Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1061/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) u Odvjetničkom društvu Rački i Kolege j.t.d. iz Zagreba, Pisarnica u Slavonskom Brodu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-172/2019-40 od 4. svibnja 2023. i žalbi tužitelja izjavljenoj protiv dopunske presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P- 172/2019-49 od 30. prosinca 2024, u sjednici vijeća 20. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-172/2019-40 od 4. svibnja 2023.

- potvrđuje u toč. I. izreke presude u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 918-50-4770674 sklopljenog između tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita zaključenog 19. ožujka 2008., potvrđenog kod javne bilježnice Ruže Medunić 19. ožujka 2008. pod brojem OV-4254/2008, u dijelu kojim je način otplate kredita iskazan u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora o kreditu) i u dijelu kojim je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora o kreditu), te u toč. II. i II. (pravilno: toč. III.) izreke,

- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu kojom je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 25.586,57 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenje kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu) na način da se tužitelj odbija s tim dijelom tužbenog zahtjeva,

- potvrđuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod toč. IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.815,48 EUR u roku od 15 dana, dok se preinačuje u dijelu u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 310,97 EUR te se zahtjev tužitelj za naknadu troškova postupka u tom dijelu odbija.

II. Prihvaća se žalba tužitelja te se toč. II. izreke dopunske presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-172/2019-49 od 30. prosinca 2024. preinačuje na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tuženice da joj tužitelj naknadi parnični trošak u iznosu od 240,00 EUR.

III. Nepobijana toč. I. izreke dopunske presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-172/2019-49 od 30. prosinca 2024., ostaje neizmijenjena.

IV. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 918-50-4770674 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, zaključenog 19. ožujka 2008. i potvrđenog istog dana kod javne bilježnice Ruže Medunić pod brojem: OV-4254/2008 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 25.586,57 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja (čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu) te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora o kreditu), pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnova preplaćenih kamata iznos od 403,53 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u toj točki izreke, pod toč. II. izreke (pravilno: toč. III. izreke – opaska ovoga suda) naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnove ugovorene valute uz koju je vezana glavnica po tečaju CHF iznos od 4.468,66 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u toj točki izreke, dok je pod toč. IV. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.126,45 EUR sa zateznom kamatom od 4. svibnja 2023. do isplate.

2. Dopunskom presudom istog suda broj P-172/2019-49 od 30. prosinca 2024. pod toč. I. izreke odbijen je tužitelj sa „viškom tužbenog zahtjeva“ u iznosu od 834,88 EUR, dok je pod toč. II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 240,00 EUR.

3. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica iz svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Tužitelj pobija odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. II. izreke dopunske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.; u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu istu preinačiti u smislu žalbenih navoda, a podredno ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tuženice izjavljena protiv pobijane presude djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana, dok je žalba tužitelja izjavljena protiv odluke o troškovima postupka sadržane u toč. II. izreke dopunske presude osnovana.

7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF, način otplate tog kredita u valutnoj klauzuli u CHF, dok je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, te zahtjev tužitelja za isplatu novčanih iznosa koje na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu preplatio tuženici.

8. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je Ugovor o kreditu zaključen kod tuženice u Podružnici u [adresa], da stranke o odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora nisu pregovarale, da bi tužitelju vođenje spora pred sudom u Zagrebu predstavljalo znatne financijske teškoće, zbog čega se prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 59. ZPP proglasio mjesno nadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari;

- da je između stranaka 19. ožujka 2008. sklopljen Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.586,57 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7.), da je ugovorena redovna kamata po stopi od 6,75 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2.) kao i da je kredit u cijelosti otplaćen 31. ožujka 2015.;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je tuženica ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica u CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se u smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP, te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite;

- da nije osnovan prigovor zastare jer je zastara u odnosu na restitucijski zahtjev zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženice počela teći 13. lipnja 2014., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF - 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-662/2017-10, pa kako je tužitelj podnio tužbu prvostupanjskom sudu 15. travnja 2019., to nedvojbeno nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO);

- da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je na tuženicu upućen od strane auto kuće u kojoj je kupovao vozilo, da mu je kod tuženice rečeno da je Ugovor o kreditu u CHF za njega najpovoljniji kredit, odnosno da je CHF najstabilnija valuta, da mu prilikom sklapanja ugovora nije rečeno da HNB nema utjecaja na tečaj CHF te da nije mogao utjecati na odredbe Ugovora jer mu je isti ponuđen „po principu uzmi ili ostavi“, da je Ugovor o kreditu zaključio sa tuženicom u njezinoj podružnici u [adresa] te da bi mu vođenje parničnog postupka pred sudom u sjedištu tuženice predstavljalo financijski teret, a isto bi iziskivalo i dodatno trošenje njegova vremena odlaskom u Zagreb;

- da je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Andrije Ilakovca iz [adresa] od 14. svibnja 2020., njegovog iskaza na ročištu 30. rujna 2021. i očitovanja od 18. listopada 2021., koji nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručan, utvrdio da je tužitelj s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženici preplatio iznos od 403,43 EUR, a s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 4.468,66 EUR;

- da je tužitelj podneskom od 21. rujna 2021. uskladio svoj tužbeni zahtjev koji se odnosi na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka na način kako je to navedeno pod toč. II. i III. izreke presude, te da je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 30. rujna 2021. dozvolio preinaku tužbe od 21. rujna 2021. unatoč protivljenju tuženice;

- da tuženica nije dokazala da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o ugovornim odredbama u smislu potpune obaviještenosti istog o parametrima na temelju kojih se mijenjala odluka o kamatnoj stopi kao niti o riziku sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF, dok iz iskaza svjedoka ĆĆ, djelatnika tuženice, proizlazi da nije razgovarao s tužiteljem niti prije niti nakon sklapanja Ugovora o kreditu;

- da je tužitelj prvobitno podnio tužbu temeljem čl. 186.b ZPP, zahtijevajući između ostalog da mu tuženica isplati iznos od 5.707,08 EUR sa zateznom kamatom, dok je podneskom od 21. rujna 2021. smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 834,88 EUR, pa kako se tuženica istom protivila, to je prvostupanjski sud nepobijanom toč. I. izreke dopunske presude od 30. prosinca 2024. odbio tužitelja „s viškom tužbenog zahtjeva“ u iznosu od 834,88 EUR.

9. Na temelju gore iznesenog prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu kojima su glavnica kredita i ispunjenje obveze ugovorene u valutnoj klauzuli u CHF i odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženice, sve primjenom čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje u tekstu: ZZP/07), posljedično čemu je temeljem odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO odlučio kao pod toč. I., II. i III. izreke presude, te pod toč. I. izreke dopunske presude.

10. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, obzirom da su stranke čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (Općinskog građanskog suda u Zagrebu), da je tužitelj angažirao odvjetnika zbog čega njegova prisutnost na ročištima nije bila potrebna, a udaljenost od [adresa] do Zagreba se ne može smatrati takvom udaljenošću da bi uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Pritom se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su IV-308/20 od 5. studenog 2020.

10.1. Imajući u vidu da Zakon o parničnom postupku ne sadrži prisilne odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, to valja navesti da ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori nije u smislu odredbe čl. 96. st. 5. ZZP/07 izuzeta iz područja primjene glave XI. tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“). Isto tako, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu, pa u smislu čl. 99. ZZP/07 podliježe testu poštenosti, iako je jasno i lako razumljivo sastavljena i uočljiva.

10.2. Iz sadržaja čl. 12. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu), pa je ta odredba omogućila tužitelju da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, zbog čega je riječ o odredbi koja je transparentna. Međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi Ugovora o kreditu ne znači ujedno da je odredba poštena.

10.3. S tim u vezi valja navesti da je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.4. U smislu odredbe čl. 96. st. 2. ZZP/07 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identičnu odredbu sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje u tekstu: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka.

10.5. Predmetna prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Zagrebu, gdje tuženica ima sjedište i koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužitelja, zbog čega takva odredba povećava troškove sudjelovanja tužitelja, uključivo i njegovog osobnog sudjelovanja u postupku u smislu čl. 89. st. 2. i čl. 264. ZPP, ali povećava i ukupne troškove postupka koje će po okončanju spora snositi neuspješna stranka, zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07.

10.6. Prema tome, kako je nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna, to se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženice (u Zagrebu) nikad nije niti postojala, zbog čega se u nedostatku sporazuma o mjesnoj nadležnosti primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, koji, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz čl. 46. st. 1. ZPP, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz čl. 59. ZPP, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Imajući u vidu da iz stanja spisa proizlazi da je spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je zaključen u [adresa], to je očito da tuženica tamo ima poslovnu jedinicu i da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice.

10.7. Nadalje, na sastanku predstavnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova poslovni broj: Su IV- 308/2020 od 5. studenog 2020. donesen je Zaključak iz kojeg proizlazi da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke - klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

10.8. Kako i prema ocjeni ovoga suda, stajalište prvostupanjskog suda o razlozima nepoštenosti prorogacijske klauzule u konkretnom slučaju nije u protivnosti s citiranim Zaključkom od 5. studenog 2020., koji je sud pravilno primijenio kada je zaključio da bi tužitelj s obzirom na mjesto prebivališta bio izložen dodatnim financijskim troškovima i potrebnom vremenu radi pristupa na Općinski građanski sud u Zagrebu (udaljenost na relaciji [adresa] – [adresa] je cca 190 km), a što tužitelj jasno akcentira tijekom postupka, te uzimajući u obzir visinu zahtjeva, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda kojim smatra da bi primjena navedena ugovorna odredba imala za tužitelja odvraćajući učinak na ostvarivanje sudske zaštite.

10.9. Nadalje, točno je, kako to tvrdi tuženica u žalbi, da odredbe čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP propisuju općemjesnu nadležnost suda prema sjedištu tuženika, iz čega slijedi da bi za postupanje u ovom postupku bio mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Međutim, kako je Ugovor o kreditu sklopljen u podružnici tuženice u [adresa], to se tužitelj očito opredijelio za izberivu općemjesnu nadležnost prema mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica tuženice u smislu čl. 59. ZPP. Prema stajalištu ovoga suda koje je izraženo u više odluka (npr. Gž-1354/2020, Gž-398/2021, Gž-452/2022 i Gž-717/2022), kao i na sjednici Građanskog odjela od 6. rujna 2022. za primjenu čl. 59. ZPP poslovna jedinica banke ne mora biti registrirana u sudskom registru, a sklapanje pravnih poslova u vezi kreditiranja građana spada u djelatnost poslovne jedinice, pa ovaj sud, zbog svih gore navedenih razloga, nalazi neosnovanom žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

11. Tuženica u žalbi navodi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti sa ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, čime ukazuje na počinjenje bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Tuženica ističe da je tijekom postupka navela niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima koji ukazuju da sporne odredbe nisu nepoštene, posljedično čemu smatra da sud nije bio ovlašten primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Tvrdi da su sporne odredbe tužitelju bile jasne, razumljive i uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo te da stoga nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, da je postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da je svjedokinja ČĆŠ, unatoč tome što ista nije neposredno sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem, navela da je tužitelj imao mogućnost izbora valute uz koju će vezati kredit, te da isto proizlazi iz promotivnih uvjeta i zahtjeva za kredit.

11.1. Ispitujući stoga pobijanu presudu i stanje spisa u okviru gore navedenog istaknutog žalbenog razloga, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je prvostupanjski sud iznio neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koji su, protivno navodima žalbe, u skladu s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, time da je presuda razumljiva, nije proturječna, te nije donesena kao rezultat izvođenja nejasnih i pogrešnih zaključaka, kako to pogrešno u žalbi tvrdi tuženica, a ista sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa, pa nije ostvaren niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

12. Tuženica u žalbi dalje navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, iz razloga što je prvostupanjski sud njezine navode i dokazne prijedloge u potpunosti zanemario, pozivajući se u prilog svojih tvrdnji na odluke Ustavnog suda RH broj U-III- 5038/2015, U-III-3874/2008 i U-III-4150/2010, posljedično čemu smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer obrazloženje presude ne sadrži sve što propisuje citirana zakonska odredba. U vezi navedenog smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, posebice u vezi ocjene prigovora zastare, preinake tužbe i nesavjesnosti tuženice u vezi dosude zatezne kamate.

12.1. Protivno žalbi tuženice, ocjena je ovoga suda da je tuženici u prvostupanjskom postupku bilo omogućeno izjasniti se o navodima tužitelja, iznositi činjenice i predlagati dokaze i na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Osim toga, prvostupanjski sud je iznio odlučne i dostatne razloge o svim bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženice, presuda je detaljno obrazložena zbog čega se ne može smatrati arbitrarnom ili nerazumljivom te je obrazloženje izrađeno na način propisan odredbom čl. 338. st. 4. ZPP. Stoga ovaj sud smatra da tuženici donošenjem pobijane presude nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje te da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP.

13. Tuženica pobija prvostupanjsku presudu i zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186.b ZPP, navodeći da nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe jer prije podnošenja tužbe nije odbila tužitelju dostaviti traženu dokumentaciju, već je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu isključivo zbog toga što ne raspolaže dovoljnim znanjem za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, tuženici valja ukazati da se postupak u povodu tzv. stupnjevite tužbe provodi u dva stadija, time da se u prvom stadiju raspravlja i odlučuje o manifestacijskom zahtjevu, dok se u drugom stadiju raspravlja i odlučuje o naknadno određenom tužbenom zahtjevu.

13.1. Prema odredbi čl. 186.b ZPP u sporovima gdje tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno, koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će tražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati (st. 3.), time da je tužitelj dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi rješenjem tijekom postupka, protiv kojeg rješenja nije dopuštena žalba.

13.2. Imajući stoga u vidu da je tužitelj u tužbi naveo da je dopisom od 10. srpnja 2018. (koji dopis je priložio uz tužbu) od tuženice zatražio da mu dostavi dokumentaciju iz koje bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, koliko je točno iznosila uplata u kn i CHF, koliki je tečaj na dan uplate tuženica primjenjivala, kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa, sve to za razdoblje od 24. travnja 2008. do 31. ožujka 2015., da mu tuženica zatraženo nije dostavila u cijelosti, te da tužitelj ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio određen tužbeni zahtjev navođenjem preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate) i tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 24. travnja 2008. do 31. ožujka 2015., na koji tužitelj potražuje i zateznu kamatu, to je tužitelj u tužbi vrijednost predmeta spora naznačio okvirno, zadržavši pravo da tek nakon provedenog vještačenja na okolnost visine dugovanja tuženice prema tužitelju, specificira tužbeni zahtjev u skladu sa čl. 186.b st. 3. ZPP.

13.3. Zbog navedenog tužitelj je tužbom, osim deklaratornog zahtjeva navedenog pod toč. I. tužbenog zahtjeva, pod toč. II. zahtijevao da mu tuženica isplati iznos od 5.707,08 EUR / 43.000,00 kn sa zateznom kamatom, navodeći da u smislu čl. 186.b st. 3. ZPP zadržava pravo specificirati tužbeni zahtjev sa svakim pojedinačnim iznosom na koji se obračunava zatezna kamata nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost razlike između plaćene kamate u kn unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženica primjenjivala naspram početno ugovorene kamatne stope, kao i razlike tečaja za CHF kojeg je tuženica primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta u kn naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita.

14. Nije osnovan niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 3. ZPP. Doduše, činjenica je da je tužitelj nakon provedenog vještačenja podneskom od 21. rujna 2021. specificirao tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, da se tuženica istom protivila te da je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 30. rujna 2021. dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska od 21. rujna 2021. radi cjelovitog rješenja spora među strankama. Međutim, imajući u vidu da je tužitelj tužbom potraživao glavnični iznos od 5.707,08 EUR / 43.000,00 kn sa zateznom kamatom, dok je navedenim podneskom, uskladio svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da potražuje od tuženice na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženice iznos od 403,53 EUR, a s osnove ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF iznos od 4.468,66 EUR, to je jasno da tužitelj navedenim podneskom nije preinačio tužbu (povećanjem tužbenog zahtjeva), već je upravo suprotno, djelomično smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 848,88 EUR.

14.1. S tim u vezi valja navesti da se prema recentnoj sudskoj praksi, u odnosu na zatražene pojedinačne iznose na koje tužitelj zahtijeva zateznu kamatu, u slučaju kada tužitelj djelomično smanji tužbeni zahtjev, ne radi o preinaci tužbe obzirom da je tužitelj tužbeni zahtjev smanjio za iznos od 848,88 EUR, a isti se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa kako se tuženica usprotivila djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva, to je prvostupanjski sud bio dužan meritorno odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva za koji je tužitelj djelomično povukao tužbu. Kako se dakle u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe, a prvostupanjski sud je pod toč. I. izreke dopunske presude odbio tužitelja „s viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 834,88 EUR“, to dakle nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 3. i čl. 193. ZPP, pa je žalba tuženice i u tom dijelu neosnovana.

15. Nadalje, suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 96. st. 1. i 2., čl. 97. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO, pravilno utvrdivši ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženice kao kreditora i kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, obzirom da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16. Za ovaj je spor odlučno da li je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogao na temelju pune informiranosti o svim parametrima pregovarati o sadržaju spornih ugovornih odredbi i to tako da utječe na njihov sadržaj.

16.1. Kako tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdila da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost pregovarati, a činjenice u vezi kojih je saslušan zaposlenik tuženice (koji nije sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu) nisu

1 0

činjenice koje bi ukazivale na mogućnost pojedinačnog pregovaranja na temelju potpune informiranosti potrošača, to navedeno ne utječe na vezanost prvostupanjskog suda za utvrđenja iz pravomoćne odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača postupka pred Trgovačkim sudu u Zagrebu broj P-1401/2012.

17. Također, ovaj sud ne nalazi osnovanim pozivanje tuženice na članak 326. ZOO jer se zabrana ugovaranja nepoštenih i posljedično ništetnih odredbi ugovora u konkretnim okolnostima predmetnog spora ne može smatrati zabranom manjeg značaja zbog kojih se tužitelj, stoga što je u cijelosti ispunio svoju obvezu, ne bi više mogao pozivati na ništetnost. Zaštita potrošača od ništetnih ugovornih odredbi uređena je općim zakonom obveznog prava kao i posebnim Zakonom o zaštiti potrošača sve u svrhu osiguranja potrošača od nezakonitog postupanja trgovaca, a što ukazuje na visoku razinu zaštite potrošača kao slabije strane u stjecanju proizvoda i usluga na tržištu, pa tako i u konkretnom pravnom poslu. Činjenica što su čl. 19.a st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15.) isključene od primjene tim Zakonom dodane odredbe glave IV.a kada je ugovor s valutnom klauzulom u CHF ispunjen ili prisilno ostvaren, a na što se poziva tuženica u žalbi, nije ni od kakvog značaja za predmetnu utuženu obvezu tuženice, jer prvostupanjski sud tu odredbu nije ni mogao primijeniti jer se ista ne odnosi na konkretni spor u kojem tužitelj zahtijeva da mu tuženica vrati sve što je stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Ni činjenica da tužitelj tijekom trajanja ugovorne obveze nije koristio svoje pravo raskinuti ugovor, protivno žalbi tuženice, nije odlučna za predmetni spor.

18. Nije osnovana niti tvrdnja tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14.

18.1. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

18.2. Odredbom čl. 502.c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18.3. Stoga, pozivajući se na odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14 koje ustanovljuju vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, dakle i primjenu pravnih učinaka utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom banke i valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu pokrenutom tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te činjenice da tuženica nije dokazala da je prije i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu obavijestila tužitelja o značenju (i prije svega rizicima) ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u CHF), to su i

1 1

prema ocjeni ovoga suda, navedene ugovorne odredbe neodređene i neodredive, te iste nisu razumljive, posljedično čemu se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07.

18.4. Pravno shvaćanje o primjeni čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Nadalje, iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“, bez obzira na navedeno, ukoliko je netko nešto, kao ovdje tuženica, stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe, tada prema odredbama koje reguliraju posljedice ništetnosti dužan je drugoj strani vratiti sve ono što je primio po osnovi takvog ugovora, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos po jednoj ugovornoj strani suprotna strana oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu i to sa zateznom kamatom od dana kad je izvršeno plaćanje temeljem takve ništetne odredbe. Sukladno navedenom, neosnovan je i žalbeni navod tuženice da sud nije bio ovlašten primjenjivati Zakone o zaštiti potrošača koji su stupili na snagu nakon što je sklopljen Ugovor o kreditu, jer je takav žalbeni navod protivan cilju donošenja predmetnih Zakona.

18.5. Također, ovdje valja posebno tuženici ukazati da nije dovoljno da su sporne odredbe Ugovora o kreditu samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice tih odredbi moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita uz ugovorenu valutnu klauzulu tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti, kako bi isti mogao donijeti odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18.6. Osim toga, tuženici je, kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bila poznata ili joj je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi te posljedično povrata onoga što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekla.

18.7. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnim odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa sukladno odluci kreditora i odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF, imajući pritom u vidu pravna utvrđenja iz

1 2

pravomoćne presude iz postupka koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12.

19. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO pod toč. II. izreke obvezao tuženicu isplatiti tužitelju po osnovi preplaćenih kamata iznos od 403,53 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni i pod toč. III. izreke po osnovi preplaćenog tečaja CHF iznos od 4.468,66 EUR, sve sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose primjenom čl. 1115. ZOO i to od dana kada su tuženici isplaćeni mjesečni anuiteti do isplate, jer se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti i koja je te odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom novčanih iznosa koji su joj plaćeni temeljem ništetnih odredaba, pa stoga tuženica neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je pravilno sud prvog stupnja dosudio tužitelj zateznu kamatu od dana izvršenih preplata temeljem ništetnih ugovornih odredbi tuženici kao nesavjesnoj stjecateljici, sve sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

20. Tuženica žalbom prigovara i nalazu vještaka jer je isti izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, te zbog toga što je vještak prikazao samo više plaćene iznose, zanemarujući tzv. negativnu tečajnu razliku, ističe da sud nije obrazložio zbog čega smatra da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, odnosno zbog čega istu smatra nepoštenom u smislu čl. 1115. ZOO. U vezi navedenog, valja navesti da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., odgovoreno na pitanje u odnosu na pravo tuženice na tzv. negativnu tečajnu razliku na način da odgovor glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“. Navedeno zauzeto materijalno pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske ujedno je i odgovor ovog suda na žalbu tuženice u dijelu kojim pobija ocjenu suda prvog stupnja da nema pravo na tzv. negativnu tečajnu razliku, obzirom da tuženica nije u odnosu na istu stavila prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja niti pak protutužbeni zahtjev.

21. Nisu osnovani niti u žalbi ponovljeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud primijenio pogrešnu metodologiju prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka kada je uzeo početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj CHF za cijelo ugovoreno razdoblje otplate kredita. Sud prvog stupnja svoju je odluku pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, uzimajući pri tome u obzir pretplatu tužitelja do koje je došlo upravo zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na početni tečaja što je

1 3

posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

22. Prigovor zastare prvostupanjski sud je otklonio pravilnom primjenom materijalnog prava, pri čemu valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je stoga opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17), a temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P-7129/13-4), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine jer je tužba podnesena15. travnja 2019. (čl. 225. ZOO).

23. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u žalbenom postupku, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pod toč. I. izreke utvrdio ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 25.586,57 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, obzirom da je navedenom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužitelju, a to iz razloga što navedena odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom da definira obvezu tuženice (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati.

23.1. Ovdje valja kratko napomenuti da niti tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost od 25.586,57 CHF bila ništetna, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, time da je i ovaj sud na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna". Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtijeva utvrđenje ništetnosti navedenog dijela odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu, prema ocjeni ovoga suda, neosnovan.

30. Slijedom svega iznesenog valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, te pod toč. II. i III. izreke presude, dok je djelomično valjalo prihvatiti žalbu tuženice i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti toč. I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu te u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja.

1 4

31. Odluku o troškovima postupka tuženica osporava u vezi pobijanja odluke o glavnoj stvari, navodeći da je sud tužitelju dosudio trošak koji nije bio nužan za potrebe prvostupanjskog postupka, te ističući da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava sve poduzete radnje dosudio tužitelju prema vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 EUR iako navedena vrijednost boda vrijedi tek od 5. studenog 2022., da je sud dosudio tužitelju trošak sastava pet podnesaka iako je Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za radi odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22,; dalje u tekstu: Tarifa) jasno propisano da parnična stranka ima pravo na trošak sastava maksimalno 4 obrazložena podneska tijekom prvostupanjskog postupka, te da se podnesci tužitelja od 28. listopada 2021. i 7. srpnja 2021. ne mogu smatrati obrazloženim podnescima i kao takvi se ne mogu smatrati nužnim za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP. Smatra da je sud pogrešno tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 22. ožujka 2023., kojim podneskom je tužitelj svoj tužbeni zahtjev iskazao u EUR, jer isto nije bilo potrebno obzirom da se radi o primjeni materijalnog prava na koje pazi sud po službenoj dužnosti, time da sukladno odredbama Zakona o uvođenju EUR kao službene valute u Republici Hrvatskoj nužno je iskazati u protuvrijednosti EUR samo glavno potraživanje, ali ne i pojedinačne iznose, pa smatra da osnovna matematička operacija dijeljenja dva broja nikako ne opravdava trošak sastava tog podneska. Ističe da je sud dosudio tužitelju trošak pristupa na ročište 26. rujna 2019. iako je isto odgođeno zbog zakašnjenja u slanju podneska od strane tužitelja, pa isto ne može pasti na teret tuženice, a nije joj jasno niti iz kojeg razloga je sud dosudio tužitelju trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije obzirom da je tužitelj osobno podnio taj zahtjev pa se taj trošak ne može smatrati parničnim troškom. Tuženica osporava i dosuđeni trošak pristupa na ročište za objavu presude smatrajući da se isti ne može smatrati nužnim za vođenjem postupka jer se sve presude objavljuju na e-oglasnoj ploči suda i iste se mogu u tom obliku koristiti u pravnom prometu.

31.1. Prije svega, valja navesti da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP obzirom da je istu trebalo utemeljiti na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, jer tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

31.2. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud obračunao trošak parničnog postupka prema vrijednosti boda od 1,99 EUR /15,00 kn za sve poduzete radnje budući da je odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. IV. izreke presude donio 4. svibnja 2023., a odredbom Tbr. 48. st. 3. Tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je Tbr. 50. Tarife propisano da vrijednost boda iznosi 15,00 kn.

31.3. U odnosu na žalbu tuženice da je prvostupanjski sud tužitelju pogrešno dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude, tuženici valja ukazati da je čl. 151. ZPP propisano da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka te da parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na naknadu. Odredbom čl. 335. ZPP propisana je mogućnost objave presude na posebnom ročištu kojom prilikom će stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude ili će je, iznimno, uputiti da ovjereni prijepis presude može preuzeti neposredno u sudu istog dana (čl. 335. st. 8. ZPP), pa stoga i trošak punomoćnika tužitelja na tom ročištu

1 5

predstavlja parnični trošak u tijeku parničnog postupka. Takvo stajalište iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj revizijskoj odluci broj Revr 580/05-2 od 14. prosinca 2005., time da se napominje da je prema ustaljenoj sudskoj praksi ovog suda parničnoj stranci koja je uspjela u sporu dosuđivan trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u visini određenoj Tarifom o nagradi i naknadi za rad odvjetnika.

31.4. Protivno žalbi tuženice prvostupanjski sud je pravilno tužitelju priznao trošak zastupanja na ročištu 26. rujna 2019. temeljem Tbr. 9. st. 1. Tarife u iznosu od 1.500,00 kn uz pripadajući PDV (ukupno: 1.875,00 kn) jer je tužitelj na tom ročištu predložio dokazne radnje. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom Tbr. 8. st. 1. Tarife dosudio tužitelju trošak sastava podneska od 7. srpnja 2021. u iznosu od 1.500,00 kn uz pripadajući PDV (ukupno: 1.875,00 kn) jer se tim podneskom tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, time da su u daljnjem tijeku postupka usvojeni njegovi prigovori iz tog podneska.

31.5. Međutim, uzimajući u obzir žalbene navode stranaka, posebice tuženice koja određeno osporava (po pojedinim radnjama i visini) dio tužitelju dosuđenih troškova i tužitelja koji u cijelosti pobija odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. II. izreke dopunske presude, te primjenjujući čl. 166. st. 2. ZPP temeljem koje je drugostupanjski sud kada preinačuje odluku o glavnoj stvari dužan odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

31.6. Naime, u pravu je tuženica kada tvrdi da tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 28. listopada 2021. u ukupnom iznosu od 248,86 EUR / 1.875,00 kn jer se tužitelj u tom podnesku samo pozvao na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u vezi zastare tražbine, pa navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Tužitelj nema pravo niti na trošak dostave dokumentacije u iznosu od 375,00 kn uz pripadajući PDV (ukupno: 62,11 EUR / 468,75 kn) jer u zahtjevu za naknadu troškova tužitelj nije odredio na što se odnosi predmetni zahtjev.

31.7. Stoga je valjalo djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrditi odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.815,48 EUR, dok je u preostalom dijelu valjalo prihvatiti žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP preinačiti odluku o troškovima postupka i tužitelja odbiti s preostalim zahtjevom u iznosu od 310,97 EUR.

32. Konačno, u odnosu na žalbu tužitelja izjavljenu protiv odluke o troškovima postupka sadržane pod toč. II. izreke dopunske presude valja navesti da je žalba tužitelja u tom dijelu osnovana. Naime, u konkretnom slučaju nije odlučno što je tužitelj podnio tužbu iz čl. 186.b ZPP, ali je odlučno što je tužitelj podneskom od 21. rujna 2021. smanjio tužbeni zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 5.707,08 EUR na iznos od 4.872,19 EUR, kojem smanjenju tužbenog zahtjeva se tuženica protivila, posljedično čemu je prvostupanjski sud o istom odlučio pod toč. I. izreke dopunske presude na način da je odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 834,88 EUR i naložio mu temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 240,00 EUR, navodeći da je tuženica uspjela u prvostupanjskom postupku u omjeru od 17%.

1 6

32.1. No, prvostupanjski sud je prilikom utvrđivanja postotka (ne)uspjeha tuženice u postupku bio dužan utvrditi njezin kvalitativni i kvantitativni (ne)uspjeh, pa je tako pravilnim obračunom, imajući u vidu da je tužitelj uspio s osnovom u omjeru od 100%, a s visinom u omjeru od 85%, dok je tuženica uspjela samo sa visinom u omjeru od 15%, pa je tuženica u ovom postupku uspjela u neznatnom dijelu od 7%, dok je tužitelj uspio u omjeru od 93%. Kako radi djelomičnog smanjenja tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, to je odluku o troškovima postupka valjalo donijeti primjenom čl. 154. st. 5. ZPP.

33. Stoga je žalbu tužitelja protiv odluke o troškovima sadržanoj pod toč. II. izreke dopunske presude valjalo u cijelosti prihvatiti i temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

34. Nepobijana toč. I. izreke dopunske presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-172/2019-49 od 30. prosinca 2024., ostaje neizmijenjena.

35. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP jer je tuženica sa uspjela sa žalbom samo u neznatnom dijelu.

U Varaždinu 20. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun