REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-3543/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Vinka Brundula Tadić, odvjetnica iz Done Stubice, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa Tihana Svetec, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 21. siječnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja osobno i zz punomoćnika SD, odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika Tihane Svetec, odvjetnice iz Zagreba, dana 20. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7.2. Ugovora o kreditu broj 9011064178 od dana 07. ožujka 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Đurđice Pozaić, pod brojem: OU-65/06 dana 14. ožujka 2006. godine, koji glasi: “plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja".

II. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 12.9. Ugovora o kreditu broj 9012676186 od dana 27. lipnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Đurđice Pozaić, pod brojem: OU-65/06 dana 14. ožujka 2006. godine, koji glasi: “Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, isplatiti tužitelju TD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 2.822,90 EUR (krivo zbrojeno 2.823,34 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,38 EUR tekućom od 20.6.2006. do plateža,

- na iznos od 1,58 EUR tekućom od 20.10.2008. do plateža,

- na iznos od 0,60 EUR tekućom od 20.11.2008. do plateža,

- na iznos od 1,09 EUR tekućom od 20.12.2008. do plateža,

- na iznos od 13,42 EUR tekućom od 20.1.2009. do plateža,

- na iznos od 13,68 EUR tekućom od 20.2.2009. do plateža,

- na iznos od 7,45 EUR tekućom od 20.3.2009. do plateža,

- na iznos od 8,06 EUR tekućom od 20.4.2009. do plateža,

- na iznos od 8,20 EUR tekućom od 20.5.2009. do plateža,

- na iznos od 6,43 EUR tekućom od 20.6.2009. do plateža,

- na iznos od 7,04 EUR tekućom od 20.7.2009. do plateža,

- na iznos od 6,51 EUR tekućom od 20.8.2009. do plateža,

- na iznos od 6,31 EUR tekućom od 20.9.2009. do plateža,

- na iznos od 4,84 EUR tekućom od 20.10.2009. do plateža,

- na iznos od 7,30 EUR tekućom od 20.11.2009. do plateža,

- na iznos od 8,49 EUR tekućom od 20.12.2009. do plateža,

- na iznos od 11,50 EUR tekućom od 20.1.2010. do plateža,

- na iznos od 13,20 EUR tekućom od 20.2.2010. do plateža,

- na iznos od 16,83 EUR tekućom od 20.3.2010. do plateža,

- na iznos od 16,86 EUR tekućom od 20.4.2010. do plateža,

- na iznos od 22,01 EUR tekućom od 20.5.2010. do plateža,

- na iznos od 24,39 EUR tekućom od 20.6.2010. do plateža,

- na iznos od 26,71 EUR tekućom od 20.7.2010. do plateža,

- na iznos od 33,01 EUR tekućom od 20.8.2010. do plateža,

- na iznos od 33,38 EUR tekućom od 20.9.2010. do plateža,

- na iznos od 34,59 EUR tekućom od 20.10.2010. do plateža,

- na iznos od 32,89 EUR tekućom od 20.11.2010. do plateža,

- na iznos od 47,03 EUR tekućom od 20.12.2010. do plateža,

- na iznos od 44,40 EUR tekućom od 20.1.2011. do plateža,

- na iznos od 44,95 EUR tekućom od 20.2.2011. do plateža,

- na iznos od 47,50 EUR tekućom od 20.3.2011. do plateža,

- na iznos od 44,73 EUR tekućom od 20.4.2011. do plateža,

- na iznos od 50,51 EUR tekućom od 20.5.2011. do plateža,

- na iznos od 60,50 EUR tekućom od 20.6.2011. do plateža,

- na iznos od 72,52 EUR tekućom od 20.7.2011. do plateža,

- na iznos od 80,29 EUR tekućom od 20.8.2011. do plateža,

- na iznos od 64,84 EUR tekućom od 20.9.2011. do plateža,

- na iznos od 55,72 EUR tekućom od 20.10.2011. do plateža,

- na iznos od 57,92 EUR tekućom od 20.11.2011. do plateža,

- na iznos od 62,11 EUR tekućom od 20.12.2011. do plateža,

- na iznos od 66,13 EUR tekućom od 20.1.2012. do plateža,

- na iznos od 66,69 EUR tekućom od 20.2.2012. do plateža,

- na iznos od 65,29 EUR tekućom od 20.3.2012. do plateža,

- na iznos od 65,42 EUR tekućom od 20.4.2012. do plateža,

- na iznos od 67,70 EUR tekućom od 20.5.2012. do plateža,

- na iznos od 67,31 EUR tekućom od 20.6.2012. do plateža,

- na iznos od 65,63 EUR tekućom od 20.7.2012. do plateža,

- na iznos od 64,08 EUR tekućom od 20.8.2012. do plateža,

- na iznos od 59,80 EUR tekućom od 20.9.2012. do plateža,

- na iznos od 65,56 EUR tekućom od 20.10.2012. do plateža,

- na iznos od 66,15 EUR tekućom od 20.11.2012. do plateža,

- na iznos od 65,59 EUR tekućom od 20.12.2012. do plateža,

- na iznos od 58,74 EUR tekućom od 20.1.2013. do plateža,

- na iznos od 61,92 EUR tekućom od 20.2.2013. do plateža,

- na iznos od 64,24 EUR tekućom od 20.3.2013. do plateža,

- na iznos od 65,55 EUR tekućom od 20.4.2013. do plateža,

- na iznos od 59,42 EUR tekućom od 20.5.2013. do plateža,

- na iznos od 58,15 EUR tekućom od 20.6.2013. do plateža,

- na iznos od 58,55 EUR tekućom od 20.7.2013. do plateža,

- na iznos od 59,68 EUR tekućom od 20.8.2013. do plateža,

- na iznos od 62,54 EUR tekućom od 20.9.2013. do plateža,

- na iznos od 62,64 EUR tekućom od 20.10.2013. do plateža,

- na iznos od 63,72 EUR tekućom od 20.11.2013. do plateža,

- na iznos od 65,10 EUR tekućom od 20.12.2013. do plateža,

- na iznos od 63,25 EUR tekućom od 20.1.2014. do plateža,

- na iznos od 66,76 EUR tekućom od 20.2.2014. do plateža,

- na iznos od 67,52 EUR tekućom od 20.3.2014. do plateža,

i to od 20.6.2006. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.668,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 20. veljače 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 15.5.2023. navodi da je dana 7.3.2006. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 9011064178 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) je ništetna i nepoštena ugovorna odredba budući je ugovorena, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da je tuženik propustio dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve razlike koje takve ugovorne odredbe nose odnosno o svim parametrima relevantnim za sagledavanje značaja ugovorene promjenjive kamatne stope. U traženju pravne zaštite poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž- 7129/13 od 13.6.2014., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br .P-1401/12 od 4.7.2013., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/18, odredbe Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81, 82, 90, odredbe Zakona o obveznim odnosima te Direktivu 90/3 EEZ. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 23.7.2024. godine potražuje od tuženika vraćanje preplaćenih iznosa stečenih bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu drži neosnovanim pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 imajući u vidu odredbu čl. 138 a i 502 c ZPP-a. Mišljenje je tuženika da valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima nije "ničija špekulacija" već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Poziva se na odredbe čl. 22 i 26 Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te iznosi svoja stajališta vezano uz primjenu istih. Mišljenja je da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje s obzirom na regulatorne propise HNB gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše, potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Ističe i to da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta i odraz je stvarne volje ugovornih strana tako da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu te je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovog ugovora neosnovan. Ističe da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama iz čega se može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze. Ističe da banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima što je tužitelj nesporno i učinio. Tužitelj je svojom slobodnom voljom pristupio sklapanju ugovora sa tuženikom, isti je solemniziran te postoji neoboriva pretpostavka da je tužitelj bio upoznat sa svakom od točaka ugovora. Mišljenja je da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te tuženik vezano uz navedeno daje svoje tumačenje iste. Ističe i prigovor zastare potraživanja. Slijedom svega izloženog predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu troška parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u predmetni Ugovor o kreditu, pregled uplata po kreditu, plan otplate kredita, obavijest o konačnoj otplati kredita, otplatnu tablicu, podneske stranaka, proveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku za financije Darku Prpić iz tvrtke Darfin d.o.o. te dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u svojem jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane suda naveo da je predmetni kredit zaključen 2006. godine za dovršenje stambenog objekta odnosno kuće te su sredstva ostvarena tim kreditom u cijelosti iskorištena upravo u tu svrhu uz napomenu da nisu bila niti dostatna . Radi se o kući koja je isključivo namijenjena i u kojoj stanuje on i obitelj. Kredit je uzeo u valuti CHF iz razloga što ga od strane djelatnice banke taj kredit ponuđen kao kredit koji je za njega najpovoljniji dok mu nije nuđen kredit u drugoj valuti. U banci je popunio svu traženu dokumentaciju potrebnu za realizaciju kredita dok je ugovor sadržajno pripremila banka. Od strane djelatnice banke nije mu pojašnjeno značenje valutne klauzule ni posljedice koje bi ista za njega mogla proizvesti , a isto tako ni ostale odredbe ugovora. Naveo je i to da je bio klijent Privredne banke. Mišljenja je da kod razgovora, a isto tako niti prilikom potpisivanja ugovora nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora i mišljenja je da je banka u odnosu na njega bila u povlaštenom nadređenom položaju. Ugovor je po uputi banke išao ovjeriti kod javnog bilježnika gdje se uopće nije razgovaralo o ugovoru. Nakon određenog vremena rate kredita počele su rasti kako zbog promjenjive kamate tako i zbog razlike tečaja. Naveo je da je kredit uredno i u cijelosti otplatio. Nije znao što znači valutna klauzula, a za drugu valutu se nije interesirao iz razloga što mu je kredit u CHF ponuđen kao jedini najpovoljniji za njega te se za druge onda nije niti raspitivao.

5. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu te imajući u vidu navode iskaza tužitelja proizlazi da se u predmetnom slučaju radilo o ugovoru kojim je ostvario sredstva za dovršenje stambenog objekta odnosno kuće točnije o stambenom kreditu. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni kriterij). Imajući u vidu sve dokaze osobito odredbe ugovora te jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja sud utvrđuje da je u predmetnom slučaju riječ o ugovoru kojeg je tužitelj kao fizička osoba sklopio u privatne svrhe te da namjena kredita ni na koji način nije bila vezana za poslovnu aktivnost ili poslovnu djelatnost. Isto tako iskaz tužitelja jasno ukazuje da mu je kredit u CHF prezentiran kao najpovoljniji kredit te da je ugovor sadržajno pripremila banka. Nesporno je da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen.

6. Nije osnovan prigovor zastare potraživanja budući je ništetnost valutne klauzule uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., a kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti takve odluke, to nije protekao petogodišnji zastarni rok budući je ova parnica pokrenuta 15.5.2023. Vezano uz pitanje zastare individualnih restitucijskih zahtjeva valja tuženiku ukazati na stajalište sudske prakse izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je Vrhovni sud, između ostalog zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Valja reći i to da je građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zaključio da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 (čl. 104 st. 1 ZOO-a/91), kako posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tu valja ukazati i na zaključak sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine prema kojoj ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Spomenuti zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak te stjecanje bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule.

9. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 7.3.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011064178, a kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje korisniku kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

10. Sporno je da li su spomenute ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredbe čl. 81, čl. 82 i čl. 9 Zakona o zaštiti potrošača, dalje ZZP/03 tj. odredba čl. 96 i čl. 97 ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te da li je posljedično navedenom tužitelju pričinjena šteta postupanjem tuženika te tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka do otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

11. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17 prihvatio stav suda EU izraženo u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Proglašavanjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske P-7129/13 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva i u skladu sa jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

14. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. Tu valja naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20 st. 1 Zakona o sudovima i čl. 116 st. 1 Ustava RH) te da prema čl. 3 st. 1 Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Spomenuta stajališta potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 3.2.2021. godine. Također valja i reći da je tužitelj kao fizička osoba sklopio kredit za kupnju motornog vozila dakle sklopio posao u osobne nekomercijalne svrhe, radi se o ugovoru sklopljenom u razdoblju na koje se primjenjuju utvrđenja iz naprijed citiranih odluka iz spora za zaštitu kolektivnih interesa time da tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja.

15. Zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski je zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Točno je da naprijed citirane odredbe čl. 502 c st. 1 ZPP- a i čl. 118 ZZP-a govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046 ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a sve sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a. Kako je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu proizlazi logični zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115 ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086 ZOO-a.

16. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. 17. Visinu dosuđenog iznosa sud je utvrdio provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpić iz tvrtke Darfin d.o.o. na okolnost utvrđenja preplaćenih iznosa uslijed ništetne primjene valutne klauzule. Vještak je po zadatku suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer se tečaj CHF u odnosu na kunu povećavao. Mišljenje je vještaka da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 21.272,04 kn odnosno protuvrijednost iznosi 2.823,34 EUR. Nalaz vještaka dat je korištenjem potrebite dokumentacije i elemenata izračuna. Zadatak vještaka bio je upravljen upravo na utvrđenje visine tužbenog zahtjeva imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli vodeći računa o važećem stajalištu sudske prakse vezano uz ništetnost valutne klauzule. Svoj tužbeni zahtjev tužitelj u konačnici postavlja sukladno nalazu vještaka točnije usklađujući isti s nalazom vještaka. Tu posebice valja reći i to da i u okolnostima da švicarski franak nije čitavo vrijeme rastao, neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, već nastaje samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač tečajni rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga banka o tome nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnom ugovornom odredbom u tipskim ugovorima koji su banke sastavile, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nije prouzročila promjena tečaja valute švicarski franak, nego ugovorna odredba točnije koja traje i koristi se sve dok traje otplata kredita. Tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka (ročište 21.1.2025., list 97 spisa). Na pojedine mjesečne iznose koji u svom zbiru čine naprijed navedene iznose obračunavaju se zatezne kamate za razdoblje od prvog dana nakon datuma svakog pojedinog plaćanja pa do isplate. Imajući u vidu naprijed izloženo zahtjev tužitelja valjalo je usvojiti kao osnovan te odlučiti kao u izreci ove presude. Odluka o kamatama na dosuđeni iznos temeljena je na odredbi čl. 1115 ZOO-a tekuća od dana stjecanja, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu iz čega proizlazi logičan zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, a u svezi s čl. 29 st. 2 ZOO-a kamata je dosuđena po stopama naznačenim u izreci ove presude. Tuženik nije isticao tijekom postupka prigovor prijeboja. Temeljem nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -1.234,10 kn za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos odnosno eurska protuvrijednost iznosi -163,79 EUR. Međutim isto nije odlučno budući kao što je rečeno tuženik nije na određen način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija). Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim razlikama. Navedeno stajalište ujedno je i stajalište važeće sudske prakse (primjerice odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 549/23 od 18.12.2023. i Rev 677/23 od 13.2.2024.).

18. Napominje se da zbroj pojedinačno potraživanih iznosa daje iznos od 2.822,90 EUR umjesto kako je to navedeno 2.823,34 EUR točnije radi se o računskoj greški.

19. Odluka o parničnom trošku tužitelja temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP- a. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42 i 48. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe 100 bodova, podnesak 16.10.2023. 100 bodova, podnesak 22.4.2024. 100 bodova, podnesak 23.7.2024. 100 bodova, ročište 11.4.2024. 100 bodova te ročište 21.1.2025. 100 bodova ili ukupno 600 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 1.200,00 EUR te 25% PDV-a 300,00 EUR ili ukupno 1.500,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,22 EUR, trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 132,72 EUR koji trošak je bio nužan za vođenje ovog postupka te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.668,94 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 20. veljače 2025.

Sudac

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.