Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-4479/2023-20

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Patricia Đurić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupa Boris Porobija, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 20. siječnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika Patricie Đurić, odvjetnice iz Zagreba i zz punomoćnika tuženika Lorene Bakić, odvjetnice iz Zagreba, dana 20. veljače 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1., čl. 2., čl. 7. i čl. 23. R) Ugovora o kreditu br. 3210374178/07 od 27. srpnja 2007. potvrđenog od javnog bilježnika Mladena Bureca pod br. OV-22413/07 dana 02. kolovoza 2007., sklopljenog između tužitelja ĆU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora te IU, [adresa], kao sudužnik i GEOPROJEKT d.o.o., V Ravnice 4, Zagreb, kao založni dužnik.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, isplatiti tužitelju ĆU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 10.242,13 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 8,51 EUR tekućom od 15.4.2008. do plateža,

- na iznos od 5,51 EUR tekućom od 14.6.2008. do plateža,

- na iznos od 22,27 EUR tekućom od 16.10.2008. do plateža,

- na iznos od 37,82 EUR tekućom od 16.11.2008. do plateža,

- na iznos od 15,72 EUR tekućom od 16.12.2008. do plateža,

- na iznos od 61,85 EUR tekućom od 14.1.2009. do plateža,

- na iznos od 75,96 EUR tekućom od 15.2.2009. do plateža,

- na iznos od 55,93 EUR tekućom od 16.3.2009. do plateža,

- na iznos od 9.958,56 EUR tekućom od 19.3.2009. do plateža,

i to od 15.4.2008. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.449,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 20. veljače 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se potraživanje tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 prema tužitelju ĆU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 36,04 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana, tekućim na iznose od:

11,22 EUR od 11.10.2007 pa do isplate,

0,23 EUR od 14.11.2007 pa do isplate,

12,03 EUR od 17.12.2007. pa do isplate,

3,47 EUR od 16.05.2008. pa do isplate,

1,63 EUR od 16.07.2008. pa do isplate,

4,17 EUR od 15.08.2008. pa do isplate,

3,29 EUR od 15.09.2008. pa do isplate.

V. Odbija se dio zahtjeva tuženika koji glasi:

"Prebija se tražbina tužitelja prema tuženiku s tražbinom tuženika prema tužitelju u iznosima navedenim u toč. IV izreke ove presude."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 31.5.2023. godine navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 27. srpnja 2007. sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj 3210374178. Navedenim Ugovorom o kreditu tužitelju je odobren iznos kredita od 211.399,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate. Navodi da je pravomoćnom presudom ovog suda posl.br. P-3046/19 od 4. studenog 2021. utvrđena ništetnost odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te tuženiku naložena isplata preplaćenih iznosa s osnove restitucije koju obvezu je tuženik izvršio. Predmetnom tužbom tužitelj potražuje razliku preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF. U traženju pravne zaštite poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, odredbe Zakona o obveznim odnosima, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17, presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/18 te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/18. Predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan kako u osnovu tako i visini. Ističe i obrazlaže prigovor zastare. Osporava tužitelju svojstvo potrošača. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, neurednost tužbe. U odnosu na samu valutnu klauzulu ističe da je korisnik kredita upoznat sa valutnim rizikom te da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknado učiniti ništetnom. Banka nije znala niti mogla / morala znati za rast tečaja CHF. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Vezano uz navedeno iznosi i obrazlaže svoja stajališta. Poziva se na recentnu praksu Suda Europske Unije vezano uz tumačenje Direktive 93/13. Zaključno predlaže, slijedom svega tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu troška parničnog postupka. Valja reći da nije nužno isticanje deklaratornog tužbenog zahtjeva budući se stranka na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici. U odnosu na negativne tečajne razlike ističe prigovor radi prebijanja.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u presliku ugovora o kreditu, promet po kreditu, podneske stranaka, pravomoćnu presudu ovog suda posl.br. P- 3046/19 od 4. studenog 2021., proveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u svojem jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takvom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je ugovor koji je predmet ovog spora zaključio sa tuženikom 2007. godine i radilo se o stambenom kreditu i sredstva ostvarena ovim kreditom iskorištena su za kupnju stana radi rješavanja osobnog stambenog pitanja. Kredit je zaključio u valuti CHF iz razloga što mu je od strane banke odnosno djelatnika banke s kojim je razgovarao, a nakon što je prezentirao dokumentaciju potrebnu za realizaciju kredita sugerirano da je to za njega najpovoljniji kredit kako po pitanju kamate tako i po pitanju sigurnosti. Od strane djelatnika banke prilikom razgovora prije zaključenja ugovora, a isto tako i prilikom potpisivanja ugovora ništa mu nije pojašnjeno što znači pojam valutna klauzula. Naveo je da nije stekao dojam prilikom razgovora sa djelatnikom banke kao ni prije potpisivanja ugovora da bi on mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora pa tako ni na odredbu koja se odnosi na valutnu klauzulu. Naveo je da je to "ono dođeš u banku uzmi ili ostavi". Ugovor je sadržajno priredila banka i prije potpisivanja isti je pročitao i djelatniku banke nije postavljao nikakva pitanja. Naveo je da su nakon zaključenja ugovora rate kredita počele rasti i da je kredit u cijelosti otplatio. Rate kredita plaćao je trajnim nalogom. Pojasnio je da je kao ekonomist znao značenje valutne klauzule, ali ne u smislu tolikog porasta mjesečnih rata vezano uz valutnu klauzulu. U to vrijeme radilo se o stabilnoj valuti, a tako mu je rečeno i u banci. U druge banke nije išao, a vezano za pregovaranje o valutnoj klauzuli sa djelatnikom banke naveo je da se sa bankom ne može pregovarati što je već i ranije pojasnio opcijom uzmi ili ostavi budući se radi o ugovoru koji je sadržajno pripremila banka. Izmjenu odredbe o valutnoj klauzuli kao ni bilo koje odredbe ugovora nije tražio jer to niti ne može. Na adresi stana koji je kupljen sredstvima ovim kreditom nije imao nikakav obrt, firmu niti je stan iznajmljivao.

5. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da je predmetni ugovor bio sastavljen i sadržajno pripremljen od strane tuženika te da se o spornim odredbama ugovora nije razgovaralo niti su mu iste pojašnjene. Uvjeti kreditiranja bili su već unaprijed određeni, odredila ih je banka koja je sadržajno pripremila ugovor te da mu je ugovor u CHF ponuđen kao najpovoljniji. Navedeno ukazuje na ranije istaknutu činjenicu neravnopravnog položaja tužitelja u odnosu na kreditora.

6. Vezano uz navode tuženika koji se odnose na osporavanje statusa potrošača valja reći da se u predmetnom slučaju radilo o namjenskom kreditu za kupnju stana u koju svrhu su i utrošena sredstva ostvarena predmetnim kreditom. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni kriterij). Imajući u vidu sve dokaze osobito odredbe ugovora te jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja u kojem navodi da se radilo o kreditu za kupnju stana za osobne potrebe točnije stanovanje, sud utvrđuje da je u predmetnom slučaju riječ o ugovoru kojeg je tužitelj kao fizička osoba sklopio u privatne svrhe te da namjena kredita ni na koji način nije bila vezana za poslovnu aktivnost ili poslovnu djelatnost. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu potrošača.

7. Nije osnovan niti prigovor zastare potraživanja budući je ništetnost valutne klauzule uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., a kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti takve odluke, to nije protekao petogodišnji zastarni rok budući je ova parnica pokrenuta 31.5.2023. Vezano uz pitanje zastare individualnih restitucijskih zahtjeva valja tuženiku ukazati na stajalište sudske prakse izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je Vrhovni sud, između ostalog zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Valja reći i to da je građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zaključio da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 (čl. 104 st. 1 ZOO-a/91), kako posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tu valja ukazati i na zaključak sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine prema kojoj ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Spomenuti zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. U odnosu na navode tuženika vezano uz prigovor zastare za preinačeni dio valja reći da je tužbeni zahtjev smanjen u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe, a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Ukoliko bi se gledali pojedinačni iznosi preplate iz 2008. godine u odnosu na koje je zahtjev povećan radilo bi se o dozvoljenoj preinaci te nije osnovan prigovor zastare imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV-123/24 od 27.5.2024. Vezano uz prigovor tuženika koji se odnosi na negativne razlike te vezano uz navedeno istaknuti prigovor prijeboja valja reći da je tužitelj svoje potraživanje umanjio za navedene iznose konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 18.6.2024.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule, a imajući u vidu ništetnost ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak.

10. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 27.7.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 3210374178/07, a kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje korisniku kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 211.399,24 CHF obračunatom prema srednjem tečaju HNB-a za CHF važeći na dan isplate kredita dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

11. Sporno je da li je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredbe čl. 81, čl. 82, 84, 87 st. 1 i 2 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača, dalje ZZP/03 tj. odredba čl. 96 i čl. 97 ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te da li je posljedično navedenom tužitelju pričinjena šteta postupanjem tuženika te tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka do otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja te tužbeni zahtjev ocjenjuje u cijelosti osnovanim. To iz sljedećih razloga. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika utvrđeno je da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i 97 tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO i to čl. 12 ZOO-a.

12. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17 prihvatio stav suda EU izraženo u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Proglašavanjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

14. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. Tu valja naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20 st. 1 Zakona o sudovima i čl. 116 st. 1 Ustava RH) te da prema čl. 3 st. 1 Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Spomenuta stajališta potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 3.2.2021. godine. Također valja i reći da je tužitelj kao fizička osoba sklopio kredit za kupnju motornog vozila dakle sklopio posao u osobne nekomercijalne svrhe, radi se o ugovoru sklopljenom u razdoblju na koje se primjenjuju utvrđenja iz naprijed citiranih odluka iz spora za zaštitu kolektivnih interesa time da tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja.

15. Zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski je zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Točno je da naprijed citirane odredbe čl. 502 c st. 1 ZPP- a i čl. 118 ZZP-a govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046 ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a sve sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a. Kako je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu proizlazi logični zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115 ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086 ZOO-a.

16. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. 17. Osnovan je istaknuti prigovor prebijanja iz čl. 333 st. 3 ZPP-a u dijelu kako je to navedeno u toč. IV izreke ove presude budući je provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da postoji vremensko razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita točnije radi se o iznosu od 36,04 EUR. Kako je tužitelj nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu umanjio tužbeni zahtjev za razdoblje kada je tečaj bio niži odnosno za navedeni iznos to ne postoje uvjeti da sud ovom presudom izvrši prijeboj tražbine tužitelja prema tuženiku s tražbinom tuženika prema tužitelju što je bio razlog odluke suda kao u toč. V izreke ove presude.

18. Sukladno navedenom tuženik ističe prigovor radi prebijanja u odnosu na anuitete plaćene po tečaju nižem u odnosu na onaj koji je vrijedio prilikom korištenja, isplate kredita točnije da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 36,04 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, a kako je to i navedeno u toč. IV izreke ove presude. Prigovor tuženika je osnovan. To iz razloga što nije sporno da su u određenom razdoblju postojali negativni iznosi po tečaju što je dovelo da tužitelj na ime anuiteta plaćao nešto niže iznose od onih utvrđenih u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ističući prigovor prijeboja tuženik osnovano predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 36,04 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom. Kako je tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 18.6.2024. godine navedene iznose uzeo u obzir točnije umanjio tužbeni zahtjev to se zahtjev tuženika vezano uz istaknuti prigovor prijeboja ukazuje neosnovanim.

19. Visinu dosuđenog iznosa sud je utvrdio provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpić iz Darfin d.o.o. na okolnost utvrđenja preplaćenih iznosa uslijed ništetne primjene valutne klauzule. Vještak je po zadatku suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer se tečaj CHF u odnosu na kunu povećavao. Nalaz vještaka dat je korištenjem potrebite dokumentacije i elemenata izračuna. Zadatak vještaka bio je upravljen upravo na utvrđenje visine tužbenog zahtjeva imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli vodeći računa o važećem stajalištu sudske prakse vezano uz ništetnost valutne klauzule. Svoj tužbeni zahtjev tužitelj u konačnici postavlja sukladno nalazu vještaka točnije usklađujući isti s nalazom vještaka. Tu posebice valja reći i to da i u okolnostima da švicarski franak nije čitavo vrijeme rastao, neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, već nastaje samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač tečajni rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga banka o tome nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnom ugovornom odredbom u tipskim ugovorima koji su banke sastavile, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nije prouzročila promjena tečaja valute švicarski franak, nego ugovorna odredba točnije koja traje i koristi se sve dok traje otplata kredita. Sam matematički izračun vještaka među strankama nije sporan (ročište 20.1.2025., list 212 spisa). Sud nalazu i mišljenju vještaka kao stručnom, objektivnom i obrazloženom u cijelosti poklanja vjeru. Mišljenje je vještaka da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke umanjena za razlike s osnove primjena kamatne stope uspoređena po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja i po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita za sve anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 77.440,88 kn odnosno eurska protuvrijednost iznosi 10.278,17 EUR. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule po obračunu banke umanjena za razlike s osnova promjena kamatne stope uspoređena po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja i po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -271,62 kn odnosno eurska protuvrijednost iznosi -36,04 EUR. Pojedini više plaćeni iznosi istaknuti su u tabeli uz nalaz, na koje iznose se obračunavaju zatezne kamate za razdoblje od posljednjeg dana nakon datuma svakog pojedinog plaćanja pa do isplate. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kao što je ranije rečeno postojanje razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog tečaja što ukazuje na osnovanost istaknutog prigovora tuženika radi prebijanja. Međutim kao što je ranije rečeno kako je tužitelj u svojem tužbenom zahtjevu, a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja uzeo u obzir nalazom utvrđene manje plaćene iznose navedeno je bio razlog odbijanja prigovora prijeboja tuženika. Odluka o kamatama na dosuđeni iznos temeljena je na odredbi čl. 1115 ZOO-a tekuća od dana stjecanja, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, a u svezi s čl. 29 st. 2 ZOO-a, dosuđena po stopama naznačenim u izreci ove presude.

20. Odluka o parničnom trošku tužitelja temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP- a. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42 i 50. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, podnesak 13.2.2024. 100 bodova, ročište 22.4.2024. 100 bodova, podnesak 18.6.2024. 100 bodova te ročište 20.1.2025. 100 bodova ili ukupno 500 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 1.000,00 EUR te 25% PDV-a 250,00 EUR ili ukupno 1.250,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR koji trošak je bio nužan za vođenje ovog postupka te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.449,08 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 20. veljače 2025.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte