Poslovni broj: P-65/2022-21

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Željki Kupčerić-Trcović, odvjetnici iz Đakova protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupan po Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 05. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Ane Šutalo, odvjetnice iz Valpova, odlukom objavljenom 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, od 09. veljače 2006. godine, a koji je ovjeren kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem OV-776/06 dana 13. veljače 2006. godine, zaključenog između tužitelja ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, [adresa], kao kreditora, i to:

-čl. 2. koji glasi: „…CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.“,

-čl. 3. st. 1. t.4. koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja.“,

-čl. 3. st. 1. t. 5. koji glasi: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja.“,

-čl. 4. koji glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope...“.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, [adresa], da tužitelju OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 755,20 EUR na ime iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, pa do isplate, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 23,85 EUR od 15. svibnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,17 EUR od 17. lipnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,34 EUR od 15. srpnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,06 EUR od 16. kolovoza 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 44,33 EUR od 15. rujna 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,14 EUR od 15. listopada 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,37 EUR od 15. studenoga 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,61 EUR od 15. prosinca 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,79 EUR od 15. siječnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,51 EUR od 16. veljače 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,39 EUR od 31. ožujka 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,51 EUR od 30. travnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,74 EUR od 15. svibnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,30 EUR od 30. lipnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,52 EUR od 31. srpnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,35 EUR od 31. kolovoza 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,22 EUR od 30. rujna 2015. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjeva za isplatu, koji se odnosi na preplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odbija se zbog zastare tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, [adresa], da tužitelju OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 536,99 EUR na ime preplaćenih kamata, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, pa do isplate, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 2,54 EUR od 26. listopada 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 15. studenoga 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 19. prosinca 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 10. siječnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 11. veljače 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 13. ožujka 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 22. travnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 19. svibnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 19. lipnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 24. srpnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 08. kolovoza 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 01. listopada 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 21. listopada 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 27. studenoga 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,54 EUR od 23. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,19 EUR od 20. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,19 EUR od 26. veljače 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,19 EUR od 24. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,19 EUR od 30. travnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,19 EUR od 26. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 23. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 29. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 31. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 15. listopada 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 10. studenoga 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 16. studenoga 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 15. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 15. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 15. veljače 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 15. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 15. travnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 17. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 15. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 15. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 16. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 15. rujna 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 15. listopada 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 15. studenoga 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR od 15. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,53 EUR od 15. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,53 EUR od 15. veljače 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,53 EUR od 15. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,53 EUR od 15. travnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,53 EUR od 16. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,53 EUR od 30. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,53 EUR od 18. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,53 EUR od 16. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,53 EUR od 15. rujna 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,53 EUR od 15. listopada 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 15. studenoga 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 15. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 16. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 15. veljače 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 15. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 16. travnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 18. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 20. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 16. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 16. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 20. rujna 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 23. listopada 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 28. studenoga 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 27. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 22. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 15. veljače 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 15. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 15. travnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 15. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 15. lipnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 15. srpnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 16. kolovoza 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 16. rujna 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 15. listopada 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 15. studenoga 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 16. prosinca 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,96 EUR od 15. siječnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 15. veljače 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 15. ožujka 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 15. travnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 15. svibnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 17. lipnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 15. srpnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 16. kolovoza 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 15. rujna 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 15. listopada 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 15. studenoga 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 15. prosinca 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 15. siječnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 16. veljače 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 31. ožujka 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 30. travnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 15. svibnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 30. lipnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 31. srpnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,57 EUR od 31. kolovoza 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,62 EUR od 30. rujna 2015. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877 naknaditi tužitelju OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 965,16 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. U preostalom dijelu, odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka iznad priznatog iznosa od 965,16 eura do iznosa od 1.651,54 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 28. siječnja 2022. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priložene dokumentacije u bitnom proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženikovim pravnim prednikom kao kreditorom, sklopio 09. veljače 2006. Ugovor o kreditu broj: 5140030242- 62000149786/2006, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženikova pravnog prednika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 10 godina otplatom kroz mjesečne anuitete na način da se anuitet plaća u kunama, a isti se obračunava po srednjem tečaju za devize tuženikova pravnog prednika na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Odredbe Ugovora u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, tužitelj smatra u cijelosti ništetnim, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o istima pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tome se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u djelu ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno koja je potvrđena presudom istog suda broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Navodi da je u citiranim presudama utvrđeno da je između ostalih i tuženikov pravni prednik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe prema kojima je ugovarano da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika, odnosno o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi prema kojima su redovne kamate promjenjive u skladu sa jednostranom odlukom tuženika, kao i odredbi prema kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF tužitelj smatra da je tuženiku preplatila dugovani iznos. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK), ali smatra da tim Aneksom nije u cijelosti obeštećen u pogledu naprijed navedenih ništetnih odredbi. U točki VIII. tužbe naglasio je da zadržava pravo specificirati konačni tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku, budući kao laik ne raspolaže znanjem da samostalno precizira tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinog iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Mišljenja je da iznos koji tužitelj potražuje odgovara iznosu preplate utvrđene u članku 2. Aneksa Ugovora. Budući su Aneksom tužitelju priznate preplaćene svote na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu, smatra da je tužitelj namiren sa svojim potraživanjem. Istakao je prigovor zastare jer smatra da je u trenutku podnošenja tužbe već nastupila zastara svih tražbina tužitelja s obzirom da je proteklo više od tri godine od dospjelosti anuiteta iz Ugovora. Osim toga, navodi da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Naime, jedna od osnovnih pravnih pretpostavki za nastanak obveze vraćanja temeljem stjecanja bez osnove jest da prijelaz dijela imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema nikakvu pravnu osnovu (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, navedeni kriterij nije ispunjen u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu činjenicu kako su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Opreza radi, osporava da bi odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli bile ništetne. Smatra da su ugovorne strane dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja, a što proizlazi iz činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja Ugovora nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama koje su sadržavale različite uvjete te je tužitelj imao na raspolaganju mogućnost izbora nakon što je detaljno analizirao sve ponuđene opcije. Tužitelj je, nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da svaki potrošač zasebno mora dokazivati svoje navode o povredi prava.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 16. prosinca 2024. (str. 767-770 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije. Saslušan je tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom. U svojstvu svjedoka saslušana je GI, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zaposlena kod tuženika na okolnost obavijesti i pojašnjenja koje je davala klijentima prilikom sklapanja istovrsnih Ugovora. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu str 7-13, otplatni plan str 14-18, obavijest o provedenoj konverziji sa otplatnim planom str 137-139, potvrda o uplati str 321, mišljenje str 420, informativni letci tuženikovog prednika str 454-462, kamatne stope str 479-483, potvrda o uplati str 718, račun vještaka str 721, nalaz i zaključak vještaka str 722-760..

4.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Dinaka Đurđevića iz Donjeg Miholjca budući je isti u međuvremenu preminuo. Također nije saslušana supruga tužitelja SI, a što je predlagao tuženik iz razloga što ista kao sudužnik prema zaključku ovog Suda nema neposrednih saznanja o samom tijeku pregovora između stranka, osim onih saznanja koja je dobila od samog tužitelja.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita, budući smatra da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru, a provedenom konverzijom smatra da nije u cijelosti obeštećena.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i tuženikovog pravnog prednika dana 9. veljače 2006. sklopljen predmetni Ugovor (str. 7-12 spisa) te da je isti potvrđen 13. veljače 2006. po javnom bilježniku Dinku Đurđeviću iz Donjeg Miholjca pod poslovnim brojem: OV-776/06. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu 19.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikova pravnog prednika na dan korištenja kredita s rokom otplate 10 godina. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, kao i stopa redovne kamate te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikova pravnog prednika za devize, važećem na dan plaćanja anuiteta. Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks Ugovora te da je tim Aneksom Ugovoru izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iako je sklopio Aneks Ugovora sa tuženikom. Zbog navedenog, sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja (str. 780 spisa) proizlazi da je predmetni kredit podigao 2006. radi gradnje kuće. Budući je kod tuženikovog pravnog prednika u to vrijeme imao otvoren tekući račun odlučio se kredit podići kod istog. Ponuđen mu je kredit u CHF, koji je bio znatno povoljniji od kredita u EUR pa je na isti i pristao. Naglasio je da je svjedokinja GI sudjelovala kao bankar u ime tuženika kod samog postupka odobravanja predmetnog kredita i sklapanja ugovora. Zbog proteka vremena nije se mogao sjetiti jeli mu ista pojašnjavala pojedine odredbe ugovora, odnosno je li ga upozoravala na bilo kakve rizike. Tada nije znao što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, a nije siguran zna li u cijelosti i dan danas značenje tih pojmova. Cjelokupni iznos kredita utrošio je za gradnju kuće. Sama kuća je građena kroz dvije godine te je istu koristio isključivo za stanovanje sebe i obitelji. U to vrijeme nije obavljao nikakvu djelatnost, imao obrt ili slično. Anuitet je u početku bio oko 930,00 kn, nakon toga jedno vrijeme čak je bio i nešto niži, a zatim su počele značajnije promjene te je u jednom trenutku anuitet iznosio 1.430,00 kn. Taj porast predstavljao je veliko opterećenje u financijskom smislu za njega s obzirom na primanja i druge obveze pa je tad jedva taj iznos otplaćivao. Pratio je aktivnosti udruge Franak te se na taj način informirao vezano za konverziju na koju je i pristao. Konverzija je provedena pred sam kraj otplate kredita kada su mu ostala 3 anuiteta za otplatiti. Misli da mu je priznat konverzijom pretplaćeni iznos od oko 14.000,00 kn. Iz pretplaćenog iznosa banka je zatvorila predmetni kredit te mu je ostatak od oko 10.000,00 kn isplaćen. Nakon otprilike 3 mjeseca banka mu se obratila sa zahtjevom da je još nešto dužan po kreditu, međutim odbio je bilo što dodatno platiti. Naglasio je da nije mogao pregovarati o odredbama kredita te da je dobio na potpis gotovi ugovor. Kredit je otplaćivao osobno, javni bilježnik nije mu ništa pojašnjavao vezano za značenje pojmova valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

10. Iz iskaza svjedoka GI proizlazi da se sjeća tužitelja kao klijenta banke u kojoj je radila, odnosno pravnog prednika sada tuženika. Zbog proteka vremena nije se mogla sjetiti je li osobno sudjelovala u postupku odobravanja i sklapanja kredita koji je predmet ovog spora. Izjavila je da je u vrijeme kada su se sklapali ugovori za navedene kredite radila kao kreditni referent. Upozoravala je klijente vezano za promjenjivu kamatnu stopu, misli da je tuženikov pravni prednik imao i nekakve brošure i letke u kojima je to bilo pojašnjeno, a u odnosu na valutnu klauzulu misli da su i sami klijenti trebali biti svjesni rizika. Za stambene kredite u to vrijeme nudili su kredite u valuti CHF i EUR. Krediti u CHF bili su za klijente tad znatno povoljniji jer su bile znatno niže kamatne stope za iste kredite. Samim time bila je niža otplatna rata pa su se klijenti odlučivali za kredite u CHF. Ugovore o kreditu sastavljala je pravna služba, odnosno postojale su šprance, klijenti nisu mogli utjecati na sadržaje pojedinih odredbi. Kod sklapanja dodataka ugovoru, a vezano za konverziju nije sudjelovala jer je tada već bila u mirovini. Sjeća se da su neki klijenti u to vrijeme sami tražili pojašnjenja vezano za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

10.1. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužitelja i svjedoka GI. Naime, isti su iskazivali suglasno, životno i okolnosno, u skladu s materijalnom dokumentacijom priloženom spisu pa stoga ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg sud njihove iskaze ne bi imao smatrati nevjerodostojnim.

11. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka Posrednik d.o.o. od 11. listopada 2024. (str. 722-760 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. te je utvrdio suglasno sa tužiteljicom da pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 13.307,15 kn ( str. 742,760 spisa). Iz Nalaza nadalje proizlazi da je ukupna razlika u pretplati od početka otplate do dana 30. rujna 2015. (dan s kojim je provedena konverzija) u odnosu na početni otplatni plan, a koja se odnosi na pretplatu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i tečajnu razliku ukupno 3.058,36 eura / 23.043,19 kn (str. 749 spisa), s tim kad se od tog iznosa odbije pretplata koja je tužitelju priznata prilikom konverzije u iznosu od 13.307,15 kn proizlazi ukupna razlika u pretplati od 1.292,19 eura / 9.736,04 kn. Nadalje, iz Nalaza i zaključka proizlazi (str. 756 spisa) da na pretplatu tečajne razlike otpada iznos od 755,20 eura, dok na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope otpada 536,99 eura (755,20 + 536,99 = 1.292,19), s tim da je preplata po svakom pojedinom anuitetu razvidna iz tabelarnog prikaza (str.756-759 spisa). Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Prigovor tuženika da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Također isti je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Navedenim postupanjem tuženik je postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika. U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena revizija tuženika..

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

16. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužitelj prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Aneks istog pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

17. Navedeni zaključci ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog Ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se je o njima prilikom sklapanja Ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Iz iskaza tužitelja, svjedoka GI te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren namjenski radi gradnje kuće, koju je nekretninu tužitelj koristio za stanovanje sebe i svoje obitelji, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da je tužitelju ponuđeno sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom jer je u vrijeme sklapanja Ugovora to bio najpovoljniji kredit. Nadalje, tužitelj je izjavio da se ne sjeća da bi mu bilo pojašnjavano da će doći do promjene tečaja odnosno, da postoji rizik rasta anuiteta zbog promjene tečaja ili kamatne stope, dok je svjedokinja izjavila da su neki klijenti znali tražiti pojašnjenja te da su se primjenjivali letci i brošure preko kojih su se klijenti informirali o kreditima. Slijedom navedenoga tužitelj je na opisani način dobio samo paušalne informacije temeljem kojih isti nije mogao razumjeti suštinu spornih odredbi. Suprotno tome tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena u smislu u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

18. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbe Ugovora naznačen u točki I. izreke ove presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i promjenjivost redovne kamate prema jednostranoj odluci tuženika.

19. Ništetnost dijela odredbi Ugovora naznačen u točki I. izreke ove presude, koje se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu sobu, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio citiranih odredbi Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju i u visini redovne kamatne stope važećim na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF i visine redovne kamatne stope na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

20. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru sudske prakse Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Đ od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da:

".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

21. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja u odnosu na utuženu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, već predstavlja obračunsku razliku u iznosu od 13.307,15 kn (str. 749 i 760 spisa), koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Konačno, tužitelj je u skladu sa Nalazom i zaključkom sudskog vještaka koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st.2. ZPP-a postavio tužbeni zahtjev. Tužitelj je u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu (str. 767-770 spisa) uzeo u obzir utvrđenje sudskog vještaka iz Nalaza prema kojem je utvrđena preplata po tečajnoj razlici i redovnoj kamati u iznosu od 3.058,36 Eur/ 23.043,19 kn, te je taj iznos umanjio za utvrđeni iskorišteni iznos preplate u provedbi konverzije iz čl. 19. c. ZID ZPK u visini 13.307,15 kn tako da konačno potražuje ukupni iznos od 1.292,19 Eura, odnosno 536,99 Eur po osnovi preplate zbog promjenjive kamatne stope i 755,20 Eur zbog preplate po osnovi tečajne razlike (536,99 + 755,20 =1.292,19). Navedeni iznosi predstavljaju stvarni iznos, koji je nakon umanjenja za iznos priznat prilikom konverzije, po Ugovoru u odnosu na ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj preplatio tuženiku u odnosu na početni otplatni plan.

22. U odnosu na prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti djelomično osnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Polazeći od navedenog, u svim predmetima u kojima se na temelju čl. 502. c. ZPP-a primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. Uzimajući datume pravomoćnosti presuda iz kolektivnog spora naznačene pod točkom 12. obrazloženja ove presude, sud je zaključio da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018., a u odnosu na tražbinu preplate s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći 13. lipnja 2014.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnijela 28. siječnja 2022.. Dakle, tražbina tužitelja s osnove preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari, dok je tražbina s osnove preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari. Zbog utvrđene zastare tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kako je to i naznačeno u točki III. izreke presude.

23. Utvrđeni preplaćeni iznos koji nije u zastari (preplata po osnovi tečajne razlike), a koji iznosi 755,20 eura predstavlja ono što je tuženik od tužitelja primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli pa je tuženik dužan vratiti isti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog tužitelju je priznat stvarni iznos preplate po osnovi tečajne razlike umanjen za iznos priznat Aneksom Ugovora pa je zbog toga odlučeno kao u točki II. izreke.

24. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje O. Tužitelj je uspio u postupku sa 79,22% (100% u odnosu na osnovu jer je dokazao ništetnost spornih odredbi i 58,44% u odnosu na visinu; 755,20 eura / 1.292,00 eur x 100= 58,44, odnosno 100+58,44=158,44:2=79,22). Tuženik je uspio u postupku sa 20,78% (0% u odnosu na osnovu i 41,55% u odnosu na visinu; 536,99 eur / 1.292,19 eur x 100= 41,55, odnosno 0+41,55=41,55:2=20,78). Budući je tužitelj uspio u većoj mjeri i to sa 79,22%, od njegovog uspjeha oduzima se uspjeh tuženika koji iznosi 20,78% pa je ukupan uspjeh tužitelja u ovoj parnici 58,44%.

25. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava obrazloženog podneska po punomoćniku odvjetniku od 4. svibnja 2022. (Tbr. 8. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura, budući se tim podneskom tužitelj očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu, troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 13. veljače 2023. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife), trošak sastava obrazloženog podneska po punomoćniku odvjetniku od 16. prosinca 2024. (Tbr. 8.1.Tarife) u iznosu od 200,00 eura, jer se tužitelj u tom podnesku očitovao na nalaz vještaka te je prema istom postavio konačni tužbeni zahtjev, zastupanje po punomoćniku odvjetniku na glavnoj raspravi održanoj 5. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife), Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 900,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 1.125,00 eura. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 500,00 eura, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 721 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Nadalje, priznat mu je i trošak plaćanja sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR ( str. 321 spisa) Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 1.651,54 eura (1.125,00 eura - trošak punomoćnika + 500,00 eura- stvarni trošak vještačenja+pristojba 26,54 eura). Budući je utvrđeni postotak uspjeha tužitelja u ovoj parnici 58,44%, tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnične troškove u ukupnom iznosu od 965,16 eura (58,44% od priznatih 1.651,54 eura) dok je u preostalom djelu odbijen. Zakonske zatezne kamate na dosuđene troškove postupka određene su od dana objave presude.

Valpovo, 20. veljače 2025.

SUDAC

GORAN JOKIĆ

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku