Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-403/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Mireli Hajdarević odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1005/22-19 od 11. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1005/22-19 od 11. siječnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 380,82 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9011868693 od 06.09.2006. koji su sklopili tužiteljica GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditor, u dijelu čl. 7.2. kojim je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati 716,61 EUR / 5.399,18 HRK sa zateznim kamatama na iznos od:

- 30,71 kn / 4,08 € od 14.11.2008. do isplate,

- 57,14 kn / 7,58 € od 1.1.2009. do isplate,

- 81,92 kn / 10,87 € od 19.2.2009. do isplate,

- 71,20 kn / 9,45 € od 1.3.2009. do isplate,

- 55,07 kn / 7,31 € od 5.5.2009. do isplate,

- 38,52 kn / 5,11 € od 18.7.2009. do isplate,

- 28,25 kn / 3,75 € od 15.8.2009. do isplate,

- 41,18 kn / 5,47 € od 16.9.2009. do isplate,

- 27,96 kn / 3,71 € od 16.10.2009. do isplate,

- 30,11 kn / 4,00 € od 1.11.2009. do isplate,

- 38,05 kn / 5,05 € od 19.12.2009. do isplate,

- 56,77 kn / 7,53 € od 1.1.2010. do isplate,

- 70,15 kn / 9,31 € od 28.2.2010. do isplate,

- 70,15 kn / 9,31 € od 1.3.2010. do isplate,

- 96,44 kn / 12,80 € od 27.5.2010. do isplate,

- 113,63 kn / 15,08 € od 18.6.2010. do isplate,

- 153,23 kn / 20,34 € od 27.7.2010. do isplate,

- 204,26 kn / 27,11 € od 3.9.2010. do isplate,

- 171,62 kn / 22,78 € od 21.9.2010. do isplate,

- 182,28 kn / 24,19 € od 1.10.2010. do isplate,

- 184,43 kn / 24,48 € od 17.11.2010. do isplate,

- 237,98 kn / 31,59 € od 17.12.2010. do isplate,

- 231,84 kn / 30,77 € od 8.2.2011. do isplate,

- 227,98 kn / 30,26 € od 11.3.2011. do isplate,

- 223,20 kn / 29,62 € od 1.4.2011. do isplate,

- 304,97 kn / 40,48 € od 17.6.2011. do isplate,

- 468,29 kn / 62,15 € od 10.8.2011. do isplate,

- 361,55 kn / 47,99 € od 1.9.2011. do isplate,

- 314,46 kn / 41,74 € od 29.10.2011. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9011868693 od 06.09.2006. koji su sklopili tužiteljica GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditor, u dijelu čl. 12.3. kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati 100,00 EUR / 753,47 HRK sa zateznim kamatama na taj iznos od 30.09.2006. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.767,40 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 11. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje i trošak žalbenog postupka u iznosu od 380,82 eur.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi kako nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer je izreka presude u navedenom dijelu razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu o kojem je odlučio pod točkama I. i II. izreke, prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 te utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta, time da visina tog iznosa među strankama nije sporna.

8. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno se pozvao i na pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem glavnice kredita uz valutu švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje prvostupanjski sud vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na to utvrđenje pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Zahtjev tužiteljice za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da je odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, ništetna. Odredbe čl. 502. c st.1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

10. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

11. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

12. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o namjenskom kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

13. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 6. rujna 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

14. Prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništavim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

15. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je ugovorna odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, ništetna pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi suprotno, odbijeni kao neosnovani.

16. Kako je sud prvog stupnja u postupku utvrdio da je tužiteljica temeljem ugovorene valutne klauzule u valuti CHF preplatila tuženiku iznos od 716,61 eur, pravilno je primijenio materijalno pravo i kada je tuženiku naložio da joj isplati taj iznos sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

17. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Predmetni ugovor je sastavio tuženik, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa iz navedenog proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

18. Neosnovano tuženik smatra kako je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara. Naime, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 pravomoćno potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, to zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.), slijedom čega za tužbu koja je u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. veljače 2022. nije nastupila zastara.

19. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik osporava kao nezakonitu odluku kojom je prvostupanjski sud odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva pod točkama III. i IV. izreke.

20. Prvostupanjski sud u postupku utvrđuje sljedeće odlučne činjenice:

- stranke su ugovorile kredit u iznosu od 10.796,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz otplatu u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja, a koji kredit je otplaćen u cijelosti i pri tome je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita;

- iz iskaza tužiteljice utvrđeno je kako joj nije bilo poznato što obuhvaća navedeni iznos naknade niti su joj pojašnjeni razlozi o određivanja naknade u navedenoj visini;

- iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da se radilo o Ugovoru i odredbi koji su unaprijed formulirani od strane tuženika te tužitelj na sadržaj istog nije mogao utjecati niti je o istoj mogao pregovarati;

21. Cijeneći ovako utvrđene odlučne činjenice, prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako se iz formulacije čl. 12.3. Ugovora o kreditu nije jasno moglo utvrditi o kojim se troškovima radi odnosno nije vidljivo na koju se konkretnu uslugu banke ta naknada odnosi.

22. Posljedično navedenom, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako se radi o Ugovoru i odredbi koji su unaprijed formulirani od strane tuženika te tužiteljica na sadržaj istog nije mogla utjecati niti je o istom mogla pregovarati, a što sve ukazuje na suprotnost sa načelom savjesnosti i poštenja odnosno u konačnici uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a posljedično navedenom temeljem odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, a njezina ništavost ne povlači ništavost samog ugovora jer isti može opstati bez takve odredbe.

23. Posljedica ništetnosti je u smislu čl. 323. ZOO obveza vraćanja od strane tuženika iznosa koji je tužitelj preplatio na temelju neosnovane naplate jednokratne naknade od strane tuženika, a na štetu tužitelja, pri čemu visina u konkretnom slučaju nije sporna i ista proizlazi iz sadržaja samog Ugovora, odnosno u konkretnom slučaju je tuženik sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, u obvezi vratiti tako stečeno zajedno sa zateznim kamatama.

24. Naime, kako je već navedeno u ovoj presudi, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Predmetni ugovor je sastavio tuženik pa proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

25. Vezano uz žalbene razloge uz istaknuti prigovor zastare ističe se kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle zastara restitucijskog zahtjeva još nije počela teći, nego će tek početi teći pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmete ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

26. Slijedom navedenog svi razlozi kojima tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda odbijeni su kao neosnovani.

27. Ostali žalbeni razlozi nisu cijenjeni, jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

28. I odluka o trošku pravilna je i zakonita, kako po osnovu tako i po visini u smislu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te žalbenim navodima tuženika koji odluku o trošku paušalno pobija samo iz razloga što smatra da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i da poduzete radnje u postupku od strane tužiteljice nisu bile potrebne za vođenje parnice, nije dovedena u sumnju.

29. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

30. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 20. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte