Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-857/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Bogdanki Puhalo – Trbojević, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., pravni sljednik Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović, Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 11. prosinca 2024. i izvršene objave 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka, nepoštena odredba Ugovora o kreditu broj: 306-403/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je dana 25. svibnja 2005. solemnizirao javni bilježnik Marija Grozdanić-Dekleva sa sjedištem u [adresa], pod posl.br. OU- 1052/2005, koji ugovor je sklopljen između tuženika čija tvrtka je tada glasila Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d., a sada glasi Addiko Bank d.d., u podružnici Rijeka, Jadranski trg 3, sa tužiteljicom DH kao korisnicom kredita i založnim dužnikom, sadržana u članku 6. Promjenjivost kamatne stope, a koja glasi: „… Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.05.2006. (slovima: prvogsvibnjadvijetisućešeste) godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., ovisno o skupini klijenata kojoj pripada korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune“

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka, nepoštena odredba Ugovora o kreditu broj: 306-403/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je dana 25. svibnja 2005. solemnizirao javni bilježnik Marija Grozdanić-Dekleva sa sjedištem u [adresa], pod posl.br. OU- 1052/2005, koji ugovor je sklopljen između tuženika čija tvrtka je tada glasila Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d., a sada glasi Addiko Bank d.d., u podružnici Rijeka, Jadranski trg 3, sa tužiteljicom DH kao korisnicom kredita i založnim dužnikom, sadržana u članku 8. a koja glasi: „… U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.“

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužiteljici DH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.855,52 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za razdoblje od 01. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023,. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište mijenja referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište koja je na snazi od 1. srpnja na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 26,83 EUR od 08. lipnja 2006. do isplate

- na iznos od 26,71 EUR od 07. srpnja 2006. do isplate

- na iznos od 26,54 EUR od 07. kolovoza 2006. do isplate

- na iznos od 26,63 EUR od 07. rujna 2006. do isplate

- na iznos od 26,61 EUR od 02. listopada 2006. do isplate

- na iznos od 26,52 EUR od 07. studenog 2006. do isplate

- na iznos od 26,35 EUR od 30. studenog 2006. do isplate

- na iznos od 26,07 EUR od 02. siječnja 2007. do isplate

- na iznos od 25,85 EUR od 07. veljače 2007. do isplate

- na iznos od 25,80 EUR od 28. veljače 2007. do isplate

- na iznos od 25,78 EUR od 06. travnja 2007. do isplate

- na iznos od 25,41 EUR od 11. svibnja 2007. do isplate

- na iznos od 25,10 EUR od 06. lipnja 2007. do isplate

- na iznos od 24,88 EUR od 02. srpnja 2007. do isplate

- na iznos od 24,99 EUR od 06. kolovoza 2007. do isplate

- na iznos od 25,08 EUR od 06. rujna 2007. do isplate

- na iznos od 40,48 EUR od 01. listopada 2007. do isplate

- na iznos od 40,34 EUR od 02. studenog 2007. do isplate

- na iznos od 40,77 EUR od 03. prosinca 2007. do isplate

- na iznos od 40,49 EUR od 02. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 41,15 EUR od 01. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 41,49 EUR od 26. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 82,59 EUR od 02. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 80,42 EUR od 02. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 79,49 EUR od 20. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 80,34 EUR od 20. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 78,77 EUR od 20. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 78,70 EUR od 04. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 79,43 EUR od 30. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 85,75 EUR od 03. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 81,27 EUR od 04. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 12,15 EUR od 04. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 1.456,74 EUR od 04. prosinca 2008. do isplate

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.407,46 EUR (dvijetisućečetiristosedameura i četrdesetišestcenti) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva tužiteljice izvršena u podnesku od 07. rujna 2023.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe navela je da je sa pravnim prednikom tuženika 24. svibnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj: 306-403/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a koji ugovor je 25. svibnja 2005. solemnizirao javni bilježnik Marija Grozdanić-Dekleva u Rijeci, pod posl.br. OU-1052/2005 (dalje: Ugovor). Riječ je o stambenom kreditu u iznosu od 88.000,00 CHF, a njegovo trajanje je do 31. svibnja 2025. Istakla je da je u čl. 3. Ugovora određena kamatna stopa od 3,99% godišnje , dok je čl. 6. ugovoreno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci pravnog prednika tuženika. Napomenula je kako je kredit u cijelosti otplaćen 4. prosinca 2008, a za vrijeme otplate kredita banka je jednostranim odlukama mijenjala visinu ugovorene godišnje kamatne stope sve do konačne otplate kredita. Banka nije tužiteljicu obavještavala o promjenama kamatnih stopa tako da tijekom otplate kredita nije znala kada se kamatna stopa promijenila, niti koliko iznosi. Navela je kako je zbog promjena kamatnih stopa tijekom otplate kredita banka zaračunala i naplatila više kamata i to u ukupnom iznosu od 10.521,55 kn.

2. Prilikom sklapanja Ugovora banka nije pregovarala sa tužiteljicom niti o jednoj odredbi Ugovor, pa tako ni o visini kamatne stope te niti o promjenjivosti kamatne stope, stoga nije imala nikakve mogućnosti pregovaranja niti utjecaja na sadržaj Ugovora. Istakla je da se radilo o vrsti standardnog ugovora koji je ponuđen na potpis istoj. Istakla je kako se pravni prednik tuženika na tržištu reklamirao kao ponuđač sa povoljnijim uvjetima nudeći kredit u valuti CHF i na taj način ju privukao. Pravni prednik tuženika nije ni na koji način objasnio joj ekonomske posljedice odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, kao niti istakao parametre koji utječu na njihovu visinu. Takvim postupanjem pravni prednik tuženika povrijedio je načelo ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba te načelo savjesnosti i poštenja. Istakla je da je promjenom kamatne stope dolazilo do promjene u iznosima mjesečnih obveza koje je morala plaćati u povećanim i nepredvidivim iznosima. Smatra je da je promjenjivost kamatne stope u suprotnosti sa odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i Zakona o zaštiti potrošača.

3. Također je navela kako je izvršila svoju obvezu prijevremenom otplatom 4. prosinca 2008. kojom prilikom joj je tuženik zaračunao naknadu za prijevremeni povrat u iznosu od 2.339,76 kn. Razloge naplate takve naknade navela je da joj banka nije objasnila, već da je bila prisiljena izvršiti uplatu navedenoga iznosa po pozivu banke kako bi se zatvorio navedeni kreditni aranžman. Time je smatrala da je dovedena u neravnopravan položaj.

4. Smatrala je da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa, a koja e ovisna isključivo o odluci banke nepoštena i ništetna, pri čemu se pozvala i na odluke sudova donesene u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, odnosno presude VTS RH, poslovnik broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te VS RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

5. pSlijedom navedenog, predložila je da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev i utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i da naloži tuženiku isplatu iznosa od 21.221,55 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos potraživanja, kao i da utvrdi ništetnim odredbu Ugovora o kreditu kojom je banka u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci tuženika. Također, potraživala je i naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost osnova i visinu tužbenog zahtjeva, zbog čega je predložio odbijanje istoga uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

7. Smatrao je da nije moguće pozivanje na presue Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 te presudu Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Revt-249/14. Smatrao je kako bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja ne može se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim pojedinačnim ugovorima o kreditu bile nepoštene, a time i ništetne.

8. Ukazao je da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu na koji se poziva tužiteljica jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega skladno odredbama ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Također, smatrao je kako se potrošači mogu pozivati na utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u postupcima naknade štete, ali ne i u postupcima koji su pokrenuti radi stjecanja bez osnove.

9. Naveo je da je prilikom sklapanja Ugovora, pravni prednik tuženika postupao sukladno Zakonu o bankama te Zakonu o kreditnim institucijama, kao i da je na internetskim stranicama izradio i javno objavio Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, a da su istom definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode pravnog prednika tuženika. Pravni prednik tuženika u cijelosti se pridržavao odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Napomenuo je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u potpunosti u skladu sa odredbama ZOO-a.

10. Suprotno navodima tužiteljice smatrao je da se o svim pojedinostima prethodno zaključenju ugovora o kreditu između ugovornih strana pregovaralo te je tužiteljica potpisom predmetnog ugovora de facto prihvatila razumljivost ugovorenih odredaba i dobivena pojašnjenja od strane djelatnika banke te naknadno prilikom solemizacije ugovora i od strane javnoga bilježnika.

11. Istakao je prigovor zastare smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok u trajanju od 5 godina propisan kod instituta stjecanja bez osnove.

12. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, istakao je prigovor nedostatka pravnog interesa na strani tužiteljice, pri tome cijeneći da bi zahtjev za isplatom s navedene osnove bio obuhvaćen zastarom.

13. Po istome predmetna odredba nije protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, što je nužna pretpostavka za ništetnost odredbe. Smatrao je da je odredba u skladu sa načelom slobode ugovaranja te čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju te da ista predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koje tuženik ima pravo kod prijevremene otplate kredita. U odnosu na navedeno, pozvao se na Direktivu 2008/48/EZ, odnosno Direktivu 87/102/EEC, kao i presudu Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-311/2018-2 od 03. rujna 2018.

14. Iznijete navode odgovora na tužbu tuženika tužiteljica je uj cijelosti otklonila. Osporila je da bi prethodno zaključenju ugovora o kreditu ugovorne strane pregovarale, kao i da bi joj bili objašnjeni svi parametri koji bi utjecali ubuduće na promjenjivost kamatne stope, odnosno na visinu prijevremene naknade. Prigovor zastare u cijelosti je otklonila kao neosnovan.

15. Ustrajući kod tužbe, tužiteljica je tijekom postupka a nakon provedenog dokaza financijskog vještačenja, postavila konačan tužbeni zahtjev u podnesku od 07. rujna 2023..

16. Ustrajući kod činjeničnog supstrata utuženja tužiteljica je s osnove preplaćenih kamata potraživala novčani iznos u visini od 1.398,78 EUR, dok je s osnove podmirene naknade radi prijevremene otplate kredita potraživala novčani iznos u visini od 1.456,74 EUR, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos tražbine od dospijeća pa do isplate. Ustrajala je kod deklarativnog zahtjeva i zahtjeva za naknadom troškova postupka uvećanih za sporedna davanja.

17. Nakon provedenog prvostupanjskog postupka te zaključene glavne rasprave, sud je rješenjem od 13. prosinca 2023. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužiteljice izvršene u podnesku od 7. rujna 2023. te je presudom od 13. prosinca 2023. u cijelosti usvojio konačno postavljeni zahtjev koji obuhvaća deklarativni dio kondemnatorni dio zahtjeva te obvezao tuženika na naknadu prouzročenog parničnog troška tužiteljici uvećan za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

18. Povodom žalbe Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi rješenjem pod poslovnim brojem Gž-163/2024 od 15. svibnja 2024. ukinuo je presudu i rješenje prvostupanjskog suda i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

19. U svojoj odluci te danoj uputi žalbeni sud je cijeneći odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III- 4424/2021 ukazao prvostupanjskom sudu na propust u prethodnom dijelu postupka s obzirom da nisu provedeni personalni dokazi na okolnost utvrđivanja eventualnog prethodnog pregovaranja ugovornih strana u konkretnom pojedinačnom slučaju. S obzirom da je tuženik u tom smjeru predlagao dokaze, ukazao je da nije bilo moguće odbiti takav dokazni prijedlog usmjeren na okolnost obaviještenosti ugovorne strane – potrošača, a koji sadržaj nije bio predmet utvrđivanja u kolektivnome sporu. Ukazao je da iako subjektivne granice pravomoćnosti presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017) se odnosi na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti Udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu u navedenom postupku, ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, zbog čega je potrebno skladno mjerodavnom pravu provoditi dokaze na navedene okolnosti, pri tome cijeneći teret dokazivanja.

20. Stoga je ukazao prvostupanjskom sudu potrebu da u ponovljenom postupku se provedu predloženi personalni dokazi po prijedlogu tuženika, a koji se odnose na saslušanje tužiteljice kao stranke te posebno svjedoka EH kao zaposlenice banke i to na okolnost sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te mogućnosti pregovaranja kako bi se utvrdio relevantan činjenični supstrat radi donošenja meritorne odluke.

21. U ponovljenom postupku tužiteljica je ustrajući kod činjeničnog supstrata kao u tužbi te postavljenog tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 7. rujna 2023. predložila usvajanje deklaratornog zahtjeva, odnosno kondemnatornog zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

22. Tuženik je ustrajao kod navoda odgovora na tužbu i svih iznijetih prigovora kao tijekom prethodnog postupka, zbog čega je predložio odbijanje svih zahtjeva tužiteljice kao neosnovanih te zatražio naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

23. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke te dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između pravnog prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank i tužiteljice kao korisnika kredita i založnog dužnika od 24. svibnja 2005. (list 11-20 spisa), čitanjem obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita od 3. prosinca 2008. (list 21 spisa), uvidom u Metodologiju promjene kamatnih stopa od 1. siječnja 2011. (list 33 spisa),uvidom u dokumentaciju koja se odnosi na predmetni ugovor o kreditu - trošak financiranja za razdoblje od studenog 2011. do prosinca 2018. (list 44-52 spisa), otplatni plan (list 259-267 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 268 spisa), specifikaciju uplata (list 269- 270 spisa). Proveo je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge Rijeka (list 303-315 spisa) kao i uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

24. Iako je u prethodnom postupku tuženik isticao personalne dokaze u vidu saslušanja djelatnika banke i javnog bilježnika Marije Grozdanić – Dekleva, a na okolnost pregovaranja i upoznavanja tužiteljice sa sadržajem ugovora o kreditu, a na koje dokazne prijedloge je ukazao i žalbeni sud, tijekom postupka tuženik je odustao od takvih dokaznih prijedloga pa je tako u podnesku od 29. listopada 2024. odustao od prijedloga saslušanja javnog bilježnika, bivšeg djelatnika tuženika EH te ČH i CH.

25. Predložio je da sud izvrši uvid u iskaze svjedoka ČH i CH ovjerene kod javnoga bilježnika i to na okolnost nastanka štete prilikom prijevremene otplate kredita.

26. Navedenom prijedlogu tuženika izričito se protivila tužiteljica cijenivši da navedene osobe nemaju relevantnih saznanja o pregovaranju sudionika ugovornog odnosa.

27. Kako je tuženik odustao od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnika banke kao svjedoka, a cijeneći da tijekom parničnog postupka sud utvrđuje stranačku istinu, a ne materijalnu istinu te nije ovlašten provoditi dokaze po službenoj dužnosti, unatoč uputi žalbenog suda o potrebi provođenja personalnih dokaza radi utvrđenja relevantnog činjeničnoga stanja, sud nije bio u mogućnosti provoditi takve dokaze.

28. Glede prijedloga tuženika da se radi relevantnog utvrđenja činjeničnog stanja provede dokaz čitanjem izjave svjedoka ČH i CH ovjerenih od strane javnog bilježnika i priloženih u preslici spisu, valja istaći da procesni zakon ne poznaje ovakvu vrstu dokaznih sredstava. ZPP propisuje provođenje dokaza saslušanjem svjedoka kao osobe koja ima određena neposredna, odnosno posredna saznanja o kojima je pozvana kazivati pred sudom. time je zadovoljeno i načelo neposrednosti, kao i načelo raspravljanja pred sudom, s obzirom da je strankama u postupku nakon saslušanog svjedoka od strane suda moguće postavljati pitanja radi utvrđenja određenog sadržaja.

29. Cijenjenje prijedloga tuženika ne samo da ne bi bilo u skladu sa odredbama dokazivanja propisanim procesnim zakonom, već bi u slučaju prihvaćanja takvoga prijedloga bilo povrijeđeno načelo neposrednosti i načelo raspravljanja pred sudom, čime bi stranke bile dovedene u nepredviđen položaj.

30. Stoga ovaj sud nije prihvatio prijedlog tuženika i nije cijenio navedene pisane izjave svjedoka. Podredno se ističe da predmetni svjedoci su u kritičnom razdoblju zaključenja ugovora o kreditu bili zaposleni na rukovodećim radnim mjestima u banci te da nisu, kako je to navedeno u izjavama, direktno pregovarali sa budućim korisnicima kredita prethodno zaključenju pravnoga posla. Njihovo općenito saznanje vezano za postupanje banke nije se odnosilo na konkretan slučaj. Stoga iz njihovih izjava ne bi bilo moguće niti utvrditi sadržaj eventualnog pregovaranja sudionika ugovornog odnosa, niti upoznavanje tužiteljice sa odredbama samoga ugovora od strane banke.

31. Postavljanjem konačnog zahtjeva tužiteljica je izvršila preinaku tužbenog zahtjeva, a koju preinaku je sud dopustio sukladno odredbi čl. 190. ZPP-a obzirom je ista svrsishodna za konačno rješavanje pravnog odnosa između stranaka slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

32. Sud je prilikom donošenja odluke o preinaci cijenio i sadržaj Zaključka sa sastanka predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i građanskog odjela VS RH poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. u kojem se navodi pravni stav da u predmetima po tužbama korisnika kredita u valuti CHF je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

33. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačan tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.

34. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje utvrđenje ništetnosti dijela članka 6. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope, kao i dijelom članka 8. citiranog ugovora kojim je ugovoreno u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita podmirenje naknade banci skladno Odluci o naknadama banci, kao i isplatu razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrata isplaćene naknade povodom prijevremene otplate kredita. Navedenu isplatu tužiteljica potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica zaključila sa pravnim prednikom tuženika.

35. U ovom postupku nije sporno da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu sa pravnim prednikom tuženika u valuti CHF, i to u iznosu od 88.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju na dan korištenja kredita. Nije sporno da je tužiteljica prilikom prijevremen otplate kredita podmirila i ugovorenu naknadu banci.

36. Također, nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača pod posl.br. P-1401/12, a predmet samog postupka je bila zaštita potrošača glede primjene ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za valutu CHF, i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-249/14 od 09. travnja 2015.

37. Predmetnim odlukama sudova utvrđeno je da je pravni prednik tuženika, odnosno tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja, kao i u vrijeme zaključenja ugovora, pravni prednik tuženika, kao i tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača, čime su banke postupale suprodno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

38. Između stranaka sporna je primjena prethodno navedenih pravomoćnih odluka na konkretan slučaj, s obzirom da tuženik ističe kako bez sagledavanja svih okolnosti svakog pojedinog slučaja ne može se obrazloženo tvrditi da bi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom ugovoru bile nepoštene, a time i ništetne. Ujedno ističe kako se potrošači mogu pozivati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava samo u posebnim parnicama za naknadu štete, a da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove te nema mjesta primjeni navedenim presudama u konkretnom slučaju.

39. Ugovor o kreditu je sklopljen 24. svibnja 2005. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (79/2007, 125/2007) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima (35/2005) to pitanje regulirano kao lex generalis. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

40. Dok je tuženik u konkretnom slučaju tvrdio da su konkretne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i plaćanju naknade radi prijevremene otplate kredita bile jasne, lako uočljive i razumljive, tužiteljica je smatrala da se radilo o standardiziranom sadržaju koji iako je bio uočljiv jer u pisanom obliku nije bio jasan i razumljiv istoj kao potrošaču.

41. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrđeno je kako su odredbe čl. 6. točke 1.- 3. koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute te lako uočljive. U istima je naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, iz čega bi se moglo zaključiti da je takav sadržaj jasan. Međutim, potrebno je razgraničiti i ocijeniti da li su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive potrošaču, odnosno korisniku kredita, ovdje tužiteljici, a što posljedično utječe na pravnu valjanost istih.

42. Iz stranačkog iskaza tužiteljice, kojeg je ovaj sud ocijenio životnim, logičnim i objektivnim te stoga istinitim, utvrđeno je da se ista obratila banci radi ostvarivanja potrebnih kreditnih sredstava za kupnju stana. Po saznanju o potrebi dostave relevantne dokumentacije tužiteljica je poduzela potrebne korake radi pribave iste, nakon čega se opetovano obratila banci radi predaje iste. Nakon proteka određenog vremena izvještena je da joj je odobreno izdavanje kredita, zbog čega je valjalo zaključiti ugovorni odnos sa bankom. Bez ikakvih razgovora ili pregovora tužiteljici je predočen već sačinjen ugovor o kreditu radi potpisivanja istoga. Po predočenju ugovora, kojeg ista nije mogla niti uvjetovati niti mijenjati sadržajno, djelatnik banke joj ništa posebno nije kazivao niti objašnjavao, već je upućena k javnome bilježniku radi potpisa ugovora.

43. Iako je u ugovoru bila navedena promjenjiva kamatna stopa, tužiteljica se izričito izjasnila da se nije radilo o njezinom prijedlogu ili uvjetu, već da je upravo banka takav sadržaj unijela u ugovor. Istoj nije objašnjeno koji bi eventualno parametri moli ubuduće utjecati na eventualnu promjenu ugovorene kamatne stope, niti joj je objašnjeno o kojoj razlici bi moglo biti govora. Valuta CHF joj nije posebno objašnjena glede eventualne tečajne promjene, a što bi eventualno moglo utjecati na navedenu ugovornu odredbu, već joj je isključivo rečeno da joj je ponuđen vrlo siguran oblik kreditiranja s obzirom na stabilnost valute CHF. U odnosu na ugovorenu naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, tužiteljica je navela da se također radilo o odredbi koju je banka unijela u ugovor bez da joj je prethodno išta o tome objašnjeno, a posebno ne u smislu eventualne usluge koju banka pruža za uplaćenu naknadu. Po isplati kreditnih sredstava, tužiteljica je navela da je kupila stan za svoje osobne potrebe u kojem zadovoljava svoje životne potrebe stanovanja. Iako je ista po profesiji odvjetnik, u navedenoj nekretnini ne obavlja poslovnu djelatnost.

44. S obzirom na profesiju kojom se bavi, tužiteljica je navela da u vrijeme zaključenja samoga ugovora nije imala nikakvih saznanja što bi se s obzirom na eventualne tečajne promjene valute CHF ubuduće moglo dogoditi, a što bi imalo neposrednih refleksija na njezine ugovorom preuzete obveze.

45. Stav je ovoga suda da se u konkretnom slučaju kada govorimo o predmetnim ugovornim odredbama radi o odredbama koje su donesene na temelju jednostrane odluke banke na koju odluku tužiteljica kao potrošač ni na koji način nije mogla utjecati. Takva odluka predstavlja akt banke koja u svojoj biti čini financijski dokument a kojega jedino osobe koje posjeduju dovoljno stručnog znanja i izobrazbe mogla razumjeti i rastumačiti njezin sadržaj. Stoga takva Odluka, kao i sami razlozi koji utječu na njihovu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja nisu bili razumljivi prosječnom potrošaču, a bili su od utjecaja a njegovu obvezu s obzirom na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i obvezu podmirenja naknade banci u određenoj pravnoj situaciji.

46. Sukladno čl. 269. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a sama činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Obzirom na navedene zakonske propise, kamatna stopa mora biti određena, odnosno odrediva. Imajući u vidu kako je u predmetni Ugovor o kreditu unesena neodređena formulacija glede promjenjive kamatne stope, potrebno ju je dovesti u svezu sa načelima obveznog prava. Sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni te su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni se pridržavati načela savjesnosti i poštenja (čl. 3. i 4. ZOO-a). Isto tako je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a), a sukladno čl. 7. ZOO-a, pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba te je zakonom određeno u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice .

47. Obzirom na navedeno, razvidno je da je tužiteljica kao korisnik kredita, odnosno potrošač (budući se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno ugovoru fizičke osobe s jedne strane te trgovca sa druge strane) dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao davatelja predmetnog kredita. Tužiteljica nije znala, niti je mogla znati u trenutku zaključenja ugovora sve parametre od utjecaja na eventualnu promjenu kamatne stope koju je banka ugovorila u predmetnom pravnome poslu, niti je mogla znati kakva bi posljedica za istu mogla nastupiti. Također je potrebno naznačiti, kako je Ugovorom o kreditu određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja Ugovora, a da istodobno nisu naznačeni bilo koji kriteriji, podaci ili parametri koji bi mogli služiti kao orijentir u slučaju promjene kamatne stope pa stoga isti nisu bili određeni pa niti odredivi, već je samo paušalno navedeno kako je kamatna stopa promjenjiva, i to sve sukladno Odluci pravnog prednika tuženika. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa stoga u takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužiteljica kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bila u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju trajanja ugovornog odnosa.

48. Valja istaknuti da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi djelatnik banke prilikom razgovora sa tužiteljicom prethodno predočenju ugovora, odnosno prilikom predočenja ugovora, objasnio postupak formiranja kamatnih stopa i što sve utječe na isto, a temeljem čega bi tužiteljica kao potrošač mogla razaznati učinke koji će po nju u budućnosti nastati.

49. Mišljenje je suda da tužiteljica, kao ni svaki drugi prosječan građanin RH, nije bila u dovoljnoj mjeri educirana iz područja financija da bi mogla shvatiti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope, niti je mogla imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja Ugovora. Pri tome nije od značaja profesija tužiteljice s obzirom da obavljanje poslova kvalificiranog odvjetnika ne obuhvaća i saznanje iz područja financija i to posebno bankarskog sustava.

50. Potrebno je istaknuti kako je tuženik, kao banka, financijska institucija čija je temeljna djelatnost obavljanje poslova novčanog posredovanja te obavljanje pomoćnih novčanih poslova koji su povezani s financijskim posredovanjem, a time i njezini krajnji cilj ostvarivanje zarade, koja je ovlaštena sklapati ugovore na duže vremenske razdoblje (od kojih velika većina otpada upravo na ugovore o kreditu) ovlaštena i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu. No, potrebno je napomenuti da je tuženik dužan postupati sa pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika, što znači da je u obvezi nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču u skladu sa njihovim mogućnostima za podmirivanje istih, a da pri tome za njega ujedno ne nastaje šteta. Takav slijed odnosi se i na pravnog prednika tuženika koji je zaključio predmetni ugovor sa tužiteljicom.

51. Budući banka kao financijska institucija ima najviše i najsveobuhvatnije znanje o financijskom/bankarskom sektoru, pa je stoga prilikom zaključenja predmetnog Ugovora bila u obvezi potrošača detaljno i obuhvatno upoznati o smislu i sadržaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te joj posebno skrenuti pozornost o rizicima glede ugovaranja iste, odnosno da postoji mogućnost da u jednom trenutku za vrijeme ispunjenja obveze iz Ugovora može doći do promjene koja bi bila vrlo otegotna za potrošača glede daljnjeg ispunjenja svojih obveza, banka u konkretnom slučaju je tijekom postupka utvrđeno da nije postupila na opisani način.

52. Predmetni Ugovor o kreditu je tužiteljici predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru glede kojeg tužiteljica nije imala nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogla tražiti bilo kakve izmjene glede istog, a posljedično se to odnosilo i na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

53. Stav je ovoga suda da je time tužiteljica stavljena u nepovoljni položaj u odnosu na banku, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelima obveznoga prava. Cijeneći ranije navedeno, ovaj sud je zauzeo stav da je ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope nepoštena i tim u svezi skladno odredbama ZZP-a i ništetna.

54. Ovaj sud cijeni da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, te da je pravni prednik tuženika mogao unijeti u ugovor predmetnu ugovornu odredbu, pri čemu je bilo potrebno iznijeti jasne parametre koji utječu na eventualnu promjenu u budućnosti, čime bi se omogućilo tužiteljici kao potrošaču da u potpunosti sagleda svoju obvezu i za budućnost.

55. Isticanje tuženika da je na internetskim stranicama objavio Metodologiju promjene kamatnih stopa iz koje su bili razvidni parametri koji utječu na takvu promjenjivost, zbog čega se ne može cijeniti da bi se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

56. Valja istaći da su ugovorne strane zaključile ugovorni odnos kojeg su popratile pisanim pravnim aktom u vidu ugovorenog kredita. Obveze i prava ugovornih strana prema osnovnim načelima obveznog prava moraju biti navedena u samom sadržaj ugovora. Kako navedena Metodologija promjene kamatnih stopa nije sastavni dio ugovora, tužiteljicu kao potrošača ne vezuju internetski sadržaji na kojima je tuženik postupao samovoljno te stoga takav sadržaj ne može otkloniti ranije navedenu obvezu banke prema potrošaču.

57. Pravni stav da bi banke u ovakvim pravnim situacijama postupale suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao i da bi se radilo o ništetnim ugovornim odredbama kada govorimo o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa proizlazi i iz pravomoćne odluke suda donesene u kolektivnome sporu. Valja istaći da je sud skladno odredbi članka 5t02 c ZPP-a u sudskim sporovima u kojima se odlučuje o zahtjevu potrošača za ocjenom ništetnosti takve ugovorne odredbe dužan cijeniti iznijeti pravni stav u navedenoj odluci.

58. Neosnovano je isticanje tuženika da sud ne bi bio u mogućnosti primijeniti pravni stav iz razloga što je pozvan utvrđivati volju stranaka i time u svezi obaviještenost potrošača u konkretnom slučaju, a ne općenito. naime, kao što je ranije navedeno u konkretnom slučaju ispunjeni su bili svi uvjeti za ocjenu valjanosti napadane ugovorne odredbe ugovora kojeg su zaključili pravni prednik tuženika i tužiteljica te je tijekom postupka utvrđeno da tužiteljica kao potrošač nije na potreban način bila obaviještena i upoznata od strane banke o svim elementima koji utječu na njezinu obvezu preuzetu ugovorom, a koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Stoga je u takvoj procesnoj situaciji sud bio dužan prilikom donošenja odluke o pravnoj valjanosti napadane ugovorne odredbe cijeniti i pravni stav iznijet od strane suda u pravomoćnoj odluci donesenoj u kolektivnom sporu.

59. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno smatra se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale, niti prouzročile određene pravne učinke. Stoga je povrijeđena strana, u konkretnom slučaju tužiteljica kao potrošač pozvana zahtijevati povrat svih preplaćenih iznosa s osnove navedene ugovorne odredbe kojom je određena promjenjivost kamatne stope iznad prvotno ugovorene kamatne stope.

60. Tužiteljica je istakla i zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe kojom je banka ugovorila obvezu korisnika da u slučaju prijevremene otplate kredita podmiri naknadu za takvo postupanje. Isto proizlazi iz odredbe članka 8. citiranog ugovora.

61. Tuženik je prigovorio nedostatku specifičnog pravnog interesa tužiteljice na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a kada bi ništetnost predmetne odredbe i bila utvrđena u ovom postupku, smatrao je da bi potraživanje bilo u zastari.

62. Istaknuti prigovor nedostatka pravnog interesa, ovaj sud je smatrao u cijelosti neosnovanim. Činjenica da je tužiteljica otplatila predmetni kredit tijekom prosinca 2008., u situaciji kada između stranaka nije sporno da je podmirila i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u skladu sa ugovornom odredbom, ne ukazuje da ista ne bi imala pravni interes za postavljanje ranije navedenog deklaratornog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i potom kondemnatornog zahtjeva.

63. Tužiteljica je svoj zahtjev upravo temeljila na činjenici da se radilo o ugovornoj odredbi koju je samoinicijativno u ugovor naveo pravni prednik tuženika te da o navedenom sadržaju nije s njome razgovarano prethodno zaključenju ugovora niti joj je objašnjeno na što se odnosi navedena naknada, zbog čega bi takva odredba kao i ranije navedena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pravno nevaljana.

64. Prema odredbama ZOO-a svatko je pozvan isticati ništetnost pa tako i ugovorna strana koja je postupala po ugovorenoj odredbi, smatrajući da se radi o odredbi koja je pravno nevaljana. Stoga na strani tužiteljice po stavu ovoga suda i izvjesno postoji pravni interes za postavljanje takvoga zahtjeva.

65. Isticanje tuženika da prema odredba pozitivnoga prava nije zabranjeno ugovaranje takve odredbe je sasvim irelevantno za ishod spora. Tuženik je u svojim očitovanjima istakao da predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koje tuženik ima u takvoj pravnoj situaciji, a koji troškovi nisu povezani budućom nedospjelom kamatom.

66. Navedeni slijed po mišljenju ovoga suda tijekom postupka nije dokazan da je izpregovaran između ugovornih strana prethodno zaključenju ugovora o kreditu.

67. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da joj djelatnik banke niti prilikom upita za ostvarivanje kredita, kao niti u trenutku predočenja već sastavljenog ugovora o samoj banci nije objašnjeno na što bi se odnosila predmetna naknada, a posebno nije dogovoren između ugovornih strana iznos same naknade. Stoga ovaj sud cijeni da se radi o nejasnoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo te posljedično tome tužiteljica kao potrošač prilikom zaključenja ugovora nije mogla zaključiti na što bi se odnosila ta njezina obveza. Svakako je ugovaranje takve odredbe uzrokovalo neravnotežu ugovornih strana i to na način da je upravo tužiteljica se našla u lošijem položaju od banke.

68. Iz iskaza stranke utvrđeno je da bez podmirenja navedene naknade ista nije mogla prijevremeno podmiriti svu preuzetu obvezu banci, već je takva prijevremena otplata kredita bila uvjetovana prethodnom naplatom naknade.

69. Posebno valja istaći da pravni prednik tuženika prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije transparentno iznio na što se odnosi navedena naknada, odnosno koju to uslugu kao financijska institucija pruža korisniku kredita kako bi isti podmirio naknadu.

70. Isticanje tuženika da bi se radilo o dogovorenom iznosu naknade štete, odnosno troškovima koje bi tuženik imao prilikom prijevremene otplate kredita, ovaj sud nije smatrao osnovanim. Da bi se govorilo o naknadi štete potrebno je prvenstveno da je šteta nastala. U konkretnom slučaju u trenutku zaključenja ugovora o kreditu ugovorne strane uopće nisu mogle percipirati budući nastanak štete, a niti je sama šteta tada nastala banci da bi se moglo govoriti o pravu i obvezi naknade iste. Posebno između ugovornih strana nije uslijedio dogovor oko ne samo naknade štete već niti oko visine takve naknade kako to ističe tuženik. Glede troškova koje da bi banka imala povodom prijevremene otplate kredita, valja istaći da banka nije dokazala, iako je na njoj teret dokaza, da bi uopće troškovi povodom prijevremene otplate kredita nastali, a s tim u svezi kada bi i nastali o kojoj visini bi se radilo. Podredno se navodi o takvom aspektu između stranaka ugovornog odnosa nije pregovarano niti je tužiteljica o takvom sadržaju bila upoznata.

71. Prigovor zastare u odnosu na navedeni dio zahtjeva tužiteljice ovaj sud nije smatrao osnovanim. Naime, prema odredbama ZOO-a zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe ne podliježe zastari.

72. Ovaj sud smatra da je tužiteljica tijekom postupka dokazala da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da ista nije bila razumljiva, a imala je za posljedicu uzrokovanje neravnoteže između ugovornih strana i to na štetu tužiteljice.

73. Valja istaći kada govorimo o navedenoj ugovornoj odredbi da ugovorom nisu propisani bilo koji parametri ili podaci temeljem kojih bi tužiteljica uopće mogla znati koja je njezina obveza u slučaju prijevremene otplate kredita, niti joj je tuženik to obrazložio. Ista je neodređena i neodrediva, a nastavno nepoštena i ništetna, u odnosu na koju se primjenjuje pravna posljedica ugovaranja takve odredbe, odnosno ista je utvrđena ništetnom i kao takva ne proizvodi pravne učinke.

74. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. i II. izreke presude.

75. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke MARIMAR-FIN d.o.o. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ovaj sud je ocijenio stručan, objektivan i rađen sukladno pravilima struke i vještina. Isti je detaljno obrazložen i precizno određen.

76. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako preplata s osnove promjenjive kamatne stope iznosi ukupno 1.398,78 EUR, dok iznos naknade prijevremene konačne otplate kredita iznosi 1.456,74 EUR.

77. U čl. 323. st. 1. ZOO-a, zakonodavac je propisao da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

78. Obzirom da je utvrđena ništetnost ranijih ugovornih odredaba, tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i plaćanjem naknade radi prijevremene otplate kredita, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu imovinsku korist, zbog čega je isti u obvezi izvršiti povrat navedenih novčanih iznosa tužiteljici. Naime, u članku 1111. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

79. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz navedenih novčanih sredstava utvrđenih u nalazu i mišljenju vještaka u svoju imovinu, valjalo je primijeniti raniju odredbu stjecanja bez osnove, zbog čega je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici novčani iznos u visini od 1.398,78 EUR (s osnove promjenjive kamatne stope) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos pretplate od dospijeća pa do isplate i to temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj te je isti skladno odredbi zakona dužan izvršiti povrat nepripadne imovine kao i isplatiti sporedna davanja u vidu zateznih kamata. Nesavjesnost tuženika temelji se na činjenici da je ugovorena između stranaka pravno nevaljana odredba koja se odnosila na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Također, tuženik je u obvezi isplatiti tužiteljici i daljnji iznos u visini od 1.456,74 EUR, a koji se odnosi na uplaćenu naknadu prilikom prijevremenog zatvaranja kredita i skladno ranije citiranoj zakonskoj odredbi isplatiti i zatezne kamate koje teku na navedeni iznos od 4. prosinca 2008. pa do isplate, pri čemu je sud cijenio trenutak izvršene uplate podmirenja naknade od strane tužiteljice, a o čemu se izjasnio vještak u svom nalazu i mišljenju.

80. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i podmirenja naknade prilikom prijevremene otplate kredita, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe pravno valjane.

81. Razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja, odnosno razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužiteljici bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno. 82. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika za dopunom nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Takav prijedlog temeljen je na različitom viđenju zadaće prema kojoj je vještak trebao po tuženiku izraditi nalaz i mišljenje.

83. Kako je sud odredio zadaću vještaku skladno odredbama ZPP-a te je vještak u okviru zadaće i izradio nalaz i mišljenje, ovaj sud je smatrao da bi bilo protivno načelu ekonomičnosti provoditi daljnje dokaze u navedenom smjeru.

84. Podredno se ističe da se prilikom svojeg viđenja zadaće koja bi bila dana vještaku radi dopune nalaza i mišljenja tuženik fokusirao na kamatnu stopu od 4,60 % godišnje koja bi se primijenila za ugovorno razdoblje od 1. svibnja 2006., a sve skladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ovisno o skupini klijenata u koju pripada korisnik kredita, odnosno na kamatnu stopu važeću za "stambeni kredit za mlade do 40 godina", a koja kamata je u trenutku sklapanja ugovora bila javno objavljena na internetskim stranama tuženika te je iznosila 4,60 % godišnje. Stoga je cijenio da je tužiteljica doista u trenutku sklapanja ugovora znala da kamatna stopa je ugovorena u visini od 3,99 %, ali da ista vrijedi do 30. travnja 2006. nakon čega od 1. svibnja 2006. se povećava kamatna stopa u visini od 4,60 %, na što je ista pristala.

85. Takva slijed, kao što je ranije navedeno u ovosudnom obrazloženju, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

86. Prilikom utvrđivanja što su stranke određenog poslovnog odnosa dogovorile, a potom utvrdile obveze i prava zaključene ugovorom, isključivo je relevantno što je navedeno u samome ugovoru. Kao što je ranije navedeno u ugovoru je bila navedena početna ugovorena kamatna stopa koja je tužiteljici kao potrošaču bila jedino poznata. U ugovoru nije niti jednom ugovornom odredbom navedeno da bi sadržaj oglašavanja na internetskim stranicama kako to ističe tuženik bio sastavni dio predmetnog ugovora koji bi obvezivao ugovorne strane. Stoga tužiteljica u trenutku zaključenja ugovora kada je morala imati saznanja o preuzetim obvezama prema banci s osnove navedene ugovorne odredbe nije mogla znati da bi od 1. svibnja 2006. došlo do povećanja ugovorene kamatne stope koja sada više ne bi iznosila ugovorenih 3,99 %, već kako to ističe tuženik 4,60 %.

87. Kako niti jedna stranka u postupku nije isticala prijedlog vještaka da usmeno obrazloži nalaz i mišljenje, sud istoga tijekom glavne rasprave nije niti pozivao da usmeno objasni nalaz i mišljenje.

88. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku III. izreke ovosudne presude.

89. Prigovor zastare kojeg je tuženik u više navrata isticao tijekom postupka, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

90. Sukladno čl. 328. ZOO-a, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Budući je u postupku utvrđeno kako su predmetne ugovorne odredbe ništetne to tužiteljica može postaviti takav zahtjev u bilo kojem trenutku, a sve po osnovi da ništetnost djeluje ex tunc, odnosno djeluje unatrag od trenutka zaključenja samog Ugovora o kreditu. Glede zahtjeva tužiteljice za isplatom novčanog iznosa koji proizlaze iz ništetnih ugovornih odredaba, valja navedeni zahtjev promatrati u istom kontekstu, budući se traži vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnih ugovornih odredaba.

91. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen. U tom smjeru je izražen i stav Vrhovnog suda RH iznijet na sjednici u siječnju 2020. gdje je u pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

92. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu, slijedom čega je tuženik temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a pozvan joj naknaditi prouzročen parnični trošak. 93. Tužiteljici je dosuđen trošak sastava tužbe prema Tbr. 7/1, sastava podneska od 18. siječnja 2021., 24. rujna 2021., 15. prosinca 2021., 7. rujna 2023. te 11. studenog 2024. prema Tbr. 8/1, zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 1. listopada 2021., 25. rujna 2023., 5. studenog 2024. i 11. prosinca 2024. prema Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici su dosuđeni troškovi nastali uplatom predujma za potrebu provedenog vještačenja, kao i trošak uplate sudskih pristojbi na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 2.407,46 EUR.

94. Na dosuđenu naknadu troška tužiteljici su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekućih od presuđenja pa do isplate.

95. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku IV. izreke presude.

96. Podredno se ističe da sud tužiteljici nije dosudio trošak nastao sastavom podneska od 18. veljače 2022. u kojem je tužiteljica iznijela prigovor na zadaću koju je sud svojom olukom zadao vještaku To stoga jer je tužiteljica i u ranijim podnescima očitovala se na danu zadaću vještaku od strane suda te je sud u skladu s navedenim i detaljnije obrazložio zadaću vještaku.

97. Međutim, sadržajno tužiteljica je de facto isticala prijedlog zadaće vještaku istovjetno kao i sud iako je drugačije koncipirala navedeni prijedlog. Kako prema odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a je sud pozvan prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, ovaj sud cijeni da se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice, s obzirom da je sud zadao zadaću vještaku prema kojoj je vještak i izradio nalaz i mišljenje, a na koji tužiteljica nije imala primjedbi.

U Rijeci, 19. veljače 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika

- tužitelj nije pozvan na uplatu sudskih pristojbi na presudu jer tome ne podliježe u ovoj vrsti predmeta