Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž Ovr-11/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Marijanu Vugiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Croatia osiguranje d. d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, protiv ovršenice KC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dario Čehić, odvjetnik u Poreču, radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv zaključka i rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj Ovr-651/2022-24 od 4. rujna 2024. godine, dana 19. veljače 2025. godine
r i j e š i o j e
Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje se zaključak i rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj Ovr- 651/2022-24 od 4. rujna 2024. godine.
Obrazloženje
1. Zaključkom i rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:
"z a k lj u č i o j e
Upućuje se ovršenica da, u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave ovog zaključka, pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, iz razloga navedenog u čl. 50. st. 1. t. 9. Ovršnog zakona.
r i j e š i o j e
Odgađa se ovrha do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na čije je pokretanje upućena ovršenica ovim zaključkom odnosno do drukčije odluke suda."
2. Protiv ovog rješenja žali se ovrhovoditelj, i to kako proizlazi iz sadržaja žalbe iz žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) u vezi čl. 22. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 – dalje: OZ) s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.
3. Žalba nije osnovana.
4. Prvostupanjski sud u biti navodi slijedeće:
"Sud, u smislu odredbe čl. 50. st. 1. t. 9. u vezi s čl. 52. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., dalje: OZ), odlučio je uputiti ovršenicu u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te će se u toj parnici utvrditi je li ovršenica zaključila predmetni Ugovor o kreditu kao založni dužnik u svojstvu potrošača odnosno jesu li sporne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne i da li se ovrhovoditeljeva tražbina temelji na dijelu predmetnog Ugovora o kreditu koji je zahvaćen ništetnošću ili se temelji na dijelu koji nije ništetan.
U skladu sa Zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 11. ožujka 2022., ovaj sud je odlučio rješenjem, po službenoj dužnosti, odgoditi postupanje u ovom ovršnom postupku do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na čije pokretanje je upućena ovršenica ovim zaključkom ili do drukčije odluke suda.
U presudi Suda Europske unije u predmetu posl. br. C-407/18, naveden je zaključak Suda Europske unije da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.
U skladu s načelom nadređenosti prava Europske unije nacionalnom pravu te polazeći od zaključka Suda Europske unije u presudi C-407/18 od 26. lipnja 2019., u konkretnom slučaju, stav je i dužnost ovoga suda, kao suda jedne od država članica Europske unije, da nacionalno pravo interpretira, u što je više mogućoj mjeri, u skladu s ciljevima Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., sve kako bi se zajamčila njezina puna učinkovitost. Stoga je ocjena ovoga suda da će se navedeni cilj postići upravo odgodom postupanja u ovom ovršnom postupku."
5. Ova odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.
6. Odgovara da je u presudi suda EU broj C-407/18 istaknuto stajalište prema kojem da bi sud usvojio prijedlog za odgodu ovrhe, ovršenik nije dužan dokazivati da su ispunjeni uvjeti propisani odredbama nacionalnog zakonodavstva kojima je uređen institut odgode ovrhe, ako te odredbe ne pružaju odgovarajuću zaštitu potrošaču zajamčene Direktivom vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
7. To stajalište suda EU primjenjivo je u situaciji kada se radi o hipotekarnom kreditu, dakle, kada postoji realna opasnost da prije završetka postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ili pokrenute tužbe radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu, dođe do prodaje nekretnine (u načelu stana ili kuće koja ujedno predstavlja i dom ovršenika), a u kojem slučaju ovršenici neće moći ostvariti punu restituciju u smislu povrata takve nekretnine jer je treća osoba – kupac savjesni i pošteni stjecatelj, nego bi se takvom potrošaču osigurala samo odštetna zaštita koja bi bila nepotpuna i nedostatna te ne bi bila ni primjereno ni djelotvorno sredstvo, a što je ovdje slučaj.
8. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, odgovara da je ovrhovoditelj u tijeku postupka naveo da su on kao osiguratelj i Privredna banka Zagreb d.d. kao osiguranik zaključili ugovor o osiguranju potraživanja kojim je ugovoren prijelaz prava iz ugovora o kreditu na osiguratelja u trenutku ispunjenja, pa kako korisnik kredita nije uredno ispunjavao svoje ugovorne obveze, banka je raskinula ugovor te je cjelokupni iznos kredita dospio na naplatu, te je time nastupio osigurani slučaj na temelju kojega je ovrhovoditelj isplatio odštetu u iznosu cjelokupnog dospjelog iznosa kredita.
9. Ovrhovoditelj je isticao da je time došlo do subrogacije tako da ovršenica ne bi prema njemu mogla isticati sve one prigovore koje bi mogla isticati prema Privrednoj banci Zagreb s kojim je zaključila ugovor o kreditu za kojega tvrdi da sadrži ništetne odredbe.
10. Na te navode žalbe valja reći da je prvostupanjski sud svojim zaključkom uputio ovršenicu u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom radi utvrđenja da li je ovršenica zaključila predmetni ugovor o kreditu kao založni dužnik u svojstvu potrošača odnosno jesu li sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne kao i da li se ovrhovoditeljeva tražbina temelji na dijelu predmetnog ugovora o kreditu koji je zahvaćen ništetnošću ili se temelji na dijelu koji nije ništetan, dakle, unutar tog postupka ocjenjivati aktivna legitimacija ovrhovoditelja u ovom ovršnom postupku u smislu da li eventualno utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora su od utjecaja na postojanje njegove tražbine.
11. Glede drugog žalbenog navoda "da sud nije mogao odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji još uvijek nije pokrenut" valja reći da ukoliko ovršenica to ne učini da će se tada imati smatrati da se je odrekla od zaštite u odnosu na njezine tvrdnje da je potrošač.
12. Zbog navedenog, a temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 19. veljače 2025. godine
Sudac:
Marijan Vugić
