Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića

Poslovni broj: P-479/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice HŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz OD Golubić & Šikić j.t.d.,odvjetnicima iz Čakovca protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru,odvjetniku iz OD Žurić i Partneri d.o.o.,odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 14.siječnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 20.veljače 2025.,

p r e s u d i o j e:

I.Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split da tužiteljici HŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 4.678,16 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od

4,44 € od 10.11.2008 do isplate

2,37 € od 10.12.2008 do isplate

14,23 € od 12.01.2009 do isplate

19,76 € od 10.02.2009 do isplate

25,60 € od 10.03.2009 do isplate

14,34 € od 14.04.2009 do isplate

13,52 € od 11.05.2009 do isplate

12,49 € od 10.06.2009 do isplate

12,60 € od 22.07.2009 do isplate

14,47 € od 03.05.2009 do isplate

10,36 € od 25.09.2009 do isplate

8,60 € od 21.10.2009 do isplate

11,86 € od 23.11.2009 do isplate

12,78 € od 23.12.2009 do isplate

19,09 € od 02.03.2010 do isplate

20,04 € od 03.03.2010 do isplate

23,46 € od 31.03.2010 do isplate

25,37 € od 21.04.2010 do isplate

26,08 € od 25.05.2010 do isplate

36,58 € od 24.06.2010 do isplate

43,93 € od 22.07.2010 do isplate

53,16 € od 26.08.2010 do isplate

52,81 € od 27.09.2010 do isplate

41,26 € od 02.11.2010 do isplate

51,89 € od 26.11.2010 do isplate

66,34 € od 21.12.2010 do isplate

62,12 € od 31.01.2011 do isplate

63,94 € od 25.02.2011 do isplate

62,83 € od 23.03.2011 do isplate

58,87 € od 26.04.2011 do isplate

76,70 € od 26.05.2011 do isplate

85,12 € od 27.06.2011 do isplate

105,56 € od 02.08.2011 do isplate

94,33 € od 13.09.2011 do isplate

80,59 € od 24.10.2011 do isplate

79,97 € od 22.11.2011 do isplate

79,74 € od 22.11.2011 do isplate

87,84 € od 30.01.2012 do isplate

88,65 € od 31.01.2012 do isplate

91,37 € od 21.02.2012 do isplate

92,35 € od 21.05.2012 do isplate

93,17 € od 21.05.2012 do isplate

93,16 € od 21.05.2012 do isplate

92,11 € od 18.06.2012 do isplate

89,28 € od 19.07.2012 do isplate

87,69 € od 17.08.2012 do isplate

88,20 € od 16.10.2012 do isplate

89,66 € od 22.10.2012 do isplate

88,34 € od 04.12.2012 do isplate

82,51 € od 31.01.2013 do isplate

86,13 € od 04.03.2013 do isplate

87,29 € od 27.03.2013 do isplate

82,89 € od 29.04.2013 do isplate

80,80 € od 27.05.2013 do isplate

81,42 € od 08.08.2013 do isplate

83,94 € od 19.08.2013 do isplate

87,68 € od 28.10.2013 do isplate

93,39 € od 22.09.2014 do isplate

93,58 € od 22.09.2014 do isplate

93,58 € od 22.09.2014 do isplate

93,58 € od 22.09.2014 do isplate

93,58 € od 22.09.2014 do isplate

89,44 € od 24.09.2014 do isplate

79,90 € od 24.09.2014 do isplate

81,12 € od 24.09.2014 do isplate

81,80 € od 19.12.2014 do isplate

81,80 € od 19.12.2014 do isplate

81,80 € od 19.12.2014 do isplate

81,80 € od 19.12.2014 do isplate

78,99 € od 30.01.2015 do isplate

78,03 € od 20.02.2015 do isplate

78,03 € od 23.03.2015 do isplate

78,03 € od 21.07.2015 do isplate

78,03 € od 31.08.2015 do isplate

po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 10. studenog 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2024. do isplate pod stopi od 7,25% godišnje,

a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Utvrđuje se da je ništetan ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 44731/06 od 16. lipnja 2006. sklopljen između HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, kao Kreditora i tužitelja kao Korisnika kredita, a koji je potvrdio javni bilježnik Ivan Marodi dana 16. lipnja 2006., pod poslovnim brojem OU- 748/06.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.140,46 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 7,25 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj kao potrošač i tuženikov prednik HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, su u Čakovcu16.6.2006. sklopili ugovor o kreditu broj 44731/06 kojim je banka stavila tužitelju na raspolaganje, temeljem odluke kreditora kredit kunskoj protuvrijednosti od 56.593,89 CHF, a kredit je isplaćen po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrjedećem na dan korištenja kredita, s redovnom kamatom po stopi od 4,20 %, s rokom otplate od 240 mjeseci. Prema ugovoru tužitelj otplaćuje kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, i to u 239 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 350,35 CHF i jedan preostali anuitet u iznosu od 351,86 CHF, s time prvi anuitet dospijeva na naplatu 10.07.2006., a posljednji 10.6.2026., a anuiteti se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke na dan dospijeća. Kredit je isplaćen 21.6.2006. Namjena kredita bila je kupnja građevinskog zemljišta. Predmetni ugovor je potrošački ugovor, sklopljen izvan bilo kakve djelatnosti tužitelja.

2. Obje navedene odredbe, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i vraćanju kredita u CHFsu ništetne i nepoštene. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4.srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH , broj. Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., presudu VTS RH broj: Pž- 7129/13 od 13.lipnja 2014. , odluke Ustavnog suda RH, broj: U-III-2521/215, U-III- 2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III- 2605/215, odluku VS RH, broj: Revt-249/14, Revt-575/16, direktivu 93/13 EEZ. Presudom broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je utvrdio da je tuženik Societe Generale-Splitska banka d.d. (dalje u tekstu: Splitska banka) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), dalje u tekstu: ZZP 03), i to četvrtotuženik od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (točka 1. -8. izreke), naložio tuženiku da prekine s gore opisanim postupanjem te je tuženiku naložio da u roku od 60 dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom ponudu zamijeniti ova presuda (točka 9. izreke), zabranio tuženiku takvo ili slično postupanje ubuduće (točka 10. izreke). Sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

3. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. je dio prvostupanjske presude kojim je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli preinačio i odbio tužbeni zahtjev, dio kojim je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi koji se odnosi na tuženika potvrdio, te je dio kojim je tuženiku naloženo potrošačima predložiti izmjenu ugovornih odredaba ukinuo. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugostupanjskog suda i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane.

4. Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/215, U-III- 2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III- 2605/215 od 13. prosinca 2016. djelomično uvažio ustavnu tužbu, ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženik „povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, dok su u preostalom dijelu ustavne tužbe odbijene kao neosnovane.

5. Postupajući prema odredbi članka 77. stavaka 1. i 2. te članka 76. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“ broj: 99/99, 29/02 i 49/02), polazeći od odredbe članka 392a. ZPP-a, Vrhovni sud je rješenjem broj Revt-575/16- 5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTS-a poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. i 2. te u točki V. izreke i u tom dijelu predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj tvrdi da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu CHF nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da je ugovorne odredbe banka sastavila unaprijed. Tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama. Isti nije mogao promijeniti sporne ugovorne odredbe već je mogao samo odustati od sklapanja predloženog ugovora ukoliko ne bi prihvatio te odredbe.

6. Tuženik je prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustio informirati potrošače ,pa tako i tužitelja o općem riziku vezanim uz svaku valutnu klauzulu kao i o činjenici da je rizik vezan uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isto takav rizik u valutnoj klauzuli vezanim uz euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu prema euru. Propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima, pa tako i tužitelju čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima , pa one podliježu testu poštenosti. Prosječni potrošač u RH , pa tako ni tužitelj u to vrijeme nije znao da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik valute utočišta, a niti je o tome bio obaviješten. Tuženik je objavljivao niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima , a istovremeno je propustio informirati potrošače, pa tako i tužitelja o rizičnosti kredita u CHF , a na koji način su suprotno načelu savjesnosti i poštenja banke, pa tako i tuženik navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje, predmetni ugovor o kreditu sadrži odredbe prema kojima je kamatna stopa promjenjiva što se utvrđuje odlukom banke što je nerazumljivo jer je jedini sigurni element o kojem ovisi promjena kamatne stope odluka banke što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja. Tužitelj se nadalje poziva na odredbe čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima kao i na odredbu čl. 1021. i 1022. ZOO. Bitni sastojci ugovora o kreditu su novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja , vrijeme i način vraćanja tog iznosa, kao i iznos ugovorene kamate, kao cijene ugovora o kreditu. S obzirom na navedeno , a s obzirom da su odredbe o CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci ugovora o kreditu takav ugovor ne može opstati. Stoga je tužitelj tražio da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 4.524,19 eura uvećano za zakonske zatezne kamate, te da se utvrdi da je ništetan predmetni ugovor o kreditu.

7. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba u cijelosti neosnovana, pa predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev. Tuženik navodi da nije sporno da je sa tužiteljem sklopio predmetni ugovor o kreditu ali je sporno da li su pojedine odredbe ugovora nepoštene , a time i ništetne. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja, navodi da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet već treba izvesti dokazivanje da li su utvrđenja iz parnice potrošač primjenjiva u konkretnom slučaju. Napominje da ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji su bili predmetom ocjene ništetnosti ne povlači sa sobom ništetnost cijelog ugovora. Ukazuje na postojanje tzv. „ salvatorne klauzule“ ugovora o kreditu iz koje proizlazi da je suglasnom voljom ugovornih strana određena međusobna obveza u slučaju ništavosti bilo koje obveze istu zamijeniti valjanom, a kako bi se izbjegla ništavost cijelog ugovora o kreditu. Ujedno ukazuje na opće poznatu činjenicu da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( dalje ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita ( potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutom u CHF u kredite denominirane u EUR. Svrha konverzije bila je da se položaj potrošača s kreditima denominiranih u CHF izjednači s položajem u kojem bi bila da se koristio kredit denominiran u eure. Tuženik je postupio sukladno citiranoj zakonskoj obvezi, te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Dodatak 1 ugovora o kreditu , a kako je tužitelj prihvatio ponudu , to su stranke sklopile Dodatak 1 ugovora o kreditu , te je utvrđen iznos preplate tužitelja Sporazumom o korištenju preplate. Tuženik ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Da bi određena ugovorna odredba mogla biti kvalificirana nepoštena mora prouzročiti značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nepobitna je činjenica da je i sam tuženik bio izložen riziku valutne klauzule. Glede promjenjive kamatne stope , a koja se mijenja odlukom tuženika , tuženik navodi da bi se ista utvrdila ništetnom potrebno je da se ispune slijedeći uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba nejasna, teško razumljiva, teško uočljiva, i da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik smatra da ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, uslijed čega se ne može primijeniti odredba čl. 1111. st.3. ZOO. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u RH u vrijeme sklapanja ugovora kao i koje je danas ostalo na snazi izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Stoga je netočno da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru jasna, uočljiva i razumljiva njemu nedopuštenost odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud uzme u obzir i tzv. negativne razlike. Slijedom navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja , te da ga obveže da nadoknadi tuženiku troškove ovog parničnog postupka.

8. U dokaznom postupku izvršen je uvid u otplatni plan ( list 14-19 spisa), iznos zaduženja i uplata po kreditu izrađen od strane tuženika ( list 20-49 spisa), ugovor o kreditu i solemnizaciju istog ( list 50-56 spisa), z.k.izvadak ( list 57 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 62-111 spisa), Dodatak 1 Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava sa solemnizacijom ( list 117- 120 spisa), Dodatak ugovoru ( list 121 spisa), Sporazum o podmiri duga nastalog temeljem konverzije (list 122 spisa), podnesak tužitelja (list 123 -128 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Mikac Matije, stalnog sudskog vještaka za ekonomiju (list 144 -151 spisa), očitovanje tuženika na nalaz (list 158-185 spisa), podnesak tužitelja kojim sređuje tužbeni zahtjev (list 188-190 spisa), podnesak tužitelja (list 195 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja.

9. Tužiteljica je izjavila da se vezano uz predmetni kredit raspitivala o uvjetima kredita u više banaka. Za tuženika se odlučila jer je nudio najpovoljniji kredit, odnosno najmanju kamatu. Tuženik joj je ponudio kredite u eurima, kunama i švicarskim francima, time da je kredit u CHF bio najpovoljniji. Prilikom razgovora nisu bili spomenuti rizici vezani uz bilo koju valutu, pa tako niti rizik vezan uz valutu CHF. Službenik s kojim je razgovarala nije naveo niti joj predočio koju valutu i na koji način štiti HNB. Tom prilikom nije spomenuo termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači. Znala je da je kamatna stopa promjenjiva, no nije znala da rata kredita može toliko rasti. Isto tako je znala da je otplata kredita vezana uz CHF ali nije znala da je to toliko riskantno i da rata kredita može toliko rasti. Kada se sa službenikom banke dogovorila o kreditu , konkretno za iznos kredita i za ratu kredita, te rok otplate o drugim odredbama ugovora nije mogla imati nikakvog utjecaja. Sve ostalo u ugovoru sastavljen je od strane tuženika. Rata kredita iznosila je nešto iznad 1.600,00 kuna. Ugovor je potpisala kod javnog bilježnika koji je pročitao ugovor , no nije razumjela da je to toliko riskantno. Kada je došlo do povećanja rate kredita bila je u banci , te je na šalteru pitala za razlog , te joj je odgovoreno da je to tako. Koliko ona zna svima su odgovarali na taj način. Nije objašnjeno radi čega je došlo do porasta rate kredita. Sredstva kredita namijenjena su za kupnju građevinskog zemljišta, za izgradnju obiteljske kuće. Isprva su joj rate kredita skidane s plaće , a nakon čega je nosila novac u banku. Tuženik ju je pisanim putem obavijestio o mogućnosti konverzije što joj baš nije bilo sasvim jasno , no svi su konvertirali kredite , a bilo je rečeno da će rata kredita biti znatno viša ako se ne pristupi konverziji, a što je bio razlog radi čega je ona sklopila ugovor o konverziji. Vezano uz aneks ugovora ( Dodatak 1) ona nije mogla ništa pregovarati već je to unaprijed bilo sastavljeno. Kada je došla u banku radi sklapanja aneksa ništa joj nije bilo objašnjeno vezano uz način na koji je konverzija izvršena. Kod javnog bilježnika već su imali pripremljen ugovor o konverziji i koji je ona samo potpisala. Ona nije mogla utjecati na obračun konverzije, visinu kamatne stope jer je sve to ranije bilo pripremljeno. Nitko joj u banci nije kazao čega se odriče ako potpiše ugovor o konverziji. Kuća koju su namjeravali izgraditi na zemljištu kupljenom od sredstava kredita još nije izgrađena zbog financijskih razloga. Tužiteljica je izjavila da je po struci prehrambeni analitičar, i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala otvoren obrt, niti udjele u trgovačkim društvima.

10. Nakon provedenog postupka nesporno je utvrđeno da su tužiteljica i tuženik dana 16.6.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 44731/06, te da su dana 25.2.2016. sklopili Dodatak 1 ugovora o kreditu. U predmetnom ugovoru o kreditu navedeno je da se radi o stambenom kreditu, za kupnju građevinskog zemljišta, da je tužiteljici odobren iznos kredita od 56.593,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorom je određeno da se kredit isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećim za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorom je određena nominalna kamatna stopa od 4,20 % promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora. Kredit se otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta i to 239 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 350,35 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 351,86 CHF.

11. Isto tako nesporno je utvrđeno da je Dodatak broj1 predmetnog ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 25.2.2016.

12. U postupku je sporno da li je ništetan cijeli ugovor o kreditu ili su ništetne samo odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, te promjenjivu kamatnu stopu, da li je ništetan Dodatak broj 1 ugovora o kreditu, te da li tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovora, te da li je nastupila zastara potraživanja.

13. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14), kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je ništetan Ugovor o kreditu broj: 44731/06 sklopljen 16.6.2006. između tužiteljice i tuženika osnovan, kao i Dodatak 1 od 25.2.2016. što je to navedeno u točci I. izreke presude.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 presuđeno je da je Societe Generale – Splitska banka d.d. u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) u razdoblju od 1.4.2004.godine do 6.8.2007. godine i to čl. 81., 82. i 90. , a od 7.8.2007. do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. ZZP, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima , te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008.godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Erste & Steiermarkische bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista kao trgovac nije sa korisnikom kreditnih usluga kao potrošačem pojedinačno pregovarala i nisu ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračunatih parametara koji utječu na Odluku o promjeni ugovorene kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača NN 86/03 u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007.godine i to čl. 81., 82. i 90. a od 7.8.2000.godine, pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. ZZP, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom TS u Zagrebu, broj: P-1401/2012 preinačena je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH , poslovni broj: Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. kojom je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, a koja presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH su potvrđeni Odlukom VSRH, broj. Revt- 249/14 od 9.travnja 2015. kojima je odlučivano u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka. Odlukom broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U- III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13.prosinca 2016.godine ,Ustavni sud RH djelomično je usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te ukinuo Odluku VSRH, poslovni broj: Revt.249/14 od 9.travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTS RH , poslovni broj: Pž-7129/13 – 4 od 13.lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći se u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“. VTS RH je dana 14.lipnja 2018. donio novu presudu , poslovni broj: Pž-6632/17-10 kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu , broj: P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima , koristieći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTS RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka, uključujući i tuženika koristeći nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je to bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. VS RH je po podnesenim revizijama dana 3.rujna 2019. donio odluku, poslovni broj: Rev-2221/18-11 kojom je u bitnom odbio revizije i potvrdio utvrđenja VTS RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Prema odredbi članka 59.Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji su u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti u promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih odredaba zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

16. Prema članku 81. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo smatra se nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenim, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, a u članku 82. ZZP-a ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. istog Zakona taksativno su navedene i koje bi se mogle smatrati nepoštenima.

17. Prema članku 87. st.1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

18. Prema članku 322.st.1. ZOO-a ugovor je ništetan ako je protivan prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakonom u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

19. Prema članku 323.st.1.ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

20. Odredbama čl.1021. i 1022. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05) bitni sastojci ugovora o kreditu su prije svega novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa, te iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni su sastojci ugovora o kreditu. Naime, svi bitni sastojci ugovora o kreditu konkretno odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanom uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita sve povezano kroz način vraćanja iznosa u obliku anuiteta kao i odredbe koje određuju visinu , vrijeme i način vraćanja kredita , te cijenu i način na koji se ista ima platiti zahvaćeni su ništetnošću i takav ugovor ne može opstati jer nisu valjani bitni sastojci tog ugovora.

21. Naime, upravo odredbe Zakona o obveznim odnosima propisuju kako ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud i u svim ranijim odlukama GZZ 105/2002, VS RH, Rev-907/2002 od 27.veljače 2003. u kojoj je navedeno da kada je ništetna ugovorna odredba o cijeni takav ugovor ima za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.

22. Prema odluci suda EU, broj: C-118/17 u predmetu Dunai-RBA banka Hungari odredba o tečajnom riziku, valuti švicarski franak glavni je predmet ugovora , te održanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće bez postojanja valutne klauzule. Istovjetno je i u presudi suda EU, C-260/18 naveden stav da odredbe koje se odnose na rizik promjene tečaja definiraju glavni predmet Ugovora o kreditu slijedom čega objektivna mogućnost održavanja na snazi Ugovora o kreditu iz glavnog postupka nije sigurna.

23. Odredbom čl. 19.e.st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15) bankama je dana mogućnost da potrošačima prilikom provođenja konverzije ponude nove ugovore ili izmjene postojeće putem Aneksa. ZID ZPK/15 imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF , te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 utvrđena je rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4.ožujka 2020. kao i Odlukom Ustavnog suda RH , broj: U-1-3685/2015 i dr. od 4.travnja 2017. Međutim, sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo način i uvjeti otplate kredita što potvrđuje činjenica da se radilo o Dodatku ugovoru , a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. U ovom predmetu zaključen je Aneks spornog ugovora kojim je sporni ugovor iz CHF konvertiran u EUR-o. Sporazum kojim je provedena konverzija predmetnog ugovora o kreditu predstavlja izmjenu postojećeg ugovornog odnosa , a ne novi ugovorni odnos uslijed kojeg je prijašnji prestao postojati što znači da ugovor o kreditu nije stavljen izvan snage već su zamijenjene pojedine odredbe tog ugovora, pa se ne može smatrati da zaključenjem Sporazuma o konverziji potrošač gubi pravni interes za utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora. Isti stav zauzet je i u odlukama VSRH, Rev-2868/2018 i Rev-18/2018.

24. Analizirajući iskaz tužiteljice, sud je utvrdio da se tužiteljica vezano uz predmetni kredit raspitivala o uvjetima kredita više banaka, a da se za tuženika odlučila jer je nudio najpovoljniji kredit odnosno najpovoljniju ratu i najmanju kamatu. Međutim, razvidno je da službenik banke nije upozorio tužiteljicu na bilo kakve rizike vezane uz bilo koju valutu, pa tako niti za rizik vezan uz valutu CHF i nije joj objasnio o čemu ovisi promjena kamatne stope. Prema iskazu tužiteljice, a koji je sud smatrao uvjerljivim i logičnim ona je mogla dogovarati sa tuženikom samo visinu kredita, rok otplate, dok nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj ostalih odredbi ugovora o kreditu, već je isto sastavljeno od strane tuženika. Dakle, tužiteljica nije imala nikakvih saznanja da bi kredit vezan uz valutu CHF bio u bilo kom pogledu rizičniji od kredita u valuti euro ili od kunskih kredita, već joj je samo prezentirano da su vezano uz predmetni kredit kamate najniže, dakle da joj je rata kredita bila najniža, a što ju je i navelo da sklopi predmetni ugovor o kreditu. Isto tako razvidno je da tužiteljica nije mogla utjecati ni na koju odredbu Dodatka 1 ugovora o kreditu vezano uz konverziju kredita, odnosno da je isti dodatak već bio unaprijed sastavljen, da joj nije ništa objašnjeno, samo je bilo rečeno da će rata kredita biti znatno viša ako se ne pristupi konverziji, pa je i logično da je s obzirom na činjenice koje su joj bile poznate, dakle da će konverzijom doći do smanjenja rata kredita i ukupnog duga, da je tužiteljica sklopila Dodatak 1 predmetnog ugovora o kreditu.

25. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita.

26. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

27. Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

28. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena. Ujedno tuženik nije dokazao da bi prezentirao tužitelju da postoje razlike u rizicima uzimanja kredita u određenim valutama, dakle da HNB ne štiti na isti način kredite uzete u valuti CHF u odnosu na kredite uzete u npr. EUR-ima.

29. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

30. Iz priležećeg ugovora o kreditu razvidno je da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, te je stoga tuženik bio dužan dokazati da se o spornoj ugovornoj odredbi kojom je bila predviđena promjena ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate sve u skladu s važećim odlukama tuženika, pojedinačno pregovaralo, a što tuženik u ovom postupku ne čini (upravo suprotno proizlazi iz prihvaćenog iskaza tužitelja). Okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope s novim otplatnim planom kredita, sama za sebe zasigurno nema značaj niti predstavlja pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba čl. 81. ZZP 03. U spomenutom ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (stoga nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

31. Ovaj sud smatra da se u odnosu na Ugovor o kreditu i Dodatak ugovoru radilo o nepoštenim ugovornim odredbama, glede odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u smislu citiranih odredaba ZZP 03, ista odredba je ništava (čl. 87. ZZP 03 u svezi odredbe čl. 103. u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu važećeg Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO/). Prema odredbi čl. 105. st. 1. ZOO-a ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (tako i čl. 87. st. 2. ZZP 03). Odredbom čl. 1065. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Iz navedene odredbe proizlazi da je obveza plaćanja ugovorene kamate bitan sastojak ugovora o kreditu budući da predstavlja naknadu, tj. cijenu koju korisnik kredita plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava. U konkretnoj situaciji kada je odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita utvrđena ništavom, a što u konačnici obvezu tužitelja iz ugovora o kreditu čini neodređenom i neodredivom (prema odredbi čl. 50. st. 1. ZOO-a predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi), razvidno je da predmetni ugovor o kreditu ne može opstati bez takve ništave odredbe zbog čega je isti u cijelosti ništav sukladno odredbama čl. 103. st. 1. i čl. 47. ZOO-a.

32. Tuženik je na pripremnom ročištu dana 4.3.2024. istaknuo prigovor o nedostatku pravnog interesa tužitelja za utvrđivanje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na provedenu konverziju. Dvojbu da li je tužitelj imao pravo tražiti ništetnost ugovora koji je prestajao postojati između stranaka razriješio je VS RH u odluci Rev.2868/18 od 12.2.2019. u kojoj se navodi da i u slučaju kada je ugovor zamijenjen novim ugovorom o kreditu ili je sklopljen Aneks ugovora, to ne znači da je stranka izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane prema odredbi čl. 326.st.1. ZOO. Pravni interes tužitelja za utvrđivanje ništetnosti je u tome što tužitelj nakon utvrđenja ništetnosti ima pravo tražiti i novčanu kompenzaciju koja mu pripada. Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom ugovoru o kreditu i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora, sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO utvrđuje ex tunc, odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Nemogućnost konvalidacije ništetnih ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO koja propisuje da utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

33. Tuženik je istakao i prigovor zastare koji ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj:

Rev.2245/2017-2 od 20.ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO , te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel VS RH je u zaključku sa svoje sjednice od 30.siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnosti ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO. /05. ( čl.104., st.1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31.siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF ( broj: Su-IV- 33/2022-2) prema kojem ako je ništetnost ustanovljena tada zastarni rok sukladno tekstu oba prednje navedenog shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom CHF u svakom pojedinom slučaju , a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača i to glede promjenjive kamatne stope, s danom donošenja presude VTS RH , poslovni broj: Pž- 7129/13-4 od 13.lipnja 2014. , a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude VTS RH , poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 10.lipnja 2018. Tužba tužiteljice podnijeta je 9.6.2023., pa nije osnovan prigovor zastare u odnosu na potraživani iznos preplate zbog promjene tečaja CHF. Kao štoje iznijeto tužitelj tužbenim zahtjevom za isplatu traži samo isplatu preplaćenog zbog ništetne valutne klauzule u nespornom iznosu od 4.678,16 eura vezano uz utuženo razdoblje za anuitete koji su dospijevali od 10.11.2008. do 10.12.2014.

34. Tužitelju na navedeni iznos pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dospijeća pojedinih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u tužbenom zahtjevu sukladno odredbi čl.1115. ZOO. do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29.st.2. ZOO.

35. S obzirom na sve navedeno riješeno je kao u izreci.

36. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku – odvjetniku. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarife, NN broj 128/2023), sastav podneska od 12.12.2023., 22.10.2024., 12.11.2024. svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), zastupanje na ročištu dana 4.3.2024., 29.4.2024., 14.1.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1), trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.500,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak PDV-a u iznosu od 375,00 eura, te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 eura. Dakle, tuženik je dužan tužiteljici ukupno nadoknaditi trošak postupka u iznosu od 2.140,45 eura.

37. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 20..veljače 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.