REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj. 15:P-1242/2019

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja SHC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik u Dubrovniku protiv tuženice Republika Hrvatska, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 16.siječnja 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, a presude javno objavljene dana 19.veljače 2025. godine, istog dana,

presudio je

I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 14.867,00€ , zajedno sa zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose kako slijedi - 390,00 EUR od 5.08.2016.

- 390,00 EUR od 5.09.2016.

- 388,00 EUR od 5.10.2016.

- 388,00 EUR od 5.11.2016.

- 388,00 EUR od 5.12.2016.

- 392,00 EUR od 5.01.2017.

- 392,00 EUR od 5.02.2017.

- 392,00 EUR od 5.03.2017.

- 410,00 EUR od 5.04.2017.

- 410,00 EUR od 5.05.2017.

- 410,00 EUR od 5.06.2017.

- 405,00 EUR od 5.07.2017.

- 405,00 EUR od 5.08.2017.

- 405,00 EUR od 5.09.2017.

- 417,00 EUR od 5.10.2017.

- 417,00 EUR od 5.11.2017.

- 417,00 EUR od 5.12.2017.

- 425,00 EUR od 5.01.2018.

- 425,00 EUR od 5.02.2018.

- 425,00 EUR od 5.03.2018.

- 420,00 EUR od 5.04.2018.

- 420,00 EUR od 5.05.2018.

- 420,00 EUR od 5.06.2018.

- 432,00 EUR od 5.07.2018.

- 432,00 EUR od 5.08.2018.

- 405,00 EUR od 5.09.2018.

- 410,00 EUR od 5.10.2018.

- 410,00 EUR od 5.11.2018.

- 410,00 EUR od 5.12.2018.

- 430,00 EUR od 5.01.2019.

- 430,00 EUR od 5.02.2019.

- 430,00 EUR od 5.03.2019.

- 433,00 EUR od 5.04.2019.

- 433,00 EUR od 5.05.2019.

- 433,00 EUR od 5.06.2019.

- 428,00 EUR od 5.07.2019. sve do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za isplatom 3.188,32€, kao neosnovanim.

III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 6.132,98€, sve uvećano za zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekuće od 19.veljače 2025 do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj dana 17.srpnja 2019. tužiteljica tvrdi kako je postupila sukladno čl. 186a ZPP-a te podnijela nadležnom državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora, koji zahtjev državno odvjetništvo nije prihvatilo.

Navodi kako je vlasnica stana na adresi [adresa], na prvom katu, a koji stan se sastoji od tri sobe, jedne manje sobe, kupatila sa wc-om i hodnika te drvarnice u prizemlju, sve upisano u z. ul. [broj ZK uloška] zk tijelo II, etaža 1, u zemljišnom ulošku opisano kao zgrada bez trosobnog stana u prizemlju čest. zgr. [katastarska čestica] uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, sve k. o. [katastarska općina]. Predmetni stan se nalazi u režimu zaštićenog najma temeljem presude Općinskog suda u Dubrovniku P-630/97 od 30.ožujka 1998. i P-105/09 od 04.lipnja 2009.

Zaštićena najamnina za predmetni stan, sukladno presudi od 04.lipnja 2009. iznosi 172,00 kn, a od 01.rujna 2018. pa nadalje iznosi 378,40 kn u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima.

Smatra da bi na slobodnom tržištu ostvarivala najamninu u minimalnu iznosu od 5000,00 kn mjesečno, posebno kada se uzme u obzir lokacija predmetnog stana, veličina i drugi podaci relevantni za određivanje iznosa najamnine.

Tužiteljica smatra da joj pripada razlika između primljenog iznosa zaštićene najamnine i najamnine koju bi ostvarivala na tržištu.

Naime, Europski sud za ljudska prava je u dvije presude- Statileo c/a RH broj 12027/10 i S i dr. c/a RH br. 35444/12, 35576/12, 41558/12 i 48914/12, a u kojem predmetima se radi o slučajevima koji su u potpunosti usporediti, štoviše identični u činjenicama u ovom predmetu- presudio je da RH, Zakonom o najmu stanova NN 91/96, temeljem kojeg je uspostavljen zaštićeni najam u predmetnom slučaju, povrijedila čl. 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i drugih sloboda. Sukladno, Ustavu RH, međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu sa Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio pravnog poretka RH, a po pravnoj snazi su iznad zakona, pa je Konvencija zajedno sa citiranim Protokolom 1. postala dio unutarnjeg poretka RH danom ratifikacije tj. 05.studenog 1997. Premda iz odredbi Konvencije ne proizlazi pravna obvezatnost presuda Europskog suda za ljudska prava i za stranke koje nisu bile stranke u konkretnom postupku pred navedenim sudom, sudska praksa u RH je općenitog stava da konačne odluke ESLJP imaju učinka ergo omnes, a pogotovo kad se pravni stav ESLJP proteže u 6 identičnih slučajeva pa se mora primjenjivati i nadalje na istovjetne slučajeve koje su u postupku pred domaćim sudom. Navedeno potkrepljuje i činjenica da ESLJP u svojoj kasnij presudi (bego i dr. c/a RH) poziva na raniju presudu, a u interes je pravne sigurnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom, te pravni stav da se domače pravo tumači u skladu s obvezama koje za RH proizlaze iz Konvencije i prakse ESLJP proizlazi i iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III/3304/2011 od 23.siječnja 2013.

Ističe kako trpi imovinsku štetu kao posljedicu nemogućnosti naplate adekvatne najamnine za svoj stan, pa joj pripada naknada te štete koja se manifestira kao razlika između iznos zaštićene najamnine koju je tužiteljica primala i najamnine koje je mogla ostvariti iznajmljivanjem stana na tržištu.

S obzirom na čl. 230 ZOO-a, tužiteljica potražuje iznose koji predstavljaju razliku između iznosa zaštićene najamnine i iznosa kojeg bi ostvarivala iznajmljivanjem stana na tržištu, pri čemu tržišnu najamninu uzima kao određenu u iznosu od 3000,00 kn, za unatrag 3 godine od dana podnošenja ovog zahtjeva, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

Radi lakšeg pregleda, navodi da joj s obzirom na utvrđene iznose zaštićene najamnine i iznosa tržišne najamnine, pripada razlika u slijedećim mjesečnim iznosima:

Od 01.kolovoza 2016 do 31.kolovoza 2018. mjesečni iznos od 2828,00 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama

Od 01.rujna 2018 do 01.srpnja 2019. mjesečni iznos od 2621,60 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama,

U skladu s navedenim, tužiteljica predlaže sudu prihvatiti tužbeni zahtjev sadržajno naveden u izreci odluke, uređen podneskom od 03.listopada 2024, sukladno nalazu i mišljenju vještaka te denomiran u valuti EUR. (list spisa 180-182).

2.U odgovoru na tužbu tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Iz Odredbe Zakona o najmu stanova ne proizlazi da bi postojala obveza RH da najmodavcu isplati razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine, odnosno razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine, jer ne postoji niti jedna zakonska odredba kojoj bi tuženik trebao isplaćivati tu razliku.

Smatra kako presude Europskog suda za ljudska prava na koje se poziva tužiteljica ne predstavljaju formalni izvor prava koji bi obvezivao tuženicu da tužiteljici naknadi razliku između iznosa zaštićene najamnine i tržišne najamnine kroz zahtijevano razdoblje. U presudi Statileo protiv RH ESLJP ističe da trenutni pravni propisi u RH u pogledu zaštićenih najamnina nisu ostvarili pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu grupu. Stoga je sud naglasio kako se temeljni problem tiče samo zakonodavstva, te nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva slijedom čega RH treba poduzeti zakonodavne i druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne strane te interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca s druge strane.

U tom smislu i Županijski sud u Zagrebu, u ukidnoj odluci od 5. lipnja 2018.g., GŽ-4548/17-3 navodi kako je Europski sud u svojoj presudi Statileo protiv Republike Hrvatske izričito naveo da ista nema formu takozvane pilot presude, jer izreka ne sadrži uputu tuženoj državi u pogledu mjera izvršenja i rokove u kojim se promjene u domaćem sustavu trebaju provesti, nego je sud u presudi iznio vrlo detaljnu ocjenu obveza koje Republika Hrvatska mora ispuniti u izvršenju presude, to nema osnove na temelju presuda Europskog suda za ljudska prava (Statileo, Z, S i dr. ) zaključiti da navedene presude Europskog suda djeluju prema svima. Razvidno je da su u konkretnom slučaju za utuženo razdoblje mjerodavne odredbe Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06), a koji je u vrijeme donošenja presude Općinskog suda u Dubrovniku posl.br. P-630/97 od 30.ožujka 1998. bio na snazi. Zakon o najmu stanova je ocjenjivao i Ustavni sud RH u nekoliko svojih odluka.

Naime, ZNS donesen je radi uređenja odnosa koji su ranije bili uređeni dijelom Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj 51/85, 42/08, 22/92, 70/93, u daljnjem tekstu: ZSO) što je predstavljalo usklađivanje s Ustavom Republike Hrvatske odnosa u području stanovanja, a koje područje uređuje i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99- Odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, (u daljnjem tekstu: ZV). Stupanjem na snagu ZNS-a i ZV-a, ZSO je prestao važiti u cijelosti. Pri uređivanju odnosa u području stanovanja radi njihovog usklađivanja s Ustavom Republike Hrvatske, zakonodavac je tada nepostojeći institut stanarskog prava zamijenio klasičnim institutom najmom s posebnom zaštitom kroz potpisivanje njegovog sklapanja na neodređeno vrijeme, propisivanjem zaštićene najamnine i određivanjem otkaznih razloga. Time je posebno zaštitio kategoriju onih nositelja stanarskog prava koji su to pravo imali na stanovima u privatnom vlasništvu iz razloga što je njima omogućio kupnju stana pod uvjetima iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) te time u provođenju zakonodavne politike opredijelio za potvrđivanje kontinuiteta vlasništva na tim stanovima u vidu zajamčenog ustavnog prava.

S obzirom da se usklađivanje stambenog zakonodavstva provodilo u tijeku tranzicijskog razdoblja pretvorbe i privatizacije zakonodavcu se nije moglo odreći pravo da uredi pravni položaj stanara u svojstvu zaštićenih najmoprimaca, a vlasnikova ograničenja u vidu raspolaganja svojim vlasništvom transformira i ograniči suprotstavljene interese vlasnika i njihovih stanara u vidu ustavnog načela sukladno članku 16. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90, 139/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav) u kojem se prava jednih mogu zakonom ograničiti da bi se zaštitila prava drugih ljudi odnosno pravni poredak ne povređuje najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske posebice nepovredivosti prava vlasništva. Stoga, u članku 7. ZNS- a kojim su utvrđeni uvjeti i mjerila zaštićene najamnine, ni u čemu nije povrijeđena temeljna ustavna vrednota nepovredivosti prava vlasništva niti njezino ograničavanje. Navedenim se samo utvrđuju objektivna mjerila za određivanje zaštićene najamnine posebice uzimanjem u obzir imovinskih prilika najmoprimca čime se ostvaruje načelo socijalne države Republike Hrvatske sukladno članku 1. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske.

U vezi sa navedenim, određivanjem da bivši nositelji stanarskog prava koji su sukladno članku 30. ZNS-a postali najmoprimci koji imaju pravo na zaštićenu najamninu time zakonodavac nije propisao nikakvo ograničenje vlasništva iz razloga što ne postoji nikakvo prebacivanje tereta socijalne skrbi nad slabije imućnim najmoprimcima preko postojećih vlasnika stanova te ne postoji nikakva pravna osnova po kojem bi Republika Hrvatska trebala tužitelju isplatiti razliku između zaštićene najamnine i primjerene najamnine. Slijedom navedenog, navodi tužitelja ocjenjuju u cijelosti neosnovanim i nemaju nikakva uporišta u postojećim zakonima. Ustavni sud Republike Hrvatske dao je jasne i obrazložene razloge u rješenju posl.br. U-I/533/2000 od 24. svibnja 2000.

Odredbe članka 6. do 8. ZNS-a koje reguliraju pitanje zaštićenih najmoprimaca i zaštićene najamnine na stanovima u privatnom vlasništvu nisu u suprotnosti s Ustavom, a ni Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola 1, 4, 6, 7, 11 Konvencije koji su kao međunarodni ugovori sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom te objavljeni („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori , broj 18/97) i čine dio pravog poretka Republike Hrvatske. U navedenom pravcu se izjasnio Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenje posl.br. U-I-762/1996 i dr. od 31. ožujka 1998. ocijenivši da prevođenjem, temeljem odredbi ZNS-a, bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu u najmoprimce s pravom na zaštićenu najamninu, zakonodavac nije ograničio pravo vlasništva s time da propisivanjem najamnine glede imovinskih prilika najmoprimca ostvaruje ustavno načelo Republike Hrvatske kao socijalne države. U navedenom rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske skrenuo je pozornost na članak 1. stavak 2. prvog Protokola potpisanog u Parizu 20. ožujka 1952. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenog 1950. u kojoj se pravo za mirno uživanje vlasništva ni na koji način ne utječe na pravo države da primjeni zakone koji smatra potrebnim da bi uredila njegovu upotrebu u skladu s općim interesom. Pritom, zaključuje da je u ovom području zakonodavac imao pravo ocijeniti postojanje interesa za ograničavanje vlasništva i propisati temeljem ZNS-a zaštićenu najamninu posebice što zakonodavac ovdje nije proširio ograničenje koja su već postojala u vidu instituta stanarskog prava.

U odnosu na zatraženu naknadu za izgubljenu razliku između zaštićene i tržišne najamnine u konkretnom slučaju za ostvarenje dobiti koju tužitelji smatraju da im pripada, nije dovoljno samo subjektivno predviđanje i očekivanje koristi od strane oštećenog u ovom slučaju tužitelj već i objektivna vjerojatnost da bi dobit zaista i nastala da nije bilo konkretne štetne radnje tuženika Republike Hrvatske. Odredbom članka 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 150/11, 12/13) propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Navedeno je propisano isto kao i u ranijem Zakonu o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01). Također, pretpostavka odgovornosti Republike Hrvatske za štetu prouzročenu građaninu je da se utvrdi subjekt odgovornosti za štetu, štetna radnja, šteta, uzročna radnja štetne radnje i nastale štete i protupravnosti postupanja, a što nije utvrđeno u ovom slučaju. Pritom, temeljem ZNS-a najam se zasniva ugovorom o najmu stana sklopljenim između najmoprimca i najmodavca te stjecanjem takvog pravog položaja najmoprimca na temelju zasnivanja obvezno pravnog odnosa najma je ex lege odnosno na temelju ZNS-a. Poziva se na presudu Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev-1332/01 od 16. srpnja 2003.g. Dakle, zaštićena najamnina se utvrđuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada RH sukladno čl. 7 st. 1 ZNS-a. Uvjeti i mjerila se utvrđuju ovisno o opremljenosti i iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja kao i oplatnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca sukladno čl. 7 st.2 ZNS-a je pripisano da zaštićena najamnina ne može biti niža od iznosa potrebnog za podmirenje troškova održavanja stambene zgrade koji su određeni posebnim propisima. Osim objektivnih mjerila kojim se utvrđuje visina zaštićene najamnine, ista ovisi i o subjektivnim mjerilima u vidu platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca koja je određena prema prosječnoj mjesečnoj neto plaći u protekloj godinu u RH sukladno čl. 9 Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine.

Dakle, potrebno je utvrditi platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca u cijelosti, što podrazumijeva, odnosno uključuje mjesečne prihode, vrijednosti pokretnina, vlasništvo knjižnih i izvanknjižnih nekretnina od dana stupanja na snagu ZNS-a dakle od 05.studenog 1996. do danas te to također podrazumijeva sva raspolaganja tom imovinom kroz spomenuto razdoblje. Ukoliko je zaštićeni najmoprimac imao dovoljno imovine odnosno ukoliko su njegove platne mogućnosti te platne mogućnosti članova njegovog domaćinstva bile takve da su mogli plaćati tržišnu vrijednosti najamnine kroz mjerodavno razdoblje, odnosno da su članovi njegova domaćinstva imali ili imaju useljivu kuću ili stan, a da je vlasnik stana živio u stanu koji je zadovoljavao njegove stambene potrebe, vlasnici stanova odnosno tuženi zbog navedenih okolnosti imali su pravo raskida ugovora o najmu stana te RH ne može biti odgovorna za štetu s osnova izmakle koristi.

Nadalje, sve i kad bi tužiteljica imala pravo na isplatu gore navedenih svako mjesečnih iznosa, o visini tako postavljenog zahtjeva bi se trebalo odlučivati na način da tužiteljici nikako ne pripada iznos tržišne najamnine, već da bi ista eventualno imala pravo samo na primjerenu najamninu, a koja najamnina se izračunava na način da se polovina iznosa tržišne najamnine umanji za već primljenu zaštićenu najamninu te da se na taj način dobije izračun naknade koji eventualno pripada vlasnicima stanova odnosno tužiteljici. Naime, termin primjerene najamnine je upotrijebio i ELJUP kada je naveo da se radi o odgovarajućoj najamnine od koje se ima oduzeti ostvareni iznos zaštićene najamnine. U tom smislu poziva se na odluku OS u Splitu u odluci P-1737/2019 od 03.lipnja 2019.

Ističe prigovor zastare potraživanja .Naime, danom ratifikacije RH Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola 1. uz Konvenciju, a koja je ratificirana 05.studenog 1997. počela je nastajati šteta s osnova izmakle koristi u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi tužitelj ostvario davanjem stana u najam da nije došlo do zakonom prekomjernog ograničenja vlasništva.

Obzirom da tužiteljica nije pokrenula postupak protiv RH unazad pet godina računajući od dana ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zastarjelo je pravo potraživati naknadu štete sukladno čl. 373 st. 1 ZOO/91 odnosno čl. 227 ZOO/05 koji određuje da pravo iz kojeg proistječu povremen tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti neispunjene tražbine, a kada zastari pravo iz kojeg te tražbine proistječu, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtjeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela do te zastare.

Poziva se na presudu VRSH Rev-X 1001/2012 od 12. veljače 2013.

Presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu stana donesena je 30.ožujka 1998. te je tužiteljica najkasnije sklapanjem predmetnog ugovora saznala za štetu, a s obzirom na stupanje na snagu Zakona o najmu stanova dana 05.studenog 1996. i za štetnika. Tužiteljica je obzirom na odredbe čl. 1 Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda na kojem se temelje presude Statileo RH i S c/a RH, tužbu za naknadu štete mogla podnijeti odmah po zaprimanju prve isplate zaštićene najamnine, a nakon što iscrpi sva pravna sredstva u RH, podnijeti tužbu Europskom sudu koja bi im moguće bila i uvažena. Budući da tužiteljica to nije učinila, a nedvojbeno je imala pristup sudu, očito se u konkretnom slučaju radi o zastari potraživanja.

3. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u: odgovor na zahtjev za mirno rješavanje spora Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku broj: N DO-40/19 od 08.svibnja 2019 (list 6-11), Rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-4548/17-3 od dana 05.lipnja 2018. (list spisa 12-13) zemljišnoknjižni izvadak (list spisa 14-15), Presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl.br. P-105/09 od 04.lipnja 2009. (list spisa 16-18), Presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl.br. P-630/97 od dana 30.ožujka 1998. (list spisa 19-22), podatak Ministarstva financija, Porezne uprave Područni ured Dubrovnik od dana 31.siječnja 2022. (list spisa 41), proveo očevid na licu mjesta sa vještakom građevinske struke SH te pročitao njegov nalaz i mišljenje (list spisa 53-96), proveo dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu dana 25.rujna 2024. (list 131-133), Presuda ŽS u Varaždinu pod Gž.876/2023-2 od 08.studenog 2023 (list 137-142), Presuda ŽS Varaždin Gž.329/2022-2 (list 143-149), Presuda ŽS Pula Gž.938/2022-2 od 19.rujna 2022 (list 150-155), Presuda ŽS Zagreb posl.br. Gž- 2420/2020-3 od 21.prosinca 2021. (list spisa 156-161), Presuda ŽS u Bjelovaru posl.br. Gž- 633/2020-2 od 09.srpnja 2020. (list spisa 162-168), dopis Ministarstva financija, Porezne uprave od 09.03.2021 (list 169-170), Rješenje Vrhovnog suda RH Revd 1364/2023 (list 171- 173), Rješenje Vrhovnog suda RH Revd 1115/2023 (list spisa 174-176), Rješenje Vrhovnog suda RH Revd 1319/2023 (list spisa 177-179).

4.Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, brižljivom i savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a temeljem odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19, dalje ZPP), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Među strankama nije sporna činjenica da se tužitelj, prije podnošenja ove tužbe, obratio tuženiku temeljem odredbe čl. 186a ZPP-a te da je tužitelj od tuženika dobio odbijajući odgovor, a što je ovaj sud utvrdio i uvidom u dopis tuženika upućen punomoćniku tužitelja od 08.05.2019. godine. Također, nije sporno da je ovosudnom pravomoćnom presudom P-105/09 od 04.06.2009. godine naloženo tužiteljici sklopiti sa ZH ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom za stan površine 72,23 m2 na prvom katu, na adresi [adresa].Nije sporno da je iznos zaštićene najamnine do 01.09.2018 iznosio 172,00 kn, a od 01.09.2018 nadalje 378,40 kn.

6. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja valja istaći da je isti neosnovan. Naime, potraživanje tužiteljice odnosi se na naknadu štete, odnosno gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno, slijedom čega se primjenjuje rok određen čl. 230 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 45/08 i 78/15, dalje: ZOO), odnosno trogodišnji zastarni rok (tako i VSRH u odluci Rev. 1104/18 od 22.01.2019. godine). Iz ovosudne pravomoćne presude P-105/09 od 04.06.2009. godine proizlazi da se najmoprimac obvezuje plaćati najmodavcu zaštićenu najamninu unaprijed za tekući mjesec, a najkasnije do 15-og dana u mjesecu, pa stoga sud smatra da i razlika najamnine između slobodno ugovorene odnosno tržišne najamnine i zaštićene najamnine koju tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom, također dospijeva za svaki mjesec do 15-og dana u tekućem mjesecu. Kako tužitelj u ovoj pravnoj stvari potražuje razliku najamnine za razdoblje od kolovoza 2016. do srpnja 2019. godine, to proizlazi da je najstarije utuženo potraživanje iz kolovoza 2016. godine te da isto dospijeva 15.08.2016. godine. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 17.07.2019. godine, a za najstarije utuženo potraživanje zastarni rok ističe 16.08.2019. godine, a za sva ostala utužena potraživanja kasnije, to proizlazi da je tužba podnesena u okviru trogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 230. st. 1. ZOO-a.

6.1.U pogledu navoda tuženika da se u konkretnom slučaju radi o zastari samog prava, sud ističe da je i taj prigovor tuženika neosnovan. Naime, u konkretnom slučaju radi se o potraživanju naknade štete odnosno gubitku zarade od najamnine koja dospijeva mjesečno, a ne radi se o povremenim tražbinama iz čl. 226. ZOO-a, pa nema mjesta niti primjeni čl. 227. ZOO-a jer je tim člankom regulirana zastara prava samo povremenih tražbina, što tužiteljevo predmetno potraživanje nije.

6.1. U odnosu na prigovor zastare potrebno je istaknuti i na navedeno pod točkama 9. i 10. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3219/2019 od 13. prosinca 2023. kojom je usvojena ustavna tužba tužiteljice iz predmetne parnice, do donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (2014.) i njome uzrokovane promjene pravnih stajališta sudova u Republici Hrvatskoj (Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018.)

„… vlasnicima stanova … u pogledu računanja početka zastarnog roka i nastupanja zastare, ne može se staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske, odnosno prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane nevedenim zakonom nametnutim ograničenjima prava vlasništva … niti činjenica da su ih, kao u konkretnom slučaju, pokrenuli prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018., a nakon odluke Statileo protiv Hrvatske … da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se mogla smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse …da je tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019. sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare … propisani člankom 230. stavkom 1. ZOO-a/05, …tijek zastarnog roka se računa od 19. lipnja 2019. … tužba je podnesena 17. srpnja 2019.

7.Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak od 07.07.2019. godine za k. č. br. zgr. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ovaj sud je utvrdio da je na toj čestici izgrađena kuća te da je tužiteljica upisana kao vlasnica etaže E-1.

7.1.Kao što je već prethodno navedeno, uvidom u ovosudnu pravomoćnu presudu P-105/09 od 04.06.2009. godine koja proizlazi da je SHC kao pravna slijednica pok. IH i vlasnica stana u [adresa], na adresi [adresa], na prvom katu zgrade koji stan se sastoji od tri sobe, jedne manje sobe, kuhinje, kupatila s wc- om i hodnika te drvarnice u prizemlju, površine 72,23m2, dužna zaključiti s ZH, kao zaštićenim najmoprimcem na tom stanu, čiji članovi domaćinstva su njegova kćer CH rođ. ZH i njen sin KH, ugovor o zaštičenom najmu, koji je u svemu istovjetan ugovoru koji je sadržan u izreci presude ovog suda posl.br. P-630/97 od 30.ožujka 1998.,(osim po osobi najmodavca i iznosu zaštićenog najma) prema kojem zaštićena najamnina iznosi 172,00 kn mjesečno, koju je zaštićeni najmoprimac dužna plaćati najkasnije do 15. u tekućem mjesecu. Iz presude ovog suda P.630/97 od 30.03.1998. koja nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između IH i ZH proizlazi kako je naznačeno u presudi P.105/09.

7.2. Iz iskaza tužiteljice SHC proizlazi kako je predmetni stan stekla nasljeđivanjem od none koja se zvala IH, koja je umrla 2008. Pokojna baka IH je taj stan stekla od svoga muža RH. Tužiteljica navodi kako nije sigurna dali je ona to stekla nasljeđivanjem ili darovanjem. U tom stanu su zaštićeni najmoprimci negdje od 1937. Najmoprimci su sa tužiteljicom vodili spor, nakon smrti IH pred ovim sudom, a sve radi priznanja statusa i sklapanja Ugovora o zaštićenom najmu. Zaštićeni najmoprimci su od tužiteljičinih pravnih prednika tražili naknadu za ulaganje u nekretninu, a koja se odnosi na popravak krova, pituravanje stana i slično, a ta naknada je isplaćivana na način da su je odbijali od mjesečnog najma, osim krova, koji se platio od strane vlasnika. Od kada je tužiteljica vlasnica stana, oni prema njoj nisu postavljali zahtjeve, koje bi se odnosile na održavanje nekretnine. Tužiteljica u tu nekretninu ne ulazi. Inače sa svojim suprugom i dvoje djece stanuje u nekretnini odnosno kući koju je naslijedila od svoje pokojne majke. Djeca su u dobi od 18 i 16 godina. Tužiteljica je zaposlena u firmi Lujo Kamen, zajedno sa svojim suprugom, a drugih nekretnina od kojih bi ostvarivala prihod nema u vlasništvu. Navodi da je prema novom zakonu o najmu stanova uputila zahtjev RH, a prema kojem se moglo uputiti prema najmoprimcima svoje očitovanje na njihovo stanovanje u nekretnini, na način da je tužiteljica izrazila traženje da se najmoprimci isele iz stana koji je njeno vlasništvo. Nadalje navodi kako njen suprug LH nema u vlasništvu nekretnine od kojih ostvaruje prihod. Tužiteljica navodi kako nikako nije zadovoljna sa iznosom najamnine koju prima od strane zaštićenih najmoprimaca, te da zasigurno nikada ne bi za taj iznos iznajmila svoju nekretninu, već smatra da bi zasigurno ona sama u njoj bila i stanovala, barem za vrijeme dok se školovala.

8. Nadalje, sud ističe da je zakonodavac, prilikom uređivanja odnosa iz područja stanovanja, institut stanarskog prava zamijenio institutom građanskog prava - najmom, u kojem se prava i obveze uređuju ugovorom, pri čemu je posebnu zaštitu predvidio upravo za ranije nositelje stanarskog prava, pa je tako pravni položaj istih uređen kao pravni položaj najmoprimaca, a ograničenja vlasništva stanarskim pravom uređena su kao ograničenja najmom. Pravni položaj vlasnika stana i zaštićenog najmoprimca koji ga koristi propisan je ZNS-om i postoji niz ograničenja prava vlasnika odnosno zaštitnih mjera u korist zaštićenog najmoprimca, a ista se ogledaju u tome što su raniji nositelji stanarskog prava stekli prava i obveze (status) najmoprimaca stupanjem na snagu samog ZNS-a, uz pravo ugovoriti zaštićenu najamninu (osim u slučaju iz čl. 31. st. 2. ZNS-a) koja je znatno niža od tržišne i propisana je Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje iznosa zaštićene najamnine (NN 40/97, 117/05) te sklopiti ugovor o najmu na neodređeno vrijeme, kao i u dužnosti vlasnika - najmodavca sklopiti takav ugovor, bez mogućnosti slobodnog izbora osobe najmoprimca i utjecaja na iznos najamnine, uz vrlo stroge kriterije za otkaz/raskid ugovora te istovremenu obvezu plaćanja poreza na dohodak od najamnine i pričuve propisane Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09,143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje: ZV).

8.1. Nadalje, prema čl. 30. ZV-a pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, pa tako ima i pravo dati nekretninu - stan u najam osobi po izboru i prema tržišnim cijenama.

8.2.Uvođenjem gore navedenih ograničenja za vlasnike stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nedvojbeno je došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno u čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koju se Konvenciju tuženica obvezala primjenjivati, kao i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama i istim je miješanjem tim vlasnicima nametnut nerazmjeran i prekomjeran individualni teret, dok, s druge strane u zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca.

8.3.S obzirom da pozitivnim propisima nije ostvarena pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta jer je stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca neopravdano prebačeno na samo jednu društvenu skupinu - vlasnike/najmodavce stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i isti sami snose većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenog najmoprimca, pa tako i tužiteljica u konkretnom slučaju, to sud nalazi da je povrijeđeno njezino pravo na mirno uživanje vlasništva, a koje pravo mu je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14), odredbom čl. 30. ZV-a i odredbom čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju (presuda ELJSP u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske od 10.07.2014. godine).

8.4.Iz gore navedenog proizlazi da postoji protupravnost u postupanju tuženika u pitanju reguliranja prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u vlasništvu fizičkih osoba odnosno prava i obveza vlasnika takvih stanova i isto predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, slijedom čega se prigovor promašene pasivne legitimacije ukazuje neosnovanim, a time je utvrđen i osnov tužiteljičinog zahtjeva.

9.Tuženica je tek na ročištu 25.09.2024 u spis predala dokaze kojima bi opravdala činjenicu nevaljanosti ugovora o darovanju kojim je pravna prednica tužiteljice, IH stekla predmetni stan u vlasništvo, obzirom da isti nije sačinjen u propisanoj formi. Obzirom da tužena do zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari nije iznosila takve činjenice niti je predložila dokaze, a imajući u vidu da je to mogla i bila dužna učiniti do okončanja pripremnog ročišta, kako je propisano odredbom čl.299 ZPP-a, sud nije prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva uzeo u obzir dokumentaciju koju je tuženica predala u spis 25.09.2024.g. 9.1 Dana 06.lipnja 2022. proveden je očevid na licu mjesta sa vještakom građevinske struke SH. Sud je pregledao stan na prvom katu na adresi [adresa] sa pripadajućom drvarnicom te dvorištem. Vještak je izvršio potrebna mjerenja pokazanog prostora te potom u svom nalazu i mišljenju istaknuo kako je nakon provedenog izračuna vrijednosti najamnine predmetnog stana u razdoblju od kolovoza 2016. do srpnja 2019, utvrdio da ukupna tržišna vrijednost istog iznosi 18.933,62€.

10.Vještak je za izradu procjene vrijednosti najma koristio poredbenu metodu te proveo interkvalitativno i međuvremensko izjednačenje da bi konačno prikazao iznos najma po mjesecima, od kolovoza 2016 do srpnja 2019 (uključivši srpanj 2019).

10.1.Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka kojim je utvrđen mjesečni iznos najma te površina stana a prema kojem je tužiteljica uskladila svoj tužbeni zahtjev, podneskom 03.10.2024.Tako je vještak nakon mjerenja iskazao površine pojedinih prostorija u stanu kao i ukupnu površinu stana, koji je vlasništvo tužiteljice, te je utvrdio netto površinu stana od 88,25m2.(list spisa 67)

10.2.Iz nespornog iznosa visine zaštićene najamnine proizlazi da zaštićena najamnina za predmetni stan iznosi od 01.09.2018.g. 50,22€ (378,40 kn mjesečno), a do 01.09.2018 je iznosila 22,83€ (172,00 kn mjesečno). Taj iznos zaštićene najamnine potrebno je odbiti od iznosa koji se dobiju kada se neto površina stana pomnoži sa prosječnoj vrijednosti po m2 koje je vještak prikazao nalazom i mišljenjem te se na taj način dobiva razlika u najamnini po mjesečnim iznosima. Od tog iznosa potrebno je odbiti iznose poreza i prireza koje bi tužiteljica plaćala na dohodak koji bi ostvarila od najamnine da je predmetni stan mogla slobodno iznajmljivati prema cijenama najma na tržištu.

10.3.Vrhovni sud u odluci i Rev-2364/2016 od 19.12.2018. izražava stajalište da je RH dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknadit štetu odnosno da vlasnici stanova maju pravo na naknadu imovinske štete koja se određuje u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu nakon čega su vlasnici stanova mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv RH. Obzirom na navedeno visinu tržišne najamnine valja utvrditi uz primjenu relevantnih odredbi Zakona o porezu na dohodak.

Stopa poreza na dohodak je u utuženom razdoblju iznosila 12%, a prireza grada Dubrovnika 10 %.

10.4.Imovinska šteta tužiteljice je primjerena najamnina utvrđena kao razlika između pretpostavljene slobodno ugovorene/tržišne najamnine i zaštićene najamnine, uz umanjenje prireza (10 posto) i poreza (12 posto) u periodu od kolovoza 2016. do srpnja 2019. godine pa je stoga, slijedom svega prethodno navedenog, na temelju čl. 1085. st. 4. ZOO-a te sukladno presudi ESLJP u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske od 10.07.2014. godine, tužitelju dosuđen iznos u točki I izreke. Na dosuđene iznose tužiteljici je, na temelju čl. 29. st. 1. u vezi s čl. 1089. st. 2. ZOO-a, dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao u točki I izreke. Visina kamatne stope određena je na temelju čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. Točka II tužbenog zahtjeva je rezultat uračunatog poreza na dohodak i prireza u iznose razlike tržišne i zaštićene najamnine.

11.Vezano uz navode tuženika, koji su istaknuti u odgovoru na tužbu, sud ističe kako je u presudi Statileo protiv Republike Hrvatske višekratno navedeno da je Republika Hrvatska počinila povredu temeljnih prava i sloboda vlasnicima stanova jer isti, uz to što ne mogu biti u neposrednom posjedu stana i ne mogu birati osobu najmoprimca, ne mogu ostvariti niti visinu najamnine koju bi ostvarili na tržištu da nisu u režimu zaštićenog najma. Tako je primjerice, u toč. 139. citirane presude Statileo protiv Republike Hrvatske upravo kao parametar određena tržišna najamnina. Također je u toč. 143. te presude izričito navedeno da ESLJP ne vidi zahtjeve općeg interesa koji bi mogli opravdati tako sveobuhvatna ograničenja vlasnikovih vlasničkih prava kakva nameće ZNS. Kada se navedeno poveže sa odredbom čl. 50. Ustava Republike Hrvatske u kojoj je navedeno da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti, ovaj sud smatra da je upravo razlika između slobodno ugovorene/tržišne najamnine i zaštićene najamnine, uz odbitak poreza i prireza, onaj iznos naknade štete na koju tužitelj ima pravo od tuženika, radi čega je tužbeni zahtjev i usvojen kao u točki I izreke ove presude.

12.Nadalje, sud ističe kako tuženik nije dokazao niti da postoji bilo koji razlog za otkaz ili raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom u smislu čl. 19., 20. i 21. ZNS-a ili da su stečeni uvjeti za iseljenje zaštićenih najmoprimaca iz stana. Dakle, ne postoji razlog za otkaz ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom u smislu čl. 19. st. 1. toč. 1. ZNS-a, a također, tužitelj u tužbi, a niti u svom iskazu ne tvrdi da bi postojao i bilo koji drugi razlog za otkaz ugovora o najmu stana iz čl. 19. i 21. ZNS-a, a isto tako niti razlog za raskid ugovora iz čl. 20. ZNS-a. Također, niti tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ne obrazlaže postojanje bilo kojeg razloga za otkaz ili raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom u smislu navedenih članaka ZNS-a, iz provedenih dokaza proizlazi da se ne radi niti o situaciji iz čl. 31. st. 2. ZNS-a u kojoj najmoprimac ne bi imao pravo na zaštićenu najamninu.Utvrđeno je nesporno da u stanu stanuju CH i KH,a pravo najma sa zaštičenom najamninom je stekao njihov pravni prednik ZH, čiji su članovi obiteljskog domaćinstva u vrijeme sklapanja ugovora upravo današnji stanari.

13. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama i Tarifi sudskih pristojbi.

13.1.Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 250 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava prijedloga za mirno rješenje spora -250 bod , sastava 2 podneska od 07.12.2022. i 04.10.2024. godine – svaki podnesak po 250 bodova po Tbr 8. toč. 1. te zastupanja na ročištu – 19.01.2022., 06.06.2022., 25.09.2024. i 16.01.2025 godine – svako ročište po 250 bodova po Tbr 9. toč. 1., pristup ročištu 22.05.2023 i 11.10.2023 (25%) što ukupno iznosi 2125 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00€, dobiva se iznos od 4250,00€. Na taj iznos obračunat je PDV (25%) po tbr. 42. u iznosu od 1.062,50 €, tako da ukupni trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 5.312,50 €. Trošak očevida i vještačenja je 820,48€,sveukupno 6.132,98€.

Obzirom da su sve radnje bile potrebne za konačnu odluku o tužbenom zahtjevu te da je visina zahtjeva korigirana na način da je od postavljenog zahtjeva tužiteljice oduzet iznos poreza i prireza, kako bi se utvrdila primjerena naknada, sud je obzirom da posebni dokazi na tu okolnost nisu izvođeni, tužiteljici dosudio cjelokupni trošak postupka. Odluka o zateznoj kamati na parnični trošak je u skladu s čl. 151.st.3. ZPP-a dok je stopa određena prema odredbi članka 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 114/22.) i članka 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 156/22.)

Dubrovnik, 19. veljače 2025.

Sutkinja

Jadranka Klečak

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. tuženiku putem ODO, Građanski odjel, Dubrovnik