REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-2975/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužiteljice SĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. (OIB: 52508873833), Split, Domovinskog rata 61, koju zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon 4. veljače 2025. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužiteljice ZĆ, odvjetničke vježbenice, te zamjenice punomoćnika tuženika SĆE, odvjetničke vježbenice, 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 49652/06, sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 24. kolovoza 2006., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.”

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. (OIB: 52508873833), Split, Domovinskog rata 61, platiti tužiteljici SĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], iznos od 241,63 EUR, sa zateznim kamatama od 26. kolovoza 2006. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.204,64 eur, sa zateznim kamatama od 19. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi u tužbi da je 24. kolovoza 2006. s prednikom tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 49652/06 (dalje: Ugovor), kojim Ugovorom je prednik tuženika odobrio i isplatio kredit tužiteljici u iznosu od 19.735,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate.

Navodi da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu prednik tuženika obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % iznosa kredita, bez da mu je prethodno, a ni naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 2,00 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

Tužiteljica smatra da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i na taj način tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj odredbi ugovora se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo. Smatra da je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku- trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava.

Navodi i da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan, te da je prednik tuženika odobrio tužiteljici jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada po stavu tužiteljice ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke.

Tužiteljica navodi da je prednik tuženika prilikom isplate kredita 25.08.2006. naplatio tužiteljici naknadu u iznosu od 1.820,54 kn što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 394,70 CHF (2,00 % od iznosa kredita), obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan 25.08.2006. koji je za 1 CHF iznosio 4,612464 kn, kao i da obračunato po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn ili 241,63 eur.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi tužiteljica traži utvrditi ništetnost odredbe sadržane u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora te naložiti tuženiku da joj vrati naplaćenu jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva za kredit u iznosu od 241,63 EUR sa zateznim kamatama od 26. kolovoza 2006. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava navode tužbe i tužbeni zahtjev. Osporava aktivnu legitimaciju navodeći da tužiteljica nije dostavila dokaz o tome tko je plaćao anuitete po predmetnom ugovoru, kao i da tužiteljica nije potrošač i da nije dokazala da je platila naknadu obrade kreditnog zahtjeva, te da ugovorna odredba o obvezi plaćanja naknade nije ništetna, jer da je jasna, lako razumljiva i uočljiva. Tuženik Ističe i prigovor zastare potraživanja.

Predlaže odbiti tužbene zahtjeve uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 49652/06 (list 9-11 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor br 49652/06 (list 12-14 spisa), izvod s Internetske stranice HNB (list 33-35 spisa) te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja (list 94-96 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora su tužbeni zahtjevi korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu zahtjeva za kredit, te zahtjev za vraćanje te naknade tužiteljici.

6. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužiteljice u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 49652/06 od 24. kolovoza 2006. (dalje: Ugovor), za iznos kunske protuvrijednosti kredita 19.735,00 CHF po srednjem tečaju tuženika, da je ugovor o kreditu sastavio tuženik.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. je li tužiteljica platila tuženiku naknadu za obradu zahtjeva za kredit i u kojoj visini, je li odredba čl. 5. Ugovora ništetna, te pripada li tužiteljici pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini. Sporna je zastara predmetne tražbine kao i zatraženi tijek zatezne kamate.

8. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP), važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Navedena zakonska odredba čl. 81. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

12. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

13. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

14. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Konačno, čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Tužiteljica, koja je po zanimanju medicinska sestra, iskazala je da joj je predmetni kredit bio potreban za adaptaciju kupaonice, da nije bila klijent banke tuženika i da je radi uvjeta kreditiranja obilazila nekoliko banaka da utvrdi gdje bi joj bili najpovoljniji uvjeti za kredit.

Iskazala je da je tada bila samohrana majka i da je već imala kredit u CHF kojim je kupila stan koji je trebao adaptaciju i bilo joj je jako važno da svojim primanjima može podmirivati kreditne obveze, pa joj je tako i službenica banke rekla da s obzirom na njezine financijske mogućnosti može dobiti kredit jedino u švicarskim francima.

Prije sklapanja Ugovora sa službenicom banke je razgovarala o tome da će kredit biti s promjenjivom kamatnom stopom, ali da joj ulazna naknada, odnosno troškovi obrade kredita, nisu spomenuti. Kada je nakon nekoliko dana pozvana u banku jer da joj je odobren kredit, tada je prvi put vidjela ugovor i primijetila je da je u njega unesen i trošak ulazne naknade odnosno obrade kredita, dva posto iznosa kredita. Na pitanje službenici što to znači, odgovorila joj je da su to troškovi koje su oni imali za obradu njezinog kreditnog zahtjeva, a kad je službenici rekla da nema mogućnosti još i to platiti, odgovorila je tužiteljici da to ne plaća posebno već će joj to biti uskraćeno od odobrenog iznosa kredita. Tužiteljica je nadalje iskazala da u toj situaciji nije imala mogućnost odbiti takav ugovor već je isti uzela i odnijela ga javnom bilježniku na potvrdu.

Službenicu nije pitala u čemu se točno sastoje troškovi obrade kreditnog zahtjeva niti joj je ona bilo što posebno objasnila, a troškovi obrade zahtjeva su naplaćeni na način da joj je za iznos u tom postotku, isplaćen manji iznos odobrenog kredita.

Tužiteljica je iskazala da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na njezino ime formalno bilo otvoreno trgovačko društvo koje se bavilo prodajom tekstila a zapravo je to bio posao koji je obavljala njezina majka, a ona je u to vrijeme bila zaposlena kao medicinska sestra u KB Sestre Milosrdnice gdje je radila 23 godine, a unatrag tri godine je medicinska sestra u Zatvoru u Remetincu.

Prvi kredit u CHF uzela je za kupnju stana koji joj je bio potreban za život a predmetni kredit kod prednika tuženika uzela je za adaptaciju tog stana, koji je isključivo koristila za stanovanje, a kada više sve te troškove nije mogla podmirivati, odselila se, a u stanu je ostao živjeti njezin sin i moja majka s time da je stan i danas u njezinom vlasništvu.

U vrijeme kada je na svoje ime imala registrirano trgovačko društvo za poslove koje je obavljala njezina majka, ona je sa njom živjela u tom stanu, a zapravo je sa njom stalno živjela i pomagala joj oko djeteta i troškova. Njezina majka ima završenu samo osnovnu školu pa je iz tog razloga tužiteljica na sebe registrirala to društvo, a inače je majka uvozila taj tekstil i prodavala ga i tužiteljica u to nije bila uključena.

17. Budući da iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika i da je sa sadržajem Ugovora tužiteljica bila upoznata neposredno prije potpisivanja istog, to obveza plaćanja tako ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % iznosa kredita u članku 5. Ugovora o kreditu očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. S obzirom da tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP, već je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, to odredba članka 5. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. ZZP koja odredba Ugovora je prema odredbi članku 87. stavak 1. ZZP ništetna.

19. Pritom valja istaknuti i da nije od utjecaja to što je prije potpisivanja Ugovora tužiteljici bilo poznato da je ugovorena predmetna naknada, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku i tužiteljici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, ali nije bila upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknade, tako da predmetna naknada u ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

20. Također valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao i da se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava, a da za prihvaćanje sporne ugovorne obveze sklapanjem Ugovora u tim okolnostima, navedena načela nisu poštivana.

21. Iz prometne kartice po predmetnom kreditu broj 49652/06 tužiteljice proizlazi da je kredit u iznosu od 19.735,00 CHF isplaćen 25. kolovoza 2006., nakon što joj je istog dana uskraćena "provizija" od 394,70 CHF, što predstavlja upravo 2,00 % od tog iznosa ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 5. Ugovora.

22. S obzirom da je u čl. 5. Ugovora određeno da će se odmah po potpisu Ugovora naplatiti jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,00 % i da iznos od 394,70 CHF, naplaćen prije isplate kredita, upravo odgovara tom postotku od odobrenog kredita, to je ustegnutim iznosom od 394,70 CHF koji prema tečaju za CHF na dan ustege 1CHF=4.612464 kn iznosi 1.820,54 kn, a prema fiksnom tečaju za eur iznosi 241,63 eur, koji je tuženik nedvojbeno naplatio tužiteljici s osnove naknade za obradu zahtjeva za kredit.

23. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08,125/11, 78/15, 29/18 i 126/21-dalje: ZOO), osnovan je i zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati trošak zahtjeva za obradu kredita u iznosu od 241,63 eur, koji iznos je tuženik naplatio 25. kolovoza 2006. na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj, pa osnovano na taj iznos tužiteljica zahtijeva i zatezne kamate koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO od 26. kolovoza 2006. do isplate.

24. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. 1. Za ishod ovog postupka neodlučna je tuženikova tvrdnja da tužiteljica nije dokazala da je plaćala anuitete otplate kredita, kao i činjenica da je tužiteljica imala formalno registrirano trgovačko društvo na svoje ime na temelju kojeg je trgovačku djelatnost obavljala njezina majka, jer iz iskaza proizlazi da je tužiteljica cijeli svoj radni staž obavljala posao medicinske sestre u zdravstvenim ustanovama, kako to proizlazi iz njezinog iskaza koji je sud prihvatio kao uvjerljiv,, detaljan i istinit, a tuženik na tu okolnost nije predložio protudokaze.

25. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita, utvrđena ovom odlukom, prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl.187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), to zastarni rok još nije počeo teći i tuženikov prigovor zastare utužene tražbine je neosnovan.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

27. U odnosu na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi 1.568,86 eur, kojoj je tuženik prigovarao, ali sud nije smatrao potrebnim provjeravati točnost te naznačene vrijednosti predmeta spora, valja istaknuti da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi s više zahtjeva, nenovčanom i novčanom tužbenom zahtjevu koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa se sukladno odredbi čl. 37. st. 1. i čl. 40. st. 2. ZPP vrijednost predmet spora određuje prema zbroju vrijednosti zahtjeva (1.327,23 eur + 241,63 eur = 1.568,86 eur).

28. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 100 bodova, za pristup na dva ročišta 26.11.2024. i 04.02.2025. prema Tbr. 9/1 100 bodova za svako, za sastav podneska od 15.10.2024. prema Tbr. 8/1 100 bodova, za pristup na ročište za objavu presude prema Tbr. 9/3 50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 900,00 eur, uvećano za 25% PDV 225,00 eur, čemu valja pribrojiti trošak sudskih pristojbi na tužbu 26,55 eur i na presudu u iznosu od 53,09 eur, te je tako odmjeren trošak tužiteljici u ukupnom iznosu od 1.204,64 eur.

29. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 19. veljače 2025.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika