REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4126/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Maje Bilandžić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika GRAD RIJEKA, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, kojeg zastupa punomoćnica Senka Perhat Smiljanić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Knežević i partneri j.t.d. iz Rijeke, Ribarska 4, radi utvrđenja prava vlasništva i trpljenja uknjižbe, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-570/2022-12 od 10. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-570/2022-12 od 10. listopada 2023.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke utvrđuje se da je tužitelj Republika Hrvatska vlasnik upisanih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela Rijeka, u zk. ul. [broj ZK uloška], z.č. 2870/1, neplodno, 2312 m2, k. o. [katastarska općina], pa je ovlaštena temeljem ove presude ishoditi upis prava vlasništva, što je tuženik dužan trpjeti. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak od 796,00 EUR / 5.997,46 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. listopada 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

2. Nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u isprave priložene spisu, prvostupanjski je sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev jer su se ispunile pretpostavke stjecanja vlasništva na temelju odredbe čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj: 34/91, 79/93, 54/94, 66/01, 87/02, 48/05 i 152/08; dalje: ZPZ). Odluku o troškovima ovog postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude, tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu presudu preinačiti. Žalitelj u bitnom navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer presuda u pobijanim točkama ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, a niti sadrži adekvatno obrazloženje, odnosno ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a i razlozi koji se navode u suprotnosti su s činjenicama utvrđenim u postupku, a također o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Žalitelj u žalbi ponavlja već iznesene navode tijekom prvostupanjskog postupka.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i trpljenje uknjižbe na nekretninama iz izreke presude s obrazloženjem da se ovdje radi o poljoprivrednom zemljištu na kojem je tužitelj stekao pravo vlasništva temeljem čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu.

8. Iz obrazloženja kao nesporno proizlazi da je tuženik u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci uknjižen kao vlasnik nekretnina, a sporno je da li je tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnine temeljem čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 34/91).

9. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz 1991. godine, na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske, nositelj vlasničkih prava postaje Republika Hrvatska. Dakle, ako je 24. srpnja 1991. određena nekretnina imala status poljoprivrednog zemljišta u društvenom vlasništvu, Republika Hrvatska s tim danom ex lege postaje njen vlasnik. Sve eventualne promjene nastale nakon tog datuma (uključujući i upise prava vlasništva i status nekretnine) bez ikakvog su pravnog značaja u odnosu na stjecanje prava vlasništva Republike Hrvatske.

10. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo je potrebno utvrditi jesu li ispunjena dva uvjeta. Prvi uvjet je da je riječ o poljoprivrednom zemljištu koje je na dan 24. srpnja 1991. bilo upisano kao društveno vlasništvo, a drugi je da su predmetne čestice zemlje na taj dan bile izvan granica građevinskog područja, a koja pretpostavka se u pravilu dokazuje potvrdom nadležnog upravnog tijela o vrsti zemljišta na taj dan.

11. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su predmetne čestice zemlje na dan 24. srpnja 1991., kada je na snagu stupio Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 34/91), u zemljišnim knjigama bile upisane kao društveno vlasništvo i da su bile izvan granica građevinskog područja pa da je stoga tužitelj ex lege danom 24. srpnja 1991. stekao pravo vlasništva na navedenim česticama. Tužitelj je odlučnu činjenicu - status poljoprivrednog zemljišta na dan 24. srpnja 1991. - dokazao Uvjerenjem o podacima iz dokumenata prostornog uređenja jer se radi o nekretninama koje su se na taj dan nalazile izvan građevinskog područja Grada Rijeke.

12. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su se predmetne nekretnine na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz 1991. godine, nalazile izvan granica građevinskog područja, odnosno da se radilo o poljoprivrednom zemljištu koje je u to vrijeme bilo u društvenom vlasništvu, to su stoga te čestice zemlje na dan 24. srpnja 1991. postale na temelju samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske.

13. Prema odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, poljoprivrednim zemljištem smatraju se oranice, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, ribnjaci, trstici i močvare koje nisu posebno vrijedni biotopi, kao i drugo zemljište koje se koristi ili ne koristi, a može se privesti poljoprivrednoj proizvodnji. Prema odredbi čl. 2. st. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, poljoprivrednim zemljištem smatra se i neizgrađeno građevinsko zemljište osim uređenog građevinskog zemljišta užih dijelova starih gradskih jezgri koje će utvrditi skupština općine.

14. Konkretno, radi se o čestici zemlje koja je po svojoj kulturi opisana kao neplodno, to stoga ista predstavlja poljoprivredno zemljište u skladu s odredbama čl. 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, a tuženik tijekom ovog postupka nije dostavio relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno niti je dostavio relevantne dokaze da bi u vrijeme stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz 1991. godine predmetne čestice bile unutar građevinskog područja odnosno da bi bile utvrđene od strane skupštine općine kao uređeno građevinsko zemljište užih dijelova starih gradskih jezgri. Naime, definicija poljoprivrednog zemljišta pored navedenog, navodi i drugo zemljište koje se koristi ili ne koristi, a može se privesti poljoprivrednoj proizvodnji, a što je upravo slučaj u ovom predmetu, pa se žalbeni navodi izjavljen u tom pravcu ukazuje neosnovanim.

15. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu, uz pravilnu primjenu odredbi čl. 2. i čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz 1991. godine, te prihvatio tužbeni zahtjev.

16. Žalbenim navodima žalitelj nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a niti sam žalitelj ne osporava točnost obračuna troška.

17. Slijedom navedenog nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 20. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Kristina Saganić