Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-601/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Verice Kos, sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Miličeviću, odvjetniku iz Županje, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877, Slavonske avenije 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d., radi utvrđenja ništetnosti/isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima Stalna služba u Županji poslovni broj P-348/2023-30 od 25. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko Bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima Stalna služba u Županji poslovni broj P-348/2023-30 od 25. lipnja 2024. pod točkama I. i II. izreke i pod točkom III. izreke za iznos od 1.437,50 eur sa zateznom kamatom tekućom od 25. lipnja 2024. do isplate i pod tokom IV. izreke.

II. Preinačava se navedena presuda pod točkom III. izreke za iznos od 437,50 eur i za isto sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja HF za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 437,50 eur.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 382,21 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

''I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 od 13. srpnja 2006. godine između tužitelja ČF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, potvrđenog dana 27. srpnja 2006. godine kod javnog bilježnika Mladena Kaluđera iz Županje, broj OV- 5000/06, u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ČF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati novčanu tražbinu u iznosu od 2.326,10 eura (dvijetisućetristodvadesetšesteuraidesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na iznos:

- 39,02 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2011.

- 60,37 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2011.

- 55,70 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2011.

- 57,14 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2011.

- 73,03 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2011.

- 75,26 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2011.

- 92,84 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2011.

- 86,46 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2011.

- 76,51 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2011.

- 74,97 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2011.

- 73,88 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2012.

- 77,48 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2012.

- 81,45 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2012.

- 81,55 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2012.

- 79,03 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2012.

- 80,16 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2012.

- 81,86 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2012.

- 80,15 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2012.

- 80,10 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2012.

- 78,62 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2012.

- 75,42 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2012.

- 79,45 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2012.

- 80,43 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2013.

- 80,16 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2013.

- 75,07 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2013.

- 77,41 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2013.

- 79,68 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2013.

- 78,11 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2013.

- 66,57 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2013.

- 41,13 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2013.

- 107,09 eur uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2013. zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem kamatne stope za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.875,00 eura (tisućuosamstosedamdesetpeteura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. lipnja 2024. pa do isplate, u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem kamatne stope za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina radi prijeboja.''

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da mu nezakonitim postupanjem suda nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer da nema razloga o odlučnim činjenicama, o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Nadalje navodi da je sud propustio utvrditi važne činjenice i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka, podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 382,21 eur.

3. Žalba nije osnovana glede glavne stvari, dok je djelomično osnovana glede odluke o troškovima postupka.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o namjenskom kreditu i isplatu iznosa od 2.326,10 eur na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz tog ugovora zaključenog između tužitelja i prednika tuženika Slavonske banke d.d. 13. srpnja 2006., ovjeren kod javnog bilježnika Mladena Kaluđera iz Županje, prema kojem Ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 7 godina, koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Tužitelj tvrdi da je ništetna odredba tog ugovora u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a pri tome se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. donesene u kolektivnom sporu. Predmetom postupka je i prigovor radi prebijanja koji je istaknuo tuženik.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povrede na koje upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio. Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Neosnovano upire tuženik na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP tvrdnjom da zbog nezakonitog postupanja tuženiku nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Naime, na okolnost da su vođeni pojedinačni pregovori prilikom sklapanja ugovora tuženik je predložio izvođenje dokaza čitanjem izjave HFC, a taj je dokaz sud prvog stupnja izveo, dok je tuženik od svih drugih dokaznih prijedloga predloženih na tu okolnost tuženik odustao tijekom postupka.

6 . Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženik Slavonska banka d.d. kao kreditor 6. svibnja 2005. zaključili ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 7 godina, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunatim u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Nadalje je utvrđeno da tužitelj ima svojstvo potrošača, jer je kredit utrošen za dovršenje obiteljske kuće, da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o unaprijed pripremljenom obrascu, bez mogućnosti pregovaranja, da kreditor kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim rizicima odnosno potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Utvrđeno je da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF pa je tužitelj tuženiku preplatio iznos od 3.158,43 eur, ali je pojedine anuitete zbog promjene tečaja platio manje nego što bi platio da je tečaj u vrijeme plaćanja anuiteta bio isti kao i u vrijeme isplate kredita, odnosno platio je manje 79,02 eur.

8. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula nepoštena, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a time ništava, sukladno odredbi čl. 87., u vezi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora. Pri tome se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.

9. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 502.c ZPP prema kojoj je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.326,10 eur, koji je tužitelj zahtijevao (dakle manje od iznosa utvrđenog vještačenjem).

10. Odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Naime, citirana odredba čl. 502.a st. 1. ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa se sud u odlučivanju pravilno pozvao na odredbu čl. 502.c ZPP.

11. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa da, s obzirom da je tužba podnesena 8. lipnja 2023., nije istekao rok zastare od pet godina, propisan čl. 225. ZOO.

12. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO obvezao tuženika isplatiti tužitelju utuženi iznos.

13. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

14. Pravilna je odluka suda prvog stupnja glede prigovora radi prebijanja. Naime, takav prigovor tuženik nije određeno postavio, a osim toga je utvrđeno i da je tužitelj zahtijevao isplatu manjeg iznosa od onog koji bi mu pripadao i uračunavanjem manje uplaćenih iznosa anuiteta.

15. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocjenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

16. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici pa mu je tuženik na temelju odredbe čl. 154.st.1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

16.1. Neosnovano tuženik pobija trošak od 50 bodova, odnosno 125,00 eur dosuđen za zastupanje na ročištu za objavu presude 25. lipnja 2024. Naime, ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu odredbe čl. 335. st. 6. ZPP dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak, u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZPP, prema kojoj parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, to i trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka. Tužitelj je zahtjev za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude određeno postavio sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP do zaključenja glavne rasprave u visini 50 bodova, njegov punomoćnik je pristupio na ročište na kojemu je presuda objavljena pa je sud prvog stupnja osnovano dosudio nagradu od 125,00 eur. Na žalbene navode tuženika da je tužitelju ne pripada naknada troškova za sastavljanje podneska od 10. studenog 2023. je za reći da taj trošak tužitelju nije odmjeren, niti ga je tužitelj tražio.

16.2. Međutim, osnovano ističe tuženik da je sud prvog stupnja odlučujući o visini troškova koji kao opravdani pripadaju tužitelju djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, podnesak od 29. veljače 2024. je bio potreban, ali se ne radi o obrazloženom podnesku pa za sastav toga podneska tužitelju po Tbr. 8. t. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23 – dalje: Tarifa) pripada 25 bodova, što iznosi 62,50 eur, a preostali iznos od 187,50 eur za tu radnju je tužitelju neosnovano dosuđen. Neosnovano je tužitelju dosuđen trošak sastava podneska od 21. studenog 2023. u visini 100 bodova, odnosno u iznosu od 250,00 eur, jer u njemu ponavlja navode iznesene u tužbi pa taj podnesak nije bio nužan.

17. Prema tome, neosnovano je sud prvog stupnja tužitelju dosudio naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 437,50 eur, dok je preostali iznos od 1.437,50 eur tužitelju osnovano odmjeren.

18. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I., a na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP kao u izreci ove presude pod točkom II.

19. Odluka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 155. ZPP. Kako je žalba tuženika osnovana samo u razmjerno neznatnom dijelu, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 20. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor