Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-553/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marin, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Milenku Vulić, odvjetniku iz Našica, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, V. Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka, protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama broj: Pn-11/2020. od 3. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, a žalba tužiteljice uvažava se djelomično osnovanom te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama broj: Pn-11/2020. od 3. lipnja 2022. potvrđuje u pobijanom dijelu točke I. i II. izreke, a preinačuje u pobijanom dijelu točke III. i IV. izreke tako da se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici i daljnji trošak pored dosuđenog u iznosu od 637,02 EUR-a odnosno 4.777,65 kuna u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 251,04 EUR-a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama broj: Pn- 11/2020. od 3. lipnja 2022. naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 39.145,00 kuna sa zateznim kamatama koje na iznos od 38.145,00 kuna teku od 28. travnja 2021. do isplate, a na iznos od 1.000,00 kuna od 3. lipnja 2022. do isplate (točka I. izreke), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen i to za iznos od 11.855,00 kuna, kao i za zatezne kamate na iznos od 38.145,00 kuna od 21. prosinca 2019. do 27. travnja 2021. i na dosuđeni iznos od 1.000,00 kuna od 21. prosinca 2019. do 2. lipnja 2022. (točka II. izreke).

Istom presudom naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 9.937,35 kuna (točka III. izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbijen (točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen, kao i u odluci o trošku (točka II., III. i IV. izreke) žalbu je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je sud samo matematički primijenio Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa da je stoga tužbeni zahtjev trebalo prihvatiti u cijelosti. Također je navela da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku kod odlučivanja o trošku. Predložila je da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Protiv navedene presude žalio se i tuženik i to protiv dosuđujućeg dijela iznad iznosa od 12.860,00 kuna i protiv odluke o trošku zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naveo je da vještak nije dao nalaz po pravilima struke u pogledu ocjene smanjenja životne aktivnosti i trajanja bolova jakog intenziteta, a smatra da je pravična novčana naknada na ime povrede prava osobnosti i tuđe pomoći i njege iznos od 42.860,00 kuna, a kako je već isplatio 30.000,00 kuna to onda čini nespornim daljnji iznos od 12.860,00 kuna. Predložio je da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana i to samo u odnosu na trošak postupka.

6. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u odnosu na odluku o naknadi štete, dok je pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na dosuđeni trošak.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom naknade neimovinske i imovinske štete nastale u štetnom događaju dana 9. studenoga 2018. kada je kao suvozač u osobnom automobilu zadobila tjelesne ozljede, a koji prometni udes je prouzrokovao osiguranik tuženika smatrajući da joj na ime pravične novčane naknade tuženik treba isplatiti i daljnji iznos od 51.000,00 kuna na ime neimovinske štete i 1.000,00 kuna za tuđu pomoć i njegu.

8. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev prihvatio do iznosa od 38.145,00 kuna na ime nematerijalne štete i iznosa od 1.000,00 kuna na ime tuđe pomoći i njege, a jer je temeljem nalaza i mišljenja medicinskog vještaka uz primjenu Orijentacijskih kriterija i cijeneći sve okolnosti slučaja ocijenio da tužiteljici pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu sukladno odredbi članka 1100. stavak 1. i stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO) i to u ukupnom iznosu od 68.145,00 kuna ali kako je tuženik isplatio tijekom postupka nesporni 30.000,00 kuna to je dosuđena razlika odnosno daljnji iznos od 38.145,00 kuna, a s osnova imovinske štete za tuđu pomoć i njegu primjenom odredbe članka 223. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP) da bi primjerena naknada bila 1.000,00 kuna.

9. Protivno žalbenim navodima i tužiteljice i tuženika sud je obrazložio nalaz vještaka koji je i saslušan na ročištu pojasnio svoju ocjenu pojedinih kvalifikatornih okolnosti temeljem kojih je sud ocijenio visinu tužbenog zahtjeva te je uzeo u obzir sve okolnosti slučaja prilikom ocjene visine tužbenog zahtjeva.

10. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je sud trebao uvažiti tužbeni zahtjev u cijelosti odnosno tuženika da je trebao dosuditi još samo razliku od 12.860,00 kuna, pa su njihove žalbe u tom dijelu kojim je dosuđena razlika od ukupno 39.145,00 kuna neosnovane.

11. Osnovana je međutim žalba tužiteljice protiv odluke o trošku. Sud je naime pravilno temeljio odluku o trošku na odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ali je pogrešno utvrdio uspjeh tužiteljice u sporu. Tužiteljica je kako navodi i u žalbi u sporu uspjela s osnovom tužbenog zahtjeva u cijelosti, a sa visinom tužbenog zahtjeva uspjela je 77% što bi onda njezin uspjeh bio 88%.

Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sud je pravilno priznao trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 11.562,50 kuna što je onda s obzirom na uspjeh tužiteljice trošak od 10.175,00 kuna, te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu od 1.840,00 kuna i trošak vještačenja od 2.700,00 kuna što je ukupno 14.715,00 kuna trebalo dosuditi tužiteljici na ime trošak, dok tuženik trošak nije zahtijevao.

Sud je tužiteljici dosudio trošak od 9.937,35 kuna, pa joj prema tome pripada razlika od 4.777,65 kuna odnosno sada 637,02 EUR-a.

Stoga je tužiteljici dosuđen pored već dosuđenog troška i trošak u iznosu od 637,02 EUR-a odnosno 4.777,65 kuna.

12. Kako je tužiteljica uspjela djelomično sa žalbom dosuđen joj je i trošak žalbenog postupka koji se sastoji od troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

13. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i 380. točka 3. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika odbiti, a žalbu tužiteljice djelomično uvažiti te odlučiti kao u izreci.

Vukovar, 20. veljače 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Marin