REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-314/2021-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Opačak, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 27. siječnja 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice odvjetnice Alme Opačak, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon javne objave presude 20. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu br.402/05, broj kreditne partije: 7102789926 od dana 8. srpnja 2005., zaključenog između tužiteljice TM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici TM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnove valute uz koju je vezana glavnica po tečaju švicarski franak iznos od 6.536,95 EUR (slovima: šest tisuća pet stotina trideset šest eura devedeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja 20. veljače 2025. do isplate prema stopi iz članka 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate i to:

- od dana 15. studenog 2005. na iznos od 0,01 eur

- od dana 15. prosinca 2005. na iznos od 1,05 eur

- od dana 15. siječnja 2009. na iznos od 1,39 eur

- od dana 15. veljače 2009. na iznos od 2,12 eur

- od dana 15. veljače 2010. na iznos od 5,02 eur

- od dana 15. ožujak 2010. na iznos od 4,48 eur

- od dana 15. travnja 2010. na iznos od 10,50 eur

- od dana 15. svibnja 2010. na iznos od 21,13 eur

- od dana 15. lipnja 2010. na iznos od 26,26 eur

- od dana 15. srpnja 2010. na iznos od 38,80 eur

- od dana 15. kolovoza 2010. na iznos od 39,13 eur

- od dana 15. rujna 2010. na iznos od 64,75 eur

- od dana 15. listopada 2010. na iznos od 51,04 eur

- od dana 15. studenog 2010. na iznos od 55,23 eur

- od dana 15. prosinca 2010. na iznos od 77,03 eur

- od dana 15. siječnja 2011. na iznos od 79,19 eur

- od dana 15. veljače 2011. na iznos od 74,11 eur

- od dana 15. ožujak 2011. na iznos od 78,34 eur

- od dana 15. travnja 2011. na iznos od 79,25 eur

- od dana 15. svibnja 2011. na iznos od 90,85 eur

- od dana 15. lipnja 2011. na iznos od 114,82 eur

- od dana 15. srpnja 2011. na iznos od 142,24 eur

- od dana 15. kolovoza 2011. na iznos od 174,61 eur

- od dana 15. rujna 2011. na iznos od 129,37 eur

- od dana 15. listopada 2011. na iznos od 114,59 eur

- od dana 15. studenog 2011. na iznos od 116,43 eur

- od dana 15. prosinca 2011. na iznos od 119,40 eur

- od dana 15. siječnja 2012. na iznos od 133,89 eur

- od dana 15. veljače 2012. na iznos od 138,89 eur

- od dana 15. ožujak 2012. na iznos od 135,27 eur

- od dana 15. travnja 2012. na iznos od 135,47 eur

- od dana 15. svibnja 2012. na iznos od 138,67 eur

- od dana 15. lipnja 2012. na iznos od 143,61 eur

- od dana 15. srpnja 2012. na iznos od 139,48 eur

- od dana 15. kolovoza 2012. na iznos od 138,98 eur

- od dana 15. rujna 2012. na iznos od 127,38 eur

- od dana 15. listopada 2012. na iznos od 139,07 eur

- od dana 15. studenog 2012. na iznos od 145,04 eur

- od dana 15. prosinca 2012. na iznos od 142,59 eur

- od dana 15. siječnja 2013. na iznos od 139,45 eur

- od dana 15. veljače 2013. na iznos od 138,96 eur

- od dana 15. ožujka 2013. na iznos od 138,41 eur

- od dana 15. travnja 2013. na iznos od 149,59 eur

- od dana 15. svibnja 2013. na iznos od 135,38 eur

- od dana 15. lipnja 2013. na iznos od 133,79 eur

- od dana 15. srpnja 2013. na iznos od 136,18 eur

- od dana 15. kolovoza 2013. na iznos od 135,52 eur

- od dana 15. rujna 2013. na iznos od 142,06 eur

- od dana 15. listopada 2013. na iznos od 146,66 eur

- od dana 15. studenog 2013. na iznos od 149,42 eur

- od dana 15. prosinca 2013. na iznos od 156,83 eur

- od dana 15. siječnja 2014. na iznos od 151,31 eur

- od dana 15. veljače 2014. na iznos od 163,92 eur

- od dana 15. ožujka 2014. na iznos od 168,01 eur

- od dana 15. travnja 2014. na iznos od 164,44 eur

- od dana 15. svibnja 2014. na iznos od 159,30 eur

- od dana 15. lipnja 2014. na iznos od 160,39 eur

- od dana 15. srpnja 2014. na iznos od 164,05 eur

- od dana 15. kolovoza 2014. na iznos od 166,94 eur

- od dana 15. rujna 2014. na iznos od 167,92 eur do isplate,

sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 0,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 15. studenog 2005. do isplate i iznos od 1,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 15. prosinca 2005., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži isplatu s osnove valute uz koju je vezana glavnica po tečaju švicarski franak u iznosu od 1.473,89 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u tužbi od 21. svibnja 2021. u točki 2. izreke koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1 OIB:92963223473 isplatiti tužiteljici TM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] s osnova preplaćenih kamata isplati iznos od 12.252,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana dospijeća do isplate i to:

- od dana 1. studenog 2007. na iznos od 152,03 kn

- od dana 1. prosinca 2007. na iznos od 150,76 kn

- od dana 1. siječnja 2008. na iznos od 149,41 kn

- od dana 1. veljače 2008. na iznos od 148,15 kn

- od dana 1. ožujak 2008. na iznos od 274,93 kn

- od dana 1. travnja 2008. na iznos od 272,50 kn

- od dana 1. svibnja 2008. na iznos od 270,07 kn

- od dana 1. lipnja 2008. na iznos od 267,54 kn

- od dana 1. srpnja 2008. na iznos od 265,11 kn

- od dana 1. kolovoza 2008. na iznos od 262,59 kn

- od dana 1. rujna 2008. na iznos od 260,06 kn

- od dana 1. listopada 2008. na iznos od 257,44 kn

- od dana 1. studenog 2008. na iznos od 254,87 kn

- od dana 1. prosinca 2008. na iznos od 252,26 kn

- od dana 1. siječnja 2009. na iznos od 249,59 kn

- od dana 1. veljače 2009. na iznos od 246,97 kn

- od dana 1. ožujak 2009. na iznos od 244,26 kn

- od dana 1. travnja 2009. na iznos od 241,55 kn

- od dana 1. svibnja 2009. na iznos od 238,84 kn

- od dana 1. lipnja 2009. na iznos od 236,08 kn

- od dana 1. srpnja 2009. na iznos od 233,28kn

- od dana 1. kolovoza 2009. na iznos od 310,88 kn

- od dana 1. rujna 2009. na iznos od 307,14 kn

- od dana 1. listopada 2009. na iznos od 303,30 kn

- od dana 1. studenog 2009. na iznos od 299,47 kn

- od dana 1. prosinca 2009. na iznos od 295,64 kn

- od dana 1. siječnja 2010. na iznos od 291,71 kn

- od dana 1. veljače 2010. na iznos od 287,74 kn

- od dana 1. ožujak 2010. na iznos od 283,76 kn

- od dana 1. travnja 2010. na iznos od 279,79 kn

- od dana 1. svibnja 2010. na iznos od 275,68 kn

- od dana 1. lipnja 2010. na iznos od 237,02 kn

- od dana 1. srpnja 2010. na iznos od 233,46 kn

- od dana 1. kolovoza 2010. na iznos od 229,77 kn

- od dana 1. rujna 2010. na iznos od 226,08 kn

- od dana 1. listopada 2010. na iznos od 222,34 kn

- od dana 1. studenog 2010. na iznos od 218,55 kn

- od dana 1. prosinca 2010. na iznos od 146,56 kn

- od dana 1. siječnja 2011. na iznos od 143,94 kn

- od dana 1. veljače 2011. na iznos od 141,27 kn

- od dana 1. ožujak 2011. na iznos od 138,56 kn

- od dana 1. travnja 2011. na iznos od 135,85 kn

- od dana 1. svibnja 2011. na iznos od 133,09 kn

- od dana 1. lipnja 2011. na iznos od 130,34 kn

- od dana 1. srpnja 2011. na iznos od 127,53 kn

- od dana 1. kolovoza 2011. na iznos od 98,73 kn

- od dana 1. rujna 2011. na iznos od 96,49 kn

- od dana 1. listopada 2011. na iznos od 94,15 kn

- od dana 1. studenog 2011. na iznos od 91,91 kn

- od dana 1. prosinca 2011. na iznos od 89,62 kn

- od dana 1. siječnja 2012. na iznos od 87,28 kn

- od dana 1. veljače 2012. na iznos od 84,94 kn

- od dana 1. ožujak 2012. na iznos od 82,60 kn

- od dana 1. travnja 2012. na iznos od 80,22 kn

- od dana 1. svibnja 2012. na iznos od 77,84 kn

- od dana 1. lipnja 2012. na iznos od 75,41 kn

- od dana 1. srpnja 2012. na iznos od 72,97 kn

- od dana 1. kolovoza 2012. na iznos od 70,54 kn

- od dana 1. rujna 2012. na iznos od 68,11 kn

- od dana 1. listopada 2012. na iznos od 65,59 kn

- od dana 1. studenog 2012. na iznos od 63,06 kn

- od dana 1. prosinca 2012. na iznos od 60,59 kn

- od dana 1. siječnja 2013. na iznos od 58,01 kn

- od dana 1. veljače 2013. na iznos od 55,44 kn

- od dana 1. ožujka 2013. na iznos od 52,87 kn

- od dana 1. travnja 2013. na iznos od 50,25 kn

- od dana 1. svibnja 2013. na iznos od 47,64 kn

- od dana 1. lipnja 2013. na iznos od 45,02 kn

- od dana 1. srpnja 2013. na iznos od 42,35 kn

- od dana 1. kolovoza 2013. na iznos od 39,64 kn

- od dana 1. rujna 2013. na iznos od 36,98 kn

- od dana 1. listopada 2013. na iznos od 34,27 kn

- od dana 1. studenog 2013. na iznos od 31,51 kn

- od dana 1. prosinca 2013. na iznos od 28,75 kn

- od dana 1. siječnja 2014. na iznos od 25,95 kn

- od dana 1. veljače 2014. na iznos od 3,60 kn

- od dana 1. ožujka 2014. na iznos od 3,18 kn

- od dana 1. travnja 2014. na iznos od 2,71 kn

- od dana 1. svibnja 2014. na iznos od 2,24 kn

- od dana 1. lipnja 2014. na iznos od 1,82 kn

- od dana 1. srpnja 2014. na iznos od 1,36 kn

- od dana 1. kolovoza 2014. na iznos od 0,93 kn

- od dana 1. rujna 2014. na iznos od 0,47 kn do isplate,

sve u roku od 15 dana."

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknaditi tužiteljici TM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.871,42 eura (slovima: tisuću osam stotina sedamdeset jedan euro i četrdeset dva centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. veljače 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog, odnosno za iznos od 0,13 eura zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 21. svibnja 2021. tužiteljica navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao davateljem kredita zaključila Ugovor o namjenskom kreditu br. 402/05 Kreditna partija broj: 7102789926 od 8. srpnja 2005. (dalje: Ugovor) za kupovinu apartmana kojim je tužiteljici odobren kreditu u visini od 65.700,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s promjenjivim kamatnim stopama, a na dan zaključenja ugovora iznosila je 4,50%. Ugovoren je rok otplate kredita 9 godina, a kredit je u cijelosti otplaćen.

1.1. Ističe da je člankom 2. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, člankom 1. i 7. da je ugovoreno da su otplatne rate vezane uz valutu švicarski franak (dalje u tekstu: CHF) odnosno uz promjenjivi tečaj, a člankom 23. da je ugovoreno prihvaćanje rizika po osnovi valutne klauzule i kamatne stope jedino na teret korisnika kredita tj. tužitelja. Ističe da ju tuženik prilikom zaključenja samog ugovora nije upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivi tečaj i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a odredba čl. 2. i 4 Ugovora da nije u skladu sa postupanjem tuženika niti da je tuženik upoznao tužiteljicu sa mogućim promjenama anuiteta i rizicima koji nosi ugovaranje kredita u CHF.

1.2. Navodi da je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovana na zaključenje kredita u CHF kao povoljnijeg za nju te da ju je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora propustio upoznati sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan, na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog prednjeg tužiteljica je došla u situaciju povećavanja anuiteta kredita koje je plaćala na mjesečnoj razini.

1.3. Ističe da je odredbom članka 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača određeno da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana te se poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ističe da su sve presude javno objavljene na stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a sadrže više od 100 stranica, stoga tužiteljica predlaže sudu izvršiti uvid u označene presude na stranicama ovih sudova.

1.4. Citira odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), koji determinira nepoštenu ugovornu odredbu te ističe da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirao i nije ju upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Ističe da je tuženik prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice. Tužiteljica se poziva i na odredbe članka 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima jer ugovorne odredbe moraju biti jasne i odredive. Ugovorna odredba kojom se mijenja visina kamatnih stopa jednostranom odlukom banke neodrediva je činidba za jednu od ugovornih strana i kao takva ništetna.

1.5. Tužiteljica tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe članka 1., članka 2 i članka 7. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te zahtijeva od suda da obveže tuženika po osnovi razlike isplaćene zbog jednostrane promjene kamatne stope i razlike preplate zbog primjene valutne klauzule isplatiti tužiteljici razlike preplaćenih novčanih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate. Podneskom od 13. prosinca 2022. tužiteljica je povukla tužbeni zahtjev u točki 2. izreke, odnosno u dijelu u kojem potražuje od tuženika isplatu iznosa od 12.252,80 kuna s osnova preplaćenih kamata po Ugovoru o kreditu zbog primjene promjenjive kamatne stope od strane tuženika.

1.6. Tužiteljica je konačni tužbeni zahtjev postavila nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 6. studenog 2024. (str.220-225). Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica traži od suda da utvrdi ništetnim odredbe članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ali zahtijeva samo isplatu razlike preplate nastale zbog primjene valutne klauzule, jer je podneskom od 13. prosinca 2022. povukla tužbeni zahtjev u točki 2. izreke prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno u dijelu u kojem potražuje od tuženika isplatu novčanih iznosa s osnova preplate zbog primjene promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 12.252,80 kuna. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 6.538,01 eura s osnove preplate zbog primjene valutne klauzule (CHF).

1.7. Tuženik se podneskom od 2. siječnja 2023. (str. 93-165) u skladu s odredbom članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP) protivio povlačenju tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica potražuje isplatu novčanih iznosa s osnova preplate zbog primjene promjenjive kamatne stope iz točke 2. tužbe od 21. svibnja 2021. te je predložio sudu donijeti meritornu odluku o kondemnatornom zahtjevu tužiteljice kako je isti postavljen u tužbi od 21. svibnja 2021.

1.8. Kako je do djelomičnog povlačenja tužbe došlo nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o meritumu, to je sud o tom dijelu tužbenog zahtjeva, u skladu sa odredbom članka 193. ZPP (meritorno) odlučio točkom IV. izreke presude. Naime, u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice nastupila je zastara potraživanja protekom roka od 5 godina od presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), a tuženik je prigovor zastare istaknuo u odgovoru na tužbu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare jer smatra da je potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari. Smatra da se na zahtjev tužiteljice za isplatu treba primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Nadalje, ističe da je odredbom članka 118. ZPP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dodaje da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu, radi o postupcima o naknadi štete pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 21. svibnja 2021. tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio pa da se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ističe da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 21. svibnja 2016. nastupila zastara.

2.1. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF, tuženik ističe da je 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev- 2221/18, kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite te da njegov stav potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe pa tuženik ističe da je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020. te da time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

2.2. Tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, da je tuženik tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Nadalje, da je iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, da su tužiteljici prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužiteljica da je svojim potpisom potvrdila da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno da je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete.

2.3. Zaključno, predlaže sudu odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane te naložiti tužiteljici da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužiteljica je predložila utvrditi uvidom u predmetni Ugovor, otplatni plan i knjigovodstvenu karticu. Visinu kondikcijskog zahtjeva tužiteljica je predložila utvrditi provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

3.1. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, u skladu sa odredbom članka 220. ZPP sud je izvršio uvid u sve materijalne dokaze koji prileže spisu te su isti pročitani: dokumentacija priložena uz tužbu, osobito ugovor o kreditu od 8. srpnja 2005., otplatni plan, knjigovodstvena kartica, obavijesti o promjenama kamatnih stopa (str. 10-31 spisa), pročitani su privitci tuženika uz odgovor na tužbu, saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno postupanja tuženika prilikom zaključenja Ugovora (str.183-184) te je pročitan nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje ekonomsko-financijske struke Mirne Mrđa od 1. lipnja 2023. (str.194-208) i dopuna nalazaa od 16. listopada 2023. (str.214-219), a vještakinja je svoj nalaz iznijela i usmeno na glavnoj raspravi održanoj 27. siječnja 2025. (str.262-263).

3.2. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

3.3. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan. Neosnovan je u dijelu u kojem je nastupila zastara potraživanja.

4. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno:

- da su dana 8. srpnja 2005., tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 402/05 Kreditna partija broj: 7102789926, za kupnju apartmana,

- da su člankom 1. Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 65.700,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB)

- da je prema članku 2. Ugovora korisnik kredita, ovdje tužitelj dužan Kreditoru, ovdje tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunate po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je člankom 3. ugovoren rok otplate kredita devet godina, člankom 6. da je namjena kredita kupnja apartmana,

- da je člankom 7. ugovoreno da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora, te da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te da će o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor da će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta,

- da je kredit u cijelosti otplaćen.

5. Između parničnih stranaka sporna je osnovanost, pravodobnost i visina kondikcijskog zahtjeva tužiteljice te pitanje zastare potraživanja.

6. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita za kupnju apartmana pa je tužiteljica u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

6.1. Prema članku 81. stavku 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

6.2. Odredbom članka 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba članka 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

7. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 8. srpnja 2005., utvrđeno je da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, za kupnju apartmana, da su člankom 1. Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.700,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a, da je prema članku 2. Ugovora korisnik kredita, ovdje tužitelj dužan Kreditoru, ovdje tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunate po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, da je člankom 3. ugovoren rok otplate kredita devet godina, člankom 6. da je namjena kredita kupnja apartmana, člankom 7. Ugovora da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora, te da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te da će o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor da će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

8. Odredbom čanka 5. stavka 1. točke 15. ZZP, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

8.1. Da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru sud je utvrdio uvidom u ugovor, provjerom u sustavu Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, provjerom u sustavu Turističke zajednice grada Vodica te saslušanjem tužiteljice na okolnost sklapanja ugovora.

8.2. Dopisom od 19. siječnja 2023. Porezna uprava, Područni ured Slavonski Brod, Ispostava Slavonski Brod izvijestila je sud da tužiteljica nije evidentirana u Poreznoj upravi kao zakupodavac nekretnine upisane u zk. uložak broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da nije obveznica poreza i prireza na dohodak od najma (str. 176 spisa).

8.3. Dopisom od 24. veljače 2023. Turistička zajednica grada Vodica izvijestila je sud da tužiteljica u razdoblju do 1. siječnja 2016., kao i u razdoblju nakon 1. siječnja 2016. pa sve do 20. veljače 2023. nije bila registrirana kao iznajmljivač apartmana u turističke svrhe (str.182 spisa).

8.4. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je 2005. godine podigla kredit u Zagrebačkoj banci u kojemu je njezin suprug bio sudužnik. Kredit je podignut radi kupnje apartmana za zdravstvene potrebe njihovog djeteta i za potrebe njihove obitelji te su tri mjeseca u godini provodili u tom apartmanu. Taj apartman nikada nisu iznajmljivali, isključivo ga je koristila njezina obitelj. Kredit koji je podignula je bio tzv. kredit za mlade odnosno kredit koji se nudio mladim ljudima kao najpovoljniji. Također nitko im nije ponudio nekakav drugi kredit nego isključivo ovaj kao najpovoljniji te ih nitko nikada nije upozorio na rizike koje nosi taj kredit. U početku je rata kredita bila oko 3.000,00 kuna, koliko su financijski mogli podnijeti da izdvajaju za ratu kredita, međutim rata kredita je narasla do gotovo 4.800,00 kuna i tada su se našli u velikim problemima, a u međuvremenu je ostala nezaposlena. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio u cijelosti jer je tužiteljica iskazivala uvjerljivo, sigurno, životno i logično. 9. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Mirni Mrđa iz [adresa].

9.1. Vještak Mirna Mrđa u nalazu i mišljenju navodi da je nakon uvida u cjelokupan spis kao i priloženu dokumentaciju te nakon svih izračuna utvrdila da je Ugovor o kreditu broj 402/05, kreditna partije broj 7102789926 sklopljen 7. srpnja 2005. u iznosu 65.700,00 CHF sa ugovorenom kamatnom stopom od 4,50%. Banka je u toku otplate kredita mijenjala kamatne stope koje su se kretale kako je vidljivo u tablici na stranici 14 i 15 nalaza i mišljenja. Od početka otplate, tj. od 1.listopada 2005. do 25. anuiteta, tj. do 1. listopada 2007. primjenjivala se ugovorena kamatna stopa od 4,50%, a nakon toga tuženik (banka) mijenja visinu kamatnih stopa. Razlika između iznosa redovnih kamata obračunanih prema naknadnim odlukama banke (tuženika) i iznosa redovnih kamata obračunanih prema inicijalnom Ugovoru o kreditu iznose 2.594,10 CHF (13.333,81 kn). Manje plaćene razlike koje su vidljive u pojedinim mjesecima (od 01.02.2014. do 01.09.2014. iznose 146,65 kn), dok su veće 13.480,46 kn što proizlazi navedena razlika u iznosu 13.333,81 kn. Također, utvrđeno je da valutna klauzula (tečajne razlike) po otplaćenoj redovnoj kamati iznosi 16.125,63 kn (manje plaćene razlike iznose 970,31 kn, dok više 17.095,95 kn). Inicijalna glavnica prema tečaju na dan plasmana kredita (4,781233) iznosi 314.127,01 kn, dok glavnica prema prema tečaju na dan plaćanja kredita iznosi 356.974,06 kn. Iz navedenoga proizlazi da je tužitelj više platio iznos od 42.847,05 kn kao razliku tečaja (valutna klauzula) za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta prema tečaju za CHF na dan korištenja kredita. Ukupna razlika više plaćane redovne kamate i po tečaju na dan plaćanja u odnosu na tečaj na dan plasmana kredita i plaćenoj otplatnoj glavnici iznosi 58.972,68 kn.

9.2. Vještakinja je nakon zaprimljenih očitovanja stranaka na nalaz i mišljenje isti dopunila podneskom od 16. listopada 2023. na način da je sve utvrđene novčane iznose izražene u valuti "Kn" iskazala u valuti u "Eur" zbog uvođenja valute "Eur" umjesto hrvatskih kuna, od 1. siječnja 2023. u skladu sa Zakonom o uvođenju Eura-a kao službene valute u Republici Hrvatskoj i usvojene Odluke o stopi konverzije kune u Eur tako da je 1 Eur = 7,53450 kuna (str.214-219 spisa). Slijedom navedenoga, vještakinja utvrđuje da razlika između iznosa redovnih kamata obračunanih prema naknadnim odlukama banke (tuženika) i iznosa redovnih kamata obračunanih prema inicijalnom Ugovoru o kreditu iznose 2.594,10 CHF (13.333,81 kn). Manje plaćene razlike koje su vidljive u pojedinim mjesecima (od 01.02.2014. do 01.09.2014. iznose 146,65 kn), dok su veće 13.480,46 kn što proizlazi navedena razlika u iznosu 13.333,81 kn, 1.769,70 eura. Također, utvrđeno je da valutna klauzula (tečajne razlike) po otplaćenoj redovnoj kamati iznosi 16.125,63 kn (manje plaćene razlike iznose 970,31 kn, dok više 17.095,95 kn) , 2.140,24 eura. Inicijalna glavnica prema tečaju na dan plasmana kredita (4,781233) iznosi 314.127,01 kn, dok glavnica prema prema tečaju na dan plaćanja kredita iznosi 356.974,06 kn. Prema tome proizlazi da je tužitelj više platio iznos od 42.847,05 kn kao razliku tečaja (valutna klauzula) za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta prema tečaju za CHF na dan korištenja kredita, odnosno 5.686,78 eura. Slijedom navedenog, ukupna razlika više plaćane redovne kamate i po tečaju na dan plaćanja u odnosu na tečaj na dan plasmana kredita i plaćenoj otplatnoj glavnici iznosi 58.972,68 kn/7.827,02 eura.

9.3. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. S druge strane, tuženik je isticao da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, nego osporava visinu tužiteljeva potraživanja. Tuženik ne postavlja niti jedno konkretno pitanje za vještaka niti traži dopunu nalaza i mišljenja ili saslušanje vještaka radi očitovanja na eventualne primjedbe, već ističe da sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, ukoliko utvrdi da je isti osnovan, uzme u obzir tzv. negativnu razliku kada su anuiteti otplate kredita bili niži od početno ugovorenog zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita.

9.4. Iako je vještak u svom nalazu i mišljenju izračunao tzv. negativnu razliku (manje plaćeno zbog promjene tečaja) kada su anuiteti otplate kredita bili niži od početno ugovorenog zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita, sud prilikom izračuna razlike preplate anuiteta otplate kredita istu nije uzeo u obzir jer tuženik u odnosu na istu do zaključenja prethodnog postupka nije postavio protutužbeni zahtjev niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja.

9.5. Naime, prošireno vijeće od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske je odlukom od 18. prosinca 2023. poslovni broj Rev-549/2023-4, zauzelo pravno shvaćanje prema kojemu:

"Temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće postaviti materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Nadalje, da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja da se može istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi članka 288.a stavka 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ZPP. Prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi članka 333. stavka 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavka 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

9.6. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je isti sačinjen na jasan i određeni način, izrađen je objektivno i u skladu sa pravilima struke te je valjano i logično obrazložen.

9.7. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da su tužena Zagrebačka banka d.d. Zagreb kao kreditor i tužiteljica TM, kao korisnik kredita, dana 8. srpnja 2005., sklopili ugovor o namjenskom kreditu broj: 402/05 Kreditna partija broj: 7102789926, za kupnju apartmana. Ugovor je sklopljen na vrijeme od 9 godina (108 mjeseci), a isplaćeni (korišteni) iznos kredita na dan 8. srpnja 2005. iznosio je 65.700,00 CHF. Sastavni dio Ugovora o kreditu je bio otplatni plan u kome su navedeni iznosi anuiteta kredita. Kredit je u cijelosti otplaćen, a zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita tužiteljica je više platila iznos od 6.538,01 eura ne uzimajući u obzir tzv. negativne razlike iskazane u Tablici 1 stupac 6. i 7. Nalaz i mišljenja vještaka koje iznose 848,15 eura.

10. Tužiteljica je tužbeni zahtjev postavila sukladno nalazu i mišljenju vještaka po provedenom vještačenju na način da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na točku 3. izreke (kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF) snizila u odnosu na inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev (60.365,68 kn, odnosno za iznos od 1.473,89 eura) što znači da je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev i to za iznos od 11.105,04 kn/1.473,89 eura, a tuženik nije pristao na povlačenje te je pozivom na odredbu čl. 193. st.2. ZPP zahtijevao od suda da meritorno odluči o povučenom dijelu tužbenog zahtjeva pa je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

10.1. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 26. travnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje broj: Su-IV-16/2021-8 koje glasi:

''Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika'' te se navedeno shvaćanje reflektira i na odluku o troškovima uzrokovanim povlačenjem dijela tužbe.“ 10.2. Kako tuženik nije odmah zatražio trošak postupka uzrokovan povlačenjem tužbe to nema pravo na trošak postupka uzrokovan povlačenjem tužbe. U toj situaciji omjer uspjeha tužitelja u parnici treba ocijeniti prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 6.538,01 eura, a visinu nagrade odrediti prema vrijednosti konačno postavljenog zahtjeva odnosno u visini 100 bodova za svaku poduzetu radnju (jednako i Županijski sud u Varaždinu, u odluci Gž 355/2021-2 od 20. kolovoza 2021.) pa je odlučeno kao pod točkom IV. i V. izreke presude.

10.3. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (str.220-225) tužiteljica potražuje razliku više plaćenog po kreditu uslijed valutne klauzule odnosno promjene tečaja za utuženo razdoblje u iznosu 6.538,01 eura.

10.4. Iz isprava koje prileže spisu proizlazi da je potraživanje tužitelja na ime povrata ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 6.538,01 eura dospijevalo u razdoblju od 15. studenog 2005. kada je dospio iznos od 0,01 eura pa sve do 15. rujna 2014. kada je dospio iznos od 167,92 eura. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena je 4. travnja 2012. To znači da je, kada je riječ o povratu ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u odnosu na iznos od 0,01 eura koji je dospio 15. studenog 2005. i iznos od 1,05 eura koji je dospio 15. prosinca 2005. (ukupno 1,06 eura) tužiteljici u smislu odredbe članka 214. stavka 1. ZOO-a prestalo pravo zahtijevati ispunjenje obveze za povrat stečenog bez osnove za te iznose, odnosno preplate pa je o ovom dijelu tužbenog zahtjeva odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

11. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14., 110/15., 14/19, dalje: ZZP) propisuje pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu te je posebno propisano člankom 1 a) da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i sa aktom Europske unije i to Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

11.1. Upravo ova Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom je ZZP. Odredbom članka 49. stavka 1. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavak 2. ZZP).

11.2. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je i samim zakonom na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (članak 50. stavak 1. ZZP). Također, vezano za praksu Suda Europske unije valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.3. Prema odredbi članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje: ZPK) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

11.4. Prema članku 322. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema članku 324. stavku 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

11.5. Prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

12.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

12.2. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi/oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/, dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

12.3. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te da nije bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost.

12.4. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izraženo u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Naime, u toj odluci je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

13. U pogledu valutne klauzule, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., točkom I njezine izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

13.1. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženih banaka podnesena protiv navedene drugostupanjske presude - presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine (točke 1., 2., 3., 4, 5., 6., i 7. izreke) u ranije citiranom dijelu te je Vrhovni sudu Republike Hrvatske potvrdio stav niže stupanjskih sudova da su banke, među kojima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

13.2. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

13.3. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužiteljicu na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti joj sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

13.4. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule.

13.5. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

13.6. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

13.7. Ovaj sud smatra nepotrebnim posebno analizirati tvrdnje tuženika o tome da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak (toč. 2.2. Odgovora na tužbu) te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnim.

14. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog ugovora za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu.

14.1. Odredbom članka 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.2. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača „(Narodne novine“ br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

14.3. S obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a i gore izloženo pravno shvaćanje, neupitni su pravni učinci pravomoćnih presuda donesenih u vođenom kolektivnom sporu na pojedinačne parnične postupke u kojima potrošači nastoje ostvariti svoja prava, pa tako i na postupak u predmetnoj pravnoj stvari. U protivnom, vođenje kolektivnih sporova u bitnom bi izgubilo svoj smisao.

15. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi.

15.1. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena članka 1115. Zakona o obveznim odnosima u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, sud je utvrdio da je prigovor djelomično osnovan i to u odnosu na

- potraživanje tužitelja s osnova razlike plaćenog zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli za iznos od 0,01 eura koji je dospio 15. studenog 2005. i iznos od 1,05 eura koji je dospio 15. prosinca 2005. (ukupno 1,06 eura, točka II. izreke)

- potraživanje tužitelja s osnova razlike plaćenog zbog primjene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, u cijelosti, odnosno za iznos od 12.252,80 kn (točka IV. izreke presude, povučeni dio tužbe).

16.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., a koje shvaćanje je primjenjivo i na ovaj predmet, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok za restitucijske zahtjeve počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke ili od dana kad je na drugi način utvrđena ništetnost ugovora.

16.2. U ovoj pravnoj stvari tužitelju pripada isplata na temelju nepoštenih ugovornih odredbi koje su u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetne. Nepoštenost navedenih odredbi utvrđena je presudom donesenom u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/12 i koja je u dijelu koji se odnosi na izmjenu kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014, a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018.

16.3. Tužitelj se u ovom postupku sukladno zakonu poziva na utvrđenja iz presude kojom je usvojena tužba radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojoj su sporne odredbe o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF utvrđene nepoštenim (i ništetnim). Zbog toga je, u odnosu na ovu parnicu, riječ o utvrđenju ništetnosti „na drugi način“, sukladno navedenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

16.4. Računajući početak tijeka zastare od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu, pod pretpostavkom da pojedini iznosi nisu zastarjeli prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu kojom se zastara prekida, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije ugrožena djelotvorna zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi predviđena glavom 10. II. dijela ZZP/03, ovo iz razloga jer je potrošač, koji se sam u skladu sa zakonom poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, očito već u trenutku pravomoćnosti te odluke saznao za nepoštenost ugovornih odredbi koje su obuhvaćene zaštitom u kolektivnom sporu ili mu nije mu mogla ostati nepoznatom nepoštenost ugovornih odredbi koje su obuhvaćene zaštitom u kolektivnom sporu i na koje se u ovom pojedinačnom sporu poziva. Prema mišljenju ovog suda, upravo zbog navedenoga nema bojazni da bi zastarni rok mogao isteći prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru koji je sklopio. 16.5. Osim toga, valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da za utužena potraživanja nije nastupila zastara.

16.6. Tumačenjem zastare na način da ona počinje (ponovno) teći od dana donošenja pravomoćne presude u kolektivnom sporu, a ne od dana donošenja odluke u pojedinačnom sporu u kojem je sud vezan za pravna shvaćanja iz kolektivnog spora, nije ugrožena djelotvorna zašita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi jer takvim tumačenjem zastarni rok ni na koji način nije mogao isteći prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenu ugovornu odredbu u odnosu na koju i traži isplatu. Takvo je i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. (Su IV-33/2022-2).

16.7. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., odnosno prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, prekinula zastarijevanje, dok je presuda donesena u kolektivnom sporu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), odnosno 14. lipnja 2014. (kamatne stope). Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05). Tužiteljica je podnijela individualnu tužbu u ovom predmetu 21. svibnja 2021., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve za isplatom s osnova razlike plaćenog zbog primjene valutne klauzule, jer taj rok počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (14. lipnja 2018.).

16.8. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena je 4. travnja 2012. pa je podnošenjem tužbe zastara prekinuta prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka i to za sve iznose koji su dospjeli 4. travnja 2007. ili nakon toga dana.

16.9. Kako je ranije navedeno pod točkom 10.4. Obrazloženja odluke, iz isprava koje su priložene spisu proizlazi da je potraživanje tužitelja na ime povrata onoga što je ispunjeno temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 6.538,01 eura dospijevalo u razdoblju od 15. studenog 2005. kada je dospio iznos od 0,01 eura pa sve do 15. rujna 2014. kada je dospio iznos od 167,92 eura.

16.10. To znači da je, kada je riječ o povratu ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u odnosu na iznos od 0,01 eura koji je dospio 15. studenog 2005. i iznos od 1,05 eura koji je dospio 15. prosinca 2005. (ukupno 1,06 eura) tužiteljici u smislu odredbe članka 214. stavka 1. ZOO-a prestalo pravo zahtijevati ispunjenje obveze za povrat stečenog bez osnove za taj iznos pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

16.11. Međutim, u odnosu na zahtjev tužitelja za povrat plaćenih iznosa na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope zastara je nedvojbeno nastupila jer zastarni rok teče od 14. lipnja 2014., a tužba je podnesena protekom roka od gotovo 7 godina. S obzirom da je tužitelja povukao ovaj dio tužbenog zahtjeva, a tuženik nije pristao na povlačenje te njegovo protivljenje ima značaj apsolutnog veta odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

17. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe članka 1111. stavka 1. ZOO-a tužitelju pripada pravo na povrat iznosa od ukupno 6.536,95 eura plaćenih na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

17.1. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena i zakonska zatezna kamata na pojedine iznose koje su plaćeni na ima ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od dana plaćanja (neosnovanog stjecanja) do isplate.

17.2. Neosnovano tužena osporava tijek zatezne kamate na pojedine iznose od dana njihova plaćanja iz razloga jer je tužena nesavjestan stjecatelj, a s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne, to je kamata dosuđena od dana izvršene uplate svakog mjesečnog obroka kao dana stjecanja (jednako i Županijski sud u Osijeku, Gž-1517/2023-2 od 14. prosinca 2023.).

17.3. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

18. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi stavka 2. istoga članka ZOO navodi da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

18.1. Prema odredbi članka 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

18.2. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18.3. S obzirom na to da je zbog primjene spornih ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR- a ne drži pod kontrolom, što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a iz provedenih dokaza proizlazi da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

18.4. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne te da tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. i 5. ZPP u vezi s odredbom članka 155. ZPP i odredbom članka 2. stavka 1. ZPP, a trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

19.1. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u ukupnom iznosu 6.538,01 eura (str. 220-225), vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva i uspjehu u odnosu na visinu zahtjeva.

19.2. Prema članku 154. stavak 2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

19.3. Kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva s tim da treba uzeti u obzir djelomično povlačenje tužbe, odnosno smanjenje tužbenog zahtjeva.

19.4. Smanjenje tužbenog zahtjeva nije utjecalo na visinu troškova zastupanja stranke po odvjetniku jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi (jednako i VSRH u odluci Rev x 254/2014-2 od 10. prosinca 2014.)

19.5. Tužiteljica je s osnovom tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti sa 100% (utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu), dok je sa visinom konačno postavljenog zahtjeva (6.538,01 eura) uspjela 99,98 % (6.536,95 eura) što ukupno iznosi 199,98 %, podijeljeno sa dva (pravni osnov i visina zahtjeva) iznosi 99,99%. Slijedom navedenoga, proizlazi da je tuženik uspio u postupku 0,01% (0% osnova, 0,01% visina). Kad se nakon toga oduzme veći postotak tj. 99,99% u kojem je uspjela tužiteljica, od manjeg postotka 0,01% u kojem je uspio tuženik, dobije se 99,98%, što predstavlja uspjeh tužiteljice u ovoj parnici.

19.6. Prema odredbi članka 154. stavka 5. ZPP sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

20. Tužiteljica zastupana po opunomoćeniku iz reda odvjetnika popisala je trošak u ukupnom iznosu od 1.871,55 eura, a sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu 1.871,42 eura.

20.1. Tužiteljici je uz primjenu odredbi članaka 151., 155. i članka 2. stavka 1. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 100 bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 21. prosinca 2022. i 6. studenog 2023. za svaki u iznosu 200,00 eura, ukupno 400,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 100 bodova), za sastav podneska od 25. rujna 2023. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 8 toč. 3 Tarife, 50% nagrade iz Tbr.8.1.), zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika na pripremnom ročištu 12. siječnja 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife), zastupanja na ročištima za glavnu raspravu 29. ožujka 2023. i 27. siječnja 2025. za svako u iznosu 200,00 eura, ukupno 400,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 100 bodova), pristup ročištu za objavu presude 20. veljače 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 50% nagrade), što ukupno iznosi 1.400,00 eura.

20.2. Navedenom iznosu od 1.400,00 eura treba pribrojiti trošak plaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu 400,00 eura (str.192 spisa) i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 71,42 eura (538,09 kn) vidljivo iz uplatnice na str.9 spisa predmeta, premda je tužiteljica u troškovniku ovaj trošak popisala u iznosu 71,55 eura pa je u tom dijelu, za iznos od 0,13 centi, zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan te je ukupno priznat trošak postupka u iznosu 1.871,42 eura.

20.3. Slijedom navedenoga, s obzirom na uspjeh tužiteljice u ovoj parnici utvrđen pod točkom 19.5. Obrazloženja odluke, a primjenom odredbe članka 154. stavka 2. i 5. ZPP o troškovima postupka odlučeno je kao u točki V. izreke presude.

20.4. Tuženik nije pristupio na ročište na kojemu je zaključena glavna rasprava niti je opravdao svoj izostanak. Troškove postupka popisivao je parcijalno tijekom postupka prilikom poduzimanja svake pisane radnje (svakog podneska). Zahtjev tuženika za naknadu tako popisanih troškova postupka kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, sud je ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao pod točkom VI. izreke presude.

20.4. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 20. veljače 2025. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

20.5. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 20. veljače 2025.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužiteljica po zamjenici punomoćnika Almi Opačak, odvjetnici u Slavonskom Brodu-neposredno,

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb-putem e-oglasne ploče.