REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj P-582/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužitelja DA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Pencingeru, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB 53056966535 zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Slavonskom Brodu pod posl. br. Su-252/19, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon održane glavne i javne rasprave 4. veljače 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja KA, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika Vjekoslave Herceg, odvjetnice iz Slavonskog Broda i rasprave održane 20. veljače 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu broj: 918-50- 3709050 od 3. listopada 2006. i to u čl. 1. u pogledu valutne klauzule sklopljenog između tužitelja DA iz [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], kao kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], isplatiti tužitelju DA iz [adresa], na ime stečenog bez osnove iznos od 7.316,22 € (slovima: sedamtisućatristošesnaesteuraidvadesetdvacenta) sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 56,35 € počevši od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 88,84 € počevši od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 124,30 € počevši od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 127,75 € počevši od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,37 € počevši od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 142,16 € počevši od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 125,50 € počevši od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,71 € počevši od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 122,43 € počevši od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 130,37 € počevši od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,30 € počevši od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 138,23 € počevši od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 133,44 € počevši od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,67 € počevši od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 138,89 € počevši od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 135,16 € počevši od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,14 € počevši od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 133,35 € počevši od 31.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 127,32 € počevši od 30.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 133,75 € počevši od 31.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,83 € počevši od 30.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 134,67 € počevši od 31.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 122,54 € počevši od 31.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 132,84 € počevši od 28.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 133,75 € počevši od 31.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 129,71 € počevši od 30.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 117,14 € počevši od 31.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 116,82 € počevši od 30.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,91 € počevši od 31.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 124,86 € počevši od 31.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 131,71 € počevši od 30.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 128,17 € počevši od 31.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 130,68 € počevši od 30.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 133,52 € počevši od 31.12.2013. godine pa do ispate,

- na iznos od 135,28 € počevši od 31.01.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 138,95 € počevši od 28.02.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,79 € počevši od 31.03.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 133,66 € počevši od 30.04.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 132,34 € počevši od 31.05.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 132,93 € počevši od 30.06.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,62 € počevši od 31.07.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 141,56 € počevši od 31.08.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 125,44 € počevši od 30.09.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 144,16 € počevši od 31.10.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,47 € počevši od 30.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,11 € počevši od 31.12.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,97 € počevši od 31.01.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,97 € počevši od 28.02.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,97 € počevši od 31.03.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,97 € počevši od 30.04.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,97 € počevši od 31.05.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,97 € počevši od 30.06.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,97 € počevši od 31.07.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,97 € počevši od 31.08.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,97 € počevši od 30.09.2015. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], tužitelju DA iz [adresa], naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.525,00 eura sa zateznom kamatom koja teče od 20.veljače 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Ne postoji potraživanje tuženika Raiffasenbank d.d. Zagreb, Petrinjska 59 istaknuto radi prebijanja prema tužitelju DA iz [adresa] u iznosu od 31.053,92 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope određene čl. 29. ZOO-a i to uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu tuženika, podnesen u odgovoru na tužbu od 18. rujna 2023., kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove.

1.1. U tužbi je navedeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom – kreditorom 3. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu, broj 918-50-3709050. od 3. listopada 2006. Tužitelj je dobio na raspolaganje kredit u iznosu od 135.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu, vidljivo je da se kredit ugovara u valuti švicarski franak (CHF), a isplaćuje se u kunskoj protuvrijednosti. Činjenica je da je tužitelj s naslova stambenog kredita primio kunsku protuvrijednost, a ne novac u stranoj valuti (CHF), a isto tako tužitelj je svoju kreditnu obvezu ispunjavao u kunama koje je banka obračunavala po vlastitom tečaju. Tuženik je pri sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF isključivo i namjerno je prikazao tužitelju pozitivne strane takvih kredita u smislu koristi zbog niske ugovorene kamatne stope na njih, a svjesno i namjerno nije tužitelju ukazao na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju. Zbog toga tužitelj smatra da je ugovorna odredba iz konkretnog ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom uz primjenu tečaja švicarskog franka bila nejasna i nerazumljiva za njega kao potrošača pa je samim time bila i nepoštena u smislu odredbe ĉl. 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača/03., a kasnije ĉl. 96. - 102. Zakona o zaštiti potrošača. Sklapanjem ovakvih ugovora stvorila se znatna neravnoteža između ugovornih strana imajući u vidu vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i nastalih primjena u tečaju kune prema švicarskom franku nakon sklopljenog ugovora o kreditu. Zbog opisane jednostrane i netransparentne ugovorene i nepoštene odredbe o valuti obveze tuženik je prema mišljenju tužitelja stekao bez osnove iznos o kojem tužitelj nema precizna saznanja te ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što se provede vještačenje. U svezi navedenog tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka utvrdi da je ništetna odredba kredita o valutnoj klauzuli i da obveže tuženika na isplatu radi pretplate po istoj.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su odredbom čl. 13. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj tužbene zahtjeve temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tuženik prvenstveno ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK). Postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu su sljedeće: I konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je tužitelj 03.10.2006. zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR; II sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istih odredaba nije osnovano jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene; III sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora; IV provedbom konverzije tužitelju je neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 29.530,19 EUR; V. konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. Dodatkom ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim ZIDZPK, odnosno u ugovor su unesene iz samog zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007.glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Osim toga, svrha ZIDZPK bila je s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovorili bili konvertirani, kao što je predmetni. Slijedom navedenog, neosnovani su tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2868/18 kojom je odlučeno da tužitelj ima pravni interes za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba koje su konverzijom kredita izmijenjene, odnosno da tužba zbog toga ne može biti odbačena nego je o zahtjevu potrebno meritorno odlučiti. Međutim, ova odluka ima isključivo procesno značenje. Odnosi se isključivo na pitanje dopuštenost takve tužbe za utvrđenje, dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora, kao što nema govora o osnovanosti zahtjeva za isplatu postavljenog pored takvog zahtjeva za utvrđenje. U odnosu na očekivane navode tužitelja da bi sporne odredbe ugovora bile ništetne, a da iste ne mogu naknadno konvalidirati, ukazuje se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev-1172/18 u kojoj kaže: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Vrhovni sud, nadalje, navodi da se „radi o prisilnom propisu, pa su po prirodi stvari Banka i Korisnik nakon stupanja na snagu ZID ZoPK/12 mogli u ovom i sličnim slučajevima nadomjestiti ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi samo u okviru navedenog čanka (...)“, a da je „Ustavni sud RH ovakvo interveniranje zakonodavca u već postojeće ugovorne odnose sa sličnom pravnom problematikom ocijenio na način da ono nije protivno Ustavu RH“ i da je Sud Europske unije ocijenio da takva intervencija zakonodavca nije suprotna pravu Europske unije. U konkretnom slučaju odredbe koje tužitelj smatra ništetnima izmijenjene su prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) u odnosu na tuženika i voljom stranaka u odnosu na tužitelja. Drugim riječima, tužitelj je slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti. Dakle, sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Svi prethodno izneseni navodi tuženika potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4.3.2020 donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod posl.br. Gos- 1/19, a kojom je odlukom potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Tako Vrhovni sud RH u spomenutoj odluci potvrđuje da je tzv. zakon o konverziji, odnosno ZIDZPK „izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca“ propisana posebnim zakonom (lex specialis) 3 pa su bespredmetni navodi tužitelja da se konverzijom samo uređuju odnosi između ugovornih strana za ubuduće odnosno od dana sklapanja Dodatka o konverziji pa nadalje. Ujedno VSRH u odnosu na valjanost provedene konverzije i predmetnog Dodatka ukazuje kako isti „predstavlja novu pravnu osnovu koja je nastala na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom zakonu. Dakle, ugovorne strane su svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj, unatoč navedenom, potražuje isplatu iznosa kojeg temelji na otplatnom planu u CHF i neosnovanom stavu da tužitelj nije u cijelosti obeštećen jer se konverzija ne odnosi na razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka o konverziji. Kako je gore pojašnjeno, ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako je traži tužitelj. Tuženik u tom smislu ukazuje i na zaključak VSRH iz oglednog spora da bi se o pravnom interesu i osnovanosti zahtjeva eventualno moglo raspravljati samo u slučajevima gdje konverzija nije provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK. U ovom predmetu nije sporno da je tuženik konverziju proveo u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK. Iako tužitelj isto niti ne spori, tuženik dostavlja i izvješće ovlaštenog revizora iz kojeg proizlazi da je tuženik konverziju proveo u potpunosti sukladno prisilnim zakonskim odredbama. Slijedom navedenog, posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja VSRH-a iz oglednog spora Gos-1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan u cijelosti. Slijedom svega navedenog, za slučaj da se tužitelj ne odrekne tužbenog zahtjeva, predlaže sudu da odbaci tužbu, podredno, sukladno načelu ekonomičnosti odbije izvođenje svih dokaznih prijedloga tužitelja kao nepotrebnih i zaključi glavnu raspravu, te donese presudu kojom će tužbene zahtjeve odbiti u cijelosti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate. Tužitelj, dakle, mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja na način kako je to predložio tužitelj obzirom da se isto temelji na otplatnom planu u CHF koji je retroaktivno izmijenjen kao da nikada nije ni postojao. Osim toga, isto je usmjereno na pretvaranje predmetnog ugovora o kreditu u kunski kredit. Ako bi, unatoč navedenom, sud odredio provođenje vještačenja po prijedlogu tužitelja, tuženik predlaže da vještak vještači i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita za cijelo razdoblje do konverzije kredita. Konverzija je provedena retroaktivno, odnosno računajući od dana zaključenja ugovora o kreditu. S danom 30.9.2015. izvršena je usporedba iznosa kojeg je tužitelj platio i kojeg bi platio po otplatnom planu u EUR, odnosno koliko je tužitelju preostalo neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i koliko bi mu preostalo po otplatnom planu u EUR. Provedbom konverzije sukladno ZPK, tužitelju je za neotplaćena glavnica smanjena za 29.530,19 EUR. Provedbom konverzije tužitelju je utvrđena i preplata u iznosu od 8.599,08 kn, a koja je korištena za podmirenje budućih anuiteta. Ako bi Naslovni sud, unatoč svemu što je tuženik istaknuo u tijeku postupka, smatrao kako tužitelj ima pravo na zahtjev temeljem otplatnog plana u CHF i da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno provođenje vještačenja, vještak bi u obzir morao uzeti i preplatu utvrđenu konverzijom te iznos za koji je umanjena preostala glavnica. Vještak bi navedeno trebao uzeti u obzir jer su isti posljedica retroaktivne provedbe konverzije, a koju tužitelj osporava jer smatra da ima pravo na zahtjeve s otplatnog plana u CHF kao da isti nije u cijelosti izmijenjen. Ako vještak navedeno ne bi uzeo u obzir, tuženik za slučaj da Naslovni sud prethodno utvrdi da je tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu osnovan, ističe procesno-pravni: prigovor radi prebijanja te predlaže da Sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 31.053,92 EUR / 233.975,79 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do 31.12.2022. u visini stope određene čl. 29. ZOO-a i to uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja zbroj preplate iz konverzije (8.599,08 kn) i iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (29.530,19 EUR) iskazanog prema tečaju na dan provedbe konverzije 30.9.2015. (225.376,71 kn). Zbroj od 233.975,79 kn u protuvrijednosti EUR prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 31.053,92 EUR. Navedeni su iznosi nesporno utvrđeni među strankama u čl 4. i 5. Dodatka broj Konv- 01/2016 ugovoru o kreditu, no ako bi tužitelj iste osporavao tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost njihove visine. Tužitelj nije osporio izračun tuženika nego je istaka osnovan prigovor zastare pa sud i nije proveo financijsko vještačenje na te okolnosti.

3. Tužitelj je u podnesku od 20. prosinca 2023. naveo da ističe i procesno pravni prigovor radi prebijanja. U vezi s tim, tužitelj ističe prigovor zastare jer se tuženik ne može smatrati potrošačem pa je za navedeno potraživanje nastupila zastara primjenom odredbe čl. 225. Zakona o obveznom odnosima (dalje: ZOO). Odredba čl. 323. st 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa zbog toga tuženik ukoliko budu utvrđeni razlozi krivnja na njegovoj stani za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Isti stav zauzeo je i Županijski sud u Varaždinu, u presudi, poslovni broj: Žs-1216/2021-5 od 05. svibnja 2022. Nadalje, i Županijski sud u Varaždinu u presudi, poslovni broj: Žs-391/2021-2 od 14. srpnja 2021. godine je utvrdio da je tuženikov prigovor prijeboja njegove tražbine s osnova tečajne razlike u iznosu od 7.968,24 kn i njegove tražbine s osnova razlike između vrijednosti depozita u trenutku zaključenja ugovora i one u trenutku otplate kredita u iznosu od 10.088,59 kn, a sve posljedično promjene tečaja CHF/kn kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu – neosnovan jer su navedene ugovorne odredbe opstojne i ne podliježu ništetnosti u smislu odredbi ZZP koje su ustanovljene u korist potrošača. Presudom, poslovni broj: Žs-299/2020-2, od 06. travnja 2020. godine, Županijski sud u Puli – Pula je odlučio: „Sud prvog stupnja je tuženikov prigovor radi prijeboja ocijenio neosnovanim, jer tuženikovim smanjenjem kamatne stope nije došlo do povrede interesa potrošača i nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, pa da bi odluka o smanjenju kamatne stope bila ništetna, a kamata je smanjena na temelju čl. 11.a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju i predstavlja kogentnu zakonsku odredbu koju je tuženik dužan poštovati, tako da tuženik nema pravo na isplatu razlike te zakonom određene kamate iznosa i kamate koja je bila ugovorena sklopljenim ugovorom o kreditu. I po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu utvrđenom financijskim vještačenjem te kad je odbio prigovor radi prijeboja kojeg je istaknuo tuženik." Županijski sud u Puli – Pola je dana 22. studenog 2022. godine u presudi, poslovni broj: Žs-538/2022-3, zauzeo sljedeće stajalište: „Konačno, sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju te kada je odbio njegov istaknuti prigovor prijeboja, jer manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF koja nije bila jasno predočena tužitelju pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem manjih anuiteta od onih na dan isplate kredita tužitelju, on nije ništa neosnovano primio pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja. Nadalje, u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošače…“ Imajući u vidu da je tuženik tek u svom odgovoru na tužbu koji je sastavljen 18. rujna 2023. godine istaknuo prigovor radi prebijanja, prema mišljenju tužitelja nastupila je zastara isticanja takvog prigovora.

4. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 22. kolovoza 2024. i predložio da sud obveže tuženika na isplatu iznosa od 7.316,22 eura. Sud je dozvolio preinaku tužbe na temelju čl. 190. st.2 . i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

4.1. U skladu sa zaključkom sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ U svezi navedenog prigovor zastare tuženika na preinačeni tužbeni zahtjev nesporno nije osnovan.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu iz kojeg je vidljivo da je zaključen 3. listopada 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita na iznos od 135.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je to bio stambeni kredit s rokom otplate od 360 mjeseci. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. je vidljivo da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i da se isti odnosi na konverziju kredita (str. 39 do 42 spisa). Uvidom u preslike otplatnih planova je vidljivo da se je rata kredita mijenjala sa izmjena otplatnih planova i da je otplata kredita započela 3. studenog 2006. i treba trajati do 30. studenog 2036. (str. 48 do 65 spisa). Uvidom u preslik Izjave o prihvatu izračuna konverzije je vidljivo da je tužitelj istu potpisao 28. siječnja 2016. (str. 66 spisa). Uvidom u dopis tužitelja tuženiku je vidljivo da je navedeno da je neotplaćena glavnica kredita 72.769,86 eura, a da preplata iz konverzije iznosi 9.310,81 kn (str. 67 spisa) i po novom otplatnom planu tužitelju je navedeno da mu je rata kredita 479,20 eura (str. 69 do 74 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja. Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Filipu Toliću.

5.1. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je zaključio ugovor s tuženikom na iznos od 135.000,00 CH 3. listopada 2006. To je bio kredit za kupnju kuće koju je kupio na adresi [adresa] Slav.Brod, tu i sada živi. Kuća nije iznajmljivana niti je korištena za bilo kakve potrebe obrta, poslovnih udjela. Sam je vraćao sve rate kredita. Kredit nije otplaćen, bio je u konverziji. Tijekom školovanja nije imao ekonomske predmet, završio je za instalatera centralnog grijanja. Iznos koji mu je priznat konverzijom, odmah je bio uračunat za daljnju otplatu, za umanjenje rata. Nitko mu nije objasnio na koji način je došlo do iznosa koji je utvrđen kao preplata prilikom sklapanja dodatka ugovora. Pročitao je i prvi ugovor o kreditu, dodatak ugovora, nije sve razumio. Nije imao nikakva posebna pitanja. Zaključio je ugovor u CHF jer su mu rekli da je najpovoljnija kamatna stopa, bila je niža nego kod drugih kredita. Kada su se počele povećavati rate, nije išao kod tuženika pitati može li se što učiniti. U vrijeme zaključenja ugovora nije imao otvoren obrt, nije dobivao obavijesti o povećanju rata, dočekao ga je pripremljen ugovor o kreditu, nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama. Ponuđen mu je kao najpovoljniji kredit u CHF, nije u skladu s odredbom čl. 9 Ugovora prije ugovora o konverziji tražio promjenu valute kredita, odnosno ne sjeća se.

5.2. Vještak Filip Tolić je u nalazu i mišljenju naveo da je tužitelj na dan 30. rujna 2015. manje platio iznos od 351,05 eura, zbog primijenjene valutne klauzule, navedeni manje plaćeni iznosi su nastali u razdobljima kada je tečaj CHF prilikom plaćanja bio niži od onog nad sklapanja ugovora o kreditu. Ukupna preplata na dan 30. rujna 2015. je 7.316,22 eura i to umanjena za iznos koji je tužitelju priznat u dodatku broj KONV- 01/2016 Ugovora o kreditu 4. veljače 2016.

5.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupak sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 3. listopada 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 135.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dodatak ugovoru o kreditu 4. veljače 2026. na temelju čl. 19.a do 19.i. Zakona o potrošačkom kreditiranju i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita – s konverzijom kredita u kunski kredit sa valutnom klauzulom u euru

- je konverzija provedena sa danom 30. rujna 2015.

8. Tijekom postupka je bilo sporno u svezi istaknutih prigovora tuženika da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, sporno je da li se primjenjuju stavovi iz tzv. kolektivne tužbe. Nadalje je sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

9. Po ocjeni ovog suda ti prigovori tuženika nisu osnovani.

10. Nesporno je da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P- 1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

11. Na temelju čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. U svezi navedenog primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu). Na temelju čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje – ZPP-a), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a U tom će slučaju sud je vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, se radi o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U svezi navedenog ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naprijed navedenim presudama.

12. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

13. U skladu sa odlukom VSRH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. - sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog Ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule i iznosa preostale glavnice kredita i postignut sporazum o raspolaganu preplatnom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništenost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada e zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije slučaj kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Stoga korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

14. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, nije osnovan.

15. Potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je postupak u tom dijelu pokrenut 12.lipnj 2023. podnošenjem tužbe ovome sudu. Na temelju čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. U svezi navedenog podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

16. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene tečaja, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja kojem je sud u tom dijelu u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz tužitelja logičan i uvjerljiv.

17. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što kod valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali činjenica što obveza potrošača čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan). Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Banka kao kreditor je bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

18. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka i predstavlja razliku obveza, u razdoblju od dana dospijeća prve utužene obveze do konačne otplate kredita, a koja proizlazi iz razlike između promjene tečaja valute za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita.

19. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

20. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, u svezi čega je i odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

21. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos- 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

22. U svezi navedenog nesporno je da se je Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

23. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da sklapanjem Dodatka od ugovora kojim je izvršena konverzija nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

24. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora kojim je izvršena konverzija nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. ZOO-a jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

25. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. je navedeno da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

26. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovora nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se sklapanjem Dodatka ugovora nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto. Da je takav pristanak i dan ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (jer je u to vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije niti mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. U svezi navedenog tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

27. Niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Nesporno je iz iskaza samog tužitelja utvrđeno da je on potrošač, jer je kredit iskorišten za kupnju obiteljske kuće i u svezi navedenog sud je odlučio kao pod točk. II. izreke presude i tuženik je u obvezi izvršiti isplatu tužitelju.

28. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka umanjen za iznos koji je tužitelju priznat u Dodatku ugovora o kreditu od 4. veljače 2016. - konverzijom.

29. Tuženik je istakao prigovor radi prebijanja 18. rujna 2023. u odgovoru na tužbu. Tuženik je predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 31.053,92 eura sa zateznom kamatom koja teče od 1.listopada 2015. (str. 25 spisa) U svezi navedenog nesporno je da je protekao je rok od pet godina od 1. listopada 2015. kao dana dospijeća potraživanja tuženika do dana isticanja prigovora i sud je u svezi navedenog odbio prigovor tuženika, zbog osnovano istaknutog prigovora zastare tužitelja (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima; NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23;dalje – ZOO-a). Osim toga, taj prigovor tuženika nije niti osnovan jer je tuženik tužitelju naplaćivao u skladu sa Ugovorom o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga tuženik ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Sud je odlučio kao u izreci presude na temelju čl. 338.st.3. ZPP-a

30. U svezi utvrđenih tzv. negativnih razlika tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka i sud o istom nije niti odlučivao.

31. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka, jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT). Priznat je i trošak sastava podneska od 20. prosinca 2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr.8.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 7. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t. 1.OT), trošak sastava obrazloženog podneska od 14. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 18. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak sastava podneska od 22. kolovoza 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. t.1. OT), troška zastupanja na ročištu održanom 17. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1.OT), troška zastupanja na ročištu održanom 4. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr.9.t.1.OT), troška zastupana na ročištu za objavu odluke u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9. 5. OT). Trošak predujma za vještačenje je plaćen u iznosu od 400,00 eura. Pripadajući porez iznosi 425,00 eura. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 2.525,00 eura kako je to i navedeno u izreci presude.

32. Na dosuđene troškove teče zatezna kamata od 20. veljače 2025. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

33. Zakonom o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelj nije dužan platiti pristojbu na tužbu, jer je tužba podnesena 12. lipnja 2023., dakle nakon stupanja na snagu izmjena ZOSP-a i na presudu.

34. U svezi istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda ovaj sud je na pripremnom ročištu 7. ožujka 2024. naveo da će o istom odlučiti kod donošenja konačne odluke. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan i sud je u svezi navedenog i odbio taj prigovor kako je i navedeno u izreci rješenja. Prema čl. 12. Ugovora o kreditu u slučaju spora je nadležan sud sjedišta kreditora što je konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu i tuženik je predložio da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim. Po ocjeni ovog suda prorogacijska klauzula iz čl. 12. Ugovora o kreditu od 7. srpnja 2006. je ništetna jer se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj ugovorene strane nisu pregovarale pa tužitelj nije imao mogućnosti utjecati na njezin sadržaj. Ta ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama. Kada bi bio nadležan sud u Zagrebu tužitelj koji ima prebivalište u [adresa] bi morao putovati u Zagreb što iziskuje troškove i vrijeme i time se ograničava pravo tužitelja na pristup sudu (čl. 81.st.1. i 2. u svezi čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača; NN 96/03). U svezi navedenog na temelju čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i prema Direktivi Vijeća 93/3/EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, po ocjeni ovog suda je ugovorna odredba ništetna (pravni stav Suda Europske unije iz presude od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 i C-244/98). Odluka ovog suda je donesena u skladu sa sudskom praksom Županijskog suda u Puli broj Gž-112/22, Županijskog suda u Varaždinu Gž-112/22, Županijskog suda u Sisku Gž-73/22, Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-719/21.

35. Tuženik je u odgovoru na tužbu bio predložio saslušanje javnog bilježnika Miroslava Bračuna, međutim na pripremnom ročištu tužitelj nije naveo taj dokazni prijedlog pa se smatra da je isti odustao od istog, a poslije zaključenja prethodnog postupka prekludiran je s pravom za isticanje dokaznih prijedloga. U skladu s odlukom Ustavnog suda broj U-III-4372/21 prema kojoj to nije dokaz koji je potrebno provoditi u ovim postupcima.

Slavonski Brod, 20. veljače 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.