REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-120/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 koga zastupa Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 5. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Velimira Galić, odvjetnika iz Požege, a nenazočnosti punomoćnika tuženika i presude objavljene 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 4. stavak 1., 2. i 3. te članka 3. točka 3. Ugovora o namjenskom kreditu broj 5140030250-6970019039/2007 od dana 8. svibnja 2007. godine koji je tužitelj IF, [adresa] zaključio sa tuženikom Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 koje glase:

Članak 3. točka 3. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama, obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. IV. Promjenjivost kamatne stope Članak 4. Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim na ovom ugovoru. Korisniku kredita je uručena otplatna tablica i upoznat je s efektivnom kamatnom stopom.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju ŠFL, [adresa] isplatiti iznos od 633,53 EUR po osnovi razlike pretplaćenih kamata sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine prema stopi iz članka 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila rije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate za iznos od 7,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 06. rujna 2007., za iznos od 8,11 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 05. listopada 2007., za iznos od 7,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. studenog 2007., za iznos od 8,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. prosinca 2007., za iznos od 7,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. siječnja 2008., za iznos od 7,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. veljače 2008., za iznos od 7,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. ožujka 2008., za iznos od 7,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. travnja 2008., za iznos od 7,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. svibnja 2008., za iznos od 7,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 06. lipnja 2008., za iznos od 7,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2008., za iznos od 7,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2008., za iznos od 7,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2008., za iznos od 7,57 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2008., za iznos od 7,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2008., za iznos od 11,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2009., za iznos od 11,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2009., za iznos od 10,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2009., za iznos od 11,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2009., za iznos od 11,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2009., za iznos od 16,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2009., za iznos od 12,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2009., za iznos od 12,79 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2009., za iznos od 12,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2009., za iznos od 12,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2009., za iznos od 12,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2009., za iznos od 12,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2009., za iznos od 12,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2010., za iznos od 12,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2010., za iznos od 11,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2010., za iznos od 12,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2010., za iznos od 11,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2010., za iznos od 11,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2010., za iznos od 11,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2010., za iznos od 11,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2010., za iznos od 11,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2010., za iznos od 11,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2010., za iznos od 11,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2010., za iznos od 10,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2010., za iznos od 9,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2011., za iznos od 9,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2011., za iznos od 8,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2011., za iznos od 9,47 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2011., za iznos od 9,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2011., za iznos od 9,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2011., za iznos od 8,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2011., za iznos od 9,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2011., za iznos od 9,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2011., za iznos od 8,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2011., za iznos od 6,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2011., za iznos od 5,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2011., za iznos od 6,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2012., za iznos od 5,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2012., za iznos od 5,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2012., za iznos od 5,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2012., za iznos od 5,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2012., za iznos od 5,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2012., za iznos od 5,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2012., za iznos od 5,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2012., za iznos od 5,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2012., za iznos od 5,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2012., za iznos od 5,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2012., za iznos od 5,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2012., za iznos od 5,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2013., za iznos od 5,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2013., za iznos od 4,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2013., za iznos od 4,92 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2013., za iznos od 4,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2013., za iznos od 4,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2013., za iznos od 4,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2013., za iznos od 4,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2013., za iznos od 4,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2013., za iznos od 4,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2013., za iznos od 4,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2013., za iznos od 4,13 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2013. i za iznos od 4,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2014.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju IF, [adresa] isplati iznos od 543,55 EUR po osnovi razlike valute za koju je vezana glavnica švicarski franak, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni pretplaćeni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanih za pet postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. prema stopi iz članka 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pa do isplate za iznos od 31,83 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2015., za iznos od 66,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2015., za iznos od 63,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2015., za iznos od 65,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2015., za iznos od 63,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2015., za iznos od 66,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2015., za iznos od 65,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2015., za iznos od 62,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2015. i za iznos od 58,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2015.

te naknadi parnični trošak tužitelju sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. IV Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877 da tužitelju ŠF, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.755,20 eura sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj IF podnio je tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a tužba je kod suda zaprimljena 6. lipnja 2019. U tužbi navodi da je tužitelj s tuženikom dana 8. svibnja 2007. zaključio ugovor o kreditu, a na osnovu tog ugovora tužitelj je ishodio kredit od 16.499,98 CHF na rok otplate od 10 godina. Tužitelj je s tuženikom sačinio konverziju kredita iz CHF u EUR. U članku 4. stavak 1. navedenog ugovora kamata je ugovorena na način da je kamatna stopa promjenjiva uz određenu valutnu klauzulu. U stavku 2. istog članka ugovoreno je da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključenja aneksa ugovora što stranke potvrđuju svojim potpisom. Na temelju navedene odredbe tuženik je jednostranom odlukom povećao kamatnu stopu i u više navrata tokom trajanja ugovora o kreditu. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je da je takva ugovorna odredba ništetna. Tuženik je postupio suprotno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i umjesto da ugovori i parametre za promjenjivi i fiksni dio kamate te veličine je odredio jednostrano. Tužitelj je dokazao da je navedena odredba ništetna i da ne proizvodi pravne učinke te predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetna odredba članka 4. stavak 1., 2. i 3. ugovora o kreditu od 8. svibnja 2007. koji je tužitelj zaključio s tuženikom te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati novčane iznose čija će veličina biti određena nakon provedenog vještačenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Addiko bank d.d. je osporio i osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je naveo kako tužba nije razumljiva. Tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili aneks uz ugovor o kreditu kojim je kredit konvertiran, a sukladno prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik navodi da se ne može raspravljati o ništetnim odredbama ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz aneks ugovora o kreditu. Pored dopuštene valutne klauzule u EUR aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima. Tuženik je umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu i tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja aneksa ugovora o kreditu. Tuženik ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije budući da iz dostavljenog pregleda uplata ne proizlazi da je tužitelj izvršio sve uplate po predmetnom ugovoru o kreditu. Tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev tužbe odbije.

3. Tužitelj je dana 7. svibnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate. U toj tužbi tužitelj navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu 8. svibnja 2007. U članku 1. navedeno je da je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti od 16.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, a člankom 3. stavak 3. ugovoreno je vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Isto tako, navedeno je da je kredit konvertiran. Tužitelj traži tom tužbom da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 1. i 3. ugovora o kreditu kojeg je tuženik zaključio s tužiteljem 8. svibnja 2007. i da se naloži tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos čija će se visina utvrditi nakon što se provede knjigovodstveno vještačenje.

4. U odgovoru na tu tužbu tuženik Addiko bank d.d. je istaknuo prigovor dvostruke litispendencije. Nadalje, naveo je da tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik osporava potrošačko svojstvo ugovora o kreditu i nedostatak pravnog interesa tužitelja za ovaj postupak. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja tužitelja.

5. Tužitelj se u podnesku od 16. kolovoza 2023. očitovao na odgovor na tužbu tuženika i osporio sve navode iz odgovora na tužbu.

6. U podnesku od 18. rujna 2023. tuženik je naveo da prvenstveno ističe da tužitelj navedenim podneskom, kao niti tužbom, nije odredio tužbeni zahtjev u pogledu zahtjeva za isplatu (kondemnatorni zahtjev pod točkom 3. petita). Ponavlja se da tužitelj raspolaže svom potrebnom dokumentacijom vezanom za Ugovor o kreditu te da tužitelj nije dostavio nikakav dokaz sukladno kojem bi imao osnovu podnijeti stupnjevitu tužbu. Također se ističe da provođenje vještačenja radi postavljanja tužbenog zahtjeva nije dozvoljeno, već da je tužitelj obvezan na temelju dokumentacije koju posjeduje samostalno odrediti tužbeni zahtjev. Tužitelj u tužbi ističe da podnosi stupnjevitu tužbu, međutim tužba u konkretnoj pravnoj stvari ne ispunjava pretpostavke propisane člankom 186.b ZPP-a da bi se mogla podvesti pod odredbe propisane za primjenu instituta stupnjevite tužbe, a koji institut jedini predstavlja izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u samoj tužbi, stoga ova tužba nema potreban sadržaj za daljnje postupanje. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu, temeljem članka 109. ZPP, bez zadrške pozvati tužitelja da u određenom roku uredi (i odredi) tužbu, pod prijetnjom odbačaja. Nastavno na tvrdnje tužitelja glede primjenjivosti presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, tuženik ističe kako se one temelje na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkog ugovora o kreditu pa tako i na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003):

Članak 81. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. odlučeno je da, cit.: „za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.“ te da cit.: „osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su pretrpjeli pojedini potrošači.“ Obavijesti koje su banke davale pojedinim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu nisu bile predmet kolektivnog spora. U već citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske istaknuto je, cit.: „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.“ Proizlazi stoga da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka. I inače, u postupcima individualne sudske zaštite sud, s obzirom na prirodu robe ili usluge u vrijeme kad je ugovor sklopljen i sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i ostale odredbe ugovora utvrđuje jesu li u konkretnom slučaju u odnosu na spornu ugovoru odredbu i u odnosu na potrošača koji zahtijeva zaštitu ispunjene sve pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe. Stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja se u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Kolektivna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba koja se pokreće u javnom interesu radi sprječavanja korištenja ugovornih odredaba može imati samo dopunski karakter i može doprijeti da zaštita koja se ostvaruje pojedinačnim tužbama bude efikasnija, ali nikako ne može zamijeniti ili isključiti individualnu sudsku zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi. U postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa. U postupku individualne zaštite sud će kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe razmatrati s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja. S obzirom na navedeno, nije u pravu tužitelj kada tvrdi da se utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača neposredno primjenjuju u ovom parničnom postupku. Navedeni pravni stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023., cit.: „Protivan je, odredbi članka 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.“ „stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.“ Osim navedenog, iz izreke presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jasno proizlazi kako se utvrđenja glede ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli odnose isključivo na ugovore o kreditu koje je u razdoblju navedenom u toj presudi sklapala Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. i ne odnose se na ugovore koje je u tom razdoblju sklapala Slavonska banka d.d. Osijek koja je samostalni pravni subjekt. Tužitelj na više mjesta navodi kako je „konverzija ništetna“. Navedeni stav tužitelja u potpunosti je neutemeljen te suprotan jasnom shvaćanju Vrhovnog suda RH. Osim toga, sporazumom o konverziji je sklopljen na temelju (kogentnih) odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK). Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., cit.: “ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji, cit.: „bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Slijedom navedenog, jasno je da su navodi tužitelja o dosezima i općenito valjanosti konverzije u cijelosti promašeni i pravno neutemeljeni. Predlaže se da sud gore navedeno primi na znanje i shodno tome postupi.

7. Raspravnim rješenjem ovoga suda broj P-389/2023-36 od 27. studenog 2024. određeno je spajanje postupaka koji se između istih stranaka vode pod brojem P- 389/2023 i P-120/2023 te je odlučeno da će se postupak voditi pod brojem P- 120/2023.

8. U podnesku od 31. prosinca 2024. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev te je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe članka 4. stavak 1., 2. i 3. te članka 3. točka 3. Ugovora o namjenskom kreditu broj 5140030250-6970019039/2007 od dana 8. svibnja 2007. godine koji je tužitelj IF, [adresa] zaključio sa tuženikom Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 koje glase: Članak 3. točka 3. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama, obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. IV. Promjenjivost kamatne stope Članak 4. Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim na ovom ugovoru. Korisniku kredita je uručena otplatna tablica i upoznat je s efektivnom kamatnom stopom. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju ŠFL, [adresa] isplatiti iznos od 633,53 EUR po osnovi razlike pretplaćenih kamata sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine prema stopi iz članka 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila rije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate za iznos od 7,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 06. rujna 2007., za iznos od 8,11 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 05. listopada 2007., za iznos od 7,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. studenog 2007., za iznos od 8,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. prosinca 2007., za iznos od 7,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. siječnja 2008., za iznos od 7,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. veljače 2008., za iznos od 7,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. ožujka 2008., za iznos od 7,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. travnja 2008., za iznos od 7,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. svibnja 2008., za iznos od 7,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 06. lipnja 2008., za iznos od 7,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2008., za iznos od 7,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2008., za iznos od 7,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2008., za iznos od 7,57 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2008., za iznos od 7,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2008., za iznos od 11,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2009., za iznos od 11,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2009., za iznos od 10,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2009., za iznos od 11,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2009., za iznos od 11,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2009., za iznos od 16,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2009., za iznos od 12,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2009., za iznos od 12,79 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2009., za iznos od 12,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2009., za iznos od 12,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2009., za iznos od 12,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2009., za iznos od 12,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2009., za iznos od 12,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2010., za iznos od 12,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2010., za iznos od 11,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2010., za iznos od 12,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2010., za iznos od 11,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2010., za iznos od 11,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2010., za iznos od 11,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2010., za iznos od 11,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2010., za iznos od 11,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2010., za iznos od 11,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2010., za iznos od 11,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2010., za iznos od 10,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2010., za iznos od 9,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2011., za iznos od 9,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2011., za iznos od 8,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2011., za iznos od 9,47 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2011., za iznos od 9,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2011., za iznos od 9,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2011., za iznos od 8,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2011., za iznos od 9,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2011., za iznos od 9,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2011., za iznos od 8,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2011., za iznos od 6,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2011., za iznos od 5,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2011., za iznos od 6,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2012., za iznos od 5,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2012., za iznos od 5,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2012., za iznos od 5,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2012., za iznos od 5,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2012., za iznos od 5,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2012., za iznos od 5,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2012., za iznos od 5,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2012., za iznos od 5,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2012., za iznos od 5,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2012., za iznos od 5,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2012., za iznos od 5,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2012., za iznos od 5,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2013., za iznos od 5,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2013., za iznos od 4,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2013., za iznos od 4,92 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2013., za iznos od 4,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2013., za iznos od 4,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2013., za iznos od 4,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2013., za iznos od 4,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2013., za iznos od 4,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2013., za iznos od 4,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2013., za iznos od 4,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2013., za iznos od 4,13 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2013. i za iznos od 4,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2014. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju IF, [adresa] isplati iznos od 543,55 EUR po osnovi razlike valute za koju je vezana glavnica švicarski franak, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni pretplaćeni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanih za pet postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. prema stopi iz članka 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pa do isplate za iznos od 31,83 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2015., za iznos od 66,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2015., za iznos od 63,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2015., za iznos od 65,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2015., za iznos od 63,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2015., za iznos od 66,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2015., za iznos od 65,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2015., za iznos od 62,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2015. i za iznos od 58,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2015.

te naknadi parnični trošak tužitelju sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u aneks ugovora o kreditu od 25. veljače 2016., ugovor o nenamjenskom kreditu od 4. svibnja 2007., otplatni plan, popis uplata za namirenje obveza po kreditu, specifikaciju uplata s otplatnim planom, specifikaciju uplata, izračun konverzije, simulirani otplatni plan sa specifikacijom uplata, obavijest o provedenoj konverziji, obavijesti o promjenama kamatnih stopa s otplatnim planovima i pregledom prometa, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak od 27. kolovoza 2024., a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj IF.

10. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj IF kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditorom sklopio ugovor o namjenskom kreditu bez depozita dana 4. svibnja 2007. Pravni prednik tuženika odobrio je tužitelju stambeni kredit za adaptaciju kuće i zatvaranje dva kredita u iznosu od 16.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita ugovoren je na vrijeme od 10 godina. Člankom 3. ugovorena je kamata od 4,40% godišnje i vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Člankom 4. predmetnog ugovora ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu vezanu uz valutnu klauzulu.

11. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 26. veljače 2016. sklopili aneks uz ugovor o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

12. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

13.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

13.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

14. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

15. Tužitelj je tužbom podnesenom 6. lipnja 2019. i tužbom podnesenom 7. svibnja 2023. i specificiranim tužbenim zahtjevom iz podneska od 31. prosinca 2024. zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe članka 4. stavak 1., 2. i 3. te članka 3. točke 3. ugovora o namjenskom kreditu i isplatu i isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita i promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i zakonsku zateznu kamatu na svaki više plaćeni anuitet kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita.

16. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

12.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

17. Temeljem iskaza tužitelja kao i uvidom u ugovor o kreditu sud je utvrdio da se o odredbama ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nije posebno pregovaralo.

18. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

19. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a namjena kredita je bila za adaptaciju kuće i zatvaranje dva kredita. Člankom 2. prednik tuženika tužitelju je odobrio kredit od 16.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Člankom 3. točka 3. predmetnog ugovora tužitelj se obvezao kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja anuiteta dok su člankom 4. istog ugovora ugovorili promjenjivu kamatnu stopu koja je vezana uz određenu valutnu klauzulu.

20. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza samog tužitelja sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to sukladno odlukom kreditora kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

21. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

22. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

23. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

24. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

25. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

26. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

27. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

28. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

29. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

30. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

31. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

32. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

33. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužiteljici kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužiteljicu stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

34. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužiteljici pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

35. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

36. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

37. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

38. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

39. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. 40. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

41. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 17. svibnja 2006. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

42. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da su odredbe članka 4. i članka 3. točka 3. ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora dana 4. svibnja 2007. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i glavnica iz ugovora o kreditu vezana za valutu švicarski franak iako su bile uočljive i jasne nisu bile razumljive i prednik tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelj iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope valutne klauzule i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose.

43. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

44. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

45. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

46. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da su ništetne odredbi predmetnog ugovora o kreditu i to članak 4. stavak 1., 2. i 3. te članak 3. točka 3. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

47. Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu od 26. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i prednika tuženika Hypo-Adria-bank d.d. Zagreb temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 2. aneksa ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena glavnica iznos od 2.257,89 eura i da je preplata po predmetnom kreditu iznos od 17.700,54 kn.

48. Sud nalazi da je tuženik odnosno njegov pravni prednik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa ne nalazi da bi ta odredba dodatka ugovoru o kreditu bila ništetna te je tužiteljicu s dijelom tužbenom zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 3. dodatka ugovora o kreditu kao s neosnovanim odbio.

49. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita, kamate prema sklopljenom ugovoru o kreditu i kamata koje su se tijekom otplate kredita mijenjale kao i rate kredita obzirom na promjene tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Sandi Marinac.

50. Knjigovodstveni vještak Sanda Marinac u svom pisanom nalazu i mišljenju navela je da je dana 4. svibnja 2007. sklopljen ugovor o namjenskom kreditu bez depozita između pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. kao kreditora i ŠF kao korisnika kredita u kunskoj protuvrijednosti od 16.500,00 CHF na rok otplate od 10 godina uz mjesečnu otplatu na 120 anuiteta sve obračunato prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,40% godišnje te iznos anuiteta od 170,70 CHF u kunama po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Srednji tečaj HNB za CHF na dan isplate kredita 8. lipnja 2007. je iznosio 4,461396 kn. Od dospijeća 1. rate kredita do dana 1. rujna 2007. tuženik je obračunavao ugovorenu kamatnu stopu na kredit od 4,40% godišnje. Od 1. rujna 2007. tuženik je povećavao kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu na 5,40 %, od 1. prosinca 2008. na 6,00 %, od 1. svibnja 2009. na 6,75 %, od 1. lipnja 2009. je kamatnu stopu smanjio na 6,20 %, od 1. prosinca 2010. je smanjio na 5,95 %, od 1. listopada 2011. je smanjio na 5,45 %, a od 1. siječnja 2014. je smanjio na 3,23 %. Prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. tužitelju je ukupno priznat preplaćeni iznos od 17.700,54 kn odnosno 2.349,27 eura. Zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajna razlika) tužitelj je više platio iznos od 21.795,89 kn što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 2.892,81 eur. Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita tužitelj je manje platio 64,85 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 8,61 eur. Tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope tužitelj je više platio iznos od 4.773,34 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 633,53 eura. Tijekom otplate kredita zbog smanjenja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu tužitelj je manje platio iznos od 398,85 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 52,94 eura.

51. U svojoj usmenoj dopuni knjigovodstveni vještak navela je da je radila izračun tečajnih razlika do konverzije i nije proučavala sam postupak konverzije, a iz tog postupka je utvrdila iznos preplate koje je uzela iz ukupnog iznosa više plaćenih tečajnih razlika. Tužitelj je rate kredita plaćao prije roka dospijeća, a tuženik mu je priznato uplate na dan dospijeća i priznala je tužitelju uplatu kako je to i banka računala. Ranije uplate su knjižene na prijelaznom računu, a priznate su na datum dospijeća.

52. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

53. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

53.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

54. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica uplatila određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

55. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog promjene kamatne stope u iznosu od 633,53 eura, a zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita iznos od 2.892,81 eur.

56. Tužitelj je tužbeni zahtjev u odnosu na preplaćene rate kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

57. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 633,53 eur po osnovi preplaćene kamate i iznos od kako je to tužitelj zatražio 543,55 eura po osnovi promjene tečaja švicarskog franka stekao bez osnove, sud je takav tužbeni zahtjev tužbe tužitelja prihvatio i odlučio kao u točki II izreke. Isto tako, sud je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate.

58. Tuženik se protivio preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 31. prosinca 2024. te je predložio da sud tužbu tužitelja odbaci.

59. Sud nalazi da tužitelj podneskom od 31. prosinca 2024. nije preinačio tužbu nego je tužbeni zahtjev uredio sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka te nalazi da prijedlog tuženika da se tužba odbaci nije osnovan. 60. Tuženik je opreza radi istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja kao i prigovor da tužitelj nema status potrošača.

61. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan, a nije osnovan niti prigovor da tužitelj nema status potrošača jer je iz samog ugovora o kreditu nedvojbeno da je tužitelj podigao stambeni kredit kod prednika tuženika te ima status potrošača.

62. Tužitelj je tužbom podnesenom sudu 6. lipnja 2019. zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i isplatu preplaćenih anuiteta zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

62.1. Tužitelj je tužbom koja je kod suda zaprimljena 6. svibnja 2023. zatražio utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu i isplatu preplaćenih anuiteta zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu.

63. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

63.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

63.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

63.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

63.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

65. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

66. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

67. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

67.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

68. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

69. Zastara potraživanja tužiteljice na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

70. Budući je tužitelj podnio tužbu radi isplate preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope 6. lipnja 2019., a dana 8. svibnja 2023. podnio je tužbu radi isplate preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja švicarskog franka, valutne klauzule te tužbama traži isplatu preplaćenih anuiteta temeljem navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu to sud nalazi da potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da nije prošao rok od 5 godina od pravomoćnosti presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa kako zbog promjene kamatne stope tako i zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja.

71. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 150,00 eura, a sukladno vrijednosti predmeta spora iz uređenog tužbenog zahtjeva, zatim za sastav 4 obrazložena podneska sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za svaki iznos od 150,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 28. prosinca 2023. u postupku pod brojem P-120/2023 u iznosu od 150,00 eura, za pristup na pripremno ročište koje je održano 3. listopada 2019. u postupku koji se vodio pod brojem P-389/2023 u iznosu od 150,00 eura, za pristup na ročište održano 23. srpnja 2020. u iznosu od 75,00 eura budući je isto bilo odgođeno bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 19. listopada 2020. u iznosu od 75,00 eura budući je rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 19. prosinca 2023. u iznosu od 75,00 eura budući je rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 16. veljače 2024. u iznosu od 75,00 eura budući je glavna rasprava bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 25. ožujka 2024. u iznosu od 150,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 3. listopada 2024. u iznosu od 75,00 eura budući je ista bila odgođena bez izvođenja dokaza, za pristup na glavnu raspravu održanu 27. studenog 2024. u iznosu od 150,00 eura i za pristup na glavnu raspravu održanu 5. veljače 2025. u iznosu od 150,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.875,00 eura i PDV na taj iznos od 468,75 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 2.343,75 eura. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u predmetu pod brojem P-120/2023 u iznosu od 26,55 eura koliko je tužitelj u obvezi platiti na ime sudske pristojbe na tužbu i na ime sudske pristojbe na tužbu u postupku koji se vodio pod brojem P389/2023 u iznosu od 53,09 eura koliko je tužitelj u obvezi platiti sudsku pristojbu po toj tužbi te iznos od 331,81 eur na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja. Dakle, sud je kao osnovan priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 2.755,20 eura, a tužitelja je s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka sud kao s neosnovanim odbio.

72. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 19. veljače 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47