REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U ZABOKU
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj P-606/2023.-21.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Boričević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon 22. siječnja 2024. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu odluke 20. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici VF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.020,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
1,51 EUR
od 10.10.2005
1,63 EUR
od 10.11.2005
2,62 EUR
od 12.12.2005
1,47 EUR
od 12.01.2006
3,84 EUR
od 14.11.2008
13,76 EUR
od 26.01.2009
15,70 EUR
od 27.02.2009
16,25 EUR
od 13.03.2009
7,36 EUR
od 15.04.2009
7,71 EUR
od 15.05.2009
4,70 EUR
od 15.06.2009
4,98 EUR
od 16.07.2009
3,02 EUR
od 13.08.2009
6,21 EUR
od 15.09.2009
2,48 EUR
od 15.10.2009
4,89 EUR
od 16.11.2009
4,51 EUR
od 15.12.2009
11,01 EUR
od 15.01.2010
13,87 EUR
od 25.02.2010
20,41 EUR
od 26.03.2010
19,11 EUR
od 19.04.2010
18,42 EUR
od 24.05.2010
26,68 EUR
od 17.06.2010
36,59 EUR
od 15.07.2010
36,29 EUR
od 16.08.2010
47,30 EUR
od 27.09.2010
44,02 EUR
od 15.10.2010
46,52 EUR
od 15.11.2010
62,36 EUR
od 20.12.2010
59,28 EUR
od 17.01.2011
54,24 EUR
od 16.02.2011
62,28 EUR
od 16.03.2011
57,74 EUR
od 18.04.2011
65,47 EUR
od 16.05.2011
80,60 EUR
od 16.06.2011
100,15 EUR od 18.07.2011
103,98 EUR od 26.08.2011
86,16 EUR
od 19.09.2011
76,12 EUR
od 15.10.2011
76,84 EUR
od 15.11.2011
78,28 EUR
od 15.12.2011
81,13 EUR
od 15.01.2012
83,68 EUR
od 15.02.2012
80,90 EUR
od 15.03.2012
80,48 EUR
od 15.04.2012
81,88 EUR
od 15.05.2012
84,32 EUR
od 15.06.2012
81,29 EUR
od 15.07.2012
80,44 EUR
od 15.08.2012
72,98 EUR
od 15.09.2012
79,41 EUR
od 15.10.2012
82,41 EUR
od 15.11.2012
80,43 EUR
od 15.12.2012
78,03 EUR
od 15.01.2013
77,22 EUR
od 15.02.2013
76,36 EUR
od 15.03.2013
81,39 EUR
od 11.04.2013
76,03 EUR
od 09.05.2013
73,47 EUR
od 07.06.2013
71,54 EUR
od 06.07.2013
73,56 EUR
od 08.08.2013
74,69 EUR
od 09.09.2013
78,47 EUR
od 11.10.2013
78,36 EUR
od 15.11.2013
81,96 EUR
od 15.12.2013
78,34 EUR
od 15.01.2014
68,73 EUR
od 15.02.2014
70,60 EUR
od 15.03.2014
68,98 EUR
od 15.04.2014
66,64 EUR
od 15.05.2014
67,14 EUR
od 15.06.2014
68,81 EUR
od 15.07.2014
70,14 EUR
od 15.08.2014
70,48 EUR
od 15.09.2014
71,90 EUR
od 15.10.2014
73,95 EUR
od 15.11.2014
74,33 EUR
od 15.12.2014
74,63 EUR
od 15.01.2015
74,47 EUR
od 15.02.2015
74,47 EUR
od 15.03.2015
74,47 EUR
od 15.04.2015
74,47 EUR
od 15.05.2015
74,47 EUR
od 15.06.2015
74,47 EUR
od 15.07.2015
74,47 EUR
od 15.08.2015
74,47 EUR
od 15.09.2015
74,47 EUR
od 15.10.2015
74,47 EUR
od 15.11.2015
74,47 EUR
od 15.02.2015
do 31. prosinca 2007. godine prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 3.366,35 EUR sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. siječnja 2016. pa do isplate.
III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 135,47 EUR sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. siječnja 2016. pa do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 892,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude 20. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužiteljičin zahtjev za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženikom zaključio ugovor o namjenskom kreditu broj 44/05 dana 11. kolovoza 2005. na iznos od 74.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima uz valutnu klauzulu u CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF su ništetne Stranke su zaključile i Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015) i konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
1.1. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. prema kojoj je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Banke su znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF ili neće.
1.2. Sudovi su zaključili da ni jedna od tuženih banaka u kolektivnom sporu nije postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošač.
1.3. Poziva se i na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. godine i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. prema kojem su presude iz kolektivnih sporova obvezujuće u predmetnom postupku u smislu utvrđenja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika i utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF. Iako je tužiteljica zaključila dodatak ugovoru o kreditu, time se nije odrekla svojih prava temeljem utvrđenja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije u valutu EUR, niti zaključenje dodatka ugovoru predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije.
1.4. Zatražila je isplatu preplaćenih anuiteta zbog tečajne razlike, kao i razliku u neotplaćenoj glavnici koju je tuženik obračunao prilikom provedbe konverzije.
2. Podneskom od 7. siječnja 2025. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava tužbeni zahtjev tužitelja. Spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Osporio je tužiteljici svojstvo potrošača. Istaknuo je prigovor zastare tražbine tužiteljice.
3.1. Dodatkom ugovora o kreditu položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je zakonom bila točno propisana procedura po kojoj se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, način provjere izračuna konverzije uz obavijest potrošača o tome. Tuženik je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, a tužitelj je odlučio želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom. Kako je konverzija provedena sukladno odredbama zakona, njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.
3.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. daje se potrošačima isključivo pravo na zatezne kamate na tzv. preplatu iz konverzije, a što nije predmet ovoga postupka. Prema stavu istoga suda od 1. lipnja 2022. odluka u kolektivnom sporu ne odnosi se na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak. Zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja roba ili pružatelja usluge. Korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit u EUR nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja. Osporio je i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamatama, smatra da zatezne kamate eventualno teku od dana podnošenja zahtjeva.
3.3. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom navodne razlike glavnice, tuženik smatra da zatraženi iznos ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom ugovoru o kreditu, već je isti posljedica sklapanja dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Tužitelj je pristao na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje. Predložio je odbaciti tužbu, podredno odbiti sve tužbene zahtjeve tužitelja uz dosudu naknade parničnog troška tuženiku.
4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu na str. 20 do 26 spisa, u pregled efektivne kamatne stope na str. 27-37 spisa, u dopis s dostavom podataka na str. 38-47 spisa, u e-mail korespondenciju na str. 48-49 spisa, u dodatak ugovoru o kreditu na str. 59-64 spisa, u posebni izvadak iz zemljišne knjige na str. 65 spisa, u dokumentaciju na str. 102 spisa, saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, proveo financijsko vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darfin d.o.o.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu po osnovi valutne klauzule osnovan, dok nije osnovan dio tužbenog zahtjeva na isplatu razlike glavnice kao ni iznosa od 135,47 EUR.
5.1. Sud je dopustio preinaku tužbe kako je to učinjeno podneskom tužitelja od 7. siječnja 2025. jer je istim tužbeni zahtjev samo usklađen s rezultatima financijskog vještačenja nakon čega je dopuštena preinaka tužbe, a isto se odnosi na istu činjeničnu i pravnu osnovu te je bilo i svrsishodno dopustiti takvu preinaku za konačno rješenje odnosa među strankama.
6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile 11. kolovoza 2005. predmetni ugovor o kreditu.
7. Istim ugovorom o kreditu tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 74.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 30 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Kredit je odobren za adaptacija kuće. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, u iznosu od 371,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja.
8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su zaključile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu. ZIDZPK).
8.1. Nadalje, ugovorne strane suglasno su utvrdile da ukupni iznos preplate iznosi 35.359,49 kn. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita koja je zakonski učinak konverzije kojeg prinudno snosi vjerovnik, iznosi 40.180,45 EUR, koji se iznos korisnik kredita obvezao otplatiti u anuitetima, a mjesečni iznos anuiteta iznosio je 278,45 EUR u kunskoj protuvrijednosti.
9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.
9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., V,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
9.2. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor zaključila u privatne svrhe i to za dovršetak kuće i poboljšanje kvalitete života u toj kući u kojoj živi s roditeljima. Cijeli kreditni iznos utrošen je u tu svrhu. Nije u to vrijeme bila ni vlasnik obrta ni OPG niti nekog trgovačkog društva. Oko zaključenja ugovora o kreditu nije bilo nekih pretjeranih pregovora. Zagrebačka banka je bila njezina matična banka u kojoj je primala plaću te nije razmišljala o tome da se za kredit obratim drugim bankama. Tražila je kredit u kojem bi joj rata iznosila oko 1.700,00 kn koliko je mogla podnijeti. U banci su joj rekli da nije kreditno sposobna za podizanje kredita u EUR, ali da može dobiti kredit u CHF. To ju je začudilo i pitala je kakva je to valuta i kakav je to kredit te su joj rekli da je to 100% sigurno. Vjerovala im je. U banci joj nije rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne i u odnosu na CHF, niti je to znala. Da je postojao tračak bilo kakve sumnje, ona taj ugovor ne bi potpisala. Ugovor je sastavila banka i nije ni na koji način mogla pregovarati oko ugovornih uvjeta. Rata kredita joj je s početnih 1.700,00 kn narasla do 2.600,00 ili 2.700,00 kn, a mjesec dana ili dva i više. Obraćala se banci u vezi porasta rate te su joj rekli da oni tu ništa ne mogu učiniti i da je takva situacija u svijetu. Ugovor je pročitala i bio joj je jasan koliko je to mogao biti s obzirom da ona nije stručnjak. Potpisala je ugovor o konverziji jer joj je nakon toga bila manja rata kredita. Nije joj rečeno da bi se time odrekla prava osporavati ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu. U jednom dijelu otplate kredita rate kredita plaćene su od strane tadašnjeg poslodavca Kenda d.o.o. kojem je potpisala administrativnu zabranu te se rata kredita ustezala od njezine plaće.
9.3. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe te potrebe svoje obitelji. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.
9.6. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
11. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
12. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.
12.1. Zastara za dio tražbine koja se odnosi na povećani dio tužbenog zahtjeva također nije nastupila jer se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka, što znači o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te se ne radi o novom zahtjevu, što potvrđuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
13. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
15.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je tužitelj dužan vraćati anuitete kredita prema tečaju na dan isplate pojedinog anuiteta.
15.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
16.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze na tu okolnost.
16.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući da je tužiteljici predočeno jedino da je predmetni kredit 100% siguran te da tužiteljica nije kreditno sposobna za drugi kredit, tužiteljica nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužiteljica je zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF.
16.4. Osim toga, u trenutku zaključenja dodatka ugovoru o kreditu, pravomoćno je bio dovršen postupak po kolektivnoj tužbi kojom je proglašena ništetnom ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci banke, dok još uvijek nije bio pravomoćno dovršen postupak u odnosu na ništetnost valutne klauzule, uslijed čega tužitelj nije mogao raspolagati svim saznanjima relevantnima za ništetnost, temeljem kojih bi mogao donijeti valjanu odluku.
17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
18. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju.
18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.
19.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 5.020,63 EUR, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 364,55 EUR. Ukupan iznos koji je više plaćen u zbroju više i manje plaćenog, za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 4.656,08 EUR.
19.2. Na dan provođenja konverzije 12. siječnja 2016. utvrđena je glavnica u iznosu od 40.205,52 EUR što primjenjivim tečajem na dan 12. siječnja 2016. iznosi 307.189,39 kn (tečaj 7,640478 kn za 1 EUR). Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 12. siječnja 2016. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 3.366,35 EUR.
19.3. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19. c. Sukladno dodatku ugovoru o kreditu u čl. 5 utvrđeno je da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, manji je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR. Njihova razlika predstavlja manjak tužitelja koja na dan izračuna konverzije iznosi 135,47 EUR.
19.4. Vještak je napomenuo da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen manjak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje.
19.5. Tuženik je općenito prigovarao nalazu i mišljenju financijskog vještaka kao nepotrebnom, ali nije prigovorio samom matematičkom izračunu vještaka, no i dalje je osporavao osnov tražbine tužitelja koji po tuženiku nema pravo ni na kakvu restituciju.
19.6. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a.
19.7. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.
20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).
20.1. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužiteljica u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.
20.2. No, ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili stekala bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne. Osim toga, tuženik nije precizirao prigovor radi prebijanja.
20.3. Tužiteljici po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju posl.br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužiteljica nije dokazala da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužiteljica na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a tužiteljica nije dokazala da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.
20.4. Isti razlozi odnose se i na dio zahtjeva od 135,47 EUR na ime utvrđenog manjka tužitelja jer je i ugovorom o konverziji utvrđeno da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate jest manji od zbroja anuiteta po kreditu u EUR. Usprkos utvrđenom manjem iznosu uplata, tužiteljica je potpisala ugovor o konverziji, čime je i u odnosu na ovaj dio zahtjeva zaključen sporazum između stranaka, a nije utvrđeno da bi ovaj dio ugovorne odredbe konverzije bio po bilo kojem osnovu ništetan.
21. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.
22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. u vezi čl. 155. ZPP-a. Tužiteljica je kvantitativno uspjela u parnici sa 58,91% (5.020,63/8.522,45=58,91%), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužiteljice jednak (58,91%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužiteljici. Oduzimanjem uspjeha tužiteljice u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (58,91%-41,09%=62,54%), dobiva se iznos od 17,82% uspjeha tužiteljice u postupku te joj je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.
22.1. Parnični trošak tužiteljice obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištu 13. lipnja 2024., 22. listopada 2024. i 22. siječnja 2025. (tbr. 9/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 4. lipnja 2024. i 7. siječnja 2025. (tbr. 8/1- 100 bodova), što ukupno iznosi 600 bodova ili 1.200,00 EUR. PDV na taj iznos jest 300,00 EUR, što ukupno iznosi 1.500,00 EUR. No, kako je tužiteljica uspjela u parnici sa 17,82%, to joj je dosuđen razmjerno umanjeni parnični trošak u iznosu od 267,30 EUR. 22.2. Trošak sastava podneska od 31. listopada 2024. i 17. prosinca 2024. nije neophodan trošak kojeg bi bila dužna snositi suprotna stranka jer je uplata predujma vidljiva i u evidencijama računovodstva ovoga suda.
22.3. Tužiteljici pripada trošak vještačenja u iznosu od 625,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 892,30 EUR.
22.4. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.
22.5. O troškovima delegacije na teret državnog proračuna donijet će se posebno rješenje.
23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 20. veljače 2025.
Sutkinja
Karolina Balen
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvj. Ivan Boričević, Zagreb
2. Odvj. Kruno Knežević, Zagreb
3. eOglasna ploča suda
