REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5127/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari tužitelja VM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Kristini Pavlic, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovor o kreditu br. 016-125/2008 od 19.02.2008. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 3.505,10 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

na iznos 13,49 EUR od 1.11.2008

na iznos 11,18 EUR od 30.12.2008

na iznos 17,53 EUR od 31.1.2009

na iznos 22,69 EUR od 3.3.2009

na iznos 20,42 EUR od 3.4.2009

na iznos 18,44 EUR od 29.4.2009

na iznos 13,47 EUR od 2.6.2009

na iznos 8,93 EUR od 1.7.2009

na iznos 11,46 EUR od 31.7.2009

na iznos 12,53 EUR od 1.9.2009

na iznos 11,32 EUR od 30.9.2009

na iznos 8,07 EUR od 29.10.2009

na iznos 14,45 EUR od 1.12.2009

na iznos 17,70 EUR od 30.12.2009

na iznos 23,28 EUR od 2.2.2010

na iznos 22,09 EUR od 2.3.2010

na iznos 29,13 EUR od 1.4.2010

na iznos 27,79 EUR od 1.5.2010

na iznos 27,12 EUR od 25.5.2010

na iznos 44,01 EUR od 25.6.2010

na iznos 41,63 EUR od 30.7.2010

na iznos 62,44 EUR od 1.9.2010

na iznos 60,28 EUR od 28.9.2010

na iznos 49,68 EUR od 3.11.2010

na iznos 66,28 EUR od 1.12.2010

na iznos 86,39 EUR od 31.12.2010

na iznos 72,45 EUR od 1.2.2011

na iznos 73,84 EUR od 15.3.2011

na iznos 65,37 EUR od 12.4.2011

na iznos 69,73 EUR od 30.4.2011

na iznos 96,56 EUR od 2.6.2011

na iznos 106,87 EUR od 29.6.2011

na iznos 120,47 EUR od 29.7.2011

na iznos 126,88 EUR od 27.8.2011

na iznos 101,89 EUR od 4.10.2011

na iznos 102,67 EUR od 4.11.2011

na iznos 99,53 EUR od 1.12.2011

na iznos 103,54 EUR od 31.12.2011

na iznos 111,45 EUR od 2.2.2012

na iznos 112,13 EUR od 1.3.2012

na iznos 108,31 EUR od 3.4.2012

na iznos 110,28 EUR od 28.4.2012

na iznos 111,64 EUR od 2.6.2012

na iznos 109,38 EUR od 29.6.2012

na iznos 110,46 EUR od 1.8.2012

na iznos 108,05 EUR od 28.8.2012

na iznos 100,09 EUR od 22.9.2012

na iznos 108,39 EUR od 6.11.2012

na iznos 110,57 EUR od 29.11.2012

na iznos 108,31 EUR od 29.12.2012

na iznos 99,62 EUR od 1.2.2013

na iznos 107,83 EUR od 1.3.2013

na iznos 106,99 EUR od 30.3.2013

do isplate sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 31.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 1.673,47 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19.02.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan prigovor radi prijeboja u iznosu 500,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom, izjavljen na ročištu 23. travnja 2024..

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom kao kreditorom, 19.02.2008. Ugovor o kreditu br. 016-125/2008 temeljem kojeg mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 25.698,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji kredit se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u 60 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja uz godišnju kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,60% godišnje.

Nadalje tužitelj navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu, a kojima je tuženik ugovorio promjenjivost redovne kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je tuženik valutu u CHF uz koju je vezao glavnicu, ništetne i nepoštene jer su istima povrijeđena potrošačka prava tužitelja budući da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje ne sadrže egzaktne parametre i metodu izračuna, a niti su ugovorne stranke o predmetnim odredbama pojedinačno pregovarale već je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom standardnom obrascu, čime je tužitelj doveden u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na kune na što kao mogućnost nije bila upozorena od strane tuženika niti joj je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF.

Da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjenjivost redovne kamatne stope temelji na jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF, nerazumljive, a time ništetne te da je takvo postupanje tuženika protupravno dokazuje i Presuda i Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. godine posl.br. P-1401/12 koja odluka je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13 u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17 u dijelu valutne klauzule CHF te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 09.04.2015. godine posl.br. Revt-249/14 i od 03.09.2019. godine posl.br. Navedenim odlukama utvrđeno je

-kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao redovnu kamatnu stopu koja se tijekom postojanja obveze mijenjala sukladno jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a o čemu stranke ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali kako prije zaključenja ugovora o kreditu tako niti tijekom trajanja ugovora o kreditu, a niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa

-kako je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao valutu uz koju je vezao glavnicu u CHF, pri čemu niti prije zaključenja niti tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka, tuženik nije informirao korisnike kredita o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede prava i interesa tužitelja kao potrošača te u pogledu utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula.

1.1. Slijedom navedenog tužitelj, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu podneskom od 10.10.2024., traži od suda da donese odluku kojom će

-utvrditi ništetnim odredbe čl. 3 i čl. 4 Ugovora o kreditu 016-125/2008 od 19.02.2008. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

-naložiti tuženiku da tužitelju na ime razlike između anuiteta s osnove primjene valutne klauzule isplati 3.505,10 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 budući se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini te tvrdi da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Nadalje navodi kako se u ovom postupku tužitelj neosnovano poziva na ranije navedene odluke budući da zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora za kupnju motornog vozila, dok se odluke iz postupka kolektivne zaštite odnose na neotplaćene stambene kredite i na zahtjeve za naknadom štete, što je u ovom postupku izostalo jer je tužitelj kredit u cijelosti otplatio. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je odredba bila potrošačima jasna i lako uočljiva, ali i razumljiva, jer su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Tužitelju nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe da materijalno pravo izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je točno i eksplicitno ugovoreno na koji način se mijenja kamatna stopa. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, uočljiva i razumljiva i ne čini neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Osporivši osnovanost i visinu zahtjeva, tužitelju status potrošača budući da je isti bio vlasnikom taxi obrta koji obrt je vršio i plaćanja anuiteta te istaknuvši prigovor zastare, prigovor radi prijeboja, predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 016-125/2008 od 19.02.2008., Ponudu, Specifikaciju uplata, Otplatni plan, Pregled prometa za klijenta, Obavijest o promjenama kamatne stope, izvadak sa web portala boniteti.croatiabiz.com, Metodologiju promjena kamatnih stopa, Izjavu svjedoka, kamatne stope banaka, promotivne materijale, Uvjete kreditiranja, Potvrde o visini dohotka za 2008.-2013. godinu, Izjavu za povrat prava vlasništva od 24.03.2014., provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o., saslušanje tužitelja te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te zahtjev za isplatom uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora o kreditu.

4.1. Budući da je tužitelj podneskom od 10.10.2024. specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju provedenog financijskog vještačenja, na način da je isti neznatno umanjio, a što prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VS RH br. Su- IV-16/21-8 od 26.04.2021. predstavlja djelomično povlačenje tužbe za koji je potreban pristanak tuženika, to se smatra da je tuženik pristao na djelomično povlačenje u smislu odredbe čl. 193 ZPP-a, jer se nije protivio smanjenju tužbenog zathjeva.

5. Između stranaka tako nije sporno kako su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu br. 016-125/2008 od 19.02.2008., (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 78/15 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju, kredit kunske protuvrijednosti iznosa 25.698,00 CHF, koji iznos se tužitelj, uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,60% godišnje, obvezao vratiti tuženiku u 60 jednakih mjesečnih anuiteta.

Nesporna je nadalje i činjenica kako je tužitelj u cijelosti isplatio tuženiku svoju obvezu temeljem Ugovora o kreditu.

6. Međutim, sporno je da li su ranije navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojima je ugovoreno vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, pa time i ima li tužitelj pravo na isplatu na ime razlike koja proizlazi iz primjene valutne klauzule kao i da li je sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Sporno je i pitanje zastare novčanih potraživanja tužitelja kao i njegov status potrošača, pri čemu visina navedenih potraživanja u smislu izračuna sadržanog u financijskom nalazu i mišljenju nije sporna.

7. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, ukazuje se kako isti ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

8. Nadalje, Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, utvrđeno je:

- da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

8.2. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

9. Međutim, a uz nespornu činjenicu po strankama kako je tužitelj već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu imao registriran obrt taxi službe, valjalo je utvrditi da li tužitelj ima status potrošača sukladno odredbama ZZP-a.

10. Budući

-da je u Ugovor o kreditu, u kojem je i to odredbi čl. 2 navedeno „Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit“, tužitelj sklopio kao fizička osoba,

-da je iz Izjave za povrat prava vlasništva, razvidno kako je pravo vlasništva vozila, kupovina kojeg je bila financirana sredstvima iz Ugovora o kreditu koji je predmetom ovog postupka, preneseno na tužitelja

-da je kredit tužitelju odobren radi kupovine osobnog vozila,

to sud utvrđuje da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba, a ne kao vlasnik taxi obrta.

11. Međutim činjenica da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba te da je u samom Ugovoru o kreditu navedeno da se radi o potrošačkom kreditu, nedostatna je da bi tužitelju bio priznat status potrošača u smislu odredaba ZZP-a.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je vozilo, kupovina kojeg je bila financirana Ugovorom o kreditu, kupljeno za osobne potrebe, pri čemu tužitelj ne spori kako je predmetno vozilo bilo i u vlasništvu njegova taxi obrta iako predmetno vozilo nije koristio za potrebe obrta.

13. Iz Specifikacija uplata razvidno je kako je uplate anuiteta u razdoblju od 28.04.2008. do 31.01.2011. vršio tužitelj kao fizička osoba, dok je uplate u daljnjem razdoblju, pa sve do konačne otplate kredita, vršio tužitelj kao vlasnik Taksi 2044.

14. Obzirom na takav iskaz tužitelja kao i činjenicu Specifikacija uplata, sud ne nalazi da bi predmetnim ugovorom o kreditu tužitelj financirao kupovinu vozila isključivo za svoje osobne potrebe, već i za potrebe svog obrta taxi prijevoza. Na takvo utvrđenje suda nisu od utjecaja Potvrde o visini dohotka, obzirom da su iste u suprotnosti sa iskazom tužitelja iz kojeg proizlazi kako je ostvarivao dohodak od taxi obrta koji obrt je vršio i plaćanje anuiteta i iznajmljivanjem apartmana.

15. Odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da pojam potrošač znači svaku fizičku osobu koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije, koji pojam potrošača je identičan pojmu potrošača propisanog odredbom čl. 3 st. 1 ZZP/07. S obzirom da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama niti nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sudu je razumljivo i opravdano da se pod pojmom potrošača smatra fizička osoba koja nastupa izvan svoje profesionalne djelatnosti ili obrta.

15.1. Slijedom navedenog, nedvojbeno je kako tužitelj nema status potrošača u smislu odredbe čl. 3 st. 1 ZZP/07 u vezi odredbe čl. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993., čime se isti u činjeničnim navodima tužbe neosnovano poziva na pravna utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu, pa je po navedenoj osnovi, njegov zahtjev neosnovan.

16. Međutim, kako odredba čl. 2 ZZP/07, omogućava tužitelju kao osobi koja se ne može smatrati potrošačem u kontekstu čl. 3 ZZP/07, da svoja prava iz obvezno pravnog odnosa sa pravnim prednikom tuženika, u pogledu kojih smatra da je oštećen, pokuša realizirati protiv tuženika u smislu odredaba ZOO-a, to je o osnovanosti zahtjeva valjalo odlučiti primjenom odredaba ZOO-a.

17. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je prednik tuženika imao najpovoljnije uvjete kreditiranja, a na koju banku su ga uputili upravo iz auto kuće gdje je kupovao vozilo, radi čega je sa istim i sklopio Ugovor o kreditu i to u CHF valuti budući da je u navedenoj valuti kredit bio najsigurniji. Nadalje navodi kako je Ugovor prije potpisivanja pročitao te da nije bilo nikakvih nejasnoća kao i da mu je pojam valutne klauzule bio jasan.

18. Slijedom navedenog, a uz nespornu činjenicu kako je Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula sukladno kojoj se mjesečni anuitet kredita veže za valutu CHF, nedvojbenim se utvrđuje kako je navedena odredba ugovorena sukladno odredbi čl. 22 ZOO-a, kojom odredbom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, te se obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi Devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja.

19. Međutim, iako odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, nisu protivne odredbi čl. 22 st 1 ZOO-a, treba naglasiti da je odredbom čl. 296 st. 1 i st. 3 ZOO-a propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, što se međutim ne odnosi na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tome mogla utjecati na njihov sadržaj, kao i na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

19.1. Stoga, a obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, bitno je naglasiti da je ugovorna odredba jasna i razumljiva, ukoliko je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, već da su razumljive i jasne ekonomske posljedice koje takva odredba nosi. Dakle bitno je da je korisnik kredita na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, koliki će biti ukupan iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.

20. Nadalje, iz spisu priležeće dokumentacije kao i iskaza tužitelja, ne proizlazi da je prednik tuženika informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

20.1. Pri tome se navodi kako tužitelj niti ne spori razumijevanje pojma valutne klauzule, međutim ono što tužitelj nije razumio jer mu predmetno nije obrazloženo, a niti je isto navedeno u Ugovoru o kreditu jest specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli.

20.2. Budući da niti u Ugovoru o kreditu nisu uneseni specifični rizici koje nosi valuta CHF, tada tužitelju isto nije moglo biti obrazloženo niti od strane javnog bilježnika u smislu odredaba čl. 57-čl. 59 sve Zakona o javnom bilježništvu, dok tuženik nije niti predlagao na navedene okolnosti saslušanje osobnog bankara, odnosno predmetni dokazni prijedlog je povukao. Pri tome sud nije posebno cijenio Izjavu svjedoka VMĆ jer ista nije sudjelovala u pregovorima s tužiteljem oko sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu.

21. Imajući na umu da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tzv. tipski, unaprijed formulirani ugovor, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora, vezane uz valutnu klauzulu, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik CHF-a zbog čega tužitelj, korisnik kredita, niti nije mogao sagledati koliki će biti ukupan iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, jer mu nisu bili jasni stvarni učinci promjene tečaja zbog čega niti nije mogao procijeniti posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

21.1. Iako je dakle valutna klauzula, dispozitivna odredba dopuštena, propisana je odredbom čl. 22. ZOO-a, ta ugovorna odredba podliježe testu poštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima, koja nije nepoštena sama po sebi, jer ugovaratelji razumiju značaj valutne klauzule, a svodi se na opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što tuženik, trgovac, nije upozorio tužitelja, korisnika kredita na specifičan rizik vezan uz valutu CHF, tzv. valutu utočišta, s obzirom na monetarnu politiku RH kojom HNB „štiti“ tečaj kune u odnosu na valutu euro, ali ne i u odnosu na valutu CHF.

21.2. Imajući na umu da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF lako uočljive, ali nisu jasne i razumljive jer tužitelju nisu dani niti obrazloženi točni i razumljivi kriteriji temeljem kojih je mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, a niti je upozoren na specifičan rizik vezan uz valutu CHF, tzv. valutu utočišta, s obzirom na monetarnu politiku RH kojom HNB „štiti“ tečaj kune u odnosu na valutu euro, ali ne i u odnosu na valutu CHF, a što je tuženik, trgovac bio dužan učiniti, to je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, korisnika kredita. Stoga su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, a sukladno odredbi čl. 296 st. 1 i st. 3 ZOO-a ništetne.

22. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 324 i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

23. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o..

Budući da je nalaz i mišljenje kao i dopuna, kojom je sudski vještak ispravio prvotni nalaz i mišljenje, sačinjen temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koju stranke niti ne spore, i u skladu sa zadatkom suda, to je nalaz i mišljenje sud u cijelosti prihvatio kao relevantan dokaz u ovom postupku, a na koji nalaz niti stranke nisu isticale prigovore u odnosu na matematički izračun. Za ukazati je pri tome kako su ostali izneseni prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne naravi, koji su, a obzirom je o istima sud već u ranijem dijelu odluke iznio svoju ocjenu, ocijenjeni neosnovanima, radi čega su stranke odustale od usmenog saslušanja sudskog vještaka.

23.1. Dopunom nalaza i mišljenja je, a nakon prvotno utvrđenih iznosa anuiteta prema početnom otplatnom planu tuženika sa osnove ugovorene valutne klauzule te iznosa koje je tužitelj plaćao na ime ugovorene valutne klauzule u CHF, utvrđena razlika u iznosu 3.505,10 eur, odnosno, a uzimajući u obzir i tzv. negativne razlike, tada razlika iznosi 3.426,45 eur, koji iznosi su specificirani po datumima mjesečnih uplata u Tabeli Zaključka dopune nalaza i mišljenja.

24. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja na ime razlike između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu u visini 3.505,10 eur.

24.1. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno čl. 1114 u vezi odredbe čl. 1115 i čl. 29 sve ZOO-a i to od dana nakon što su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz Tabele Zaključka dopune nalaza i mišljenja vještaka. Predmetno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

25. Pri tome se ukazuje kako iako je tuženik na ročištu 23.04.2024., postavio prigovor radi prijeboja u iznosu 500,00 eur, predmetni iznos nije specificirao u mjesečnim iznosima, a niti je isti uskladio sa nalazom i mišljenjem prema kojem tzv. negativne razlike iznose 78,65 eur.

25.1. Naime, pravni odnos kod vraćanja stečenog bez osnove zbog (djelomične) ništetnosti ugovora ili ugovorne odredbe, nužno je razmatrati kao jednu cjelinu te uzeti u obzir sve ono što je svaka ugovorna strana kao korist stekla na temelju ništetne ugovorne odredbe i što je dužna vratiti drugoj ugovorenoj strani u smislu članka 323 st. 1 ZOO-a. S tim u vezi, a budući da je uslijed ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu, izračun vršen na način da je uzet u obzir tečaj na dan korištenja kredita, to razlika anuiteta u kojem je razdoblju tečaj CHF bio niži od tečaja na dan korištenja kredita, predstavlja iznos koji je tužitelj dužan vratiti tuženiku. Naime, u suprotnom bi, a budući da je osnovano potraživanje tužitelja na ime razlike valutne klauzule (kada je tečaj za valutu bio viši od početnog tečaja), došlo do očitog nerazmjera između iznosa koji je tužitelj obvezan vratiti i to po tečaju koji je vrijedio na dan sklapanja kredita i iznosa koji je plaćao kada je tečaj za valutu bio niži od tečaja na dan sklapanja kredita, a sve to obzirom da zbog ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu valja primijeniti tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja kredita.

25.2. Nastavno na navedeno, a sukladno pravnim shvaćanjima iz Presuda VS RH od 18.12.2023. posl.br. Rev 549/2023 i od 23.04.2024. posl.br. Rev-254/2024, osnovan bi bio prigovor radi prebijanja na ime razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta), kada je tečaj za valutu bio niži od tečaja na dan sklapanja ugovora, u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita za iznos 78,65 eur.

25.3. No budući da tužitelj nije specificirao prigovor radi prebijanja u pogledu visine i dospijeća tražbine, to isti nije dokazao da li je i kada dospjela njegova tražbina, a time niti da tražbina ne bi bila u zastari budući da je tužitelj istaknuo prigovor zastare.

26. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan. 26.1. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV- 47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26.2. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

26.3. Imajući na umu da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer tužitelj kao korisnik kredita nema svojstvo potrošača, to prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom da odluka o ništetnosti odredbe čl. 3 i čl. 4 Ugovora o kreditu još nije pravomoćna to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 225 ZOO-a, to neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario. 27. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa.).

Tužitelju je tako priznat trošak za sastav tužbe, podnesaka od 12.04.2024., 01.08.2024., 10.10.2024., za pristup na ročišta 23.04.2024. i 24.01.2025. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 1.500,00 eur kojem trošku je pribrojen trošak vještačenja u iznosu 132,72 eur, sudske pristojbe na tužbu 40,75 eur što ukupno iznosi 1.673,47 eur. Tužitelju kao irelevantni za vođenje postupka nisu priznati troškovi za sastav podneska od 29.12.2023., 23.05.2024. jer se dokaz o uplati predujma utvrđuje potvrdom od strane odjela računovodstva ovog suda po izvršenoj uplati kroz e-spis, zatim za sastav podneska od 08.05.2024. jer je predmetnu dokumentaciju mogao i morao dostaviti još u ranijem dijelu postupka. Na tako određen trošak tužitelju su dosuđena zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate sukladno odredbi čl. 151 ZPP u vezi odredbe čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu 19. veljače 2025.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika