se imala donijeti osuđujuća presuda jer su tako izrečene riječi objektivno podobne da kod svakog prosječnog građanina izazovu osjećaj straha i uznemirenosti. Žalitelj ističe da je Sud, u obrazloženju presude propustio navesti navod oštećenika da ga je optuženikova prijetnja uznemirila i da se on bojao da bi ga optuženik stvarno mogao financijski uništiti. Daljnju proturječnost žalitelj vidi u tome što sasvim krivo ocijenio kontekst čitavog događaja, pri čemu je iznio zaključke koji nemaju uporišta u sudskom spisu i provedenim dokazima, a posebice nije stvarno cijenio iskaz oštećenika iako mu je formalno poklonio svoju vjeru, niti je cijenio stvarni sadržaj raspravnog zapisnika Županijskog suda u Zagrebu br. K-65/16 od 19. studenog 2019. g
6.2. Naime, prvostupanjski sud je u razlozima pobijane presude u cijelosti pravilno i bez proturječja iznio bitan sadržaj svakog izvedenog dokaza te je savjesnom i sveobuhvatnom analizom, koja je iznesena iscrpno i temeljito, dao ocjenu vjerodostojnosti tih dokaza te pobijana odluka sadrži razumljive, dostatne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama pa tako i o tome jesu li izrečene riječi, obzirom na okolnosti u kojima su izrečene, objektivno podobne da kod osobe kojoj je upućena izazovu opravdan osjećaj straha i uznemirenosti. U biti, takvim žalbenim navodima, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, žalitelj nastoji dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a o tome će više biti riječi u nastavku ove odluke.
6.3. Zbog svega iznesenog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju ističe ovaj žalitelj.
7. Žalitelj smatra da je počinjena i relativno bitna postupovna povreda, jer da sud uopće nije utvrđivao činjenice na teret optuženika, mada su one proizlazile iz dokaza koji su provedeni u postupku, te mada se, pravilnom sudačkom ocjenom izvedenih dokaza, upućivala nužnost donošenja osuđujuće presude. Radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje na sve prethodne žalbene navode.
7.1. Ovakvim žalbenim prigovorima, žalitelj kao i prethodno zapravo nastoji dovesti u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a o tome će se očitovanje iznijeti u daljnjem dijelu obrazloženja ove odluke.
8. Pobijajući presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio provedene dokaze te na temelju takve pogrešne ocjene izveo i pogrešan zaključak kako nije dokazano da bi optuženik počinio inkriminirano djelo. Pritom žalitelj, iznosi vlastitu subjektivnu analizu dokazne građe, traži preocjenu izvedenih dokaza, u smjeru potvrde tvrdnje da izrečene riječi predstavljaju prijetnju koja je bila objektivno podobna da kod osobe kojoj je upućena izazove opravdani osjećaj straha.
8.1. Tako žalitelj ističe da financijsko uništenje bilo koje osobe, u kontekstu spominjanja kuće i djece, svakako daje ozbiljnu dimenziju izrečenim riječima, te su iste objektivno podobne da se drugi uznemiri i ustraši. Ovo tim više što navedene riječi oštećeniku upućene od strane osobe koja je, prije toga, bila osuđivana, upućene su iz automobila, nakon održane sudske rasprave u kojoj je počinitelj bio ispitivan u svojstvu svjedoka, a u predmetu u kojem oštećeni ima položaj jednog od optuženika, te je i sam oštećeni u svom iskazu izričito naveo da su ga izrečene riječi prestrašile i uznemirile, što prvostupanjski Sud uopće nije uzeo u obzir, zbog čega je, u tom dijelu, nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
8.2. Dakle, žalitelj kritizira analizu i ocjenu dokaza koju je dao prvostupanjski sud iznoseći vlastitu analizu i ocjenu dokaza iz kojih izvlači zaključke suprotne onima iz prvostupanjske presude.
8.3. Međutim, protivno navedenim žalbenim prigovorima, po ocjeni drugostupanjskog suda, nisu s uspjehom dovedena u dvojbu pravilna utvrđenja odlučnih činjenica po prvostupanjskom sudu. Naime, prvostupanjski je sud vrlo temeljito i s potrebom kritičnošću pristupio ocjeni izvedenih dokaza, nakon čega nije našao dokazanim da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen.
8.4. Naime, suprotno stavu žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud pri procjeni ozbiljnosti prijetnje, sadržaj izgovorenih riječi: "Šta je šupak, mene će tvoj odvjetnik nazivati kriminalcem, ja sam tebe pustio u svoju kuću, ti si mene pustio u svoju kuću, znam ti djecu i sve ćeš mi do zadnjeg novčića vratiti, uništiti ću te financijski", stavio u kontekst okolnosti u kojima su riječi izgovorene. Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da se radilo o slučajnom susretu na cesti, neposredno nakon sudske rasprave u vezi kaznenog postupka protiv CB, na kojoj je DB ispitan u svojstvu svjedoka, te da su između optuženika i oštećenika ostali neraščišćeni neki računi u vezi kaznenog djela zbog kojeg se protiv obojice vodio kazneni postupak. Stoga kada se sadržaj izgovorenih riječi dovede u vezi sa okolnostima konkretnog slučaja pravilno je daljnje utvrđenje prvostupanjskog suda da je prijetnja financijskim uništavanjem izrečena u kontekstu "vraćanja" novca u vezi kaznenog djela, a što na kocu proizlazi i iz sadržaja prethodno izgovorenih riječi "sve ćeš mi do zadnjeg novčića vratiti", a ne u kontekstu spominjanja kuće i djece, kako to želi prikazati žalitelj. Naime, već iz sadržaja izgovorenih riječi proizlazi da je optuženik "kuću i djecu" spomenuo u kontekstu isticanja ranijih bliskih odnosa što jasno proizlazi iz izričaja " ja sam tebe pustio u svoju kuću, ti si mene pustio u svoju kuću" čime je zapravo manifestirao razočaranje zbog odnosa prema njemu na raspravi, gdje ga se prikazivalo kao kriminalca, iako on smatra, a kako to proizlazi iz njegove obrane da je upravo oštećenik imao krucijalnu ulogu u kaznenom djelu zbog kojeg im se obojici sudilo. Pri tome nisu od značaja žalbeni navodi kako u postupku nije utvrđeno da bi oštećenik bio dužan optuženiku, niti da bi branitelj tijekom rasprave uistinu optuženika nazivao kriminalcem. Naime, u postupku nije bilo ni potrebno utvrđivati istinitost navoda koji se inkriminiraju optuženiku, već iz sadržaja istih u okolnostima i kontekstu cijelog događaja procijeniti jesu li (i koje) izgovorene riječi, objektivno prikladne da kod oštećenika izazovu strah. Stoga je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da obzirom na povod, način i kontekst u kojem su riječi izgovorene nije dokazano da bi tako izgovorene riječi imale karakter, značaj i težinu ozbiljne prijetnje koja je objektivno podobna da kod osobe kojoj je upućena izazove osjećaj straha. Pri tome nisu od značaja žalbeni navodi da su izrečene riječi prestrašile i uznemirile oštećenika, jer subjektivni osjećaj oštećenika nije odlučan, u protivnom bi ostvarenje kaznenog djela ovisilo o osobnom stanovištu ili interesu neke osobe. Naime, zlo kojim se prijeti mora biti ozbiljno, a ozbiljnost se procjenjuje prema objektivnom kriteriju.
9. Slijedom svega navedenog, protivno žalbenim navodima oštećenika kao tužitelja, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnju iz čl. 139. stavak 2. KZ/11. Za takvo svoje utvrđenje prvostupanjski sud je dao iscrpne, jasne i valjane razloge bez ikakvog proturječja, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
10. Stoga, budući da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu te kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08. žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci.
Šibenik, 20. veljače 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Nives Nikolac
