Pn-618/2019-18
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
21000 Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Područna služba u Splitu, Obala kneza Branimira 15, Split, OIB: 84397956623, zastupan po pun. IC, dipl. iur. kod tužitelja, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, Podružnica Split, Trg hrvatske bratske zajednice 8, Split, zastupan po punomoćniku HC, dipl. iur., generalna punomoć pohranjena na Županijskom sudu u Splitu pod br. 39 Su-745/2014, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 21. siječnja 2025. u nazočnosti pun. stranaka, a na ročištu od 20. veljače 2025., zakazanog radi donošenja i objave presude,
p r e s u d i o j e
Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
»Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 50.720,43 kn/6.731,76 eura (tečaj: 7,53450) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe odnosno od 04.10.2019.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena te iznos od 62.377,03 kn/8.278,85 eura (tečaj: 7,53450) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10.2022.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sve u korist računa Državnog proračuna RH br. HR 1210010051863000160 model 26 poziv na br. 5908-19-19-03124270572.«
Obrazloženje
1. Dana 05. studenoga 2019. kod ovog suda zaprimljena je tužba tužitelja u kojoj se navodi da je osiguranik tuženika ĐC, iz [adresa], prouzročio dana 01.04.1988.g prometnu nezgodu na Poljičkoj cesti u Splitu, osobnim automobilom marke Peugeot 504, reg. oznake i br. ST 957-26 u kojoj je poginuo osiguranik tužitelja UC, rođ. **.**.1941.g. Smrću osiguranika nastala je tužitelju šteta time što je obitelji umrlog osiguranika rješenjem br. MP-70241 od 05.08.1988.g. priznao pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 12.04.1988.g. U mirnom postupku s tuženikom da je usuglašeno da je osiguranik tužitelja doprinio štetnom događaju u omjeru 30%. Tuženik je tužitelju naknadio štetu u cijelosti do zaključno 30. rujna.2016.g. Odštetnim zahtjevom od 12.09.2019.g. tužitelj je od tuženika zatražio isplatu daljnje štete za razdoblje od 01.10.2016.g. do 31.05.2019.g. u iznosu od 50.720,43 kn. Tuženik je odbio platiti navedeni iznos uz obrazloženje da bi tužiteljev osiguranik, da nije bilo predmetnog štetnog događaja, normalnim tijekom stvari ostvario pravo na starosnu mirovinu što je potpuno irelevantno za ovu pravnu stvar. Tuženik je tužitelju dužan naknadit štetu temeljem čl. 161.tč.2.st.2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NI 115/18) a isti propisuje da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u predmetnom slučaju su novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Isto tako, raniji Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013) u čl. 161. propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.
Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud nakon što raspravi ovaj tužbeni zahtjev donese presudu slijedećeg sadržaja:
»Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 50.720,43 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe odnosno od 04.10.2019.g. do isplate po stopi koja se određuje uvečanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena a sve u korist Državnog proračuna RH br. [broj bankovnog računa] model 26, poziv na br.5908-19-19- 03124270572.«
2. Dana 10. prosinca 2019. kod ovog suda zaprimljen je odgovor na tužbu u kojem je tuženik naveo da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Da je dana 01.03.1988. godine došlo do prometne nezgode u kojoj je smrtno stradao osiguranik HZMO-a UC. Obitelji stradalog rješenjem HZMO-a broj MP -70241 od 05.08.1988. godine priznato je pravo na obiteljsku mirovinu. Dana 12.09.2019.godine tužitelj je tuženiku uputio odštetni zahtjev kojim je potraživao iznos od 50.720,43 kn za razdoblje od 01.10.2016.g. do 31.05.2019.godine. Tuženik je u mirnom postupku odbio odštetni zahtjev kao neosnovan imajući u vidu da bi osiguranik HZMO-a rođen **.**.1941. godine redovnim tijekom stvari ostvario pravo na starosnu mirovinu (u utuženom razdoblju počev od 2016.godine dob smrtno stradalog osiguranika bila bi 75 godina!). Slijedom iznesenog, da je neophodno utvrditi razliku između visine starosne mirovine koju bi osiguranik HZMO-a ostvario po redovnom tijeku stvari i visine obiteljske mirovine koja se isplaćuje po predmetnom rješenju HZMO-a u utuženom razdoblju. O navedenom je jasan stav i pravno shvaćanje zauzeo Visoki Trgovački sud RH - neophodno je utvrditi razliku između starosne mirovine koju bi osiguranik ostvario i invalidske/u ovom slučaju obiteljske mirovine priznate predmetnim rješenjem HZMO- a. Ujedno, pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18) u cijelosti je pogrešno jer se odredbe zakona koji nije stupio na snagu u vrijeme na koje se odnosi utuženo razdoblje - ne mogu primjenjivati retroaktivno! Tuženikova odgovornost kao osiguratelja, za razliku od odgovornosti štetnika, koja je, prema općim načelima obveznoga prava apsolutna, postoji samo u okviru odredbi ugovora kojim se taj odnos regulira. Stoga, kako tužitelj u konkretnom predmetu svoje pravo na naknadu štete prema tuženiku izvodi iz štetnoga događaja od 01.04.1988.godine godine (kada se dogodila prometna nezgoda), na konkretan odnos trebaju se primijeniti odredbe koje su važile u trenutku nastanka štetnog događaja. Nadalje, kako tužitelj svoje pravo prema tuženiku postavlja temeljem police osiguranja od automobilske odgovornosti izdane od tuženika, mjerodavno pravo po kojemu se prosuđuje obveza tuženika je zakonska odredba koja je važila u vrijeme izdavanja police osiguranja, a to je tada bio Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju (NN 26/83), te Zakon o osiguranju imovine i osoba (NN 53/77). Oba zakona predstavljaju lex specialis koji istu materiju različito reguliraju, pa ipak, u ovom slučaju nije primjenjivo načelo lex posteriori derogat legi priori. Naime, odlukom Ustavnog suda Jugoslavije, br. 161 od 06.studenog 1985.godine (Sl.list SFRJ br. 1/86) utvrđeno je da odredbe članka 212. st.3.Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br.26/83) nisu u skladu s Ustavom SFRJ, te odredbama čl. 53. 54. i 57. st.2. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba (NN br.24/76). Dakle, primjenjuju se odredbe čl.54.i 57.Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba, te odredbe ZOO-a koje se odnose na naknadu štete i ugovor o osiguranju jer obveza tuženika, nije apsolutna, već postoji samo isključivo u granicama i okvirima obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a sporno razdoblje da se ne bi nikako moglo razmatrati u okviru odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 01.01.2014. godine (NN 157/13), već isključivo sukladno odredbama važećih propisa u vrijeme štetnoga događaja. Tako je u presudi VSRH, broj Rev-1889/01 od 30.03.2004. godine, između ostaloga navedeno: " Ovo stoga što treba primijeniti materijalno pravo koje bi bilo mjerodavno u vrijeme nastanka štetnoga događaja (19. kolovoza 1995. godine)....." Takav stav izražen je i u presudi Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6890/12 od 31.08.2015. godine, gdje je između ostaloga, navedeno i slijedeće: "1 ... Tuženikova se odgovornost, osim na odredbama čl. 210. st. 1. i čl. 212. st. 1. i 3. i čl. 213. st. 1. i 2. ZMIO-a, temelji i na odredbi čl. 22. Zakona o osiguranju imovine i osoba (Službeni list broj 53/77 i 10/86; dalje ZOIO) koji je bio na snazi prije stupanja na snagu Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 9/94, 20/97, 50/99, 116/99, 11/02 i 140/05), a u vrijeme nastanka štetnoga događaja..." Identičan pravni stav izražen je i u presudi Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7800/13 od 30.07.2015. godine, gdje je također, za štetni događaj koji se dogodio 10.12.1987. godine, određena primjena mjerodavnog prava na način da se treba primijeniti, kako je navedeno: ..Zakonom o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine" broj 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 9/91, 26/93, 96/93, 29/94 i 44/94; dalje ZMIO), važećem u vrijeme nastanka štetnog događaja....." Isto tako, recentna sudska praksa -u Presudi Trgovačkog suda u Rijeci, broj P-930/15 od 14.01.2016. godine, navedeno je slijedeće: "...U postupku je utvrđeno da se na predmetni slučaj primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 187/04, 92/05, 43/07 i 79/07) koje su bile važeće u vrijeme nastanka štetnog događaja odnosno na dan nastanka prometne nezgode od 11. studenoga 2007. godine. Trenutno važeći Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15 i 93/15) u prijelaznim i završnim odredbama ne predviđa u ovakvim slučajevima iznimku od primjene materijalnog propisa koji je važio u vrijeme nastanka štetnog događaja..." Stoga tuženik ustraje u osporavanju osnova tužbenog zahtjeva kojim se potražuje puni iznos od 50.720,43 kn umjesto razmjernog iznosa jer se trebaju primijeniti odredbe onoga zakona kojim su uređeni opseg i visina obveza tuženika, proizašlih iz zaključenih ugovora, iz kojih i tužitelj izvodi svoje pravo na naknadu štete, a ne zakonske odredbe kojim se uređuje pravo tužitelja na naknadu štete općenito prema štetnicima. Analogno na izneseno osporava se i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate jer tužitelj osim što u cijelosti neosnovano potražuje isplaćene iznose obiteljske mirovine za utuženo razdoblje, nije dostavio ni relevantne dokaze na okolnost izračuna razlike štete koju bi trpio po redovnom tijeku stvari (starosna mirovina) u odnosu na isplaćene iznose obiteljske mirovine. Uza sve navedeno, nije priložen ni izračun razmjernog iznosa, već se neosnovano potražuje puni iznos isplaćenih obiteljskih mirovina. Slijedom svega navedenog predloženo je tužbeni zahtjev odbiti, te obvezati tužitelja na nadoknadu parničnog troška.
3. Dana 26. siječnja 2021. kod ovog suda zaprimljen je podnesak tužitelja u kojem je tužitelj naveo da su svi navodi iz odgovora na tužbu neosnovani, neutemeljeni i promašeni. Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo na naknadu štete na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom navodeći da bi osiguranik tužitelja koji je smrtno stradao u prometnoj nesreći po redovnom tijeku stvari ostvario pravo na starosnu mirovinu 17.03.2006.g. te da štetu tužitelju čini razlika između starosne mirovine koju bi osiguranik ostvario i obiteljske mirovine priznate predmetnim rješenjem. Narečeni navodi tuženika u suprotnosti su s recentnim pravnim propisima Zakona o mirovinskom osiguranju. Naime, članak 161. toč.2.st.2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN115/18) propisuje da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u predmetnom slučaju su novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to je li bi umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Isto tako, raniji Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) u čl. 161. propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete na novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinsko osiguranju. O tome da je istaknuti prigovor tuženika neosnovan svjedoči i brojna sudska praksa pa tako i praksa Županijskog suda u Splitu u odluci br. Gžšn-235/13 od 01.09.2014.g. Osim toga, tužitelj visinu tužbenog zahtjeva temelji na pravnom propisu koji je na snazi u vrijeme kada je šteta nastala, dakle u konkretnom slučaju kada je tužitelj vršio isplate svom osiguraniku. Da je takav tužbeni zahtjev osnovan potvrđuje brojna sudska praksa kao i najnovija praksa Vrhovnog suda izražena u presudi br.Rev- x 1119/12-2 od 05.listopada 2016.g. Dakle, tužbom se potražuje šteta za razdoblje od 01.10.2016.g. do 31.05.2019.g. Odredbom čl.161. st.2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 157/2013) koji je na snazi od 01.01.2014.g. propisano je da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete koja obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Naime, tužitelj trpi štetu za svako pojedino davanje tek od trenutka kada je izvršio isplatu svom osiguraniku, te potraživanje s naslova naknade štete prema zajednici osiguranja dospijeva slijedom toga tek od tog trenutka (Presuda VSRH Rev 454/2008-2 od 14.siječnja 2009). Nastanak štete ne mora se poklapati s trenutkom nastanka štetnog događaja. Ako šteta još nije nastala, zahtjeva za naknadu štete dospijeva tek kada šteta nastane ( Rješenje VSRH Rev 735/2009-2 od 17.lipnja 2010.g.). Predmetna šteta tužitelju je nastala sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine, pa svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu. Stoga se visina naknade te štete treba utvrđivati na temelju zakona koji je važio u vrijeme njezinog nastanka.( Presuda VSRH Rev-x 436/10-2 od 02.veljače 2011.g.). Nadalje, da nije točan navod tuženika da se obveza tuženika temelji isključivo na zaključenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti, te da se na odnos između stranaka imaju primijeniti upravo odredbe tog ugovora a koje zapravo upućuju na primjenu zakonskih odredaba iz područja osiguranja važećih u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, osnov odgovornosti za štetu u predmetnom slučaju izvire iz čl. 164.st.1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/ 2013) koji propisuje: Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Dakle, pravo na naknadu štete tužitelj ne izvodi iz prava svojih osiguranika već prema osiguravajućim društvima ima originarno pravo na naknadu štete. Dakle, iz svega da je razvidno da tužitelj ima valjani pravni osnov za isplatu koju ovom tužbom potražuje pa se predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom kod ovog suda dana 13. rujna 2022., kada je zatražio donošenje presude slijedeće sadržaja: »Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 50.720,43 kn/6.731,76 eura (tečaj: 7,53450) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe odnosno od 04.10.2019.g. do isplate po stopi koja se određuje uvečanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena te iznos od 62.377,03 kn/8.278,85 eura (tečaj: 7,53450) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10.2022.g. do isplate po stopi koja se određuje uvečanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sve u korist računa Državnog proračuna RH br. HR 1210010051863000160 model 26 poziv na br. 5908-19-19-03124270572.«
5. Obrazlažući tako postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj je naveo da je tužitelj i nakon podnošenja tužbe trpi štetu isplatom obiteljske mirovine ŠC pa je po tom osnovu za razdoblje od 01.06. 2019. do 31.05.2022. godine pretrpio daljnju štetu od 62.377,03 kn/8.278,85 eura( tečaj: 7,53450). Slijedom navedenog tužitelj povećava svoj tužbeni zahtjev.
6. Dana 05. ožujka 2024. kod ovog suda zaprimljen je podnesak tuženika u kojem je tuženik naveo da osporava navode tužitelja u cijelosti. Da se prije svega ističe kako uz tužbu nije priloženo Rješenje HZMO o priznatoj obiteljskoj mirovini zbog smrti osiguranika HZMO-a, a što je nužno da tužitelj dostavi. Da je nesporno da je dana 01.03.1998. godine došlo do prometne nezgode u kojoj je osiguranik HZMO-a UC smrtno stradao, te da je obitelji istog rješenjem HZMO-a od 05.08.1998.godine priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Predmet spora da je potraživanje cjelokupno isplaćenih obiteljskih mirovina za razdoblje od 01.10.2016. godine do 31.05.2019. godine u punom iznosu od 50.720,43 kn/6.731,76 EUR. Osnovanost tužbenog zahtjeva na način kako ga tužitelj postavlja (isplata cjelokupnih mirovina u punom iznosu umanjenih isključivo na ime doprinosa sudogovornosti od 30%), ovisi o tome je li se na ovo potraživanje tužitelja, kao zavoda koje obavlja poslove mirovinskog osiguranja, prema tuženiku, kao društvu za osiguranje, primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO), na kojeg se tužitelj poziva, ili se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP), koji regulira obveze društava za osiguranje preuzete na temelju ugovora (Polica) o osiguranju. Vrhovni sud RH je nizom svojih odluka, uključivo i najnovijih donesenih po tzv. Izvanrednim revizijama, iskazao (ponovio) shvaćanje kako se na ovakva potraživanja primjenjuju odredbe ZOOP-a. Dakle, tuženik Croatia osiguranje d.d. u ovom postupku postoji i baš se od njega potražuje utužena naknada štete upravo na osnovi činjenice da je vozilo kojeg tužba označava štetnikom u vrijeme nezgode bilo od automobilske odgovornosti osigurano kod tuženika važećom policom osiguranja. Stoga se i obveze tuženika, kao društva za osiguranje, prema tužitelju, kao zavodu koje obavlja poslove mirovinskog osiguranja, moraju sagledati isključivo kroz materijalnopravne propise kojima je definiran opseg obveze tuženika (društva za osiguranje) po osnovi polica osiguranja od automobilske odgovornosti, pa tako i opseg obveza prema tužitelju. Obveze društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja (tužitelju) po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti propisane su odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14
- ZOOP), pa je stoga o osnovanosti i visini ovakvog potraživanja tužitelja baš prema tuženiku za odlučiti isključivo primjenom odredaba ZOOP-a. Time, protivno ovakvoj odluci suda, u situaciji kada tužitelj naknadu štete potražuje baš od tuženika kao društva za osiguranje baš po osnovi sklopljene Police osiguranja od automobilske odgovornosti ne dolazi u obzir primjena odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO). Opseg obveza društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti propisane su odredbom članka 27. ZOOP-a, cit:
Subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja
Članak 27.
»(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.«
Da je razvidno da bi tužitelja na osnovi ugovora (police) o osiguranju od automobilske odgovornosti prema tuženiku kao društvu za osiguranje mogla pripadati stvarna šteta isključivo u vidu razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe koja se utvrđuje u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu". Sve ovo dakako ne dira u pravo tužitelja da ovakvu naknadu potražuje od nekog drugog, ali od društava za osiguranje na osnovi ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti utuženo potraživanje je neosnovano, jer se nalazi van osigurateljnog pokrića preuzetog ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti. Tuženik u prilog navedenom tj. o obvezi primjene isključivo odredbe ZOOP-a, prilaže višekratno iskazana shvaćanja revizijskog suda, uključivo i ona najnovija iskazara co tzv. izvanrednim revizijama: Odlukom VSRH Rev-1067/12 od 05.12.2017. g. iskazano je stajališta da se u slučajevima kada tužitelj potražuje naknadu štete baš od društava za osiguranje primjenjuje ZOOP-a, a ne ZOMO-a; a identično stajalište potvrđeno je i novijom odlukom VSRH Rev-2320/2015 od 21.05.2019. g. jer je primjenjivanje ZOOP- a u ovakvim slučajevima, sukladno izraženom shvaćanju" revizijskog suda (niže prikazujemo dio obrazloženja): ,,Primijenivši Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to odredbu čl.27. toga zakona koja uređuje konkretnu situaciju, nižestupanjski sudovi upravo postupili sukladno izraženom shvaćanju i pravilno primijenili materijalno pravo. Nije stoga osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Slijedom navedenog budući da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl.393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu." Odlukom Vrhovnog suda RH - Rješenje pod posl.br. Rev-X 388/2018-2 od 25.kolovoza 2020.godine u konkretnom slučaju mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u vrijeme izvršenih isplata: .....Za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata isplaćenih iznosa na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom Zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja...Slijedom izloženog, a s obzirom da u postupku koji je prethodio reviziji zbog pogrešno pravnog pristupa nižestupanjskih sudova prilikom odlučivanja o visini naknade štete nije pravilno utvrđeno činjenično stanje (visina štete nije obračunata temeljem odredbe čl.27.st.3.ZOOP) to nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda. Iz tog je razloga valjalo prihvatiti reviziju tuženika i ukinuti presude u dosuđujućem dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje..." Konačno i najnovija shvaćanja revizijskog suda iz odluka Rev-1354/16 od 18.05.2021.godine i Rev-909/2021 od 08.09.2021.godine ukazuju na primjenu ZOOP- a u ovakvim slučajevima, dosljedno čemu se odbija tužbeni zahtjev HZMO-a koji je glasio na isplatu koja se ne nalazi unutar osigurateljnog pokrića prema odredbi čl.27.ZOOP-u, cit: ,,Od 01.siječnja 2006.godine na snagu je stupio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09 - dalje ZOOP) koji je u čl.27.st. 1 propisao da je društvo za osiguranje obvezno zavodima, između ostalih i mirovinskom, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U st.2. se određuje da se stvarnom štetom smatra, između ostalog i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji se pak prema st.3. određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Iz navedenog vidljivo je da dva propisa reguliraju predmetnu materiju, te je pravilno sud drugog stupnja primijenio pravilo da kasniji zakon derogira raniji zakon. No, osim toga, prema shvaćanju revizijskog suda ZOOP je i specijalni zakon koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a s obzirom na tuženika -osiguravajuće društvo u ovom predmetu. Kako je prema rešenju tužitelja, Područne službe u Zadru, udovici i djeci umrlog osiguranika priznato pravo na obiteljsku mirovinu u visini najniže mirovine, te kako je smrt osiguranika prouzročena ozljedom na radu, u konkretnom slučaju valjalo je primijeniti upravo odredbu čl.27. ZOOP-u. Stoga je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da kako se obiteljska mirovina isplaćuje na temelju povrede na radu, da u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju. Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja, radi čega nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl.393. ZPP-a" „Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanog u brojnim odlukama kao što su primjerice Re 1067/12 od 05.prosinca 2017.godine za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelj štetnika radi povrata iznosa isplaćenih iznosa na ime mirovina mjerodavan je ZOOP koji je bio n snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama ovog suda Rev- 5292/2019 od 16.lipnj 2020.godine i Rev -388/2018 od 25.kolovoza 2020.godine. Prema tome, pravno shvaćanje ovo! revizijskog suda glede postavljenog pravnog pitanja zbog kojeg je dopušteno podnošenje reviziji suprotno je pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena pobijana presuda pa je stoga revizij. tuženika osnovana u smislu odredbe čl.385.a st.1.al.1 ZPP pa je stoga sukladno odredbi čl. 394.st. 1 ZPP-a valjalo ukinuti presude sudova nižeg stupnja..." Odluke revizijskog suda donesene po tzv. izvanrednim revizijama praktički imaju značaj neposredno izvora prava. To stoga što je zakonodavac propisao dopuštenost podnošenja tzv. izvanredne revizije upravo i onim slučajevima kada o nekom pravnom pitanju postoji razmimoilaženje u shvaćanjem: drugostupanjskih sudova, pa putem instituta, izvanredne revizije" revizijski sud ,,presiječe" i iskaže pravilno shvaćanje. Upravo takvom zakonskom regulacijom i smislom instituta izvanredne revizije odlukama koje su po njoj donesene dat je praktički značaj neposrednog izvora prava o konkretnom pravnom pitanju. Posebno se ukazuje na dopunsko Rješenje Visokog Trgovačkog suda posl.broj Pž- 113/2020 od 06 lipnja 2022.godine u kojem je jasno istaknuto- na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporov: održanoj 09.lipnja 2022. godine izmijenjeno je dosadašnje shvaćanje prihvaćeno na sjednici Odjel trgovačkih i ostalih sporova od 05.proisnca 2016.godine tako da promijenjeno pravno shvaćanj sada glasi, cit." U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva z osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMC isplatio svom osiguraniku, odnosno članovima obitelji osiguranika primjenjuje se Zakon. obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine." Pri tome se posebno naglašava da je teret dokaza kako osnova tako i visine - na tužitelju- stoga je na istom da priloži Rješenje HZMO kako bi se utvrdilo je li kao uzrok navedena ozljeda na radu u kojem slučaju nema razlike koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju, ukoliko nije tako, na tužitelju je teret dokaza po pitanju utvrđivanja visine, tj. izračuna razmjernog iznosa sukladno odredbi čl. 27.st. ZOOP-u. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 27. st.3. ZOOP-a, te primjenom odredbe 221 a ZPP-a predlaže se odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška.
7. Dana 12. travnja 2024. kod ovog suda zaprimljen je podnesak tužitelja u kojem se navodi da se u potpunosti osporavaju svi navodi tuženika iz podneska od 05. ožujka 2024.g. Odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju su jasne, precizne i nedvojbene što se pregledom istih iskazuje nespornim.
Pa tako, članak 161. ZOMO propisuje:
»(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.
(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:
1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovino ho chie
li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.
2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu
3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.
(3) Zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina).
(4) Kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje.« Nadalje, čl. 164 Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) propisuje: »(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). (2) Ako je šteta nastala uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila.
(3) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od Hrvatskog ureda za osiguranje ako je šteta:
1. nastala uporabom nepoznatoga motornog vozila
2. nanesena vozilom inozemne registracije na teritoriju Republike Hrvatske koje ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti 3. nanesena uporabom neosiguranog vozila inozemne registracije.
(4) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete i kada je šteta nastala u inozemstvu, u skladu s odredbama zakona, pravnih propisa Europske unije i međunarodnih ugovora. (5) Za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavaka 1. do 3. ovoga članka mjerodavne su odredbe ovoga Zakona.«
Dakle, Zakon o mirovinskom osiguranju u citiranom članku 164. st.5. izričito propisuje da su za utvrđivanje visine štete u predmetnim slučajevima mjerodavne upravo odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.
Tužitelj ističe da se citirani članak odnosi isključivo na osiguravajuća društva pa je samo u odnosu na njih primjenjiv. Uz to, pitanje usklađenosti odredbe čl. 161. st. 2. ZOMO-a iz koje izvire visina tužbenog zahtjeva i odredbe čl.27. ZOOP-a razmatrano je u sklopu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom RH od strane Ustavnog suda RH na sjednici održanoj 7. veljače 2017.g. kojom prigodom je navedeni sud donio rješenje broj UI-856/2016 i nije prihvatio prijedlog za pokretanjem postupka za ocjenu suglasnosti čl.161.st.2. ZOM-a s Ustavom, a u kojem je izrazio stav da odredba čl.161.st.2.ZOMO-a a kojom se tužitelju omogućuje naknada štete i koja obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata iste, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, predstavlja jasnu, preciznu i točno određenu normu koja se odnosi na naknadu štete koju tužitelj ima pravo ostvarivati izravno od osiguravajućeg društva i koja odredba u sebi sadrži javni legitimni interes i nije protivna Ustavu RH. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud RH isto tako navodi da štetni događaj za koji odgovara vozač obvezno osiguran od odgovornosti za štetu je razlog stjecanja prava na invalidsku mirovinu što ima za posljedicu HZMO na novčano davanje svom osiguraniku, koje HZMO ne bi imalo da nije bilo štetnog događaja što znači da se visina štete utvrđuje prema kriterijima propisanim ZOMO jer sredstva kojim HZMO raspolaže namijenjena su isključivo za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja temeljem generacijske solidarnosti a osiguravaju ih obveznici plaćanja doprinosa određenih zakonom. Uravnoteženje sustava prihoda i rashoda bio je razlog zbog kojeg je zakonodavac propisao prava HZMO-a na naknadu štete prema odredbama ZOMO-a uz odgovarajuću primjenu Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i prema mišljenju Ustavnog suda RH zakonodavac je rješenjem sadržanim u navedenim odredbama ZOMO-a omogućio tužitelju ostvarivanje ne regresnog već izvornog prava na naknadu štete pa osim što je ZOMO kasnije donesen zakon i iz tog razloga u konkretnom slučaju valja primijeniti upravo odredbe ZOMO-a a ne ZOOP-a.
Zakon o mirovinskom osiguranju ovo pravo na naknadu štete definira kao izvorno pravo na naknadu štete, jer očito je, da je intencija zakonodavca da Zavod naknadu štete u predmetnim slučajevima prvenstveno ostvaruje od osiguratelja štetnika, naravno do visine vrijednosti ugovorene svote (sada iznosi 6.203.331,34 EUR), a s obzirom na činjenicu da je polica-ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Naime, građani plaćaju premije osiguravateljima za sklopljene obvezne ugovore od automobilske odgovornosti, a iz tih ugovora, odnosno višemilijunskih premija, izdvaja se samo jedan mali dio za pokriće šteta počinjenim trećim osobama. Primjenom spornog čl .27 ZOOP-a dovelo bi do oslobođenja osiguravajućih kuća, da i taj mali dio od višemilijunskog profita, vrate nazad, odnosno da se iz toga dijela profita nadoknadi šteta oštećenim osobama, a što je prema mišljenju tužitelja krajnje neprihvatljivo, kako u zakonodavnom tako i u svakom drugom smislu. Osim toga, članak 27 ZOOP je nerazumljiv, proturječan i zasniva se na pretpostavljenoj šteti koja je neizračunljiva. Nije jasno na koju to naknadu štete tužitelj ima pravo i što se istim htjelo. Narečeni članak propisuje da bi tužitelj imao pravo na razliku između mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kako, zašto i zbog čega nejasno je. Takav izračun štete bio bi pretpostavljeni i hipotetski i njime bi bila iskazana visina mirovine koja ne postoji i koja se nikad neće isplaćivati. Šteta koju trpi tužitelj specifičan je vid štete te bez obzira kojem se propisu treba dati prednost, visina štete mora odgovarati stvarnoj šteti koju mirovinsko osiguranje trpi. Temeljem odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj ima zakonsko pravo, da kao osoba koja je pretrpjela štetu a koja nije subjekt osiguranja ( treća osoba), naknadu štete ostvaruje izravno ( actio directa) od osiguravatelja štetnika, slijedom čega se isto ne može svesti pod čl.27.ZOOP-a koji govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja ( presuda Županijskog suda u Osijeku, posl.br. Gž-2075/2022). Nadalje, članak 170. Zakona o mirovinskom osiguranju propisuje: „Na naknadu štete i nepripadne isplate, odnosno stjecanja bez osnove primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona.“ Prema tome,, ZOMO niti jednom odredbom ne upućuje na ZOOP već u čl. 170. isključuje iz primjene i opći propis, Zakon o obveznim odnosima ako je u suprotnosti s njegovim odredbama.
Dakle, Zakon o mirovinskom osiguranju na imperativan način propisuje visinu štete koja nastaje tužitelju isplatom mirovine pa je stoga lex specijalis u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Uostalom, sve naprijed navedeno proizlazi i iz brojnih odluka Vrhovnog suda RH pa tako npr. Revt-412/2018, Rev-5292/19, Revd 476/20, Revd 1934/2022-2, Revd 1934/2022-2 itd.Isto tako, iz odluka Županijskog suda u Splitu, npr. Gž-1420/2022 od 27. listopada 2022.g., Gž-877/2022 od 05. listopada 2022.g., Gž-1032/22 od 21. srpnja 2022.g., itd. Dakle, odluke Vrhovnog suda RH na koju se poziva tuženik nisu generalni stav tog suda već se radi o pojedinačnim odlukama. U svrhu dopune dokaznog postupka tužitelj u privitku dostavlja predmetno rješenje o priznanju prava na obiteljsku mirovinu. Slijedom svega navedenog, predlaže se usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
8. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom odštetnog zahtjeva, pregledom izračuna štete sačinjenog od strane tužitelja, pregledom dopisa tuženika – otklon štete, pregledom Rješenja SIZ- a Mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Splitu, br. MP-70241 UP/I 444/88, U Splitu, 5.8.88. god.
9. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23,dalje: ZPP).
10. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 50.720,43 kn/6.731,76 eura, te dodatno i iznosa od 62.377,03 kn/8.278,85 eura (tečaj: 7,53450) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama ime naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine obitelji poginulog osiguranika UC, koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 01.04.1988. u Splitu, a koje je vozilo, koje je uzrokovalo smrt pok. UC, u trenutku prometne nesreće bilo osigurano kod tuženika. Tužitelj navodi da je isplatom obiteljske mirovine nasljednicima pok. UC pretrpio štetu. Među strankama nije sporno da se dana 01.04.1988. u Splitu dogodila prometna nezgoda u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja UC, te da je vozilo koje je uzrokovalo smrt pok. UC bilo osigurano kod tuženika. Nije sporno ni da je osiguranik tužitelja suodgovoran u omjeru od 30 % za nastanak prometne nezgode od 01.04.1988.
12. Međutim, u ovom slučaju, po zahtjevu tužitelja sporna je primjena propisa, odnosno je li u konkretnom slučaju treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09 – dalje: ZOOP)
13. Tužitelj u ovom postupku navodi i opsežno obrazlaže svoj pravni stav navodeći da da je zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, dok tuženik elaborira svoj stav da se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno čl.27., koji govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja.
14. Što se tiče primjene prava, vezano za pravnu osnovu, ovaj sud drži da je potrebno primijeniti kao mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP), te da nisu mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju na koji se tužitelj poziva.
15. Naime, predmet ovog parničnog postupka predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu obiteljske mirovine, a koju je tužitelj isplatio obitelji umrlog osiguranika UC temeljem rješenja br. MP-70241 od 05.08.1988.g. kojim je obitelji pok. UC priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 12.04.1988.g., a koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila 01.04.1988.g na Poljičkoj cesti u Splitu, a koju je prouzročio osiguranik tuženika ĐC, iz [adresa].
16. Tužitelj potražuje iznose obiteljske mirovine isplaćene gore obitelji pok. UC u razdoblju od 01.10.2016. do 31.05.2019. te u razdoblju od 01.06.2019. do 31.05.2022.
17. U razdoblju od 01.10.2016. do 31.05.2022. na snazi je bio Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22- dalje: ZOMO). Navedeni zakon u odredbi čl. 161 izričito propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u tom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja. U st. 2. istog članka propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća troškove i svote davanja, koja se isplaćuje iz mirovinskog osiguranja. U toč. 2 st. 2. propisano je da novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. U čl. 164. st. 1. ZOMO propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ZOMO izravno od društva za osiguranje, kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. U st. 5 je pak propisano da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavaka 1. do 3. ovoga članka mjerodavne su odredbe ovoga Zakona.
18. Od 1. siječnja 2006. na snagu je stupio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09 – dalje: ZOOP) koji je u čl. 27. st. 1. propisao da je društvo za osiguranje obvezno zavodima, između ostalih i mirovinskom, nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U st. 2. se određuje da se stvarnom štetu smatra, između ostalog, i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji se pak prema st. 3. određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
19. Prema shvaćanju ovog suda ZOOP je specijalni zakon koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a obzirom na tuženika - osiguravajuće društvo u ovom predmetu.
20. Naime, ovaj sud je stava da je ZOOP lex specialis odnosno specijalan zakon u odnosu na tuženika koji je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostaloga i poslovima osiguranja od automobilske odgovornosti, materija obveznog osiguranja u prometu uređena je upravo ZOOP-om, obveza tuženika i ne bi postojala da nije sklopljena polica osiguranja od automobilske odgovornosti. Na ovaj zahtjev i konkretan odnos između stranaka u pogledu utvrđivanja opsega i visine obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje se materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, upravo ZOOP. Kako se radi o prometnoj nezgodi i šteti koja je nastala iz prometne nezgode, osiguraniku tužitelja, krivnjom osiguranika tuženika, u konkurenciji dva propisa, koja visinu štete odnosno ovu materiju reguliraju na drugačiji način, jedan povoljnije za tužitelja, drugi povoljnije za tuženika, a šteta je nastala u vrijeme izvršenih isplata invalidskih mirovina, kada su oba zakona bila na snazi, to sud drži da je ZOOP lex specialis u odnosu na Zakon o mirovinskom osiguranju.
21. Dakle, s obzirom da je šteta nastala u prometnoj nezgodi, radi se o autoodgovornosti temeljem zaključene police osiguranja, s obzirom na osigurateljno pokriće primjenjuje se ZOOP, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Ovaj Zakon o mirovinskom osiguranju bi se primjenjivao da se radi o traženju tužitelja spram osobe koja je prouzročila prometnu nesreću, a ne tuženika, upravo radi toga je u odnosu na zahtjev spram tuženika za primijeniti kao specijalan zakon ZOOP.
22. Kako je prema rješenju tužitelja, Područne službe u Splitu, obitelji umrlog osiguranika priznato pravo na obiteljsku mirovinu, te kako je smrt osiguranika prouzročena u prometnoj nezgodi, u konkretnom slučaju valjalo je primijeniti upravo odredbu čl. 27. ZOOP.
23. Stoga je zaključak ovog suda da se obiteljska mirovina isplaćuje na temelju Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i to temeljem čl. 27. st. 1., te da u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju.
24. Stoga je, ovaj sud, primjenom odredbe čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
25. Subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja prema društvima osiguranja s kojima su sklopljene police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti propisani su odredbom čl. 27. ZOOP-a, ta odredba propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, sukladno čl. 27. ZOOP-a tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi stvarnu štetu u granicama preuzetih ugovorom osiguranju i u okviru odgovornosti svog osiguranik. U konkretnom slučaju je upravo osiguranik tuženika odgovoran za nastanak predmetne prometne nesreće, za 70%, a visinu stvarne štete treba procijeniti prema kriterijima koji su propisani čl. 27. ZOOP-a.
26. Prema odredbi ovog čl. st. 3. obveza tuženika kao društva osiguranja postoji samo onda ako bi iznos mirovine koji tužitelj isplaćuje svom osiguraniku bio veći od iznosa invalidske mirovine koji bi se osiguraniku isplaćivao u slučaju povrede na radu, a što u ovom slučaju tužitelj na kojem je teret dokaza nije dokazao.
27. Radi svega navedenog zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. 28. Odluka o trošku je izostala budući isti nije zatražen.
U Splitu, 20. veljače 2025.
S U D A C
Miro Maslać
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. tužitelju,
2. tuženiku.
