Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-264/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Dariu Joziću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4280/19-25 od 10. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

Prihvaćanjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4280/19-25 od 10. siječnja 2022., u točkama I i II te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom se presudom utvrđuje ništavom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu br. 166-103/2005 sklopljenog između stranaka 9. kolovoza 2005. u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke te je tuženiku naloženo tužiteljici isplatiti 18.183,72 kn te joj naknaditi trošak postupka od 8.192,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama (točke I. i II. izreke).

Točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 648,44 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Rješenjem sadržanim u pobijanoj presudi dopuštena je preinaka tužbe od 18. siječnja 2021.

Protiv točaka I i II izreke prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovorom na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode te predlaže potvrditi pobijanu presudu.

Žalba je osnovana.

Predmet spora zahtjev je tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

Nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor u valuti švicarskog franka, a radilo se o kreditu s ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 3,99% godišnje, koja kamatna stopa je tijekom trajanja Ugovora mijenjana u više navrata, a o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužiteljicu. Tužitelju je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 46.600,00 CHF, a korisnik kredita se obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja.

Prvostupanjski je sud utvrdio da su odredbe Ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetne, a zaključak o njihovoj ništetnosti je zasnovao na utvrđenjima iz odluka sudova koje su donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u kojima se odlučivalo o zaštiti potrošača po pitanju ugovornih odredaba ugovora o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to onih o promjenljivoj kamatnoj stopi, a koje su banke, između kojih je i tuženik, sklapale s potrošačima u određenom vremenskom razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Radi se o odlukama trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike broj Pž-7129/2013 i Pž-6632/17, te Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev t-249/2014 i Rev-2221/2018.

Tim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., iz čega slijedi da se te odluke odnose i na predmetni Ugovor, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime su banke postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanje Ugovora.

Tužiteljičino pravo pozvati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi očito sa stajališta prvostupanjskog suda proizlazi iz odredbe članka 502. c. ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, u kojem slučaju je sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, prvostupanjski sud pravo tužiteljice da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji na odredbi članka 118. ZZP-a prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. I konačno, prvostupanjski sud ukazuje na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženu u odluci Rev-3142/18 i odluku Ustavnog suda broj U-III-2233/19 u kojima je zauzet stav da je kolektivna presuda direktno primjenjiva u pojedinačnom privatnom sudskom postupku i da se u tom postupku ne moraju izvoditi dokazi već je potrebno jedino vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.

Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski sud je utvrdio koliko je tužiteljica platila tuženiku više s osnove kamate u odnosu na prvotno ugovorenu pa je obvezao tuženika platiti tužiteljici navedene razlike sa zateznim kamatama, uz ocjenu da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove.

Istaknut prigovor zastare otklanja pozivom na stav izražen u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2245/17.

Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 5. ZPP-a.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna i može se ispitati.

Pogrešan je stav tuženika da se stav prvostupanjskog suda ne bi mogao temeljiti na presudama iz predmetnih kolektivnih tužbi, na kojima prvostupanjski sud temelji svoj zaključak o ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.

Nije prihvatljiva tvrdnja tuženika da presuda ne sadrži razloge o ništetnosti ugovornih odredbi. Naime, iz presude jasno proizlazi da je sud svoja utvrđenja o ništetnosti spornih odredbi ugovora temeljio na utvrđenjima iz presuda donesenim u predmetima radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i odlukama sudova koje su pobrojane u prvostupanjskoj odluci na osnovi odredbe članka 502.c. ZPP-a. Navedenom odredbom, kao što je već ranije rečeno, propisano je pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju.

Sukladno tome i presude donesene u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača imala bi obvezujući učinak na ovaj predmet te bi i utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta imalo učinak i na ovaj predmet.

U odnosu na prigovor zastare treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan u odnosu na restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužiteljice po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije u zastari. Predmetna presuda u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope i ovdje tuženika postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. te rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila prekinuta zastara, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005:dalje-ZOO-a) i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

Tužiteljici, u tom kontekstu, pripada pravo na povrat razlike anuiteta između početno ugovorene kamatne stope i kasnije obračunate promjenjive kamatne stope, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO-a, u pogledu čega je dosuđen iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem i to utvrđenje suda određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

Nisu osnovani tuženikovi žalbeni navodi kojima osporava visinu dosuđene razlike, ističući kako između stranaka nije ugovorena fiksna kamatna stopa te da je izračun razlike pogrešno sačinjen prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi za cijelo razdoblje koja da je na taj način pretvorena u fiksnu. Naime, kako je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa. U tom pravcu i VSRH je izrazio stajalište u svojoj odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022.

Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata na valjano dosuđeni iznos od svake uplate ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom predmetu utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prama okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

No, osnovano tuženik ističe da prvostupanjski sud nije proveo dokaz predložen po tuženiku (saslušanje svjedoka – zaposlenika tuženika – osobnog bankara), na okolnost pregovaranja s tužiteljem, očito cijeneći da je pored direktnog učinka presude iz kolektivnog spora to suvišno.

Naime, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. za reći je kako je Ustavni sud prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povreda načela jednakosti oružja. Naime, Ustavni je sud zaključio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom 502. c ZPP-a u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu.

Dakle odbijanjem dokaznog prijedloga radi saslušanja svjedoka, a naročito zaposlenika banke koji je radio na obradi konkretnog kredita, pa i same tužiteljice, prvostupanjski je sud zanemario tvrdnje tuženika iznesene u pravcu obaviještenosti tužiteljice kao potrošača o značenju spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na čemu se i nadalje ustraje u žalbi. Radi se o činjeničnom pitanju od slučaja do slučaja kako to s pravom smatra tuženik i konačno o tome je donesen i zaključak na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda sa predsjednicima Građanskih odjela županijskih sudova održan 5. studenog 2020. Prema tome tuženiku valja omogućiti da osporava tužiteljičinu tvrdnju o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora predlažući dokaze na okolnost da se o toj odredbi pregovaralo. Dodaje se da ovaj sud ocjenjuje da saslušanje javnog bilježnika, kod kojeg je ugovor solemniziran, nije relevantno, budući da javni bilježnik nije strana u predmetnom ugovornom odnosu niti strana koja ima utjecaja na pregovor i postizanje dogovora ugovornih strana.

Budući da navedeno dovodi do nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog čega je za sada dvojbena i pravilnost primjene materijalnog prava, žalba tuženika ukazuje se osnovanom.

U nastavku će postupka prvostupanjski sud provesti predložene dokazne prijedloge - saslušanjem djelatnika banke i tužiteljice te ocijeniti potrebu izvođenja ostalih dokaznih prijedloga tuženika radi saslušanja svjedoka što bi bilo svrhovito jedino ukoliko se odnose na okolnost obaviještenosti tužiteljice i pregovaranja o spornom članku ugovora o kreditu (neposredni kontakt istih sa tužiteljicom) i sve navedeno ocijeniti zajedno sa ostalim provedenim dokazima, te svakako imajući u vidu citirane odrede Zakona o zaštiti potrošača, odredbe 502. c ZPP-a o učincima presude donesene u kolektivnom sporu, te odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove i zastari tražbine, koje sve odredbe dolaze u primjenu kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio, izvesti ponovnu ocjenu o ništavosti pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i posljedično tome o pravu tužiteljice na isplatu.

Slijedom navedenog valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka te je sukladno odredbi čl. 370. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

O troškovima ovog žalbenog postupka odlučiti će prvostupanjski sud prilikom donošenja nove odluke.

Točka III. izreke te rješenje sadržano u prvostupanjskoj presudi, kao nepobijani ostaju neizmijenjeni.

U Rijeci 20. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec