Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Trg sv. Josipa 12, 33520 Slatina

Poslovni broj: P-67/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu Tomislavu Kuči, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Marija Petra Sokač, odvjetnik iz Križevaca, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 8. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 20. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D. ZAGREB, TRG BANA JOSIPA JELAČIĆA 10, OIB: 92963223473, da vrati tužitelju OR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.517,71 eura/49.107,72 kn na ime ukupnog potraživanja za pretplaćene anuitete po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli uvećanoj za zakonsku zateznu kamatu na preplaćene anuitete do dana 30.9.2015., koja teče od 1.10.2015. godine po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. godine pa do naplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D. ZAGREB, TRG BANA JOSIPA JELAČIĆA 10, OIB: 92963223473, da vrati tužitelju OR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 122,78 eura/925,11 kn na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja pretplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na preplaćene anuitete prema obračunu vještaka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2023. godine po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. godine pa do naplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Tužena je dužna tužitelju nadoknaditi prouzročen parnični trošak u iznosu od 2.588,16 eura, počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do naplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 30. svibnja 2019. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi se navodi da su stranke 19. srpnja 2006. sklopile ugovor o namjenskom kreditu. Kreditor je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 46.840,00 CHF. Kredit je ugovoren s promjenjivom kamatnom stopom, a rok otplate kredita je 180 mjeseci. Stranke su potpisale dodatak ugovora o kreditu 22.12.2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK), s konverzijom kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro. Tužena je tijekom otplate mijenjala visinu kamatne stope, a tečaj CHF je također rastao. Poziva se na odluke u kolektivnim sporovima. Navedenim odlukama u kolektivnim sporovima tužena je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme trajanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa su time tuženici iz odluka u kolektivnim sporovima postupali suprotno Zakonu o zaštiti potrošača (dalje ZZP). Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je pristao da se za iznos obračunat u konverziji smanji potraživanje po osnovi ništetnih i nepoštenih odredbi, te je predložio sudu da donese presudu kao u dispozitivu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove i visine. Osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tvrdi da je kredit konvertiran, te detaljno navodi što je nastupilo konverzijom kredita, te daje svoje tumačenje. Iznosi svoje praktične i teoretske stavove o pravnim pitanjima, te se poziva na pojedine drugostupanjske odluke, te na odluke Vrhovnog suda. Tvrdi da su sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije, te su iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Tijekom postupka osporava da je tužitelj potrošač, odnosno da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Poziva se na tzv. negativne razlike, a navodi i sudsku praksu za koju smatra da ide njemu u prilog. Ističe prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja kao stranku, te je izvršio uvid u: odluke u kolektivnim sporovima, ugovor o namjenskom kreditu, dodatak ugovora o kreditu, podatke o uplatama i kretanju kamata, pregled prometa kamatnih stopa, analitički prikaz, nalaz i mišljenje sudskog vještaka i očitovanje.

4. Tužitelj PR naveo je u svom iskazu da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio u 2007. Taj kredit je bio vezan za valutu CHF. Dakle, ugovor je sklopljen uz valutnu klauzulu vezanu za CHF. Kredit je realizirao kako bi otplatio prethodni kredit vezan za DEM valutu i kako bi rekonstruirao kuću koju je kupio s prethodno realiziranim kreditom u istoj banci. I danas stanuje u toj kući. Naime, taj kredit je realiziran jer mu je trebao novac za rekonstrukciju kuće. Ostalo je za otplatiti prethodnog kredita oko 1/3. Kako ne bi imao dva kredita ovim je riješio prethodni kredit i ostvario novac za rekonstrukciju kuće koju je trebalo rekonstruirati zbog starosti. Ugovor o kreditu je sklopljen na rok otplate od 15 godina uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,8 ili 4,9%. Uvjet za realizaciju tog kredita je da bude klijet Zagrebačke banke, a on je plaću primao preko te banke odnosno imao je tekući račun u toj banci preko kojeg je primao plaću. Kredit otplaćuje isključivo on putem trajnog naloga preko tekućeg računa. Ostalo mu je za otplaćivati još jedno godinu dana. Prilikom sklapanja kredita osobni bankar mu je rekao odnosno uvjerio ga da je CHF valuta najpovoljnija jer je do tada bila dosta stabilna, a bila je i manja kamata u odnosu na kamatu koja se ugovarala kod kredita vezanih za EUR valutu. U nikakve rizike stabilnosti CHF valute nije upućen prilikom sklapanja ugovora o kreditu niti je to znao pitati. Ono što je znao što se tiče promjenjivosti kamate znao je da može ići na više ili na niže, ali nije znao niti je razumio koji to parametri utječu na povišenje odnosno sniženje stope kamate, niti je od službenika u banci na to upućen. Može reći da mu ni danas nije jasno ni razumljivo što znači promjenjiva kamatna stopa prema odluci banke, što utječe na tu promjenu. Nije mu jasno ni razumljivo bilo, niti mu je danas, koliki rizici utječu na promjenu tečaja valute uz koju je kredit vezan. Sve je promjene pratio preko visine rate koju je morao plaćati za otplatu kredita. U početku rata je bila oko 1.700,00 kn da bi kasnije bila oko 2.500,00 kn. To je za njega bilo znatno visoko jer mu je plaća iznosila oko 3.400,00 kn. Primao je obavijesti o promjeni stope kamate no iz teksta tih obavijesti nije mu bilo jasno niti razumljivo što je utjecalo na povišenje stope kamate. Nije primio nikakve opće uvjete po sklapanju ugovora, dakle niti one opće uvjete banke koji se odnose na kreditiranje građana, niti one opće uvjete koji se odnose na određivanje stope i njezinu promjenu. Čuli su da se može napraviti konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Stoga su sklopili dodatak ugovoru o kreditu u 2015. Banka je sama napravila izračun kolika im je preplata po osnovnom kreditu, pa je s obzirom na tu preplatu jedno 17, 18 mjeseci plaćao pola rate za otplatu kredita, dok se druga polovica rate naplaćivala iz preplate. Dakle tu preplatu nisu dobili na ruke nego je banka iz nje naplatila razliku za otplatu kredita. Po konverziji kredita rata za otplatu kredita je bila manja pa je danas negdje oko 2.000,00 kn. Smanjila se i stopa promjenjive kamate koja je kao promjenjiva također ugovorena u dodatku ugovora o kreditu. Ni prilikom sklapanja tog dodatka ugovora o kreditu nije upućen što znači promjenjiva stopa kamate prema odluci banke, niti mu je to jasno razumljivo. Ni danas mu nije jasno niti razumije što utječe na promjenu valute EUR. Ono što zna je da HNB štiti tečaj kune. Ne zna koliko je sveukupno morao vratiti odnosno koliko sveukupno mora vratiti novčanih sredstava po tom sklopljenom ugovoru o kreditu odnosno dodatku ugovora o kreditu. Kao što je rekao on je monter klima uređaja. Nikad nije radio u struci. Zaposlen je u društvu Esco- Fofonjka i radi na stroju za izradu opruga. Prije trenutnog kredita i kredita koji je otplaćen dijelom tim kreditom nije sklapao ugovore o kreditu kod ni jedne banke. Nitko ga nije nagovarao da sklopi ugovor o kreditu, međutim u banci je upućen da je ugovor vezan za klauzulu CHF najpovoljniji i on je vjerovao službenicima banke koji su ga u to uputili. Prije sklapanja ugovora o kreditu pratio je tečaj CHF i zna da je bio najstabilnija valuta u Europi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj PR je saslušan i dopunski, te je u svom dopunskom iskazu naveo da ostaje u cijelosti pri svojem iskazu koji je dao na ročištu održanom 23. listopada 2020. S tim u vezi bi dodao da je ranije imao kredit kod tuženika, a koji je zatvorio sa spornim ugovorom o kreditu, a ostatak novca je iskoristio za adaptaciju kuće u kojoj živi. Odabrao je ugovor u valuti CHF jer su mu tako to preporučili da je u tom trenutku to bilo najpovoljnije. Na posebno pitanje zamjenika punomoćnika tuženika, tužitelj odgovara da nije detaljno čitao ugovor o kreditu jer je bilo puno odredaba, međutim, bankarica mu je objasnila osnovne stvari oko kamate i samoga tečaja. Na daljnje pitanje zamjenika punomoćnika tuženika, tužitelj odgovara da sada mu je poznato što je valutna klauzula dok u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao, a nije ni siguran je li mu itko to i pojasnio uzimajući u obzir protek vremena. S tim u vezi pojašnjava da još uvijek nije siguran u potpunosti što navedena definicija točno znači niti koji su rizici. Na daljnji upit zamjenika punomoćnika tuženika tužitelj odgovara da je svjestan rizika promjenjive kamate, ali nije očekivao da će ista se toliko mijenjati. Ne sjeća se je li mu predočen otplatni plan za CHF kredit niti je li on bio sastavni dio ugovora o kreditu. U odnosu na promjenjivost kamatne stope ističe da je svjestan da može rasti ali i padati, međutim, ne zna na koji način i kako se to određuje. Na daljnji upit zamjenika punomoćnika tuženika, tužitelj odgovara da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bio član trgovačkih društava niti vlasnik obrta, a namjenu kredita je već prethodno objasnio. Na daljnji upit zamjenika punomoćnika tuženika tužitelj odgovara da se kredit otplaćivao putem trajnog naloga koji je on otvorio u banci odnosno kod ovdje tuženika. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinit iskaz tužitelja, jer je logičan i uvjerljiv, a ni stranke nisu imale primjedbe.

5. Iz ugovora o namjenskom kreditu od 19.7.2006. utvrđeno je da je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, a kojim kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 46.860,00 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika. Rok otplate kredita je 180 mjeseci, a namjena kredita je refinanciranje postojećeg stambenog kredita i adaptacija kuće. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 365,54 CHF.

6. Iz dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 22.12.2015., a kojim ugovorne strane potvrđuju da su dana 19.7.2006. sklopile ugovor o kreditu. Člankom 4. ugovoreno je da je neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije ovog dodatka ugovora 23.306,62 CHF. Na dan 30.9.2015. preostali rok otplate kredita je 72 mjeseca. Prema izračunu konverzije preplata iznosi na dan 30.9.2015. 17.969,58 kuna. Postignut je i sporazum o preplati i o manje plaćenom iznosu. Na dan 30.9.2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iznosi 15.577,75 eura.

7. Iz podataka o uplatama, kretanju kamata, pregleda prometa kamatnih stopa, analitičkog prikaza utvrđeni su otplatni obroci, otplatne kvote, uplate kamata, stanje kredita, datumi dospijeća, uplate i iznosi anuiteta.

8. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marinele Vuković utvrđeno je da je sudski vještak izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i to ugovor o namjenskom kreditu, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, dodatak ugovora o kreditu, plan otplate, izvadak prometa i tečajnu listu HNB. Sudski vještak izračunao je razliku naplaćenih kamata i kamata koje su trebala biti naplaćene po početnom otplatnom planu uz primjenu kamatne stope od 3,23% od 1.1.2014. pojedinačno po datumima i ukupno razliku naplaćenih anuiteta i tih istih anuiteta kakvi bi bili primjenom tečaja za realizaciju kredita, ukupnu zateznu kamatu na sve pojedinačne preplate do dana konverzije, razliku između glavnice nakon konverzije kakva je trebala biti po početnom otplatnom planu, uz primjenu kamatne stope 3,23% od 1.1.2014. za stambene kredite i naplaćene kamate na iznos razlike glavnice. Navedena je kamatna stopa od dana sklapanja ugovora pa do dana 1.8.2014. Preplata po valutnoj klauzuli iznosi 4.827,73 eura, razlika anuiteta zbog promjenjive kamatne stope je 1.689,99 eura, a sve zajedno 6.517,71 eura. Nova glavnica u euru nakon konverzije iznosi 15.577,75 eura, uvećanje glavnice u konverziji je 1.445,44 eura. Prilikom izračuna efekta konverzije, a prije sklapanja dodatka ugovora o kreditu i konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, tuženik nije primijenio tečaj CHF na dan isplate kredita, već tečaj po tečajnoj listi HNB važećoj na dan 30.9.2015., a zbog čega je došlo do uvećanja glavnice kredita za iznos od 1.445,44 eura. Preplata utvrđena konverzijom kredita u valutu EUR iznosi 17.969,58 kuna. Zakonska zatezna kamata za preplaćene anuitete do dana 30.9.2015. iznosi 18.894,69 kuna. Nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji potraživanje tužitelja iznosi 6.517,71 eura na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 1.10.2015. do isplate, kao i iznos od 122,78 eura na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na preplaćene anuitete. Preplata anuiteta za tečajnu razliku iznosi 4.827,73 eura, a nastala je po valutnoj klauzuli kao razlika između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj u CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja pojedinog anuiteta. Preplata anuiteta za kamatnu stopu iznosi 1.689,99 eura, a nastala je kao razlika između kamate koju bi tužitelj platio da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji (uz primjenu čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) koji definira uračunavanje kamata i troškova – ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica). Nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji potraživanje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 1.10.2015. do isplate iznosi 6.517,71 eura. Potraživanje na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na preplaćene anuitete preplata iznosi 122,78 eura. U svom očitovanju na prigovore sudski vještak navodi da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja. Tzv. negativne razlike u tečaju iznose 151,33 eura, a odnose se na razdoblje kad je tečaj CHF bio niži od onog koji je bio na dan isplate kredita. Sudski vještak neposredno je saslušan na glavnoj raspravi, gdje je naveo da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i dopune, te je još jednom ponovio sve ono što je navedeno u nalazu i dopuni. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je logičan i uvjerljiv, dat prema pravilima struke, a prigovori tuženika su nejasni i neargumentirani.

9. Nesporno je između stranaka da su sklopile ugovor o namjenskom kreditu 19. srpnja 2006., čija namjena je refinanciranje postojećeg stambenog kredita i adaptacija kuće, a kojim je korisniku kredita kreditor stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 46.860,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 180 mjeseci. Kamatna stopa je promjenjiva. Sporno je međutim između stranaka jesu li ništetne ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli, te ima li tužiteljica pravo na isplatu po osnovi stečenog bez osnova. Nesporno je i da su stranke 22.12.2015. sklopile dodatak ugovora o kreditu, a sporno je da li je sklapanjem tog dodatka ugovora tužitelj u potpunosti obeštećen.

10. Tužitelj je bio ugovorna strana prilikom sklapanja spornog ugovora, stoga je aktivna legitimacija i pravni interes tužitelja neupitan.

11. Točkom 2. dispozitiva presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda RH Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i to čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP-a i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

12. Točkom 2. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te povodom revizije banaka između ostalih i tuženice, potvrđene presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama ZOO-a.

13. Navedene presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koje se odnose i na tuženicu imaju obvezujući učinak za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli primjenom čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), radi čega nije niti bilo potrebno provoditi dokaze na okolnosti utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

14. Tuženik tijekom postupka tvrdi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upoznat s rizicima sklapanja ugovora s deviznom klauzulom i s klauzulom o promjenjivim kamatnim stopama, kao i da se prilikom sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinit iskaz tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da mu u banci nisu rastumačili i obrazložili odredbe o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Nisu mu objasnili o čemu sve ovise moguće promjene tečaja. U banci ga nisu upozorili na rizike promjenjive kamatne stope i devizne klauzule u CHF, a nikakvih pregovora nije bilo, budući da su ugovori bili sklopljeni na unaprijed tiskanim obrascima. Može se dakle zaključiti da tuženik nije dokazao da je tužitelj bio upoznat s rizicima sklapanja predmetnog ugovora, niti je dokazao da su stranke pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora.

15. Iz samog ugovora o kreditu, te iz iskaza samog tužitelja, nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj sporni ugovor sklopio kao fizička osoba radi refinanciranja stambenog kredita i adaptacije kuće i da tužitelj ima status potrošača.

16. Prema odredbi čl. 118. ZZP-a (NN broj 41/14, 110/15, 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP-a (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, u postupku povodom restitucijskog zahtjeva obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača. U posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači se mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a što se odnosi i na konkretnu situaciju.

17. Odredba čl. 269. st. 2. ZOO-a propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena, određena, odnosno odrediva, dok odredba čl. 270. st. 1. ZOO-a propisuje da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan. Iz ugovora o kreditu i sve druge dostavljene dokumentacije može se zaključiti da sve navedene isprave ne sadrže razumljiv način određivanja parametara za primjenu promjenjive kamatne stope, posljedično čemu je ugovor u tom dijelu ništetan, sukladno citiranim odredbama ZOO-a.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe bilo nije.

19. Neosnovan je i potpuno promašen prigovor zastare tuženika. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/13 13.6.2014. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi glede ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate potraživanja ponovno teče, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina od dana donošenja presude uzimajući u obzir da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se (čl. 245. st. 1. ZOO- a). Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, u konkretnom slučaju rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja navedene presude 14.6.2014. Budući da je tužba podnesena 30. svibnja 2019., nije protekao zastarni rok propisan citiranom odredbom Zakona. Stoga je neosnovan prigovor zastare.

21. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počev od 15.6.2018. Zastara bi nastupila tek 15.6.2023., a tužba je podnesena 30. svibnja 2019., tako da je neosnovan prigovor zastare po navedenoj osnovi.

22. Tijekom postupka tuženik se poziva i na tzv. negativne razlike, a to je period kada je visina CHF bila niža u odnosu na onu koja je vrijedila tijekom sklapanja ugovora o kreditu. Iako je sudski vještak utvrdio i izračunao tzv. negativne razlike, tuženik nije na određeni način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je u ovoj parnici podnesena protutužba. Uzimajući u obzir navedeno nema niti postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF (presuda VSRH Rev 549/23-4 od 18. prosinca 2023.).

23. Neosnovano tužena tijekom postupka tvrdi da je samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije tužitelj izgubio pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. U odredbama ZID ZPK/15 nigdje se ne navodi da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Dakle, iz samog dodatka Osnovnom ugovoru nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

24. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda (Rev-1096/2022), imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u euru, tako da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15). Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH Gos-1/19-36 od 4. ožujka 2020. i odlukom Ustavnog suda RH U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

25. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje, na koje se poziva tuženik, da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (odluka Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

26. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće, te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

27. Posebno se ističe odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85. odluke od 23. studenog 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji Sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. alineja 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u RH zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

28. Odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 JR protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz te odluke dakle može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

29. Korisnik kredita mogao se eventualno nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu JR protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Nadalje u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu P protiv RH od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo: "da banka potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno može se zaključiti da sklapanjem dodatka ugovora kojim je konverzija kredita izvršena sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

31. Korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji.

32. Međutim, iz financijsko – knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno je da je uvećanje glavnice u konverziji 1.445,44 eura, što znači da će na navedeni iznos tužitelj plaćati kamatu sve do otplate dodatka ugovora o kreditu, tako da je sasvim jasno da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

33. Iz financijsko – knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio 4.827,73 eura, a po promjenjivoj kamatnoj stopi preplata iznosi 1.689,99 eura. Tužitelj je pristao da se uračunaju preplate priznate u konverziji, tako da nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji potraživanje tužitelja iznosi 6.517,71 eura, s tim da potražuje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 1.10.2015. do isplate iznos od 122,78 eura.

34. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je putem svog punomoćnika specificirao tužbeni zahtjev, te ga je uskladio s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, te je predložio sudu da donese presudu kao u dispozitivu, a koji je sud u cijelosti i usvojio.

35. Neosnovano se tuženik protivi preinaci tužbenog zahtjeva, budući da iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH poslovni broj: Su IV-162/21 proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

36. Po osnovi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.588,16 eura, a koji se odnose na slijedeće troškove: sastav tužbe 200,00 eura, sudska pristojba na tužbu 112,86 eura, predujam za financijsko – knjigovodstveno vještačenje 412,80 eura, sastav podneska od 14.10.2019. kojim se tužiteljica očituje na navode odgovora na tužbu 200,00 eura, zastupanje na ročištu 25.10.2019. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 23.10.2020. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 9.2.2022. 200,00 eura, sastav podneska kojim se predlaže nastavak postupka 50,00 eura, zastupanje na ročištu 22.5.2023. 200,00 eura, sastav podneska radi očitovanja na nalaz sudskog vještaka od 13.7.2023. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 8.1.2025. 200,00 eura i PDV 412,50 eura. Tužiteljici kao nužni nisu priznati troškovi za sastav svih preostalih podnesaka jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Tužiteljici također nije priznat navodni trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude, budući da taj trošak nije bio nužno potreban za vođenje parnice. Prilikom odluke o troškovima sud je uzeo u obzir presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, te čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13.

U Slatini 20. veljače 2025.

Sudac:

Tomislav Kuči

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana prijema iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda na nadležni županijski sud, u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelj: po odvjetniku Mariji Petri Sokač, odvjetniku iz Križevaca, Trg J. J. Strossmayera 28,

2. Tuženik: po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, Zagreb.