Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1749/2024-3

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja i članice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja AS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Pajiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 17 P-2509/2019-28 od 21. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 17 P-2509/2019-28 od 21. studenog 2023. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj 5140030250-60010467945/2007 od dana 15. lipnja 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OV-17508/07 dana 15. lipnja 2007., koji glasi: "Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom ugovoru a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom ugovoru."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju AS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 6.061,77 eura1 /45.672,38 kn (slovima: šesttisućašezdesetjedaneuroisedamdesetsedamcenti/ četrdesetpettisućašeststotinasedamdesetdvijekuneitridesetosamlipa) i to na:

- iznos od 75,20 EUR sa zateznom kamatom od 01.10.2007. pa do isplate,

- iznos od 77,6 9 EUR sa zateznom kamatom od 01.11.2007. pa do isplate,

- iznos od 75,18 EUR sa zateznom kamatom od 01.12.2007. pa do isplate,

- iznos od 77,67 EUR sa zateznom kamatom od 01.01.2008. pa do isplate,

- iznos od 77,46 EUR sa zateznom kamatom od 01.02.2008 . pa do isplate,

- iznos od 72,46 EUR sa zateznom kamatom od 01.03.2008. pa do isplate,

- iznos od 77,42 EUR sa zateznom kamatom od 01.04.2008. pa do isplate,

- iznos od 74,92 EUR sa zateznom kamatom od 0 1.05.2008. pa do isplate,

- iznos od 77,39 EUR sa zateznom kamatom od 01.06.2008. pa do isplate,

- iznos od 74,89 EUR sa zateznom kamatom od 01.07.2008. pa do isplate,

- iznos od 77,39 EUR sa zateznom kamatom od 01.08.2008. pa do isplate,

- iznos od 77,36 EUR sa zateznom kamatom od 01.09.2008. pa do isplate,

- iznos od 74,86 EUR sa zateznom kamatom od 01.10.2008. pa do isplate,

- iznos od 77,32 EUR sa zateznom kamatom od 01.11.2008. pa do isplate,

- iznos od 74,83 EUR s a zateznom kamatom od 01.12.2008. pa do isplate,

- iznos od 153,44 EUR sa zateznom kamatom od 01.01.2009. pa do isplate,

- iznos od 153,88 EUR sa zateznom kamatom od 01.02.2009. pa do isplate,

- iznos od 139,00 EUR sa zateznom kamatom od 01.03.2009. pa do isplate,

- iznos od 153,77 EUR sa zateznom kamatom od 01.04.2009. pa do isplate,

- iznos od 148,22 EUR sa zateznom kamatom od 01.05.2009. pa do isplate,

- iznos od 153,75 EUR sa zateznom kamatom od 01.0 6.2009. pa do isplate,

- iznos od 148,80 EUR sa zateznom kamatom od 01.07.2009. pa do isplate,

- iznos od 153,72 EUR sa zateznom kamatom od 01.08.2009. pa do isplate,

- iznos od 153,73 EUR sa zateznom kamatom od 01.09.2009. pa do isplate;

- iznos od 148,78 EUR sa zateznom kamatom od 01.10.2009. pa do isplate,

- iznos od 153,69 EUR sa zateznom kamatom od 01.11.2009. pa do isplate,

- iznos od 148,75 EUR sa zateznom kamatom od 01.12 .2009. pa do isplate,

- iznos od 153,67 EUR sa zateznom kamatom od 01.01.2010. pa do isplate,

- iznos od 153,67 EUR sa zateznom kamatom od 01.02.2010. pa do isplate,

- iznos od 138,80 EUR sa zateznom kamatom od 01.03.2010. pa do isplate,

- iznos od 153,54 EUR sa zateznom kamatom od 01.04.2010. pa do isplate,

- iznos od 148,59 EUR sa zateznom kamatom od 01.05.2010. pa do isplate,

- iznos od 153,50 EUR sa zateznom kamatom od 01.06.2010. pa do isplate,

- iznos od 148,54 EUR sa zateznom kamatom od 01.07.2010. pa do isplate,

- iznos od 153,44 EUR sa zateznom kamatom od 01.08.2010. pa do isplate,

- iznos od 153,44 EUR sa zateznom kamatom od 01.09.2010. pa do isplate,

- iznos od 148,49 EUR sa zateznom kamatom od 01.10.2010. pa do isplate,

- iznos od 153,38 EUR sa zateznom kamatom od 01.11.2010. pa do isplate,

- iznos od 148,43 EUR sa zateznom kamatom od 01.12.2010. pa do isplate,

- iznos od 134,73 EUR sa zateznom kamatom od 01.01.2011. pa do isplate,

- iznos od 134,72 EUR sa zateznom kamatom od 01.02.2011. pa do isplate,

- iznos od 121,67 EUR sa zateznom kamatom od 01.03.2011. pa do isplate,

- iznos od 134,58 EUR sa zateznom kamatom od 01.04.2011. pa do isplate,

- iznos od 130,22 EUR sa zateznom kamatom od 01.05.2011. pa do isplate,

- iznos od 134,51 EUR sa zateznom kamatom od 01.06.2011. pa do isplate,

- iznos od 130,15 EUR sa zateznom kamatom od 01.07.2011. pa do isplate,

- iznos od 134,43 EUR sa zateznom kamatom od 01.08.2011. pa do isplate

- iznos od 134,41 EUR sa zateznom kamatom od 01.09.2011. pa do isplate,

- iznos od 112,71 EUR sa zateznom kamatom od 27.09.2011. pa do isplate, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 3. toč. 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj 5140030250-60010467945/2007 od dana 15. lipnja 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OV-17508/07 dana 15. lipnja 2007., koji glasi: "obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća."

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 3. toč. 5. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj 5140030250-60010467945/2007 od dana 15. lipnja 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OV-17508/07 dana 15. lipnja 2007., koji glasi: "...po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju AS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa razlike u CHF tečaju isplati iznos od 37.718,77 eura2 /284.192,07 kn (slovima: tridesetsedamtisućasedamstotinaosamna- esteuraisedamdesetsedamcenti/dvijestotineosamdesetčetiritisućestotinudevedesetdv ijekuneisedamlipa), i to na:

- iznos od 7,96 EUR sa zateznom kamatom od 01.11.2007. pa do isplate,

- iznos od 10,97 EUR sa zateznom kamatom od 01.01.2008. pa do isplate,

- iznos od 12,89 EUR sa zateznom kamatom od 01.02.2008. pa do isplate,

- iznos od 21,26 EUR sa zateznom kamatom od 01.03.2008. pa do isplate,

- iznos od 9,8 6 EUR sa zateznom kamatom od 01.04.2008. pa do isplate,

- iznos od 5,56 EUR sa zateznom kamatom od 01.05.2008. pa do isplate,

- iznos od 6,29 EUR sa zateznom kamatom od 01.06.2008. pa do isplate,

- iznos od 2,60 EUR sa zateznom kamatom od 01.07.2008. pa do isplate,

- iznos od 3,83 EUR sa zateznom kamatom od 01.08.2008. pa do isplate,

- iznos od 11,62 EUR sa zateznom kamatom od 01.09.2008. pa do isplate,

- iznos od 33,92 EUR sa zateznom kamatom od 01.10.2008. pa do isplate,

- iznos od 51,93 EUR sa zatezno m kamatom od 01.11.2008. pa do isplate,

- iznos od 22,48 EUR sa zateznom kamatom od 01.12.2008. pa do isplate,

- iznos od 67,09 EUR sa zateznom kamatom od 01.01.2009. pa do isplate,

- iznos od 73,13 EUR sa zateznom kamatom od 01. 02.2009. pa do isplate,

- iznos od 69,21 EUR sa zateznom kamatom od 01.03.2009. pa do isplate,

- iznos od 64,79 EUR sa zateznom kamatom od 01.04.2009. pa do isplate,

- iznos od 57,17 EUR sa zateznom kamatom od 01.05.2009. pa do isplate,

- iznos od 52,15 EUR sa zateznom kamatom od 01.06.2009. pa do isplate,

- iznos od 52,21 EUR sa zateznom kamatom od 01.07.2009. pa do isplate,

- iznos od 54,38 EU R sa zateznom kamatom od 01.08.2009. pa do isplate,

- iznos od 56,11 EUR sa zateznom kamatom od 01.09.2009. pa do isplate,

- iznos od 49,17 EUR sa zateznom kamatom od 01.10.2009. pa do isplate,

- iznos od 55,07 EUR sa zateznom ka matom od 01.11.2009. pa do isplate,

- iznos od 55,66 EUR sa zateznom kamatom od 01.12.2009. pa do isplate,

- iznos od 71,46 EUR sa zateznom kamatom od 01.01.2010. pa do isplate,

- iznos od 74,52 EUR sa zateznom kamatom od 01.02.2010. pa do isplate,

- iznos od 72,24 EUR sa zateznom kamatom od 01.03.2010. pa do isplate,

- iznos od 86,79 EUR sa zateznom kamatom od 01.04.2010. pa do isplate,

- iznos od 83,05 EUR sa zateznom kamatom od 01.05.2010. pa do isplate,

- iznos od 90,36 EUR sa zateznom kamatom od 01.06.2010. pa do isplate,

- iznos od 131,51 EUR sa zateznom kamatom od 01.07.2010. pa do isplate,

- iznos od 122,20 EUR sa zateznom kamatom od 01.08.2010. pa do isplate,

- iznos od 157,33 EUR sa zateznom kamatom od 01.09.2010. pa do isplate,

- iznos od 138,80 EUR sa zateznom kamatom od 01.10.2010. pa do isplate,

- iznos od 124,85 EUR sa zateznom kamatom od 01.11.2010. pa do isplate,

- iznos od 167,22 EUR sa zateznom kamatom od 01.12 .2010. pa do isplate,

- iznos od 188,83 EUR sa zateznom kamatom od 01.01.2011. pa do isplate,

- iznos od 170,26 EUR sa zateznom kamatom od 01.02.2011. pa do isplate,

- iznos od 172 ,99 EUR sa zateznom kamatom od 01.03.2011. pa do isplate,

- iznos od 159,69 EUR sa zateznom kamatom od 01.04.2011. pa do isplate,

- iznos od 163,78 EUR sa zateznom kamatom od 01.0 5.2011. pa do isplate,

- iznos od 210,89 EUR sa zateznom kamatom od 01.06.2011. pa do isplate,

- iznos od 215,47 EUR sa zateznom kamatom od 01.07.2011. pa do isplate,

- iznos od 265,63 EUR sa zateznom kamatom od 01.08.2011. pa do isplate,

- iznos od 247,42 EUR sa zateznom kamatom od 01.09.2011. pa do isplate,

- iznos od 33.696,17 EUR sa zateznom kamatom od 27.09.2011. pa do isplate, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena , a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena , pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju AS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 10.410,44 eura3 /78.437,42 kn (slovima: desettisućačetiristotinedeseteuraičetrdesetčetiricenta/ sedamdesetosamtisućačetiristotinetridesetsedamkunaičetrdesetdvijelipe) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja, tj. 21. studenog 2023., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 poena, a sve u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije zahtjev tužitelja i naloži tužitelju plaćanje troška cjelokupnog prvostupanjskog postupka tuženiku, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dijela odredbe članak 4., članka 3. točka 4. i 5. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 15. lipnja 2007. a glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te povrat preplaćenih iznosa koje je tužitelj preplatio s osnova ništetene ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. Tako je zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 15. lipnja 2007. ništetne u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime ništetne promjenjive kamatne stope iznos od 6.061,77 EUR, a na ime valutne klauzule iznos od 37.718,77 EUR sve s pripadajućim kamatama, pri čemu je primijenio odredbe članka 81. 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03- u daljnjem tekstu:ZZP/03) te odredbe članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje ZZP), ukazujući i na odredbe članka 241., 323., 1111. i 1115. ZOO, smatrajući da nije osnovan prigovor zastare a imajući u vidu zauzeto stajalište na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2).

7. Prilikom donošenja odluke o ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule polazi od stava da djelomična osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, te se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. i iznosi pravno shvaćanje da više nije bio dužan provoditi nikakve dokaze za utvrđenje ništetnim navedenih ugovornih odredbi, jer da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda nije dužan ponovno utvrđivati povrede propisa zaštite potrošača nastalih kao posljedice nepoštenosti ugovornih odredaba koje su kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, budući da zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika. Iz tog razloga a pozivom na odredbe ZZP te odredbe članka 502.a i c ZPP da je prihvatio zahtjev tužitelja, dok je odbio provesti dokaz saslušanjem predložene svjedokinje jer da je ista pozvana a nije pristupila niti opravdala izostanak te se ne nalazi u potpisu Ugovora o kreditu, pa da bi nadalje pozivanje iste značilo odugovlačenje postupka.

8. Ovaj drugostupanjski sud se za sada ne može složiti sa zaključkom sud prvog stupanja, jer je žalbenim navodima doveden u sumnju.

9. S pravom tuženik u žalbi tvrdi da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP.

10. Tuženik u žalbi navodi da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom jer da sud prvog stupnja nije proveo njegov predloženi dokaz saslušanja svjedokinje ASJ djelatnice banke na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, od kojeg dokaza da nije odustao, a sud prvog stupnja svoju odluku obrazlaže time da ga u pogledu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, koji je pokrenut tužbom tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka kao tuženih, među kojima je i tuženik s obzirom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku odluka po kolektivnoj tužbi.

11. Međutim, iz recentne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U- III 4372/2021 od 30. lipnja 2022. u bitnom proizlazi da je u tom kontekstu Ustavni sud, kada je razmatrao prigovore banaka o nesaslušanju zaposlenika banaka u kolektivnom sporu na okolnost obaviještenosti potrošača o spornim ugovornim odredbama u postupku sklapanja ugovora, prihvatio, imajući u vidu narav i predmet kolektivnog spora (i u skladu s tamo citiranim stajalištima S. E. unije o potrebi uvažavanja razlike između kolektivnih sporova i pojedinačnih potrošačkih sporova), da ti dokazi nisu morali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog spora, odnosno nisu predstavljali odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod ili pravičnost. Stoga je utvrđeno da načelo procesne ravnopravnosti nije dovedeno u pitanje jer iskazi potrošača na kojima su se temeljile presude u kolektivnom sporu, izvedeni radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredaba s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), nisu upotrijebljeni radi utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika (točke 91. - 91.1. i 94. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

12. Slijedom navedenoga, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, jer nije zadaća Ustavnog suda utvrđivati činjenice i ocjenjivati dokaze umjesto sudova (odluka i rješenje Ustavnog suda broj: U-III-4820/2010 od 1. listopada 2015., www.usud.hr).

13. Ako tuženiku nije bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njemu teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presuda iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

14. Drugim riječima, odluke sudova temeljile bi se na odlučnoj okolnosti o kojoj bankama ni u jednom sudskom postupku koji je bio proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu (usporedi, u odnosu na uskratu prava na dokazivanje ili osporavanje jedine i odlučne okolnosti na kojoj se temelje osporene presude, s povredom prava na jednakost oružja utvrđenom odlukom Ustavnog suda broj: U III1285/2021 od 15. srpnja 2021., www.usud.hr, točkama 18. - 18.1.; te u odnosu na uskratu prava stranke da dokazuje kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke čija primjena vodi do lišenja imovine, prvo u postupku sanacije banke, a poslije u svim naknadnim postupcima koje je po okončanju postupka sanacije vodila pred hrvatskim sudovima, vidi razloge za utvrđenu povredu prava na pristup sudu u predmetu P. d.o.o. protiv Hrvatske, br. 1920/14, §§ 62. - 65., 72-73., presuda od 19. studenog 2020.).

15. Na temelju dosad riješenih ustavnosudskih predmeta, ali i više desetaka ustavnosudskih postupaka koji su s istovrsnim ili bitno sličnim prigovorima banaka o povredi prava na jednakost oružja u tijeku pred Ustavnim sudom, Ustavni sud utvrđuje da na razini prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova postoji neujednačena sudska praksa o pitanju proceduralne obveze izvođenja dokaza saslušanjem zaposlenika banaka na okolnosti sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu i obaviještenosti potrošača. Naime, u nekim pojedinačnim potrošačkim sporovima sudovi su prihvaćali dokazne prijedloge za saslušanjem zaposlenika banaka koji su sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu te u skladu s danim iskazom ocijenili njegovu dokaznu vrijednost za donošenje odluke u konkretnom sporu i utvrdili povredu prava potrošača na obaviještenost (u ustavnosudskim predmetima brojeva U-III-4934/2019, U-III-2751/2019 i U III4934/2019). Tako primjerice, u predmetu broj: U-III-3673/2019 u kojem zaposlenik banke potvrđuje da se ne sjeća da bi davao bilo kakve obavijesti potrošačima s kojima je sklapao ugovore pa tako ni konkretnom korisniku kredita, zaključeno je da banka nije dokazala da bi u postupku sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču. Navedeno upućuje da u nekim potrošačkim sporovima sudovi nisu apriorno doveli u sumnju dokaznu vrijednost iskaza zaposlenika banaka i da su pravilo o teretu dokazivanja na okolnost obaviještenosti potrošača primjenjivali nakon što je dokaz saslušanjem zaposlenika banaka doista i izveden. Isto tako, u predmetu broj: U-III-3662/2019, osobni bankar koji je sklapao ugovor s potrošačem izrijekom potvrđuje da potrošačima nije davao nikakve obavijesti o osporenim ugovornim odredbama (pored toga, i da potrošači u postupku pregovaranja nisu mogli utjecati na uvjete ugovora, izuzev roka otplate), što je omogućilo sudu da do razine potpune izvjesnosti utvrdi kako je nedvojbeno da tužena banka nije dala obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama.

16. Ustavni sud dalje ističe da su neki sudovi dodatno izvodili i dokaze saslušanjem drugih zaposlenika banaka koji nemaju saznanja o sklapanju potrošačkog ugovora, već su iskazivali o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora (kao u predmetu broj: U-III-2267/2019) i koji po svojoj dokaznoj vrijednosti stoga nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporenog ugovora, zbog čega, s aspekta načela jednakosti oružja, i da je takav dokazni prijedlog koji nema utjecaja na ishod postupka odbijen, navedeno ne bi dovelo u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Slično tome, Ustavni je sud već u predmetu broj: U-III-1085/2021 utvrdio da, neovisno o obrazloženju koje su redovni sudovi dali o odbijanju ovog dokaznog prijedloga, nesaslušanje predloženog zaposlenika banke nije moglo povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka jer je uvidom u pribavljeni parnični spis svakako utvrđeno da je banka predložila saslušanje zaposlenika koji nije potpisnik osporenog ugovora i drugih pratećih isprava, a tijekom parnice ni s čim nije tvrdila ni dokazivala da je predloženi svjedok upravo zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti konkretnom potrošaču.

17. Ustavni sud ipak primjećuje da u nekim predmetima sudovi sami pažljivo pristupaju ocjeni relevantnosti i odlučnosti ovog dokaznog prijedloga za predmet i ishod spora tako što prije svega od tužene banke ili zaposlenika banke koji pristupi raspravi traže da se očituju je li predloženi svjedok sudjelovao u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu. Tako primjerice u predmetu broj: U-III- 2661/2021 Ustavni sud nije našao ništa proizvoljno u primjeni pravila o teretu dokazivanja i ocjeni redovnog suda o tome da banka nije dokazala je li potrošaču dala odgovarajuće obavijesti prije sklapanja konkretnog ugovora jer je na raspravi saslušani zaposlenik banke izjavio da nema saznanja o okolnostima sklapanja konkretnog ugovora s obzirom na to da nije sudjelovao u njegovom sklapanju, kao ni u predmetu broj: U-III-2381/2021 u kojem je predložena zaposlenica banke izjavila da je u mjerodavno vrijeme bila regionalni direktor za poslovanje sa stanovništvom i da "nije bila nadležna za područje na kojem je taj ugovor sklopljen".

18. S druge strane, neki sudovi apriorno smatraju da dokaze saslušanjem zaposlenika banaka nije potrebno izvoditi i da se odlučne i relevantne okolnosti pojedinačnih potrošačkih sporova mogu utvrditi samo na temelju predočenih isprava (materijalnih dokaza) te primjenom presuda iz kolektivnog spora koje imaju direktni učinak u ovim parnicama (tako primjerice u ustavnosudskim predmetima brojeva UIII- 40/2020 i U-III-727/2020, u kojima nisu bile ispunjene pretpostavke za ispitivanje prigovora o odbijanju dokaznih prijedloga u biti stvari zbog neiscrpljena dopuštenog pravnog puta u smislu članka 62. stavka 2. Ustavnog zakona; ili su bili supstancijalno neobrazloženi jer podnositeljica ustavnom tužbom nije obrazložila na koju je okolnost odbijeni dokazni prijedlog predložen i od kakvog je utjecaja na ishod i pravičnost postupka).

19. Nadalje, Ustavni sud ističe da je u odluci broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. također prihvatio kao neproizvoljno stajalište Trgovačkog suda u Zagrebu o tome da iskaze zaposlenika banaka, s obzirom na to da su egzistencijalno ovisni o svojim poslodavcima, valja tumačiti "restriktivno", pri čemu je Ustavni sud imao u vidu da je u skladu s člankom 5. stavcima 1. i 2. Direktive 2008/48/EZ od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima ("Službeni list" L 133, 22. svibnja 2008.), člancima 13. stavku 1. i 14. stavcima 2. i 3. kasnije donesene Direktive 2014/17/EU od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite ("Službeni list" L 60, 28. veljače 2014.), te člancima A.2. i A.4. Europskog standardiziranog informativnog obrasca koji čini prilog Direktivi 2014/17/EU, određeno da se obavijesti potrošačima o promjenjivoj kamatnoj stopi (EKS koji uključuju referentnu stopu, kamatnu maržu i troškove) i valutnoj klauzuli (detaljni podatci o zaduženju s valutnom klauzulom i utjecaju fluktuacije tečaja na određivanje maksimalne novčane obveze i njezinom rasponu) daju prije sklapanja ugovora na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju (vidi detaljnije točke 90.1. - 90.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

20. Međutim, navedeni standardi o obavještavanju potrošača u pisanom obliku ili na nekom drugom trajnom mediju uspostavljeni navedenim dvjema direktivama nisu bili izravno primjenjivi u Republici Hrvatskoj u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu koji su obuhvaćeni izrekama presuda iz kolektivnog spora (razdoblje od 2003. do najkasnije prosinca 2008.) zbog čega ni Sud Europske unije nije vremenski nadležan odgovoriti na pitanja o tumačenju prava na obaviještenost uspostavljenom tim direktivama, koja se odnose na ugovore o kreditu sklopljene u Republici Hrvatskoj prije pristupanja Europskoj uniji (vidi, u povodu prethodnog pitanja hrvatskog suda, rješenje S. E. unije od 26. rujna 2019. u predmetu broj: C- 277/19 - Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg). Dalje, primjena Direktive 2008/48/EZ svakako je isključena u odnosu na ugovore o kreditu koji već postoje na dan stupanja na snagu nacionalnih provedbenih mjera (čl. 30. st. 1.), a prvi domaći provedbeni propis koji je uveo obvezu prethodnog obavještavanja potrošača samo u odnosu na EKS bio je članak 5. Odluke Hrvatske narodne banke od 2. siječnja 2009. o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te ugovaranju usluga s potrošačima ("Narodne novine", broj 1/09.) i koji stoga nije primjenjiv na ranije zaključene ugovore. Dodatno, Direktiva 2014/17/EU izrijekom propisuje isključenje od primjene na ugovore o kreditu koji već postoje prije 21. ožujka 2016. (čl. 43. st. 1.).

20. Stoga banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane obavijesti bile odgovarajuće kako bi potrošač pristao na sklapanje ugovora i mogao se smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama, stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

21. Međutim, članak 29. stavak 1. Ustava sudovima nameće dužnost da na primjeren način razmotre podneske, argumente i dokaze koje su stranke predočile sudu. U tom smislu, Ustavni je sud ovlašten, razmatrajući postupak kao cjelinu, ispitati je li primjena pravila o teretu dokazivanja bila arbitrarna ili na drugi način nerazumna, odnosno je li nametnula nedostižan (prekomjeran) teret dokazivanja (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda broj: U-III-4004/2021 od 13. travnja 2022., www.usud.hr, točke 21. - 21.4.), osobito u situaciji u kojoj se konačna odluka o zahtjevu postavljenom u sudskom sporu temelji na pravilima o teretu dokazivanja (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-2443/2016 od 18. travnja 2019., www.usud.hr, točku 27. i tamo citirani predmet Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, §§ 174. i 175., presuda od 15. studenoga 2007.), jer primjena pravila o teretu dokazivanja, sagledavajući postupak koji je posrijedi kao cjelinu, također mora biti u skladu s načelom jednakosti oružja (Turek protiv Slovačke, br. 57986/00, § 116., presuda od 14. veljače 2006.).

22. U tom smislu, Ustavni sud ističe da članak 221.a ZPP ovlašćuje parnični sud zaključiti o postojanju neke činjenice koja se ne može sa sigurnošću utvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja, međutim, postavlja uvjet da se ta činjenica ne može utvrditi "na temelju izvedenih dokaza" i pritom upućuje na obvezu savjesne i brižljive ocjene svih dokaza u skladu s člankom 8. ZPP-a (tako i Vrhovni sud u predmetu broj: Rev 2221/11). Stoga je Vrhovni sud u svojoj dosljednoj praksi, u pogledu ovlaštenja suda da odluči o postojanju neke činjenice ili o tužbenom zahtjevu primjenom pravila iz članka 221.a ZPP uspostavio sljedeći proceduralni zahtjev: "... da bi se mogla primijeniti odredba čl. 221.a/ ZPP, moraju biti ispunjene dvije pretpostavke: 1. da je sud izveo (predložene) dokaze i 2. da na temelju izvedenih dokaza sa sigurnošću ne može utvrditi neku (odlučnu) činjenicu. U procesnopravnoj situaciji kad sudovi nisu izveli dokaze kojima bi se utvrdilo postojanje odnosno nepostojanje odlučnih činjenica, a koje je tužitelj predložio, odredba čl. 221.a/ ZPP nije se mogla primijeniti." (vidi ukidna rješenja Vrhovnog suda u predmetima broj: Rev 204/07, Rev-x 1128/15, Rev 950/21, i dr.).

23. Slijedom navedenoga, ako je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, a sud odluku temelji na zaključku da tu okolnost banka nije dokazala u smislu odredbe čl. 221.a ZPP, onda primjena pravila iz članka 221.a ZPP podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača i tužitelja, a koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu i tek na temelju izvedenih dokaza ocijeni ima li mjesta primjeni članka 221.a ZPP.

22. Drugim riječima, u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, a ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

23. Tuženik je učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka, kada je iz razloga što se predloženi svjedok nije odazvao pozivu suda, odustao od tog tuženikovog dokaznog prijedloga, iako od tog dokaza tuženik nije odustao, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na jednakost oružja kao dio prava na pravično suđenje. Naime, tuženiku je takvim postupanjem suda moglo biti onemogućeno dokazivanje da se pojedinačno pregovaralo o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule (tako i Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Revd-1984/2024.)

24. Što se pak tiče prigovora zastare prema shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

25. Stoga je valjalo, temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, uvažiti žalbu tuženika i ukinuti pobijanu presudu, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, time da će u nastavku postupka prvostupanjski sud vodeći računa o svemu iznesenom u prvom redu otkloniti bitnu povredu na koju je ukazano, upotpuniti činjenično stanje prema uputi ovoga suda izvođenjem po tuženiku predloženih dokaza, nakon čega će donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu.

U Splitu, 19. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac