REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-435/2022-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BTJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i UTJ OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], zastupanih po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku u Bjelovaru, Josipa Jelačića 12, protiv tuženika Grada Bjelovara, OIB: 18970641692, Bjelovar, Trg Eugena Kvaternika 2, zastupanog po gradonačelniku BT, dipl. kriminalistu, a dotični po punomoćnici VTJ, dipl. iur., radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 18. prosinca 2024. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zastupnice tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, zbog bolesti suca, dana 19. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Gradu Bjelovaru, Trg Eugena Kvaternika 2, OIB:18970641692 da svakome od tužitelja BTJ OIB: [osobni identifikacijski broj] i HTJ OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], isplati iznos od po 2.925,00 Eura, zajedno sa zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, počevši od 19. veljače 2025. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan tužiteljima nadoknaditi opravdane troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.101,09 Eura, zajedno sa zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, počevši od 19. veljače 2025. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan sporedni zahtjev tužitelja u vezi zatražene zatezne kamate na dosuđene iznose svakome od tužitelja, od 2.925,00 Eura, počevši od zatražene od 09. svibnja 2022. godine, kao dana podnošenja tužbe, do dosuđene, od 19. veljače 2025. godine.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška, preko dosuđenog iznosa od 3.101,09 Eura, do zatraženog iznosa od 3.851,09 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 750,00 Eura, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos počevši od 19. veljače 2025. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelji su protiv tuženika, podneskom od 09. svibnja 2022. godine, podnijeli tužbu, radi naknade štete u iznosu od 16.875,00 kuna, svakome od tužitelja, u valuti koja je bila u primjeni na području Republike Hrvatske, na dan podnošenja tužbe. Nakon izvedenog dokaza vještačenjem, tijekom ove parnice, tužitelji su visinu svog zahtjeva uskladili sa vještačkim izračunom, podneskom od 03. rujna 2024. godine, potražujući da tuženik svakome od tužitelja isplati po 2.925,00 Eura u sada primjenjivoj valuti u Republici Hrvatskoj.

2. Tužbu su tužitelji činjenično obrazložili samo u par rečenica, navođenjem da su bili vlasnici nekretnine označene brojem 493/2- [adresa] M. Jurić Zagorke sa 90 m², upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja nekretnina je rješenjima naslovnog suda broj: Z-3727/2020 od 20. ožujka 2020. godine, potvrđenog rješenjem broj: Z- 7934/2020 od 29. ožujka 2022. godine, te upisom promjene oblika, kulture i površine kao novoformirana čestica, bila upisana u zemljišnoj knjizi, kao Javno dobro u općoj uporabi i to kao neotuđivo vlasništvo Grada Bjelovara, pa potom spojena u novoformiranu čkbr. [katastarska čestica] - nerazvrstana cesta površine 1880 m², upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Na opisani način primjenom čl. 131. Zakona o cestama, tužitelji su u odnosu na nekretninu koja je bila u njihovom suvlasništvu "ex lege" izvlašteni, zbog čega im po njihovom stajalištu, pripada pravo na novčanu naknadu za izvlaštenu nekretninu.

3. Tužitelji su istakli da su pravomoćnu sudsku odluku – rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, broj: Z-7934/2020 od 29. ožujka 2022. godine, primili po punomoćniku 31. ožujka 2022. godine, te da je tim rješenjem definitivno utvrđena prenamjena i upisano vlasništvo predmetne nekretnine u korist tuženika, čime je tužiteljima i onemogućeno zahtijevati predaju u posjed nekretnine, te od tog dana (tužitelji su ovdje omaškom punomoćnika napisali riječ "roka" – opaska suca) teče zastara zahtjeva za isplatu naknade za faktično izvlaštenu nekretninu (sudska praksa VSRH, Rev x 357/11). Kako tužitelji raspolažu podatkom da izvlaštena nekretnina, koja im je oduzeta, vrijedi oko 33.750,00 kuna, predložili su da tuženik svakome od tužitelja isplati polovicu te svote sa zateznom kamatom od dana podnošenja predmetne tužbe, ovome sudu. Napomenuli su također u tužbi, kako su se obratili tuženiku, radi mirnog rješenja spora, prije podnošenja tužbe, no da od tuženika nisu dobili odgovor na njihov zahtjev do dana podnošenja tužbe.

4. Očitujući se o tuženikovom odgovoru na tužbu, podneskom od 24. kolovoza 2022. godine, tužitelji su osporili tvrdnje tuženika, koji je osporavao tužbeni zahtjev, te su naveli da iako se iz odredbe članka 131. st. 1. Zakona o cestama, može lako zaključiti da je stupanjem toga Zakona, na snagu, svaka cesta, prolaz ili put, koji je dostupan većem broju korisnika, postao nerazvrstana cesta koju jedinica lokalne samouprave može jednostranom odlukom, proglasiti javnim dobrom u općoj uporabi, bez obzira na to što su dijelovi nerazvrstane ceste u vlasništvu privatnih osoba, to ipak nije tako. Naime, tužitelji tvrde da je o sukladnosti odredbi navedenog Zakona o cestama s Ustavom Republike Hrvatske, na inicijativu brojnih predlagatelja, odlučio Ustavni sud RH i to rješenjem br. U-I-6326/2011 i dr. od 07. veljače 2017. godine, pa je u navedenom odluci dao i nekoliko važnih smjernica. Naime, Ustavni sud RH u toj odluci, između ostaloga, navodi: „…Zbog navedene činjenice neosnovano predlagatelji smatraju da je oduzimanje vlasništva građanima na nekretninama koje su u naravi ceste pravna posljedica ZoCest-a//84/11-92/14 odnosno njegovih članaka 124., 131., 132. i 133. Ove zakonske odredbe, same po sebi, nemaju utjecaja na nastanak ili prestanak vlasničkih prava, već se njihov sadržaj i svrha iscrpljuju u normiranju pravno-tehničkih radnji i postupaka potrebnih za katastarsko i zemljišnoknjižno evidentiranje stvarnog stanja nekretnina koje su u naravi ceste, kako bi se postigla usklađenost faktičnog i knjižnog stanja tih nekretnina…“, te zaključuje: „…Prema tome, sadržaj i svrha osporenih odredaba ZoCest-a//84/11-92/14 jest uređenje načina katastarskog i zemljišnoknjižnog evidentiranja stvarnog stanja nekretnina koje su u naravi ceste, radi usklađivanja faktičnog i knjižnog stanja tih nekretnina.“.

5. Prema tome, zaključuju tužitelji, ako je riječ o nerazvrstanoj cesti koja prelazi preko zemljišnih čestica u privatnom vlasništvu, vlasničkopravni status ne može se promijeniti donošenjem odluke o proglašenju ceste javnim dobrom u općoj uporabi. Naime, člankom 101. Zakona o cestama, propisano je da je nerazvrstana cesta javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi. Međutim, po pravnom stajalištu tužitelja, to samo znači da ako neka cesta, prolaz ili put nije u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, da nije riječ o nerazvrstanoj cesti već o cesti, prolazu ili putu koji će steći status nerazvrstane ceste tek kada jedinice lokalne samouprave, razriješi pitanje vlasništva (otkupom, izvlaštenjem). Svaka odluka jedinice lokalne samouprave, kojom se, usprkos tome što vlasnički odnosi na parcelama preko kojih prolazi cesta nisu riješeni, cesta proglašava javnim dobrom u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, predstavlja nezakoniti opći akt koji, po prijedlogu zainteresirane osobe, može poništiti Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (1.09., M. I., 14. 7. 2022.). Tužitelji su naglasili također da su u istoj odluci, Ustavnog suda RH, odgovore na prijedloge za ocjenu ustavnosti dala nadležna ministarstva, iz kojih proizlazi jedinstveno stajalište da - u onom dijelu u kojem ZoCest//84/11-92/14, predstavlja zakonsko uređenje načina katastarskog i zemljišnoknjižnog evidentiranja stvarnog stanja nekretnina koje su u naravi postojeće ceste u općoj uporabi - taj zakon ne zahtijeva da u njemu bude propisan i neki posebni oblik stvarno pravne i/ili obvezno pravne zaštite bivših vlasnika tih nekretnina. Drugim riječima, zakonodavac je pošao od činjenice da namjeravano usklađivanje zemljišnoknjižnog i faktičnog stanja takvih nekretnina, načelno, ne otvara niti pitanje vlasništva, niti pitanje naknada za oduzeto vlasništvo, jer su ta pitanja, u pravilu, već riješena. Istodobno pojedinim bivšim vlasnicima - ako ovi smatraju da su oštećeni u svojim pravima - nije uskraćena mogućnost postavljati zahtjeve obvezno pravne prirode. Oni mogu potraživati eventualno neisplaćenu naknadu za zemljište koje im je oduzeto, te u tu svrhu pokrenuti parnične postupke, pred nadležnim sudovima, na temelju općih propisa pa i u smislu čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Stoga je po tužiteljima, tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru, neosnovan, kao i prigovor zastare, glede kojeg tužitelji osim sudske prakse dostavljene uz tužbu dostavljaju i presudu ovoga suda i praksu Županijskog suda u Bjelovaru, iz kojih proizlazi da se opći zastarni rok, treba ili mora računati, tek od trenutka upisa tuženika (u zemljišnu knjigu) kao vlasnika nekretnine, odnosno nemogućnosti tužitelja da kao vlasnici poduzimaju bilo kakvu vlasničko- pravnu zaštitu svoje imovine (zahtijevaju predaju u posjed i sl.). Pri tome su tužitelji istakli da je netočna tuženikova tvrdnja da bi predmetna nekretnina, dugi niz godina bila korištena kao prometnica – te su naveli da će te činjenice tužitelji objasniti u svom iskazu.

6. U pisanom odgovoru na tužbu – podneskom od 01. lipnja 2022. godine, tuženik je osporio tužbeni zahtjev tužitelja, istaknuvši prije svega prigovor apsolutne nenadležnosti suda za postupanje u ovome predmetu, smatrajući da se radi o postupku koji ne ide u sudsku nadležnost. U tom smislu, tuženik navodi kako i sami tužitelji ističu u tužbi da se radilo o "izvlaštenju", a postupak izvlaštenja, kao i postupak utvrđivanja naknade za oduzeto zemljište ne spada u nadležnost suda, već je po tuženiku za taj postupak nadležna Bjelovarsko – bilogorska županija.

7. Pored toga, tuženik je istakao prigovor zastare.

8. Nadalje, tuženik je iznio činjenicu da je sporna nekretnina predstavljala u naravi cestu koja je kao takva postojala prije 1991. godine, na što upućuje odluka kojom je imenovana i to Odluka o određivanju imena ulica na području Mjesne zajednice "Stjepan Iveković" (Sl. glasnik Općine Bjelovar, broj 5/91), pri čemu navodi da je cijelo to vrijeme tuženik i održavao navedenu prometnicu. Nadalje, tuženik tvrdi da je upis sporne čestice u zemljišnoj knjizi proveden temeljem čl. 131. Zakona o cestama (N.N. br. 84/11,18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19 – u daljnjem tekstu: ZC), a koji se odnosi na upis cesta koje su na dan stupanja na snagu istoga zakona i to 28. srpnja 2011. godine, bile nerazvrstane ceste. Prema tome, proteklo je više od 30 godina od kada je tuženik stupio u posjed predmetnih nekretnina do trenutka kada su tužitelji postavili zahtjev za naknadu. Kako se ovdje radi zapravo o naknadi štete za oduzeto zemljište, tuženik smatra da bi trebalo primijeniti čl. 230.st.1. Zakona o obveznim odnosima u vezi roka zastarijevanja, prema kojem tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i štetnika. Međutim, sve kada bi sud uzeo i opći rok zastare od 5 godina, isti po tuženiku, počinje teći od trenutka kada tužitelji više nisu mogli koristiti svoju nekretninu. U tom smislu se tuženik pozvao i na sudsku praksu Općinskog suda u Bjelovaru iz predmeta broj P-404/05, a u kojem predmetu je ovaj sud zauzeo stav da vrijeme zastare počinje teći faktičkim zauzimanjem zemljišta, a ne upisom u zemljišne knjige. Tuženik je u tom smislu uputio i na isti stav Županijskog suda u Bjelovaru iz presude broj Gž-1281/2014-2.

9. Osim toga, tuženik je naveo da tužitelji nisu bili faktički vlasnici sporne nekretnine, obzirom da su ju kupili samo formalno u trenutku kada je ona već bila prometnica, te kao takva i nije mogla biti predmetom kupoprodaje. Tuženik je osporio i visinu tražbine, smatrajući da je ista viša od tržišne cijene zemljišta. Pored toga, tuženik smatra da tužitelj ne može potraživati naknadu prema cijenama građevinskog zemljišta jer to predmetna nekretnina nije, niti je to bila u vrijeme izgradnje ceste, no čak i da jest i da je bila gradilište, radilo se o vremenu kada opremljenost infrastrukturom nije bila na današnjoj razini, te da se ne može tražiti naknada kao za gradilište u prvoj zoni, već bi se eventualno mogla potraživati naknada kakva bi se mogla odrediti u postupku izvlaštenja, uvažavajući Zakon i posebne propise koji reguliraju procjenu nekretnina.

10. Kako se niti jedna stranka nije očitovala u svojim pisanim podnescima o tome je li u konkretnom slučaju uopće bio proveden formalno-pravni upravni postupak izvlaštenja, na prvom pripremnom ročištu održanom dana 17. listopada 2022. godine, su obje stranke pozvane da se o tome izjasne, time da su tužitelji pozvani da dostave potrebne materijalne dokaze koji nisu bili dostavljeni ili da predlože personalne dokaze i da iznesu i neke druge činjenice koje uopće nisu iznijeli, a koje su bile bitne za razrješenje predmeta spora (kao na koji je to način tužitelj postao zemljišnoknjižni vlasnik, od koga je i kada kupio tu čestice broj 493/2 – uz dostavu kupoprodajnog ugovora - i što je to u naravi predstavljala čestica broj 493/2, koja je bila upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja je sada spojena u novoformiranu česticu broj 932/32, te tko je bio faktički posjednik te bivše čestice 493/2, prije nego li je ista postala dio novoformirane čestice broj 932/32).

11. Povodom tog zahtjeva suda:

- tuženik je podneskom od 02. studenog 2022. godine, samo kratko naveo da za predmetnu nekretninu nije bilo provedeno izvlaštenje, niti je isplaćena novčana naknada za tu nekretninu bilo kome, te je tu iznesenu činjenicu obrazložio navođenjem, kako se to u praksi i inače rješavalo, da je cesta izgrađena na predmetnoj nekretnini bez posebnog rješavanja vlasničkopravnih odnosa, ali uz pristanak vlasnika koji se odrekao zemljišta u svrhu izgradnje pristupnog puta, kako bi dobio građevinsku dozvolu (materijalni dokaz o tom navodnom pristanku vlasnika, uz navođenje o kojem se to vlasniku koji je na to navodno pristao, uopće radilo, tuženik nije dostavio sudu – opaska suca), dok su

- tužitelji u prilogu podneska od 02. prosinca 2022. godine, dostavili određene materijalne dokaze i predložili usmeno saslušanje jedne svjedokinje, te su ujedno naveli da su predmetnu nekretninu stekli prije 25 godina (ne navodeći niti od koga to točno, niti dostavljajući materijalni dokaz – ugovor o stjecanju nekretnine), te da je ista u naravi bila prilaz njihovoj čestici broj 921/1 upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na kojoj se nalazi obiteljska kuća tužitelja, kojoj se prilazilo preko sporne nekretnine, ali i da ta nekretnina nije bila prometnica kojom se prometuje već samo prilaz nekretnini i taj dio ceste su koristili samo tužitelji i oni koji dolaze do njihove nekretnine – njihovi posjetitelji. Ujedno su istakli da do nedavno nisu imali niti ogradu između svoje nekretnine i ceste i često su parkirali vozila na prijepornoj nekretnini jer tako nisu ometali bilo koga u prometu, time da su potvrdili da je istinita tvrdnja tuženika, kako nije proveden postupak izvlaštenja, niti je plaćena naknada za izvlaštenje.

12. Obzirom da su tužitelji posredstvom odvjetnika propustili na zahtjev suda sa održanog prvog pripremnog ročišta, u smislu čl. 219. ZPP, iznijeti sve zatražene činjenice u dodijeljenom roku, iz razloga poznatih odvjetniku tužitelja, te nisu uopće predložili određene dokaze, radi utvrđivanja istinitosti činjenica koje su izignorirali iznijeti, sud je odgodio održavanje drugog pripremnog ročišta rješenjem od 05. prosinca 2022. godine, pa su tužitelji tek podneskom od 02. kolovoza 2023. godine (iako je tako nešto trebalo biti istaknuto još u tužbi – opaska suca), istakli da je tužitelj BTJ, spornu nekretninu stekao kupnjom od sada pokojne UT tijekom 1999. godine, te da je kasnije BTJ, darovao ½ dijela predmetne nekretnine svojoj supruzi HTJ, kao i da se čestica broj 493/2 sve do 2000. godine, u zemljišnoj knjizi vodila pod kulturom "vrt", a potom kao "Ulica M.J.Zagorca" (očito je odvjetnik tužitelja ovdje namjeravao navesti [adresa] B jer je tako uostalom navedeno i u presliku glavne knjige za predmetnu nekretninu na listu 119 – opaska suca), time da su samo neke od tih iznesenih činjenica tužitelji potkrijepili materijalnim dokazima, dostavljenim u prilogu tog podneska. Kako niti uz taj podnesak tužitelji, dakle, nisu dostavili zatraženi kupoprodajni ugovor u vezi predmetne nekretnine (punomoćnika tužitelja, očito treba u više navrata pozivati da dostavi potrebne materijalne dokaza, bitne za razrješenje predmeta spora – opaska suca), podneskom od 29. rujna 2023. godine, tužitelji su napokon dostavili kupoprodajni ugovor od 30.11.1999. godine (kojeg su objektivno mogli i trebali dostaviti sudu još u prilogu predmetne tužbe – opaska suca).

13. Radi razjašnjenja spornih odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u rješenje Općinskog suda u Bjelovaru broj Z-3727/2020 od 20. ožujka 2020. godine (list 3-5), rješenje Općinskog suda u Bjelovaru broj Z-7934/2020 od 29. ožujka 2022. godine (list 6-8), podnesak tužitelja od 11.04.2022.g. – zahtjev za mirno rješenje predmeta spora (list 9), neslužbenu kopiju izvatka iz zemljišne knjige od 08.05.2022.g. (list 10), Odluku o određivanju imena ulica na području Mjesne zajednice "Stjepan Iveković" (list 19), ostalu dokumentaciju koju je tuženik dostavio u prilogu odgovora na tužbu (list 20-23), sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (list 35-61), primjerak odluke o sazivanju sjednice Povjerenstva za provođenje javnog natječaja za prodaju i druge oblike raspolaganja nekretninama u vlasništvu Grada Bjelovara, tj. dnevnog reda za otvaranje pristiglih ponuda na Javni poziv za javno nadmetanje putem usmene javne dražbe za prodaju nekretnine u vlasništvu Grada Bjelovara od 03.11.2022.g. (list 65), geodetski elaborat s prilozima u vidu prijavnog lista za zemljišnu knjigu i ostalom dokumentacijom koju su tužitelji dostavili sudu uz podnesak od 02.12.2022.g., koja je bila podloga za upis nekretnine u zemljišnu knjigu, kao javnog dobra u vlasništvu tuženika (list 68-100), izvod iz katastarskog plana od 10.01.2020.g. (list 108), presliku glavne knjige za nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 109-117), presliku glavne knjige za nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 119-122), ugovor o prodaji nekretnina od 30.11.1999.g. (list 129-130), brisovno očitovanje od 06.10.1999.g. (list 131), uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje geodetskog vještaka VT i građevinskog vještaka HT, dana 15.05.2024.g. (list 158-161), te uvidom u pisani nalaz i mišljenje navedenog geodetskog vještaka od 25.05.2024.g., kao i njegovu skicu izmjere od 15.05.2024.g. (list 167-168), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje navedenog građevinskog vještaka koji je dostavljen sudu dana 19.08.2024.g. (list 181-201).

14. Izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka ET (list 139-140), NT (list 140-141), ZT (list 141-142), MT (list 142), AT (list 142-143), te tužitelja ETJ (list 143-144) i UTJ (list 144) u svojstvu stranaka.

15. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 154. st. 1. ZPP.

16. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

17. Naime, između stranaka nije sporno da je predmetna nekretnina u vezi koje tužitelji potražuju da im se isplati novčani iznos na ime naknade štete, svojevremeno bila upisana kao čestica broj 493/2 u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to u naravi kao ulica M. Jurić Zagorke sa 90 m2, kao suvlasništvo tužitelja u ½ dijela u trenutku kada je ta nekretnina postala dio novoformirane čestice broj 932/32 i na temelju odluka i dokumenata koje je tužitelj dostavio sudu u ovoj parnici, upisana u zemljišnoj knjizi k. o. [katastarska općina], kao nerazvrstana cesta površine 1880 m2 u zk. ul. br. [broj ZK uloška] (na tu činjenicu, uostalom, upućuju materijalni dokazi koje se nalaze u spisu). Dakle, između stranaka nije bilo sporno da je u smislu čl. 131. ZC, praktički došlo do izvlaštenja sporne nekretnine tužitelja, ali i da formalni postupak izvlaštenja u okviru kojeg bi tužiteljima bila dosuđena ili bar određena novčana naknada za oduzeto zemljište, nije bio proveden pred Bjelovarsko-bilogorskom županijom. U kontekstu te nesporne činjenice, nesporno je i jasno s aspekta suda, da je tužiteljima oduzeto navedeno sporno zemljište, bez plaćanja, bilo kakve novčane naknade.

18. Između stranaka je sporno da li je Općinski sud u Bjelovaru, prije svega uopće ovlašten za suđenje u ovome predmetu u vezi tužbenog zahtjeva tužitelja ili je možda osnovan tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti ovoga suda. Osim toga, ukoliko navedeni prigovor tuženika nije osnovan, sporno je da li je novčana tražbina tužitelja zastarjela. Također, sporno je između stranaka, da li su tužitelji svojevremeno mogli steći pravo vlasništva na čestici broj 493/2, te što je u naravi predstavljala ta nekretnina na licu mjesta u vrijeme kada ju je prvo stekao tužitelj, ali i da li je tu nekretninu tuženik održavao još dok se vodila u zemljišnoj knjizi kao čestica broj 493/2, odnosno je li takvo eventualno održavanje od značaja za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Sporna je bila, pored pravne osnove i visina tužbenog zahtjeva.

19. Tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti ovoga suda je ocijenjen neosnovanim. Iako je istina da se postupci izvlaštenja nekretnina u privatnom vlasništvu na području županije kojoj pripadaju tužitelji, znaju provoditi pred nadležnim tijelom Bjelovarsko – bilogorske županije, u točci 17. obrazloženja ove odluke, jasno je istaknuto i utvrđeno kako između stranaka nije bilo sporno u ovome predmetu, da u ovom slučaju takav postupak nije bio proveden, već da se sukladno materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu, praktički proveo postupak izvlaštenja sporne nekretnine tužitelja u smislu čl. 131. ZC, a ta činjenica upućuje na zaključak da tužitelji imaju pravo pred nadležnim općinskim sudom (za njih je to Općinski sud u Bjelovaru) potraživati naknadu štete u novčanom iznosu, sukladno članku 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno prema propisima o izvlaštenju, a podredno i prema općim propisima Zakona o obveznim odnosima, koji reguliraju pitanje štete i naknade štete. Da je tome tako, upućuje uostalom i direktno sudska praksa na koju su se tužitelji pozvali u ovoj parnici i to sudske odluke Općinskog suda u Bjelovaru broj P-1127/03- 48 od 22. prosinca 2005. godine, te Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1193/06-2 od 07. prosinca 2006. godine.

20. Kako je neosnovanim ocijenjen navedeni prigovor tuženika u pogledu apsolutne nenadležnosti ovoga suda za suđenje, neosnovanim je ocijenjen i tuženikov prigovor zastare novčane tražbine. Naime, kako je to razvidno iz samog sadržaja rješenja Općinskog suda u Bjelovaru broj Z-3727/2020 od 20. ožujka 2020. godine (koja odluka je potvrđena rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru broj Z-7934/2020 od 29. ožujka 2022. godine), priloženog uz tužbu, tom odlukom je određena i naložena provedba u zemljišnoj knjizi u pogledu promjene oblika, kulture i površine dotadašnje predmetne čestice tužitelja broj 493/2 ulica M. Jurić Zagorke sa 90 m2 (uz dosta drugih čestica navedenih u tom rješenju) u novoformirane čestice broja 457/1, 389/15, 473/31 i 473/3. Nadalje, iz sadržaja pisanog nalaza i mišljenja geodetskog vještaka VT, datiranog sa 25. svibnjem 2024. godine, proizlazi da je sporna nekretnina tužitelja broj 493/2, geodetskim elaboratom bila poništena i upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao dio novoformirane parcele broj 932/32 sa 1880 m2 NTJ

– nerazvrstana cesta, javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu Grada Bjelovara, te da se ta poništena parcela 493/2 nalazila na južnom dijelu sada formirane čestice broj 932/32.

21. Obzirom da je tek od upisa u zemljišnu knjigu navedene promjene oblika, kulture i površine dotadašnje čestice broj 493/2, odnosno poništavanja te čestice i upisa u zemljišnu knjigu novoformirane čestice – javnog dobra u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu Grada Bjelovara, svaki od tužitelja stekao pravo na obvezno-pravni zahtjev (kakav je istakao predmetnom tužbom), cijeneći ujedno okolnost da tužiteljima nije baš ništa bilo plaćeno u novčanom smislu za oduzeto zemljište, a to pravo je stečeno dakle svakako najranije od donošenja navedenog rješenja broj Z-3727/2020 od 20. ožujka 2020. godine, odnosno nakon pravomoćnog okončanja tog zemljišnoknjižnog postupka pod tim brojem, dakle od donošenja rješenja broj Z-7934/2020 od 29. ožujka 2022. godine, ne radi se o zastarjelom novčanom potraživanju tužitelja jer su tužitelji svoju predmetnu tužbu podnijeli dana 09. svibnja 2022. godine. Naime do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od 5 godina, koji se primjenjuje u ovom slučaju (tužitelji su u tom smislu uputili na sudsku praksu u formi odluka na koje su se pozvali u podnesku od 24. kolovoza 2022. godine i to Općinskog suda u Bjelovaru broj P-1127/03-48 od 22.12.2005.g., te Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1193/06-2 od 07.12.2006.g.), a nije protekao niti rok zastare od tri godine iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, kada bi se taj rok uopće primjenjivao u ovoj pravnoj situaciji.

22. Drugačije nije bilo moguće tretirati prigovor tuženika u vezi zastare potraživanja tužitelja, jer tužitelji nisu mogli prema tuženiku niti istaći predmetnu novčanu tražbinu, sve dok u zemljišnoj knjizi nije poništena njihova predmetna čestica, odnosno dok nije upisana novoformirana čestica, kao vlasništvo Grada Bjelovara. Ideja tuženika o nekakvom početku tijeka roka zastare (istaknuta u odgovoru na tužbu), računajući od dana kada je druga osoba faktički zauzela zemljište, a ne navedenim upisom novoformirane čestice u zemljišnoj knjizi, nije osnovana jer se u slučaju eventualnog faktičkog zauzimanja zemljišta, može raditi o početku tijeka zastare za pokretanje parnice radi smetanja posjeda (za kakvu parnicu je rok za podnošenje tužbe, tek 30 dana od počinjenog smetanja posjeda nekretnine), no ne može se raditi o početku tijeka zastare za novčano potraživanje. Osim toga, ne može se u ovom slučaju uopće govoriti o nekakvom faktičkom zauzimanju spornog zemljišta (koje se inače sastojalo i od travnatog i od betonskog, ali i asfaltiranog dijela) od strane tuženika, ukoliko se radilo inače o zemljištu koje tuženik praktički niti ne koristi, već koje koriste isključivo tužitelji i njihovi najbliži susjedi, odnosno gosti koji njima dolaze i od njih odlaze. Također, odluka na koju se tuženik u tom smislu pozvao u vidu presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1281/2014-2 od 12. studenog 2015. godine, obrađuje sasvim drugu pravnu situaciju, nego li se radi o situaciji u konkretnom slučaju. Napokon deposediranje tužitelja, odnosno njegovih prednika u slučaju koji se opisuje odlukom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1281/2014-2 od 12. studenog 2015. godine, nema nikakve veze sa bilo kakvim deposediranjem tužitelja u pogledu čestice broj 493/2.

23. Tuženikov prigovor da tužitelj BTJ nije niti mogao steći pravo vlasništva na čestici broj 493/2, obzirom da se radilo o prometnici, koja nije mogla biti predmetom kupoprodaje između fizičkih osoba u trenutku kada ju je navedeni tužitelj kupio, nije također bio osnovan.

24. Naime, iz sadržaja materijalnih dokaza koje su tužitelji ipak, nakon nekog vremena, dostavili sudu u ovome predmetu (preslici glavne knjige za nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – list 109, ali i za nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – list 119, te kupoprodajni ugovor od 30.11.199.g. – list 129-130 spisa), a za koju dostavu je očito tužiteljima trebalo malo više vremena u ovoj parnici, obzirom da nisu našli shodnim ili nužnim dostaviti te bitne materijalne dokaze uz predmetnu tužbu, jasno proizlazi da je tužitelj BTJ, dana 30. studenog 1999. godine, kupio od UT (ranije zemljišnoknjižne vlasnice zemljišta) spornu nekretninu broj 493/2 Vrt u A. [adresa] sa površinom od 14 m2, te još neke nekretnine kao na primjer česticu broj 493/1 [adresa] sa 2a i 66 m2, u vrijeme dok je predmetna nekretnina bila upisana u zemljišnoknjižnom ulošku broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ali i dok se u naravi ta nekretnina, uz očito susjednu česticu broj 493/1, vodila upisanom u naravi kao vrt u zemljišnoj knjizi, a ne kao nekakva prometnica. Sama ta činjenica u kupovini te predmetne nekretnine od strane tužitelja tijekom 1999. godine, a u vrijeme kada je ta predmetna nekretnina uz susjednu bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vrt, ni po čemu ne upućuje na zaključak da predmetna nekretnina broj 493/2 i susjedna čestica broj 493/1, nisu mogle biti predmetom kupoprodaje ili da bi se u naravi uopće radilo o tome da je predmetna nekretnina bila dio nekakve javne prometnice, još tijekom 1999. godine.

25. Nadalje, kada se analizira skica izmjere vještaka VT od 15. svibnja 2024. godine (list 168 spisa) u dijelu u kojem je u prostornom smislu razvidno da se površina sporne bivše nekretnine tužitelja broj 493/2 od 90 m2, nalazila tik na kraju sadašnje ulice M. Jurić Zagorke (dakle, na južnom dijelu sada formirane čestice broj 932/32, prema nalazu geodetskog vještaka – list 167), a ujedno na samom početku ulaza u dvorišni dio čestice tužitelja broj 921/1 (na kojoj se nalazi i kuća tužitelja), odnosno između susjednih bočnih nekretnina ŠT i ET (saslušane u ovoj parnici), pri čemu iz nalaza navedenog geodete, jasno proizlazi da i sada ta površina stare poništene predmetne nekretnine tužitelja broj 493/2 u naravi predstavlja dio betonirane površine, dio asfaltirane površine i dio zelene površine u okviru čestice broj 932/32, nemoguće je zaključiti da je tijekom 1999. godine, taj dio predmetne nekretnine tužitelja broj 493/2, doista predstavljao bilo kakvu prometnicu, pa niti bar završni dio nekakve javne prometnice, pa su tvrdnje tuženika o nekakvoj javnoj prometnici u opisanim okolnostima slučaja (razvidnim i na fotografijama građevinskog vještaka koje prikazuju sadašnje stanje – list 195-197) posve nerealne i preoptimistične s obzirom na lokaciju predmetne poništene nekretnine tužitelja broj 493/2, odnosno da se ista nalazila na samom ulasku u dvorišni dio čestice tužitelja broj 921/1, što samo po sebi čini nemogućim postojanje bilo kakve javne prometnice na tom dijelu.

26. U svakom slučaju, tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao da bi prije 1999. godine, ta sporna nekretnina tužitelja faktički predstavljala javnu prometnicu, a nije dokazao niti da bi opisana kupoprodaja te čestice broj 493/2, od strane tužitelja, bila zakonski nedopuštena ili da ne bi proizvodila pravne učinke, obzirom da je tužitelj ZTJ, nakon sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora, bez ikakvih problema ishodio u zemljišnoj knjizi upis prava vlasništva na kupljenim nekretninama, pa tako i na predmetnoj na svoje ime, a svojom raspoložbom u vidu darovanja je potom, kasnije, svojoj supruzi darovao ½ dijela predmetne nekretnine, a i taj prani posao je proizveo pravni učinak jer je na temelju njega izvršen upis uknjižbe prava suvlasništva u zemljišnoj knjizi na ime tužiteljice UTJ, na ½ dijela predmetne nekretnine.

27. Okolnost da je na temelju Zakona o naseljima, Skupština općine Bjelovar, na sjednici Vijeća dana 04. srpnja 1991. godine, donijela odluku o određivanju imena ulica na području Mjesne zajednice " JT", po kojoj je na području te mjesne zajednice istočno od [adresa], a koja siječe [adresa] i [adresa], određeno ime toj ulici, kao: Ulica Marije Jurić Zagorke, ne znači samo po sebi da je sporni dio predmetne nekretnine tužitelja u površini od 90 m2, tada uopće predstavljao nekakvu javnu prometnicu jer iz samog sadržaja te odluke se to ne može zaključiti.

28. Saslušana svjedokinja TT koja je počela živjeti tijekom 1997. godine na adresi [adresa] u [adresa] na čestici broj 922/3 (vidljivoj na skici izmjere geodetskog vještaka VT – list 168 spisa ili na izvodu iz katastarskog plana od 10.01.2020.g. – list 108 spisa), a koja poznaje tužitelje koji su 1999. godine, počeli živjeti u kući na čestici broj 921/1 je navela da se ništa nije promijenilo na licu mjesta od godine, kada je osobno došla živjeti na tu adresu, do dan danas u vezi predmetne nekretnine jer je ta sporna nekretnina koja je vidljiva na izvodu iz kopije katastarskog plana od 10.01.2020.g. (list 108 spisa) i označena brojem 921/2 i tada i sada predstavljala dio ceste NTJ, no da taj završni dio ceste nije korišten kao nekakva javna prometnica, već samo i isključivo da se svjedokinja sa svoje nekretnine sa svojim vozilom iz garaže uključi preko te čestice broj 921/2 u promet, a za istu svrhu je ta čestica služila i obitelji UT (koji su prije tužitelja živjeli u kući na čestici 921/1), da se sa čestice broj 921/1, uključe na javnu prometnicu. Svjedokinja je naglasila da se i sada taj sporni dio nekretnine ne koristi kao nekakva javna prometnica, iako se radi uglavnom o asfaltiranoj površini koja predstavlja dio ceste, već se koristi za svrhu za koju se nekada koristio taj sporni dio nekretnine.

29. Svjedok NT, koji je tijekom 2018. godine, između ostalog, radio kod tuženika, na poslovima održavanja i upravljanja cestom, naveo je da je sporni dio nekretnine trenutno nerazvrstana cesta u ulici Marije Jurić Zagorke, a na upit da li je taj sporni dio nekretnine služio praktički za vlasnike susjednih čestica broj 921/1, 922/3 i 928/3 da izađu sa svojim vozilima preko svoje nekretnine na taj dio ceste i tako se uključe u promet ili je služio kao javna prometnica, svjedok smatra da je i taj dio ceste služio kao javna prometnica, time da nije znao koliko dugo je taj sporni dio nekretnine uopće asfaltiran, no uočio je na svom radnom mjestu da postoje materijalni dokazi da je bio asfaltiran još od 2011. godine.

30. Svjedok ZT koji je od 2022. godine, zaposlenik tuženika, a od 2006. godine je radio u Poduzeću za ceste u [adresa], nakon što mu je predočena s lista kopija katastarskog plana, očitovao se da sporni dio nekretnine čini asfaltirani dio ceste u ulici M. J. Zagorke, te da mu je poznato da se radi o tzv. slijepom dijelu ceste i nije mu bilo poznato kada je taj sporni dio ceste asfaltiran, no bio je siguran da je još od 2006. godine bio asfaltiran.

31. Svjedokinja MT, koja je u mirovini od 2021. godine, a za radnog vijeka je bila zaposlenica tuženika od 1994. godine i nije radila na poslovima održavanja i upravljanja cestom, već je radila na poslovima investicija i gradnje cesta, navela je da je sporna nekretnina vidljiva na izvodu iz katastarskog plana na listu 108 spisa, kao čestica broj 921/2, na terenu samo djelomično asfaltirana cesta u naravi, djelomično kolni ulaz, a djelomično zelena površina i sigurna je da je bar od 1994. godine, na tom dijelu bio dio asfaltirane ceste, no ne zna kada je točno taj asfalt bio tamo postavljen.

32. Svjedok AT, koji je inače u mirovini od kraja 2017. godine, a bio je zaposlenik tuženika od 1994. godine ili 1995. godine, uz radne zadatke na održavanju cesta i upravljanju cesta, naveo je da se na spornom dijelu nekretnine nalazi slijepi dio ulice, no nije se mogao precizno očitovati o tome što se na tom spornom dijelu sve nalazi u širini i dužini.

33. Kada se utvrđenje geodetskog vještaka VT sa predmetnog uviđaja i vještačkog nalaza datiranog sa 25. svibnjem 2024. godine (list 167), dovede u vezu sa iskazima navedenih saslušanih svjedoka, jasno je da je samo svjedokinja MT točno kazivala kada je navela da se na spornom dijelu nekretnine koja je nekada bila u zemljišnoknjižnom vlasništvu tužitelja, sada nalazi dio asfaltirane ceste, dio zelene površine, ali i dio betonskog kolnog ulaza, što je sve geodetski vještak izmjerio prilikom uviđaja i konkretizirao u svom pisanom nalazu i površinom pod betonom od 33,25m2, površinom pod asfaltom od 45,68 m2, ali i zelenom površinom od 11,07 m2, a što ukupno daje površinu od 90 m2, sa kakvom je bila u zemljišnu knjigu upisana predmetna nekretnina tužitelja broj 493/2.

34. Također, zbog zatečenog stanja na licu mjesta, prilikom održanog predmetnog uviđaja, a fotografije lica mjesta prileže nalazu i mišljenju građevinskog vještaka, odnosno osobnog sudačkog opažanja, nakon identifikacije predmetne nekretnine od strane geodetskog vještaka, sud utvrđuje da su i ostali saslušani svjedoci koji su govorili o tzv. "slijepom dijelu ceste" očitujući se o predmetnoj nekretnini u vezi koje tužitelji u ovoj parnici potražuju odštetu, bili u pravu jer predmetna nekretnina broj 493/2 u vlasništvu tužitelja, prije nego li im je oduzeta ili prije nego li je promijenjen njezin oblik, kultura i površina i prije nego li je uopće bila upisana u zemljišnu knjigu kao dio novoformirane zemljišne čestice, prema svojem položaju i lokaciji na kojoj se nalazila nikada nije bila, niti je mogla biti javna prometnica u smislu da se tim dijelom ceste nesmetano kreću razna vozila trećih osoba, kao na bilo kojoj drugoj javnoj prometnici, s ciljem da dođu od jedne do druge točke, nego je služila samo i jedino za prolaz do kućnih mjesta – ulaza u dvorišta fizičkih osoba, koje sada koriste članovi obitelji tužitelja i ET, odnosno obitelj ŠT ili koju su ranije koristili članovi obitelji U i UT, a ujedno i da se od garaža ili sa čestica na kojima su imali i sada imaju kuće članovi navedenih obitelji, sa svojim osobnim vozilima upute na cestu u smjeru neke prave javne prometnice, koja to jest po svojoj praktičnoj primjeni i svrsi, a kojom se baš svatko može koristi s ciljem da dođe s jedne na drugu lokaciju. Ta sporna nekretnina je pored toga, sasvim očito služila da gosti navedenih obitelji preko te sporne nekretnine dođu do čestica na kojima su imali svoje kuće, navedeni članovi obitelji, koje su išli posjećivati.

35. Tužitelji saslušani u svojstvu stranke su također naveli da je BTJ uz spornu nekretninu broj 493/2, kupio od UT i kuću i u to vrijeme nije postojala nikakva ograda između čestice na kojoj se nalazila ta kupljena kuća i sporne nekretnine, a kasnije je tužitelj napravio novu kuću na tom zemljištu na kojem se nalazila stara kuća i u kojoj kući i sada živi sa suprugom. I tužitelji su svojim iskazima potvrdili da je sporni dio nekretnine u vezi kojeg potražuju odštetu u vrijeme navedene kupnje nekretnine od strane BTJ, bio u naravi slijepi dio asfaltirane ceste, omeđen sa strane zelenom površinom i predstavljao je prostor koji su koristili samo najbliži susjedi i tužitelji za dolazak do svojih nekretnina i za odlazak sa svojih nekretnina i uključivanje motornim vozilom na prometnicu.

36. MTJ je naveo da je rekao susjedima nakon što je kupio i platio UT kupoprodajnu cijenu za predmetnu nekretninu, da će ponuditi Gradu Bjelovar da ju otkupi od njega, kao vlasnika tog zemljišta, a što je i učinio tijekom 2005. godine ili nešto kasnije, no istakao je kao njegovu ponudu nije prihvatio tuženik. Naveo je i da nije nikada financijski obeštećen zbog toga što je ostao bez spornog zemljišta kojeg je kupio, te da je angažirao odvjetnika za zastupanje, kada je saznao da se preko katastra provode radnje u vezi formiranja čestice na tom zemljištu, odnosu u vrijeme kada je saznao da se vrše radnje u vezi upisa u zemljišnu knjigu, te čestice kao nerazvrstane ceste. Kako nije uspio niti posredstvom odvjetnika u postupku podnošenja žalbe protiv rješenja o zemljišnoknjižnom upisu, a ostao je bez svog zemljišta, odlučio je pokrenuti predmetni parnični postupak.

37. Prema tome, kada se rezimiraju navedena utvrđenja, sasvim je po uvjerenju suda jasno da sporni dio nekretnine, nije bio nekakva javna prometnica u vrijeme kada ga je kupio tužitelj od UT, pa nije bilo zbog toga niti zapreke na strani tužitelja tijekom 1999. godine, za kupnju tog zemljišta koje je u vrijeme kupnje bilo upisano u zemljišnoj knjizi kao vrt, a faktički se radilo o površini koja je mjestimično bila pod asfaltom, mjestimično je predstavljala zelenu površinu, a mjestimično je bila betonirana i predstavljala je u većem obujmu tzv. slijepi dio – završni dio ceste (ali i manji dio zelene površine) preko kojeg se dolazilo do obližnje tri kuće ispred i s lijeve i desne strane, gledajući u smjeru završetka ceste.

38. Također, činjenica jest da je unatoč plaćanju kupoprodajne cijene za sve nekretnine koje su bile navedene u kupoprodajnom ugovoru, sklopljenom od strane tužitelja i UT dana 30. studenog 1999. godine, tužitelj MTJ, koji je suvlasnički dio na toj predmetnoj nekretnini koja se nekada vodila u zemljišnoj knjizi pod brojem 493/2 sa površinom od 90 m2, kasnije darovao tužiteljici i supruzi u ½ dijela, zajedno sa svojom suprugom, ostao bez tog svog zemljišta, a vlasništvo nad tom nekretninom im je oduzeto postupanjem tuženika, bez ikakve novčane naknade i bez bilo kakve suglasnosti tužitelja, da bi ta njihova nekretnina postala dio novoformirane čestice u vlasništvu tuženika, čime je tužiteljima po uvjerenju ovoga suda, svakako počinjena imovinska šteta. Naime, iako je tuženik podneskom od 02. studenog 2022. godine, pokušao uvjeriti sud da je cesta izgrađena bez ikakvog rješavanja, vlasničkopravnih odnosa, ali "uz pristanak vlasnika koji se odrekao zemljišta u svrhu puta kako bi dobio građevinsku dozvolu", te tvrdnje tuženik nije dokazao niti personalnim, niti materijalnim dokazima, niti se uopće potrudio u ovoj parnici dokazati te iznesene činjenice, pa niti navesti koji se to vlasnik predmetnog spornog zemljišta, doista odrekao svog zemljišta i na koji to konkretno način.

39. Tužitelji u ovoj parnici, kao prijašnji vlasnici sporne nekretnine, potražuju naknadu štete za oduzeto im zemljište u svrhu stvaranja novoformirane čestice koja je sada u vlasništvu tuženika, a njihov zahtjev je po uvjerenju suda, pravno osnovan i u smislu čl. 33. ZV, ali i u smislu općih odredaba Zakona o obveznim odnosima, koji reguliraju pitanje štete i naknade štete jer je sasvim jasno da su tužitelji pretrpjeli imovinsku štetu, zbog oduzetog im zemljišta, i to u vidu umanjenja njihove imovine.

40. Starim, ranije važećim, Zakonom o građevinskom zemljištu (N.N.br. 54/80 i dr.) i to čl. 37.st.1. i 2., bilo je propisano da vlasniku građevinskog zemljišta u privatnom vlasništvu koje je postalo društveno vlasništvo, pripada pravična naknada određena u postupku propisanom Zakonom o eksproprijaciji, a koja ne može biti niža od tržišne cijene takvog zemljišta (što je bilo od bitnog značaja za donošenje odluke o visini tužbenog zahtjeva), te da novčanu naknadu prijašnjem vlasniku isplaćuje općina koja u postupku ima položaj stranke, pa je u ovom slučaju i o pravu tužitelja na naknadu za predmetnu oduzetu nekretninu broj 493/2, nakon što je ista postala, kao dio novoformirane čestice, vlasništvo tuženika u vrijeme kada je ta novoformirana nekretnina bila namijenjena za potrebe navedene ulice M. J. Zagorke, valjalo odlučiti u zakonom propisanom upravnom postupku, koji očito nije proveden (to između stranaka nije niti sporno).

41. Činjenica da su stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prestale važiti odredbe navedenog Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno da je prestao važiti taj Zakon, ali i da je u ovom slučaju proveden opisani postupak formiranja novonastale čestice spajanjem i predmetne nekretnine broj 493/2, sukladno važećem ZC (Zakonu o cestama), nije od značaja u kontekstu prava koje pripada tužiteljima na isplatu novčane naknade za oduzeto im zemljište, obzirom da im novčana naknada nije bila niti isplaćena, ali i da nije niti bio proveden nekakav postupak pred nadležnim upravnim tijelom, tijekom kojeg bi se takva naknada odredila i isplatila vlasnicima oduzetog zemljišta, a zbog samog položaja tog zemljišta koje je razvidno i na istaknutom fotografijama građevinskog vještaka, sačinjenim prilikom predmetnog uviđaja, sasvim je jasno i logično da se radilo o građevinskom zemljištu, što uostalom proizlazi iz nalaza građevinskog vještaka.

42. Tuženik tijekom ove parnice nije na određen način niti tvrdio da bi upravo oba predmetna tužitelja dali pristanak da predmetna nekretnina, koju je MTJ, stekao od ranije zemljišnoknjižne vlasnice na temelju kupoprodaje u vrijeme dok je ta čestica bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vrt u naravi, služi za potrebe ceste ili da bi na to pristala primjerice, ranija vlasnica UT (niti je tuženik tako nešto dokazao u ovoj parnici), već je samo paušalno naveo u podnesku od 02. studenog 2022. godine, da se raniji vlasnik odrekao zemljišta u svrhu izgradnje pristupnog puta, kako bi dobio građevinsku dozvolu, a tu iznesenu činjenicu i o osobi ranijeg vlasnika (tko je to uopće bio, dakle o kome se radilo) i o nekakvom odricanju prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, tuženik nije ni na koji način dokazao, niti se potrudio dokazati u ovoj parnici.

43. U drugu ruku iz iskaza tužitelja, jasno proizlazi da se nisu odrekli svog vlasništva na predmetnoj nekretnini, te da je čak ZTJ pokušao tuženiku prodati to zemljište, ali bez uspjeha, ali i da je suprug od gospođe UT (vlasnice i prodavateljice čestice broj 493/2, sukladno ugovoru od 30. studenog 1999. godine), bio osoba koja nije dopuštala da se na njegovom zemljištu gradi bilo kakva cesta, premda u ovoj parnici nije niti utvrđeno kada je točno – koje godine uopće - taj slijepi dio ceste na predmetnoj nekretnini broj 493/2 bio izgrađen, odnosno da li za života muža UT ili poslije njegove smrti. Naime, tuženik nije dokazao niti tu činjenicu.

44. Prema tome, iako iz materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu proizlazi da je odluka o upisu prava vlasništva na ime tuženika na novoformiranoj nekretnini, sastavni dio koje novoformirane nekretnine je i predmetna sporna bivša nekretnina tužitelja broj 493/2, donesena u zakonom propisanom postupku, te da su tužitelji bezuspješno pokušali pobijati rješenje zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda, pokrenuvši potom ovu parnicu za naknadu štete, tuženik tijekom ove parnice nije dokazao niti da bi tužitelji pristali da se njihova sporna čestica broj 493/2 koristi kao javna površina bez plaćanja ikakve naknade za faktički oduzeto ili izvlašteno zemljište tužitelja, premda je ta sporna nekretnina tužitelja prešla u vlasništvo tuženika. Imajući u vidu da se sada radi o novoformiranoj čestici koja je javna površina u vlasništvu tuženika, zbog čega nije niti moguće naturalno vraćanje sporne nekretnine tužiteljima (dakle, stvarnopravni zahtjev), a tuženik nije izvršio tužiteljima isplatu novčane naknade za oduzeto zemljište u skladu sa važećim pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj u vrijeme prijenosa prava vlasništva na ime tuženika, na navedenom zemljištu, te da je na taj način tuženik stekao korist ili se obogatio, na ovaj pravni odnos stranaka se može primijeniti pravni institut stjecanja bez osnove, propisan čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. U smislu te odredbe tužitelji imaju pravo da im tuženik nadoknadi vrijednost ostvarene koristi, koja se odnosi na vrijednost navedenog građevinskog zemljišta koje je oduzeto tužiteljima i to prema cijenama u vrijeme donošenja ove odluke.

45. Sama vrijednost oduzetog zemljišta tužiteljima je u ovoj parnici utvrđena građevinskim vještačenjem, po vještaku HT, pri čemu iz njegovog nalaza i mišljenja (list 181-201), kojem nije prigovarala baš niti jedna stranka i koji je stoga prihvaćen kao stručan i objektivan, jasno proizlazi da sporno zemljište vrijedi 5.850,00 Eura.

46. Imajući u vidu da su tužitelji nakon izvedenog dokaza građevinskim vještačenjem, uskladili visinu svog novčanog potraživanja sa procjenom vještaka HT, čime su preinačili tužbu povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, a koja preinaka tužbe je prihvaćena na zadnjem ročištu za glavnu raspravu, valjalo je obvezati tuženika da svakome od tužitelja isplati polovicu navedenog iznosa ili svote od 2.925,00 Eura, zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja ove odluke jer do dana donošenja ove odluke nije bilo niti razvidno niti o kakvom se točno novčanom iznosu štete radilo na strani tužitelja u konkretnom slučaju, pa je ta imovinska šteta imala karakter, nenovčane imovinske štete. Shodno tome, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi zatezne kamate na dosuđeni iznos, počevši od dana podnošenja predmetne tužbe, do dana donošenje ove odluke.

47. Zbog toga je odlučeno kao u izreci ove odluke. Valja naglasiti da u vezi predmetne odluke o dopuštenosti ili prihvaćanju preinake tužbe od strane tužitelja (o čemu je odlučeno na raspravi održanoj dana 18. prosinca 2024. godine), sud nije donosio posebnu odluku u pisanoj formi (iako je na navedenoj raspravi naveo da će to učiniti, no sud inače nije bio vezan takvom odlukom koja se odnosi na naknadno dostavljanje pisanog otpravka odluke o dopuštenosti preinake tužbe, odvjetnicima stranaka) koju bi obrazlagao jer protiv te procesne odluke, uostalom, nije niti dopuštena posebna žalba, a ista se može pobijati samo prilikom podnošenja žalbe, protiv ove presude.

48. Odluka o prihvaćanju preinake tužbe, neovisno o tome što se tuženik protivio toj preinaci na zadnjoj raspravi je bila donesena jer je to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka i stoga, što tužitelji do dostavljanja u spis pisanog nalaza i mišljenja građevinskog vještaka HT, kao laici i nestručne osobe, nisu mogli niti znati kolika je tržišna vrijednost oduzetog im zemljišta, a tuženik je uostalom tijekom ove parnice osporavao i visinu tužbenog zahtjeva. Da je kojim slučajem tuženik izjavio da ne osporava visinu predmetne novčane tražbine tužitelja, te da osporava samo pravnu osnovu, ovaj sud ne bi u tom slučaju niti utvrđivao po građevinskom vještaku tržišnu vrijednost spornog oduzetog zemljišta, pa bi se tužiteljima dosudio početno zatraženi iznos, no kako je tuženik izričito osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, sud je morao izvesti dokaz vještačenjem u vezi te sporne činjenice i vještačenjem je utvrđena tržišna vrijednost oduzetog zemljišta sa 5.850,00 Eura, što jasno upućuje na zaključak da svakom tužitelju pripada upravo polovica te svote, na koji način su tužitelji i uskladili svoj konačni novčani zahtjev u ovome predmetu.

49. Sud smatra da tijekom ove parnice, tuženik nije niti dokazao da bi na neki konkretan način održavao spornu nekretninu, posebice u njezinoj cijeloj površini, a koja nekretnina je bila u suvlasništvu tužitelja u trenutku otpisa ili poništenja iz zemljišne knjige i formiranja druge čestice, pa da bi eventualno ta okolnost održavanja spornog zemljišta u cijeloj njegovoj površini bila od značaja za ishod ove parnice.

49. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1. ZPP.

50. Naime, tuženik koji je izgubio ovu parnicu je dužan tužiteljima nadoknaditi sve opravdane parnične troškove, a visina opravdanih troškova tužiteljima je odmjerena prema vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja, primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife. Pri tome je sud korigirao troškovnik odvjetnika tužitelja jer su tužitelji svojim površnim pristupom prilikom sastavljanja tužbe u smislu iznošenja svih potrebnih i bitnih činjenica i dostave svih potrebnih materijalnih dokaza, sami propustili pravovremeno iznijeti sve bitne činjenice i dostaviti potrebne materijalne dokaze, a što je prouzročilo da to čine u više navrata tijekom prethodnog postupka i da zbog toga sastavljaju više podnesaka, nego li je to objektivno bilo potrebno.

51. Tužiteljima je za sastav tužbe priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska kojim su se očitovali o tuženikovom odgovoru na tužbu, datiranom sa 24. kolovozom 2022. godine (list 32-34), priznat im je iznos od 200,00 Eura, a za sastav podneska od 03. rujna 2024. godine (kojim su se očitovali o pisanom nalazu vještaka i istakli konačni novčani zahtjev), im je također priznat iznos od 200,00 Eura. Nadalje, tužiteljima je za zastupanja na održanim ročištima i uviđaju, posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, dana 17. listopada 2022. godine, 25. rujna 2023. godine, 12. prosinca 2023. godine, 15. svibnja 2024. godine (kada je održan uviđaj na licu mjesta), te 18. prosinca 2024. godine, priznat ukupan iznos od 1.000,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje.

52. Matematički su navedeni opravdani troškovi utvrđeni u ukupnom iznosu od 1.600,00 Eura, na koju svotu je tužiteljima priznat zatraženi i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 400,00 Eura, a priznat im je i ukupan iznos s kojim su financirali troškove izlaska sudske komisije na uviđaj i troškove geodetskog i građevinskog vještačenja u vidu ukupne svote od 894,53 Eura, koji trošak je također bio opravdan.

53. Napokon, kako su tužitelji posredstvom odvjetnika u vezi sudske pristojbe na tužbu i presudu potraživali iznos od 206,56 Eura ukupno, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva je tužiteljima i dosuđen taj iznos, neovisno o tome što je ukupna sudska pristojna na tužbu i presudu veća od te svote jer sud ne može dosuditi tužiteljima veći iznos nego su li ga i sami zatražili po osnovu tih pristojbi.

54. Tužiteljima je stoga dosuđena naknada opravdanih troškova u ukupnom iznosu od 3.101,09 Eura, dok je preko te svote do zatražene odbijen kao neosnovan preostali zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška, time da ova odluka o trošku ne sadrži odluku o zahtjevu tužitelja u vezi naknade troška zbog zastupanja tužitelja na ročištu za objavu presude i pripadajućeg poreza na taj trošak jer je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade ove odluke, hoće li odvjetnik tužitelja, uopće pristupiti na ročište na kojem će se objaviti predmetna presuda, te će se naknadno odlučiti i o tom zahtjevu tužitelja, nakon održavanja tog ročišta, ako bude ispunjen zakonski uvjet da se tom zahtjevu udovolji.

55. Tužitelji su mogli još u tužbi, ali i u podnesku kojim su dostavili pisano očitovanje na tuženikov odgovor na tužbu iznijeti sve bitne činjenice za ovu parnicu i predložiti sve potrebne personalne dokaze, ali i dostaviti sudu sve potrebne materijalne dokaze, a ne to činiti tijekom postupka u formi podnesaka od 02. prosinca 2022. godine, 02. kolovoza 2023. godine, te 29. rujna 2023. godine, čime su samo povećavali troškove ovog postupka, sastavljanjem ukupno navedena tri podnesaka, pa ti troškovi za sastavljanjem tih triju podnesaka u smislu čl. 155. ZPP, nisu ocijenjeni potrebnim za ovu parnicu, niti ih je tuženik dužan nadoknaditi tužiteljima jer se radi o troškovima koji su nastali krivnjom tužitelja.

U Bjelovaru, 19. veljače 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, počevši od dana 20. veljače 2025. godine, a putem ovoga suda.