REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-317/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Mileni Blagonić, u pravnoj stvari tužitelja CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tužene HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 9. prosinca 2024., u prisutnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja Dorotee Diminić, odvjetnice u Labinu, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 20. veljače 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.11.4. Ugovora o kreditu broj 211473 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 01.10.2007.god. a koja glasi: «Za sve sporove iz ovog ugovora svi potpisnici ovog ugovora ugovaraju mjesnu nadženost suda u Zagrebu ... ».

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 211473 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 01.10.2007.god., a koje glase:

u odredbi čl.2.1. «… u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.», u odredbi čl.2.4. koja glasi: … po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.», pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 211473 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 01.10.2007.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:

«… za devize važećem na dan isplate. »,

te u odredbi čl.8. koja glasi:« … po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća.»

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.6.1. Ugovora o kreditu broj 211473 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 01.10.2007.god., a koja glasi:

«Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. », pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

V. Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d., OIB: 78427478595 da tužitelju CC, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 794,90 € / 5.989,28 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 13,94 € od 15.1.2009. do isplate

na iznos od 14,26 € od 16.2.2009. do isplate

na iznos od 13,67 € od 16.3.2009. do isplate

na iznos od 13,07 € od 15.4.2009. do isplate

na iznos od 13,37 € od 15.5.2009. do isplate

na iznos od 13,22 € od 15.6.2009. do isplate

na iznos od 13,08 € od 15.7.2009. do isplate

na iznos od 13,79 € od 17.8.2009. do isplate

na iznos od 11,94 € od 15.9.2009. do isplate

na iznos od 19,87 € od 15.10.2009. do isplate

na iznos od 20,30 € od 16.11.2009. do isplate

na iznos od 18,77 € od 15.12.2009. do isplate

na iznos od 19,16 € od 15.1.2010. do isplate

na iznos od 18,92 € od 15.2.2010. do isplate

na iznos od 18,67 € od 15.3.2010. do isplate

na iznos od 18,43 € od 15.4.2010. do isplate

na iznos od 18,17 € od 15.5.2010. do isplate

na iznos od 17,92 € od 15.6.2010. do isplate

na iznos od 17,67 € od 15.7.2010. do isplate

na iznos od 17,99 € od 16.8.2010. do isplate

na iznos od 16,58 € od 15.9.2010. do isplate

na iznos od 16,87 € od 15.10.2010. do isplate

na iznos od 16,61 € od 15.11.2010. do isplate

na iznos od 16,33 € od 15.12.2010. do isplate

na iznos od 16,06 € od 15.1.2011. do isplate

na iznos od 15,78 € od 15.2.2011. do isplate

na iznos od 15,50 € od 15.3.2011. do isplate

na iznos od 15,22 € od 15.4.2011. do isplate

na iznos od 15,43 € od 16.5.2011. do isplate

na iznos od 14,15 € od 15.6.2011. do isplate

na iznos od 14,35 € od 15.7.2011. do isplate

na iznos od 14,52 € od 16.8.2011. do isplate

na iznos od 13,31 € od 15.9.2011. do isplate

na iznos od 13,46 € od 15.10.2011. do isplate

na iznos od 13,15 € od 15.11.2011. do isplate

na iznos od 12,84 € od 15.12.2011. do isplate

na iznos od 12,95 € od 16.1.2012. do isplate

na iznos od 11,81 € od 15.2.2012. do isplate

na iznos od 11,89 € od 15.3.2012. do isplate

na iznos od 11,96 € od 16.4.2012. do isplate

na iznos od 10,88 € od 15.5.2012. do isplate

na iznos od 10,92 € od 15.6.2012. do isplate

na iznos od 10,94 € od 16.7.2012. do isplate

na iznos od 10,25 € od 16.8.2012. do isplate

na iznos od 9,58 € od 15.9.2012. do isplate

na iznos od 9,57 € od 15.10.2012. do isplate

na iznos od 9,23 € od 15.11.2012. do isplate

na iznos od 8,88 € od 15.12.2012. do isplate

na iznos od 8,52 € od 15.1.2013. do isplate

na iznos od 8,18 € od 15.2.2013. do isplate

na iznos od 7,81 € od 15.3.2013. do isplate

na iznos od 7,45 € od 15.4.2013. do isplate

na iznos od 7,08 € od 15.5.2013. do isplate

na iznos od 6,71 € od 15.6.2013. do isplate

na iznos od 6,33 € od 15.7.2013. do isplate

na iznos od 6,16 € od 16.8.2013. do isplate

na iznos od 5,58 € od 16.9.2013. do isplate

na iznos od 5,02 € od 15.10.2013. do isplate

na iznos od 4,80 € od 15.11.2013. do isplate

na iznos od 4,55 € od 16.12.2013. do isplate

na iznos od 3,88 € od 15.1.2014. do isplate

na iznos od 3,61 € od 15.2.2014. do isplate

na iznos od 3,20 € od 15.3.2014. do isplate

na iznos od 2,80 € od 15.4.2014. do isplate

na iznos od 2,39 € od 15.5.2014. do isplate

na iznos od 2,03 € od 16.6.2014. do isplate

na iznos od 1,49 € od 15.7.2014. do isplate

na iznos od 1,16 € od 16.8.2014. do isplate

na iznos od 0,66 € od 15.9.2014. do isplate

na iznos od 0,26 € od 15.10.2014. do isplate

za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d., OIB: 78427478595 da tužitelju CC, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 5.541,65 € / 41.753,74 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 4,05 € od 15.11.2007. do isplate

na iznos od 0,01 € od 15.12.2007. do isplate

na iznos od 7,01 € od 15.1.2008. do isplate

na iznos od 5,89 € od 15.2.2008. do isplate

na iznos od 12,34 € od 15.3.2008. do isplate

na iznos od 10,94 € od 15.4.2008. do isplate

na iznos od 3,02 € od 15.5.2008. do isplate

na iznos od 6,01 € od 16.6.2008. do isplate

na iznos od 3,67 € od 15.7.2008. do isplate

na iznos od 3,17 € od 16.8.2008. do isplate

na iznos od 3,08 € od 15.9.2008. do isplate

na iznos od 12,07 € od 15.10.2008. do isplate

na iznos od 17,54 € od 15.11.2008. do isplate

na iznos od 9,77 € od 15.12.2008. do isplate

na iznos od 31,85 € od 15.1.2009. do isplate

na iznos od 32,08 € od 16.2.2009. do isplate

na iznos od 24,78 € od 16.3.2009. do isplate

na iznos od 26,45 € od 15.4.2009. do isplate

na iznos od 26,79 € od 15.5.2009. do isplate

na iznos od 23,91 € od 15.6.2009. do isplate

na iznos od 24,41 € od 15.7.2009. do isplate

na iznos od 22,01 € od 17.8.2009. do isplate

na iznos od 25,07 € od 15.9.2009. do isplate

na iznos od 22,04 € od 15.10.2009. do isplate

na iznos od 24,28 € od 16.11.2009. do isplate

na iznos od 23,92 € od 15.12.2009. do isplate

na iznos od 29,94 € od 15.1.2010. do isplate

na iznos od 33,81 € od 15.2.2010. do isplate

na iznos od 32,97 € od 15.3.2010. do isplate

na iznos od 36,82 € od 15.4.2010. do isplate

na iznos od 43,86 € od 15.5.2010. do isplate

na iznos od 45,37 € od 15.6.2010. do isplate

na iznos od 53,65 € od 15.7.2010. do isplate

na iznos od 53,37 € od 16.8.2010. do isplate

na iznos od 70,53 € od 15.9.2010. do isplate

na iznos od 60,53 € od 15.10.2010. do isplate

na iznos od 62,84 € od 15.11.2010. do isplate

na iznos od 73,70 € od 15.12.2010. do isplate

na iznos od 74,67 € od 15.1.2011. do isplate

na iznos od 70,80 € od 15.2.2011. do isplate

na iznos od 73,14 € od 15.3.2011. do isplate

na iznos od 73,27 € od 15.4.2011. do isplate

na iznos od 80,40 € od 16.5.2011. do isplate

na iznos od 95,56 € od 15.6.2011. do isplate

na iznos od 112,82 € od 15.7.2011. do isplate

na iznos od 131,65 € od 16.8.2011. do isplate

na iznos od 101,91 € od 15.9.2011. do isplate

na iznos od 91,91 € od 15.10.2011. do isplate

na iznos od 92,58 € od 15.11.2011. do isplate

na iznos od 93,96 € od 15.12.2011. do isplate

na iznos od 102,59 € od 16.1.2012. do isplate

na iznos od 105,19 € od 15.2.2012. do isplate

na iznos od 102,36 € od 15.3.2012. do isplate

na iznos od 101,93 € od 16.4.2012. do isplate

na iznos od 103,37 € od 15.5.2012. do isplate

na iznos od 105,86 € od 15.6.2012. do isplate

na iznos od 102,75 € od 16.7.2012. do isplate

na iznos od 101,89 € od 16.8.2012. do isplate

na iznos od 94,27 € od 15.9.2012. do isplate

na iznos od 100,84 € od 15.10.2012. do isplate

na iznos od 103,90 € od 15.11.2012. do isplate

na iznos od 101,87 € od 15.12.2012. do isplate

na iznos od 99,43 € od 15.1.2013. do isplate

na iznos od 98,59 € od 15.2.2013. do isplate

na iznos od 97,72 € od 15.3.2013. do isplate

na iznos od 103,79 € od 15.4.2013. do isplate

na iznos od 94,86 € od 15.5.2013. do isplate

na iznos od 93,40 € od 15.6.2013. do isplate

na iznos od 94,27 € od 15.7.2013. do isplate

na iznos od 93,36 € od 16.8.2013. do isplate

na iznos od 96,62 € od 16.9.2013. do isplate

na iznos od 98,74 € od 15.10.2013. do isplate

na iznos od 99,77 € od 15.11.2013. do isplate

na iznos od 103,45 € od 16.12.2013. do isplate

na iznos od 99,73 € od 15.1.2014. do isplate

na iznos od 104,29 € od 15.2.2014. do isplate

na iznos od 106,58 € od 15.3.2014. do isplate

na iznos od 104,58 € od 15.4.2014. do isplate

na iznos od 101,72 € od 15.5.2014. do isplate

na iznos od 102,33 € od 16.6.2014. do isplate

na iznos od 104,38 € od 15.7.2014. do isplate

na iznos od 106,02 € od 16.8.2014. do isplate

na iznos od 106,43 € od 15.9.2014. do isplate

na iznos od 108,55 € od 15.10.2014. do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d., OIB: 78427478595 da tužitelju CC, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 178,34 EUR / 1.343,70 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 03.10.2007.god. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju CC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.243,30 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IX. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 1.10.2007. kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 211473 kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.843,84 CHF prema uvjetima i rokovima kako je određeno predmetnim Ugovorom. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke koja je nepoštena i ništetna. Tužitelj navodi da su ništetne i ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka i o promjenjivoj kamatnoj topi, a što je već sve utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 koja je potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Spomenute presude Trgovačkog suda u Zagreba i Visokog trgovačkog suda RH kojima se utvrđuje ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka obvezujuće su u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, a kako ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, tužitelj ima pravo na isplatu razlike koju je pretplatio po osnovi promjene tečaja švicarskog franka. Tužitelj ističe i da je ništetna i odredba iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu koja propisuje iznos jednokratne naknade od 1,10% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos prije isplate odbija od iznosa kredita. Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/ troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Sukladno čl.5.2. banka je tužitelju zaračunala i naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1,10% od iznosa odobrenog kredita. Ističe da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 1,10% od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Kako o spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, ista da stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe iz Ugovora o kreditu o isključivoj mjesnoj nadležnosti, jednostranoj promjeni kamatne stope, nepoštenom ugovaranju valutne klauzule i o naknadi za obradu kredita te da sud obveže tuženika da mu isplati preplaćenu kamatu u iznosu od 794,90 EUR SPP i preplaćeni tečaji u ukupnom iznosu od 5.541,65 EUR SPP i jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 178,34 EUR SPP.

Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. U bitnome tužbu i tužbeni zahtjev osporava jer je potraživanje tužitelja u zastari; jer utvrđenja iz parnice „Potrošač“ nisu primjenjiva na predmetni ugovorni odnos, odnosno sve i kad bi presuda iz parnice „Potrošač“ bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude, kao i stoga što ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su tužbom ocjenjene kao ništetne nisu utvrđene ništetnima u parnici „Potrošač“, a tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; jer ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. O naknadi za obradu i administraciju kredita tuženik ističe da su stranke o toj ugovornoj odredbi pregovarale, da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

2. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu broj 211473 od 1.10.2007. (15- 20), otplatna tablica za izračun efektivne kamatne stope na kredit (21-23), informativni otplatni plan po kreditu (24-26), prometna kartica po kreditu (27-33), obavijesti banke (36,37), iskaz tužitelja kao parnične stranke.

3. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. 1.10.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 211473 kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 27.843,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate (čl. 1.); da je ugovoreno da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (čl. 4.); da je te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 397,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora važećem na dan dospijeća (čl. 8.); da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,30% godišnja, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl.2.1.); da je ugovoreno da je redovna kamata po dospijeću promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl.2.4.); da je ugovorena naknada za obradu i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita (čl. 6.1.), da za sve sporove iz ugovora ugovorena mjesnu nadležnost suda u Zagrebu (čl.11.4.), da kredit nije konvertiran, te da je kredit isplaćen u cijelosti. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva po svim osnovama.

5. Sporno je radi li se o valjanim ili pak ništetnim odredbama o ugovaranju isključive mjesne nadležnosti, o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva, može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

6. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora 1.10.2007., i to:

7. Odredba članka 96. kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. Odredba članka 99. kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

9. Odredba članka 100. kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

10. Odredba članka 101. kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

11. Odredba članka 102. kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. Tužitelj u svom iskazu navodi da kada je odlazio u banku informirati se i pregovarati o sklapanju ugovora o kreditu, bilo je spomenuto da se ugovara promjenjiva kamatna stopa i bila je spomenuta početna visina kamate od 5,30%, ali mu nije bilo objašnjeno koji su kriteriji promjene kamatne stope i u koju svrhu bi se kamatna stopa mijenjala, već mu je rečeno da se ne treba brinuti jer je kamata stabilna. Razumio je što je valutna klauzula, iako mu prije potpisivanje samog ugovora ništa nije bilo spomenuto za valutnu klauzulu i da se otplata veže uz CHF, a nisu mu bili objašnjeni ni kriteriji zbog kojih bi moglo doći do promjene tečaja, niti je upozoren na tečajni rizik, već mu je rečeno da se ne mora brinuti jer je tečaj CHF-a stabilan. Uglavnom je prilikom informiranja naglasak bio na to koja je sve dokumentacija potreba da bi mu bio odobren kredit, da se kredit ugovara na rok od 7 godina i koja će biti visina rate. Nije mu ništa rečeno niti o tome da se ugovara za slučaj spora mjesna nadležnost suda u Zagrebu, a kako se cijeli proces u vezi pregovaranja i sklapanja ugovora i samog potpisivanja ugovora odvijao u Puli, nije mu bilo na kraj pameti da bi se ugovarala mjesna nadležnost nekog drugog suda. Vezano za ulaznu naknadu, dakle za naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, bilo mu je rečeno da mora platiti tu naknadu, da je to uvjet bez kojeg mu kredit ne može biti odobren, ali mu nije bilo objašnjeno koje troškove obuhvaća ta naknada. Općenito se u cijelom procesu banka prema njemu kao klijentu ponašala kao viša instanca, tako da zapravo nije ni imao mogućnost pregovarati o ugovornim odredbama, već je banka unaprijed pripremila sadržaj ugovora o kreditu i postupala prema njemu po principu uzmi ili ostavi. U banku je došao s idejom da uzmem kredit u HRK ili EUR, međutim bio mu je ponuđen kredit sa valutnom klauzulom u CHF, te se cijelo vrijeme od banke isticalo da je najbolje da uzmem taj kredit jer je kamatna stopa najpovoljnija, cijelo vrijeme je banka to usmjeravala u smislu da se ugovori upravo kredit u CHF. Ugovor o kreditu je pročitao, pitao je ono što mu nije bilo jasno, no kako je već rekao, banka je sve to usmjeravala da se ugovori kredit u CHF i da ne mož utjecati na ugovorne odredbe. Kredit je uzeo radi kupnje automobila za osobne i porodične potrebe. Po zanimanju je ekonomist, a u to vrijeme je radio kao državni službenik. Banka mu je slala obavijesti o promjeni kamatne stope. To je počelo već kratko nakon sklapanja ugovora o kreditu, a kako sam je svaku ratu osobno odlazio plaćati u banku, kada su se te rate već krenule dosta povećavati, više je puta negodovao i tražio razgovor s voditeljicom poslovnice, jer jehtio da mi se kredit konvertira u EUR, ali ona za to nije htjela ni čuti, tako da kredit u konačnici nije konvertiran te ga je u cijelosti isplatio. Ovo mu je bio prvi ugovor o kreditu vezan uz valutnu klauzulu. Početna rata iz ugovora o kreditu bila je 1.750,00 HRK i ta visina rate mu je s obzirom na plaću odgovarala, to je bilo nešto što je mogao plaćati. Do kraja otplate kredita 2014. godine rata je narasla na 2.780,00 HRK, dakle narasla je za više od 1.000,00 HRK. Posebno naglašava da je tijekom 2009. godine kada došlo do najvećeg rasta tečaja, te godine banka je dva puta povećavala kamatnu stopu. NIje mogao pregovarati sa službenicima banke o ugovornim odredbama, ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane banke, po principu uzmi ili ostavi.

13. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja, budući je životan i logički uvjerljiv. 14. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa bankom uopće nije pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama, niti mu je od strane banke išta objašnjeno o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, jednokratnoj naknadi za obradu kredita i ugovorenoj nadležnosti suda u Zagrebu, štoviše da je ugovor unaprijed pripremljen i sastavljen od strane banke, po principu uzmi ili ostavi, tako da tužitelj uopće nije imao mogućnost pregovarati o spornim ugovornim odredbama.

15. U odnosu na sporno pitanje o Ugovorenoj nadležnosti suda temeljem čl. 10. Ugovora o kreditu, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača u kojem je implementirana i Smjernica 93/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora čime se je hrvatsko zakonodavstvo uskladilo s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. U konkretnom slučaju radi se o Ugovoru o kreditu kojeg je, kako je već utvrđeno, unaprijed formulirao tuženik i ponudio njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Naime, radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Dakle, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti je u smislu odredbi čl. 96. do 102. ZZP/07 nepoštena i kao takva je ništetna. Stoga se mjesna nadležnost određuje u skladu s čl. 59. zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14), jer je iz Ugovora o kreditu vidljivo da je tužitelj ovjerio svoj potpis u Puli da je pravni prednik tuženika imao podružnicu na području Grada Pule, stoga se radi o sporu iz odnosa s poslovnom jedinicom pravnog prednika tuženika u Puli, pa je za postupanje mjesno nadležan Općinski sud u Puli-Pola.

16. Stoga je valjalo odbiti kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

17. U odnosu na ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita valja reći sljedeće.

18. Iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru u kojem je unaprijed izrađen model Ugovora.

19. Temeljem analize provedenih dokaza, ovaj sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima ugovaranja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču.

20. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

21. Iz provedenih dokaza proizlazi da se o odredbi iz čl. 6.1.. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita minimalno 500,00 kuna, nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed sastavio tuženik, a tužitelj nije bio u poziciji da o toj odredbi pregovara, već je ukoliko je želio dobiti kredit, morao tu odredbu prihvatiti. Unatoč tome što je visina naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita određena kao 1,10% od iznosa odobrenog kredita, radi se o odredbi koja je nejasna i nerazumljiva jer ne sadrži egzaktne parametre iz kojih bi bilo vidljivo zbog čega je takva naknada ugovorena i na koje se troškove ona odnosi. Također, uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku sklapanju ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim, takva je odredba nejasna i nerazumljiva.

22. Tuženik, u odgovoru na tužbu, a niti tijekom postupka, uopće ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Tuženik bi imao pravo na naknadu onih troškova koji su mu objektivno nastali obradom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s odobrenjem i obradom kredita te koji su mu stvarno nastali, uz dokaz o tom trošku, a ne i na (posebnu) naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita određenu paušalno u visini od 1,10% od iznosa kredita, jer se radi uvijek o jednim te istim troškovima administrativnih radnji i troškovima materijala, koji uopće ne ovise o vrijednosti odobrenog kredita, pa tako zasigurno ne mogu niti biti određeni.

23. Pritom je potpuno neodlučna činjenica da naplata spornih naknada nije bila zabranjena pozitivnim propisima, te s tim u vezi činjenica da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama i sadržana u općim aktima banke, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

24. Po ocjeni ovoga suda sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznose predmetne naknade obračunavao tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se te sporne odredbe ugovora ukazuju nepoštenima prema tužitelju kao korisniku kredita i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika.

25. Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

26. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora, ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornim odredbama ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužiteljica može samo nagađati što sve one obuhvaćaju.

27. Također, iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl.1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe domaćeg zakonodavstva proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužiteljice naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

28. O spornoj odredbi tužitelji i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koje je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi. Obzirom iz samih odredbi nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavljaju netransparentan trošak, te sve navedeno u smislu odredbi iz iz čl. 96. do čl. 102. ZZP/07 u vezi sa odredbama iz čl. 322. ZOO, čini spornu odredbu nepoštenima, te u konačnici ništetnima.

29. Ne prihvaća se stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

30. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, između ostalih, tamo osmo tužena Sberbank d.d. (pravna prednica tuženika) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a 16 Poslovni broj P-35/2021-18 koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

31. Navedena presuda je u odnosu na Sberbank d.d. preinačena Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a revizija tužitelja protiv te presude u njenom preinačujućem dijelu i u odnosu na Sberbank d.d. odbijena je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. Međutim, odluka Vrhovnog suda je u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na Sberbank d.d. ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/2521/2015 od 13. prosinca 2016. i u tom je dijelu predmet vraćen Vrhovnom suda na ponovni postupak. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuta je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na Sberbank d.d. 32. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-632/2017 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na Sberbank d.d. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija Sberbank d.d. protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi članka 96. i članka 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Sberbank d.d. i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama članka 96. i članka 97. ZZP, te je naloženo Sberbank d.d. prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

33. Dakle, presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena je i protiv pravnog prednika tuženika Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), a tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom članka 502.c ZPP, dok je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

34. Konačno – o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

35. Kako je u presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i pravni prednik tuženika Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te na način što je u tim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva tijekom postojanja obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu.

36. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni od 1.768,90 HRK koliko je iznosio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tako da je tužitelj plaćalo povećane anuitete u rasponu do 2.710,70 HRK, što iznosi povećanje od oko 35%.

37. Odredba o odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike opravdano j e ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).

38. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članci 96. do 102. ZZP/07).

39. Stoga su odredba čl. 1., čl. 2.1., čl. 2.4., i čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF protivne načelu savjesnosti i poštenja, a kao takve nepoštene odredbe iste su ništetne temeljem odredbe čl. 102. ZZP/07. Takve ugovorne odredbe ništetne su i sukladno čl. 3., 4. i 6. ZOO-a.

40. Odredbom čl. 322. ZOO-a je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Kako su odredbe čl. 1., čl. 2.1., čl. 2.4., čl. 6.1., čl. 8. i čl. 11.4. predmetnog Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i moralu društva iste su ništetne, te je stoga trebalo utvrditi njihovu ništetnost i u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

41. Prema odredbi iz čl. 502.c Zakona o parničnim postupku stranke se u posebnim parnicama za naknade štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe kada je utvrđena povreda kolektivnih prava i interesa te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno tome ovaj je sud vezan pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora te se stoga nije upuštao u daljnje obrazlaganje prigovora tuženika zbog kojih i nadalje smatra da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu ništetne, već se u cijelosti prihvaćaju i na ovaj spor primjenjuje utvrđenja iz citiranih odluka donesenih u kolektivnom sporu, u kojem je i tuženik sudjelovao.

42. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. kao opće pravilo i članak 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja).

43. Tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja sud smatra neosnovanim.

44. Naime, kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba.

45. U protivnom, kada se dakle ne bi smatralo da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbe članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 u mnogim slučajevima ne bi ni imale smisla jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. odnosno 14. lipnja 2013., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa, neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

46. Osim toga, tužitelj je opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

47. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koja se u aktualnoj parnici na to pozvao, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. pa da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

48. Prema pravnom shvaćanju sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o ugovaranju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF u odnosu na tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.) postala pravomoćna 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28.4.2023., to do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05, pa je prigovor zastare valjalo odbiti kao neosnovan. 49. Financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva nije provedeno, jer je tuženik u odgovoru na tužbu izričito naveo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

50. Slijedom svega navedenog valjalo je u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja te tužitelju dosuditi po osnovi pretplate na temelju ništetnih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope iznos od 794,90 EUR, po osnovi pretplate na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF dosuditi iznos od 5.541,65 EUR, a po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita iznos od 178,34 EUR, sve temeljem čl. 1111. ZOO-a, dakle one iznose koje je tužitelj pretplatio u razdoblju od zaključenja ugovora do otplate kredita.

51. U pogledu tijeka utužene zakonske zatezne kamate, radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO/05 kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

52. Kad se uzmu u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj.

53. Radi se o posljedici ništetnosti ugovornih odredbi pa se smatra kao da i nisu postojale, tako da posljedice djeluju ex tunc, a restitucijski je zahtjev dospio prvog dana nakon dana kada je tužitelj izvršio isplatu po ništetnim ugovornim odredbama kada je počela teći i zastara koja je prekinuta podnošenjem tužbe i počela iznova teći od pravomoćnosti presuda donesenih u kolektivnom sporu.

54. Stoga su tužitelju su priznate zatezne kamate na preplaćeni iznos od plaćanja pojedinačnih mjesečnih iznosa sukladno čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

55. Tužitelju je parnični trošak priznat temeljem odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbi Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/13, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, u daljnjem tekstu Tarife).

56. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku za tužbe 100 bodova prema tbr. 7.1; za sastav podnesaka od 20.10.2023 100 bodova prema tbr. 8.1., za sastav podneska od 19.9.2023. 25 bodova prema tbr. 8.4., za zastupanje na ročištima od 14.10.2024. i 13.2.2025. po 100 bodova prema tbr. 9.1., za zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova prema tbr. 9.3., odnosno ukupno 475 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25% iznosi 1.187,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 55,80 EUR pa ukupni trošak tužitelja iznosi 1.243,30 EUR.

57. Tuženik je ovu parnicu u cijelosti izgubio pa je u cijelosti odbijen i sa zahtjevom na naknadu parničnog troška.

58. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli, 20. veljače 2025.

Sudac

Milena Blagonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

- Pun. tužitelja

- Tuženiku