Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Pn-97/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri iz Zagreba, radi naknade štete, nakon zaključene glavne javne rasprave 10. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te objave presude 20. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb iznos od 2.308,65 EUR / 17.394,56 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 1.307,46 EUR / 9.851,04 kn od 2. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 1.001,20 EUR / 7.543,52 kn od dana donošenja presude do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II/ Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 da tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 1.391,49 EUR (tisuću tristo devedeset jedan euro i četrdeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je 12. listopada 2021. tužbu protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. radi naknade štete koja se odnosi na obiteljsku mirovinu isplaćenu korisnici ŠJ u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 30. rujna 2021. u ukupnom iznosu od 2.308,65 EUR / 17.394,56 kn. Naime, tužitelj navodi da je osiguranik tužitelja ĆJ **.**.2001. smrtno stradao u prometnoj nesreći koju je uzrokovao UJ koji je pravomoćno proglašen krivim za navedenu prometnu nesreću presudom Općinskog suda u Ludbregu broj K- 96/01 od 27. srpnja 2003. Rješenjem tužitelja broj 78675 od 21. ožujka 2005. priznato je članovima obitelji umrlog osiguranika (supruzi i djetetu) pravo na obiteljsku mirovinu. Tuženik je tužitelju naknadio štetu koja je nastajala isplatama obiteljskih mirovina do 31. prosinca 2019., dok je odštetnim zahtjevom od 15. ožujka 2021. tužitelj pozvao tuženika da mu podmiri štetu koja je nastala isplatom obiteljske mirovine ŠJ u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. u iznosu od 9.851,04 kuna (utvrđena umanjenjem za doprinos osiguranika tužitelja štetnom događaju od 50%), time da je isplatama obiteljske mirovine za tužitelja nastala i daljnja šteta za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. rujna 2021. koja iznosi 7.543,52 kn (15.087,03 kn x 50%). Stoga ovom tužbom tužitelj potražuje ukupan iznos od 2.308,65 EUR / 17.394,56 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci presude, a to temeljem odredaba čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranja ("Narodne novine" broj 157/13).

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje nastanak štetnog događaja te suodgovornost svojeg osiguranika za nastanak istog u omjeru od 50% (odnosno u istom omjeru doprinos osiguranika tužitelja), kao što je nesporno i da je tuženik sa štetnikom imao sklopljenu policu osiguranja od automobilske odgovornosti.

2.2. Protivi se primjeni Zakona o mirovinskom osiguranju u konkretnom slučaju te navodi da su prava i obveze tuženika iz ove vrste ugovora o osiguranju regulirana Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP) koji kao lex specialis smatra mjerodavnim pravom koji treba primijeniti u ovom sporu, a što znači primijeniti čl. 27. ZOOP kojim je regulirano pravo na regres i pitanje opsega naknade štete zavoda koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja prema odgovornom osiguratelju. Naime, osiguratelj odgovara na temelju ugovora o zaključenoj polici obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti te se kao osiguratelj vozila ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik, već odgovara samo u okviru preuzetih ugovornih obveza koje su propisane odredbama ZOOP. U svakom slučaju osporava visinu tužbenog zahtjeva jer primjenom čl. 27. st. 3. ZOOP zaključuje da u konkretnom slučaju, u kojem se potražuje isplaćena obiteljska mirovina zbog ozljede izvan rada, nema razlike u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP te u tom smislu nije nastupila stvarna šteta koja postoji samo ako bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu. Ovu razliku dužan je dokazati tužitelj koji za to nije ponudio nikakve dokaze. Tuženik, dakle, osporava primjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, a pogotovo Zakona o mirovinskom osiguranju ("NN" broj 157/13) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., dok je rješenje o obiteljskoj mirovini temeljem kojeg tužitelj potražuje naknadu štete donijeto prije stupanja na snagu tog propisa, a prema ovom novijem propisu (za razliku od ranije važećih odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju - "NN" broj 102/98 i "NN" broj 130/10 te njegovih izmjena i dopuna koje su odredbe bile na snazi u vrijeme štetnog događaja ili priznavanja prava na mirovinu) tužitelj više ne potražuje razmjerni iznos mirovine, nego puni iznos mirovine koju isplaćuje bez obzira na činjenicu da je njegov osiguranik do umirovljenja uplaćivao doprinose za mirovinsko osiguranje.

2.3. Tuženik osporava i da bi osiguranik / osiguranici tužitelja kroz cijeli utuženi period imali pravo na isplatu obiteljske mirovine te ističe da iz priložene dokumentacije nije vidljivo jesu li isplate vršene samo ŠJ ili/i RJ. Osporava i isplate mirovine navodeći da iz priložene dokumentacije nije moguće zaključiti kada i u kojim iznosima je mirovina bila isplaćivana odnosno na što se odnose isplaćeni iznosi (mirovina, troškovi i sl.) te nije suglasan da se na tu okolnost koristi financijska dokumentacija tužitelja priložena uz tužbu (obračuni, ispisi banke podataka, potvrde i kartice). Osporava i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata smatrajući da bi iste, u slučaju osnovanosti zahtjeva, mogle teći isključivo od presuđenja.

3. U podnesku zaprimljenom 15. studenoga 2021., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj se protivi tuženikovim navodima o primjeni materijalnog prava, ponavljajući i dodatno obrazlažući navode iz tužbe o pravnoj osnovi svog zahtjeva koju ne čine odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (koji je u primjeni od 1. siječnja 2006.), već odredba čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje: ZOMO) koja je u primjeni od 1. siječnja 2014. i to kao lex specialis i lex posteriori. Navodi da obveza tužitelja na isplatu mirovinskih primanja, koja za njega predstavlja štetu, proizlazi iz ZOMO, a ne iz police osiguranja od automobilske odgovornosti. Gramatičko tumačenje odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP dovelo bi do situacije da društvo za osiguranje apsolutno nikada ne naknađuje štetu tužitelju jer je uvijek iznos invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu veći od iznosa koji se utvrđuje sukladno pravilima o mirovinskom osiguranju u slučaju povrede izvan rada, tako da strogo gramatičko tumačenje predmetnog stavka dovodi do zaključka kako je predmetna odredba protivna i prvom stavku jer taj članak ističe kako društvo za osiguranje nadoknađuje stvarnu štetu (čl. 27. st. 1. ZOOP). Napominje da čl. 27. ZOOP uopće ne regulira naknadu štete koja nastaje Zavodu isplatom obiteljskih mirovina (što je ovdje slučaj) kao ni novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, prava na troškove profesionalne rehabilitacije i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava, čijim isplatama Zavodu nastaje stvarna šteta na koju ima pravo temeljem čl. 164. ZOMO. Neprihvatljivom smatra primjenu zakonske odredbe koja je nejasna, u koliziji sama sobom i koja ne ispunjava zahtjeve koje pred nju postavlja načelo vladavine prava. Da je namjera zakonodavca bila da društvo za osiguranje tužitelju nikada ne nadoknađuje štetu, isto bi bilo izričito propisano. Navodi da je predmet spora naknada štete nastala isplatom obiteljske mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 30. rujna 2021. kada je u primjeni ZOMO (NN 157/13), a osim toga štetni događaj (prometna nesreća) dogodio se 4. travnja 2001. i polica osiguranja sklopljena je kad još ZOOP nije bio niti donesen, zbog čega također niti ne dolazi do primjene ZOOP. Od 1. siječnja 2014. na snazi je propis u vezi naknade štete Zavodu (čl. 161., čl. 164. ZOMO - NN 157/13) kojim je uređeno pravo Zavoda na naknadu stvarne štete koja obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu izravno od tuženika – društva za osiguranje kod kojeg je vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila bio osiguran od odgovornosti za štetu te se radi o izvornom pravu na naknadu štete prema čl. 164. ZOMO. Primjenom odredbi ZOMO tužitelj osigurava prihod s osnove naknade štete u općem interesu, odnosno interesu svih sadašnjih i budućih korisnika prava iz mirovinskog osiguranja. Tužitelj je javna ustanova koja ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, odnosno obavlja poslove od interesa za Republiku Hrvatsku. Prihodi od naknada šteta nisu prihodi tužitelja kao pravne osobe, već su prihodi mirovinskog osiguranja. Da nije bilo štetnog događaja za koji odgovara tuženik tužitelj ne bi bio uopće u obvezi isplaćivati obiteljsku mirovinu. Tužitelj osporava i tvrdnje tuženika da priložena dokumentacija uz tužbu nema svojstvo javne isprave budući da je tužitelj javna ustanova te opširno obrazlaže razloge zbog kojih smatra suprotno. Protivi se i tuženikovom prigovoru na tijek zakonske zatezne kamate koji zahtjev temelji na čl. 164. st. 3. ZOMO.

4. U daljnjim podnescima dostavljenim tijekom postupka stranke u bitnome ponavljaju svoje navode, posebno u pogledu primjene materijalnog prava te u tom smislu dostavljaju sudsku praksu u prilog svojeg tumačenja primjene prava.

5. Ovaj sud je nakon provedenog postupka donio presudu broj Pn-129/21-12 od 31. ožujka 2022., a ista je rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-446/2022- 5 od 6. rujna 2023. ukinuta te je predmet vraćen na ponovni postupak. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke u bitnome proizlazi da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio ZOMO, već je kao lex specialis valjalo primijeniti ZOOP, pa je stoga u ponovnom postupku potrebno utvrditi visinu tužbenog zahtjeva primjenom relevantne odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP.

6.1. U nastavku postupka na ročištu 10. siječnja 2025. tužitelj, unatoč stavu drugostupanjskog suda u ovom predmetu, i nadalje ostaje kod stava da iznos isplaćene obiteljske mirovine za njega predstavlja štetu koju ima pravo potraživati od tuženika prema odredbama ZOMO na kojim odredbama i nadalje temelji svoj zahtjev i u kojem smislu je u spis i već i dostavio dokaze o isplaćenoj mirovini. Stoga predlaže da se izvrši uvid u dostavljenu dokumentaciju te ne predlaže provođenje bilo kakvih daljnjih dokaza. Vezano uz čl. 27. st. 3. ZOOP na koji upućuje drugostupanjski sud tužitelj navodi da je obiteljska mirovina u konkretnom slučaju određena na temelju stvarno ostvarenog staža preminulog osiguranika tužitelja koji je na dan određivanja 8. listopada 2002. iznosio ukupno 24 godine, 6 mjeseci i 6 dana iz razloga što je uzrok smrti preminulog osiguranika bila ozljeda izvan rada. Kod utvrđivanja invalidske mirovine s uzroka ozljede na radu uvijek se uzima mirovinski staž u zakonski određenom iznosu od 40 godina. Stoga je uvijek mirovina s uzroka ozljede izvan rada manja od mirovine zbog ozljede na radu, pa bi i u ovom slučaju izračun razlike između konkretno isplaćivane obiteljske mirovine i invalidske mirovine s uzroka ozljede na radu bio negativan odnosno isplaćivana mirovina bila bi u manjem iznosu od mirovine s osnova ozljede na radu. Kod toga tužitelj ukazuje i na činjenicu da se u ovom slučaju radi o isplati obiteljske mirovine koja nije obuhvaćena odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP, pa bi valjalo primijeniti odredbe ZOMO o načinu određivanja odštete.

6.2. Na istom ročištu tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, te svih navoda iz postupka, ukazuje na novije odluke VSRH sa stavom da je u ovakvim slučajevima u primjeni ZOOP odnosno te odluke dokazuju da se stav VSRH po tom pitanju nije promijenio te dodaje da je u jednoj od tih odluka bila u pitanju baš i obiteljska mirovina. Tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine štete primjenom odredbi ZOOP, međutim imajući u vidu da sam tužitelj priznaje da je mirovina koja se isplaćuje osiguranicima tužitelja manja od mirovine koja bi se isplaćivala u slučaju ozljede na radu, smatra da radi ekonomičnosti postupka ni ne bi trebalo provoditi financijsko vještačenje.

7. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, te je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika za provođenje financijskog vještačenja iz razloga koji će niže biti obrazloženi odnosno odlučio je da se daljnji dokazi neće provoditi budući da su sve relevantne činjenice utvrđene uvidom u priloženu dokumentaciju te na temelju nespornih navoda stranaka, a osim toga tuženik je odustao od svojih dokaznih prijedloga istaknutih u odgovoru na tužbu za pribavu dokumentacije od Porezne uprave i HZZO. Sud je izvršio uvid i u sudsku praksu dostavljenu uz podneske stranaka iako se ne radi o dokaznim sredstvima kojima stranke dokazuju činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, već o posrednom izvoru prava na koji se stranke pozivaju u prilog svojeg tumačenja primjene materijalnog prava.

8. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka te nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka sukladno čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 2.308,65 EUR / 17.394,56 kuna (prema fiksnom tečaju konverzije određenom Odlukom Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj objavljenoj u "Narodnim novinama" broj 85/22 – 7,53450 kuna za 1 euro) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po osnovi obiteljske mirovine isplaćene korisnici mirovine ŠJ, kao članu obitelji osiguranika tužitelja ĆJ i to za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. rujna 2021., koji zahtjev tužitelj postavlja prema tuženiku kao osiguratelju štetnika – vozača (UJ) koji je suodgovoran za nastanak prometne nesreće od 4. travnja 2001. u kojoj je osiguranik tužitelja preminuo, zbog čega je rješenjem tužitelja broj 78675 od 21. ožujka 2005. njegovoj supruzi i djetetu priznato pravo na obiteljsku mirovinu.

10. Među strankama nije sporan nastanak predmetne prometne u kojoj su sudjelovali osiguranik tužitelja i osiguranik tuženika koji su suodgovorni za njezin nastanak u omjeru od 50%, kako to proizlazi i iz presude Općinskog suda u Ludbregu broj K-96/01 od 27. svibnja 2003., te navoda tužbe i odgovora na tužbu. Nije sporno ni da je u navedenoj prometnoj nesreći osiguranik tužitelja preminuo te da je upravo zbog navedenog rješenjem tužitelja broj 78675 od 21. ožujka 2005. njegovoj supruzi RJ i djetetu ŠJ priznato pravo na obiteljsku mirovinu, kao što je to i utvrđeno uvidom u navedeno rješenje. Nije sporna niti pasivna legitimacija tuženika kao društva za osiguranje s kojim je štetnik sklopio ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti.

11. Sporna je prvenstveno pravna osnova tužiteljevog zahtjeva, a time i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je i je li isplata obiteljske mirovine koju tužitelj potražuje ovom tužbom vršena samo ŠJ ili/i RJ te jesu li osiguranici tužitelja kroz cijeli utuženi period imali pravo na tu isplatu, odnosno na što se odnose isplaćeni iznosi (mirovina, troškovi i sl.), kao što su sporne i same isplate (kada i u kojim iznosima bi bile isplaćivane).

12. Tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbama čl. 161. st. 1. i st. 2. te čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 118/18, 62/18, 115/18, 102/19, u primjeni od 1. siječnja 2014., dalje: ZOMO) kao odredbama koje su bile na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a koja mu je nastala isplatom svake obiteljske mirovine. S druge strane, tuženik smatra da valja primijeniti odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP) s obzirom na to da njegova obveza može proizlaziti isključivo iz činjenice sklopljenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti te da valja primijeniti odredbe ZOOP kao specijalnog zakona kojim se uređuju obvezna osiguranja u prometu. Ovdje valja reći da je Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud u ovom predmetu, već zauzeo stav, kako je to obrazloženo u presudi od 6. rujna 2023., da je u konkretnom slučaju mjerodavan ZOOP koji je, kao i ZOMO, bio na snazi u vrijeme vršenja isplata predmetne obiteljske mirovine, te da na konkretan sporni odnos valja primijeniti odredbe čl. 27. ZOOP koji uređuje "subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja" odnosno da je tuženik u obvezi tužitelju naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (što je izraženo u više odluka VSRH koje se navode u drugostupanjskom rješenju) upućujući na utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva primjenom odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP, a s kojim je pravnim shvaćanjem suglasan i ovaj sud. Napominje se da je i u brojnim recentnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj kojem je, između ostaloga, jedna od zadaća osiguranje jedinstvene primjene prava (čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima), od kojih su neke dostavljene i u ovaj spis, zauzeto pravno shvaćanje o primjeni odredaba ZOOP kao mjerodavnog propisa u pravno i činjenično istovrsnim slučajevima.

13. Odredbom čl. 27. ZOOP propisani su subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja, pa je tako u st. 1. propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovora o osiguranju. Prema čl. 27. st. 2. ZOOP stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Sukladno čl. 27. st. 3. ZOOP razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

14.1. Prema tome, sukladno članku 27. ZOOP obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo ukoliko bi iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pa je u konkretnom slučaju valjalo utvrditi postoji li razlika između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja u konkretnom slučaju (rješenje broj 78675 od 21. ožujka 2005.) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Na ročištu 10. siječnja 2025. tužitelj, kako je ranije rečeno, i sam navodi da je obiteljska mirovina u konkretnom slučaju određena na temelju stvarno ostvarenog staža preminulog osiguranika tužitelja koji je na dan određivanja 8. listopada 2002., kako je to utvrđeno uvidom u rješenje broj 78675 od 21. ožujka 2005., iznosio ukupno 4 godine, 3 mjeseca i 3 dana, a to iz razloga što je uzrok smrti preminulog osiguranika bila ozljeda izvan rada. Nadalje tužitelj navodi da se kod utvrđivanja invalidske mirovine s osnova ozljede na radu uvijek uzima mirovinski staž u zakonski određenom trajanju od 40 godina, stoga je mirovina s osnova ozljede izvan rada uvijek manja od mirovine zbog ozljede na radu, pa bi i u ovom slučaju izračun razlike između konkretno isplaćivane obiteljske mirovine i invalidske mirovine s osnova ozljede na radu bio negativan odnosno isplaćivana mirovina bila bi u manjem iznosu od mirovine s osnova ozljede na radu. Dakle, sam tužitelj, kao stranka koja postavlja tužbeni zahtjev te je dužna iznijeti činjenice na kojima isti temelji, ne tvrdi da u konkretnom slučaju postoji razlika u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP, slijedom čega nije bilo ni potrebe provoditi financijsko vještačenje na tu okolnost, a niti je tužitelj, na kojem je teret dokaza činjenica na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, predložio takvo vještačenje. Financijsko vještačenje predložio je, doduše, tuženik i to upravo na okolnost visine štete primjenom odredbi ZOOP, no kod toga i sam navodi kako isto nije potrebno provoditi zbog ekonomičnosti postupka s obzirom na tužiteljevo priznanje da je mirovina koja se isplaćuje osiguranicima tužitelja manja od mirovine koja bi se isplaćivala u slučaju ozljede na radu. Zbog svega navedenog sud je kao nepotreban i odbio ovaj dokazni prijedlog.

14.2. Slijedom navedenoga sud zaključuje kako je u konkretnom slučaju nesporna činjenica, kako to iznosi i sam tužitelj, da je u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP obiteljska mirovina utvrđena u konkretnom slučaju manja od invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te je slijedom navedene nesporne činjenice utvrdio kako tužitelju nije nastala stvarna šteta na način kako je ista određena odredbama čl. 27. st. 2. i st. 3. ZOOP, zbog čega ocjenjuje tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki I/ izreke.

15. Budući da je zbog činjenice kako ne postoji stvarna šteta na strani tužitelja sud ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim, to nije bilo potrebno analizirati dokumentaciju koju je tužitelj dostavio u spis vezano uz isplate mirovine u utuženom razdoblju odnosno ocjenjivati osnovanost tuženikovih prigovora koji se odnose na izvršene isplate.

16.1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tužitelj, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tuženiku naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno čl. 155. st. 1. ZPP.

16.2. Tuženiku su priznati troškovi zastupanja na ročištima od 31. ožujka 2022. i 10. siječnja 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa). Priznat je i trošak odgovora na tužbu te trošak obrazloženog podneska od 16. veljače 2022. (kojim se dodatno očitovao na tužiteljeva očitovanja na odgovor na tužbu) u iznosima od po 200,00 EUR za svaki sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife te trošak žalbe od 26. svibnja 2022. s kojom je tuženik uspio i to u iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 10. toč. 1. Tarife. Nisu priznati troškovi podnesaka od 4. ožujka 2022., 22. ožujka 2022. i 30. ožujka 2022. budući da istima tuženik samo ponavlja ranije iznesene navode iz podnesaka za koje su mu troškovi priznati, te je sudsku praksu koju dostavlja uz te podneske mogao dostaviti uz ranije podneske ili na slijedeće ročište. Također nije priznat trošak podneska od 10. svibnja 2022. koji je dostavljen nakon zaključenja glavne rasprave (31. ožujka 2022.), a niti zatraženi trošak podneska od 26. kolovoza 2022. budući da takvog podneska u spisu nema. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno VPS i vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u tbr. 54. Tarife, a to temeljem tbr. 52. stavak 3. Tarife. Na sve ovdje navedene priznate troškove u ukupnom iznosu od 1.050,00 EUR dosuđen je i zatraženi PDV sukladno tbr. 46. Tarife u iznosu od 271,95 EUR, te je priznat trošak sudske pristojbe na žalbu i to u iznosu od 69,54 EUR sukladno VPS i Tarifi sudskih pristojbi.

16.3. Tuženiku su tako priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.391,49 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tužitelj sukladno čl. 154. st. 1. ZPP sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate sukladno čl. 151. st. 1. ZPP, a po stopi propisanoj u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23).

U Varaždinu, 20. veljače 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti

1/ Tužitelj HZMO (na klasu: 140-01/19-29/2255)

2/ Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri iz Zagreba