REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-135/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ČK, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. - dalje: KZ-19), odlučujući o zahtjevu osuđenog ČK za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 18. lipnja 2021. broj K-13/2019-218 i presuda i rješenje Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 9. svibnja 2023., broj I Kž-39/2022-11, u sjednici održanoj 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ČK za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Osijeku od 18. lipnja 2021. broj K-13/2019-218 osuđeni ČK i osuđeni ČKP proglašeni su krivima zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. - dalje: KZ-17) te su na temelju članka 246. stavka 2. KZ-17 osuđeni na kazne zavora i to optuženi ČK u trajanju od tri godine i dva mjeseca u koju mu je na temelju članka 54. KZ-17 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. rujna 2020. do 19. listopada 2020., a optuženi ČKP na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

1.1. Presudom i rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 9. svibnja 2023., broj I Kž-39/2022-11 pod točkom I. izreke je u odnosu na optuženog HKP prihvaćanjem njegove žalbe ukinuta prvostupanjska presuda i u tom je dijelu predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pod točkom II. izreke te presude je djelomičnim prihvaćanjem žalbe osuđenog ČK u odnosu na njega preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je on zbog predmetnog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka KZ-19 na temelju članka 246. stavka 2. KZ-19 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci u koju mu je na temelju članka 54. KZ-19 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. rujna 2020. do 19. listopada 2020., dok je pod točkom III. izreke uslijed odluke pod I. preinačena prvostupanjska presudu u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da je osuđeni ČK na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, i 80/22. – dalje: ZKP-22.), obvezan na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenom TD Osijek-Koteks d.d. isplatiti iznos od 15.768.422,05 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, te je pod točkom IV. izreke u ostalom dijelu odbijena kao neosnovana žalba osuđenog ČK te je u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena.

2. Protiv te je presude osuđeni ČK putem braniteljice Višnje Drenški-Lasan, odvjetnice iz Zagreba, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) „na temelju članka 515. stavka. 1. ZKP/08“ zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. ZKP-22., povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-22. i povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je mogla utjecati na presudu, s prijedlogom da se obje pobijane presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje te da se prihvati njegov prijedlog o odgodi nastupa izvršenja kazne zatvora do donošenja odluke o zahtjevu.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. – dalje: ZKP-24), spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev iznijelo mišljenje da je zahtjev neosnovan i predložilo da ga se odbije.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i braniteljici.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Osuđenik u odnosu na povredu odredba kaznenog zakona tvrdi da su je počinili na njegovu štetu i prvostupanjski i drugostupanjski sud te da se radi o povredama iz članka 469. točke 4. i 5. ZKP-22. jer da su sudovi u konkretnom slučaju primijenili zakon koji se ne može primijeniti te su u pogledu odluke o kazni prekoračili ovlasti koje sud ima po zakonu (s tim da se ova potonja povreda iz točke 4. citiranog propisa u daljnjem dijelu zahtjeva ne obrazlaže).

6.1. Povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08 povezuje s institutom obvezne primjene blažeg zakona iz članka 31. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14. - dalje: Ustav) i članka 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97,, 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje: Konvencija) čije kršenje predstavlja tešku povredu prava na pravično suđenje. Osim toga, ističe da su uz navedene povrede prvostupanjski i drugostupanjski sud počinili i povredu prava na pravično suđenje vezanu za pravo na obrazloženu sudsku odluku iz članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije koja se odnosi na pitanje obvezne primjene blažeg zakona.

6.2. Ove povrede u zahtjevu obrazlaže na opširan način, a suština svih tih prigovora se može svesti na sljedeće.

6.3. Ističe da je sud prvog stupnja nekritički prihvatio neobrazložen stav iz optužnice o postojanju pravnog kontinuiteta u smislu odredbe članka 3. stavka 2. KZ/11., između kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97 („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 51/01., 113/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05.

- ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97) i kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11, iako bi se radnje opisane u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude mogle kvalificirati i kao kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. KZ/97, ali i kao kazneno djelo sklapanja štetnog ugovora iz članka 294. stavka 2. KZ/97. Iako je obveza suda prvog stupnja da u obrazloženju iznese jasne i dostatne razloge o tome o kojoj se pravnoj kvalifikaciji radi u vrijeme počinjena djela, to taj sud nije učinio jer je u obrazloženju svoje presude (točka 12.) iznio razloge koji se odnose samo na pitanje pravnog kontinuiteta između kaznenih djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97 i članka 246. stavka 2. KZ/11 zbog čega u tom dijelu prvostupanjske presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

6.3.1. Osuđenik potom u obrazloženju zahtjeva (str. 6., zadnji odlomak, str. 7. i str. 8. 1. odlomak) ukazujući na različita zakonska obilježja kaznenih djela iz članka 292. stavka. 2. i članka 337. stavka 4. KZ/97, različite zaštitne objekte koji se njima štite, različite zapriječene kazne, iznosi argumentaciju stava da se u konkretnom slučaju u vrijeme počinjena kaznenog djela radilo o kaznenom djelu iz članka 292. stavka 2. KZ/97, a ne o kaznenom djelu iz članka 337. stavka 4. KZ/97. Stoga je trebalo postojanje pravnog kontinuiteta trebalo tražiti između kaznenih djela iz članka 292. stavka 2. KZ/97 i kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11 pri čemu je blaži stari zakon (citiraju se odluke Županijskog suda u Bjelovaru Kž-84/15 te članak Č i H, Primjena blažeg zakona nakon stupanja na snagu novog Kaznenog zakona, HLJKPP, 2/2012). U okviru prigovora primjene zakona koji se nije mogao primijeniti i obvezne primjene blažeg zakona osuđenik ukazuje da je sud prvog stupnja kod obrazlaganja postojanja kontinuiteta između kaznenih djela iz članka 337. stavka 4. i članka 246. stavka 2. KZ/11 pogrešno naveo da se radi o kaznenim djelima s istim zaštitnim objektima jer se kaznenim djelom iz članka 337. stavka 4. KZ/97 štitila službena dužnost dok se kaznenim djelom iz članka 246. KZ/11 štiti gospodarsko poslovanje. Također se problematizira i utvrđenje suda prvog stupnja da je u konkurenciji ova dva propisa blaži KZ/11 i odredba članka 246. stavka 2. nego KZ/97 i odredba članka 337. stavka 4. KZ/97 u kontekstu usporedbi iznosa znatne imovinske koristi (sukladno članku 87. stavka 29. KZ/11 60.000 kuna u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11 i 30.000,00 kuna prema pravnom shvaćanju sjednice Kaznenog odjela VSRH od 24. studenog 1997. u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97). Ukazuje da je takav stav prvostupanjskog suda pogrešan jer u situaciji kada se radi o iznosu koristi koja višestruko premašuje iznos od 60.000,00 kuna, kao što je to u ovom predmetu slučaj, takav kriterij je na razini apstraktnog uspoređivanja dvaju zakona te je na taj način povrijeđeno načelo konkretnosti. U tom pravcu osuđenik citira radove iz područja pravne znanosti, dr.sc. HK, HLJKPP br. 1/2013 i br. 1/16, te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: Ustavni sud) br: U-III-4149/14 od 24. srpnja 2015.

6.3.2. Tvrdi da je identične povrede počinio i drugostupanjski sud koji je prihvatio kao ispravne navedene zaključke suda prvog stupnja u vezi postojanja pravnog kontinuiteta i primjene blažeg zakona, a na žalbeni prigovor osuđenika o neobrazlaganju primjene odredbe članka 292. stavka 2. KZ/97 je u točki 8.1. obrazloženja, između ostalog, naveo da je pravna kvalifikacija iz prvostupanjske presude pravilna i da taj sud nije imao potrebu ulaziti u to je li se eventualno radilo o kaznenom djelu iz članka 292. stavka 1. u vezi stavka 2. KZ/97 budući da i to djelo ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11, bez obzira što je za kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. KZ/97 propisan manji maksimum kazne zatvora (od jedne do osam godina), u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11, time da se optuženiku ne bi mogla izreći kazna zatvora teža od osam godina, a koja mu niti nije izrečena. Osuđenik takvo obrazloženje, iz kojeg je namjerno propušteno dati jasne i dostatne razloge o tome koje ja ispravna pravna kvalifikacija i u kojem se žalitelju ne odgovara na navode o povredi materijalnog prava tako da osuđenik kroz obrazloženja obje odluke koje čine pravomoćnu presudu nije dobio potrebne informacije o prirodi kaznenog djela za koje je pravomoćno osuđen, smatra manjkavim i arbitrarnim.

6.4. Protivno navedenim prigovorima osuđenika sud prvog stupnja i sud drugog stupnja nisu počinili navedene povrede na koje se u zahtjevu ukazuje.

6.4.1. Prije svega, nije osnovan prigovor osuđenika da je on u ovom kaznenom postupku osuđen temeljem zakona koji se nije mogao primijeniti i kojim su mu povrijeđena ustavna i konvencijska prava o obveznoj primjeni blažeg zakona. Točno je da između odredbi članka 292. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/97 koja se odnosi na kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju i odredbe iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 3. i stavka 1. KZ/97 koja se odnosi na kazneno djela zlouporabe položaja i ovlasti postoji određena podudarnost, posebno u situaciji kada je počinitelj odgovorna osoba koja pribavlja korist za drugu pravnu osobu, jer je to zakonsko obilježje oba ta kaznena djela. Stoga je u praksi sudova, zbog takve interferencije znalo doći dilema koju odredbu primijeniti, međutim, u konkretnom se predmetu o tome ne radi. Naime, u situaciji kada se optuženik ČK tereti da je kao predsjednik Uprave trgovačkog društva Osijek-Koteks d.d., u dogovoru i zajednički s predsjednikom Nadzornog odbora tog društva, optuženim VKP, u nakani pribave znatne nepripadne imovinske koristi trgovačkom društvu Busišta dva d.o.o., u kojem su oni imali sve poslovne udjele, zaključio ugovor koji je za društvo Osijek-Koteks d.d. bio financijski nepovoljan jer se njime to društvo obvezalo plaćati trgovačkom društvu Busišta dva d.o.o. višestruko veću naknada zakupa i ostalih troškova u vezi eksploatacije kamena od tržišnih vrijednosti tih troškova, tako da je trgovačko društvo Osijek-Koteks d.d. na taj način bilo oštećeno za iznosu od 15.768.422,05 kuna, a time je trgovačkom društvu Busišta dva d.o.o. u tom iznosu pribavljena nepripadna imovinska korist, pravilno je sud prvog stupnja s obzirom na vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela inkriminirane radnje pravno ocijenio kao kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97, a ne kao kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/97. To stoga što osuđenik u svojstvu predsjednika uprave trgovačkog društva Osijek-Koteks d.d., dakle, odgovorne osobe koja je zakonski ovlaštena da s drugim pravnim subjektima zaključuje pravne poslove u ime i za račun tog društva, iskorištava tu poziciju upravo s ciljem da bi drugoj pravnoj osobi u kojoj on ima 40% poslovnih udjela, pribavio znatnu imovinsku korist. To su bitne okolnosti koje u konkretnom slučaju determiniraju primjenu odredbe članka 337. stavka 4. KZ/97 a ne odredbu članka 292. stavka 2. KZ/97 jer se u tim okolnostima ne radi samo o zlouporabi odgovorne osobe koja u gospodarskom poslovanju grubo krši zakon ili pravila poslovanja u pogledu uporabe i upravljanja imovinom, kako je to propisano u odredbi članka 292. stavka 1. točke 6. KZ/97 i koji bi modalitet počinjenja, za razliku od ostalih propisanih u točkama 1.-5. citirane odredbe, jedini mogao doći u primjenu. U ovom slučaju osuđenik kao odgovorna osoba u pravnoj osobi, grubo ne krši određeni zakon već legalno zaključuje formalno valjan pravni posao, ali pri tom namjerno iskorištava takav položaj s ciljem da bi na štetu svoje pravne osobe, drugoj pravnoj osobi u kojoj ima udjele ostvario korist. Dakle, nije riječ samo o tzv. gospodarskom deliktu, već o tipičnom kriminalnom postupanju kojim se iz koristoljublja zlouporabom položaja iz trgovačkog društva o čijim se interesima on bio dužan brinuti izvlači novac. U zahtjevu osuđenik, u argumentaciji svojih prigovora, citira dio članka P. Novoselca, HLJKPP 2/12, u kojem je (str. 551.), međutim, upravo u vezi postojanja kontinuiteta između kaznenih djela iz članka 337. st. 4. KZ/97 i kaznenog djela iz članka 246. st. 2. KZ/11 naveden primjer: “Iskorištavanje položaja ili ovlasti (čl. 337. st. 1.u vezi sa stavcima 3. i 4. KZ/97) i do sada se u gospodarskom poslovanju shvaćalo kao povreda dužnosti zaštite određenih tuđih interesa (čl. 246. st.1. KZ/11) jer je obuhvaćalo sklapanje valjanog pravnog posla u granicama pravnih ovlasti prema trećima, ali uz prekoračenje internih ovlasti (npr. predsjednik uprave dioničkog društva sklopi valjani ugovor o prodaji robe daleko ispod tržišne cijene)“. Dakle, u situaciji kada se naoko legalnim postupanjem ciljano ide za drugog ostvariti korist, neovisno je li u pitanju fizička ili pravna osoba, a na štetu osobe u kojoj je počinitelj odgovorna osoba, radi se o kaznenom djelu iz članka 337. KZ/97.

6.4.2. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud postupanje osuđenika s obzirom na vrijeme počinjenja podveo pod odredbu članka 337. stavka 4. u vezi stavka 3. i 1. KZ/97 a tu je kvalifikaciju kao ispravnu pravilno prihvatio i drugostupanjski sud. Nakon toga, sukladno odredbi članka 3. stavka 2. KZ/17 prvostupanjski je sud, a i to je utvrđenje kao ispravno također prihvatio drugostupanjski sud, obrazložio postojanje pravnog kontinuiteta i između kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. i kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/17 te pitanje koji je zakon blaži. Osuđenik neosnovano problematizira ocjene koji je zakon blaži tumačenjem pojma „znatne imovinske koristi“ kao zakonskog obilježja predmetnog kaznenog djela, jer je taj kriterij imovinskog cenzusa (odnos iznosa 30.000,00 i 60.000,00 kuna) prihvaćen u dugogodišnjoj sudskoj praksi koja se unatoč kritici nekih autora iz područja pravne znanosti nije mijenjala. Stoga se u ovoj odluci u vezi tog kriterija ne nalazi potrebnim ništa posebno dodati navodima iz obrazloženja odluka suda prvog (točka 12.) i drugog stupnja (točka 8.1.) osim činjenice da je i Ustavni sud u svojoj praksi ukazao da je na sudovima da kroz svoju sudsku praksu tumačenjem svih zakonskih obilježja kaznenih djela, a ne samo kroz kriterij visine zapriječene kazne, ocjenjuju koji je zakon blaži, dakako, uz uvjet da svoje stavove obrazlože (npr. odluke U-III- 2176/2016 i U-III-4176/2014).

6.4.3. Prema tome, prigovor osuđenika o povredi kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP-22. i povredi obvezne primjene blažeg zakona iz članka 31. Ustava i članka 7. Konvencije nije osnovan, a kako su sudovi za sva ta utvrđenja vezana za pravnu ocjenu predmetnog kaznenog djela u vrijeme počinjenja, pitanja kontinuiteta i blažeg zakona dali opširne razloge u obrazloženju, a koji nisu očigledno pogrešni i proizvoljni, ne radi se o arbitrarnim odlukama kojima bi osuđeniku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, u smislu odredbe članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije.

6.5. U tom je kontekstu neosnovan prigovor osuđenika o povredi ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje zbog toga što sud prvog stupnja nije obrazlagao mogućnost primjene odredbe članka 292. stavka 2. KZ/97 kao blažeg zakona u odnosu na odredbu članka 337. stavka 4. KZ/97 i zbog toga što mu sud drugog stupnja na taj žalbeni prigovor nije dao jasne razloge. Naime, kada sud prvog stupnja, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđene odlučne činjenice podvodi pod određenu normu materijalnog prava, dužan je o takvom utvrđenju u obrazloženju iznijeti razloge, a ne mora izlagati i razloge o svim mogućim varijantama koje iznosi obrana kao antiteze stavu optužbe vezane za određenu pravnu kvalifikaciju, a koje nije prihvatio. Takva obrazloženja presuda u kojima bi se iznosili i razlozi zašto ne dolazi u obzir primjena neki drugih pravnih kvalifikacija koje je iznosila obrana tijekom postupka, činila bi presude nepotrebno opširnim i u krajnjoj liniji nerazumljivim. Stoga je u tom dijelu u biti u pravu drugostupanjski sud kada u obrazloženju svoje odluke (točka 8.1.), odgovarajući na osuđenikov žalbeni prigovor da prvostupanjski sud nije obrazložio pitanje primjene odredbe članka 292. stavka 2. KZ/97, navodi “…pri čemu [prvostupanjski] sud nije ima potrebe ulaziti u to je li se eventualno radilo o kaznenom djelu iz članka 292. stavka 2. u vezi stavka 1. alineje 6. KZ/97…“. Doduše, iz nastavka obrazloženja sud drugog stupnja iznosi očitovanje o tome sve da je sud prvog stupnja u traženju pravnog kontinuiteta i pošao od kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. KZ/97, da bi i u tom slučaju u konačnici bila primijenjena odredba iz članka 246. stavka 2. KZ/17, ali uz ograničenje mogućnosti izricanja kazne zatvora iznad osam godina. Iako se drugostupanjski sud ovdje nepotrebno upustio u obrazlaganje „podredne“ pravne ocjene koja bi mogla doći u obzir, takvo obrazloženje nije u toj mjeri nerazumljivo da bi se pravomoćna presuda imala smatrati arbitrarnom. Sud drugog stupnja je kroz ovakvo obrazloženje osuđeniku, koji sam u biti ne osporava da postoji pravni kontinuitet između odredbe iz članka 292. stavka 2. KZ/97 (čiju primjenu sugerira) i odredbe članka 246. stavka 2. KZ/17 (ali smatra da je stari zakon blaži), želio ukazati da bi se i u toj varijanti konačna kvalifikacija svela na isto kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11, što je točno. Dakako da optuženoj osobi nije „svejedno“ po kojem mu se zakonu sudi jer ona mora s potpunom sigurnošću znati o kakvoj prirodi kaznenog djela je riječ, ali u konkretnom slučaju, unatoč ovakvom obrazloženju suda drugog stupnja, to osuđenikovo pravo nije povrijeđeno jer mu je jasno obrazloženo o kojem se kaznenom djelu radilo u vrijeme počinjenja i o kojem se kaznenom djelu radi u vrijeme izricanja osude. Iz navedenih razloga zahtjev osuđenika u ovom dijelu nije osnovan.

7. Osuđenik tvrdi da su oba suda počinila tešku povredu prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP-22. jer da nisu obrazložili zašto su primijenili zakon koji citiraju u svojim odlukama, zbog čega je došlo do povrede prava na obrazloženu sudsku odluku.

7.1. U odnosu na prvostupanjski sud ističe da je počinjena time što sud prvog stupnja u javno objavljenoj prvostupanjskoj presudi nije naveo ime zakona na temelju kojeg je on osuđen ni broj „Narodnih novina“ u kojima je taj zakon objavljen. Tvrdi da je to učinjeno tek u uvodu pisanog otpravka prvostupanjske presude u kojem se koristi kratica „KZ/11“ podrazumijevajući da se radi o Kaznenom zakonu („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17.), ali se ne navode jasni razlozi zašto je primijenjen upravo taj zakon, a u skladu s odredbom članka 455. stavka 2. točke 1. ZKP-22. Osuđenik se u zahtjevu poziva na odluku Ustavnog suda broj U-III- 2562/2012 od 29. svibnja 2012.

7.2. U pogledu ove povrede neobrazložene sudske odluke u odnosu na sud drugog stupnja osuđenik tvrdi da je taj sud u točki 7.5. obrazloženja svoje odluke, u odgovoru na žalbeni prigovor zašto je na njegov slučaj primijenjen upravo Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17.), naveo da sud prvog stupnja nije počinio povredu materijalnog prava jer da izmjene Kaznenog zakona koje su uslijedile u „Narodnim novinama“ br. 118/18. i 126/19. nisu mjerodavne jer se ne odnose na kazneno djelo iz članka 246. KZ/11. Osuđenik tvrdi da je na taj način sud drugog stupnja izbjegao odgovoriti na ovaj žalbeni prigovor. Nadalje, ukazuje da sam sud drugog stupnja u uvodu svoje presude i rješenja uz odredbu članka 246. stavak 1. i 2. KZ, citira ne samo brojeve „Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., kao prvostupanjski sud već i brojeve 118/18. i 126/19. što presudu u kontekstu naprijed navedenog obrazloženja čini dodatno nerazumljivom. U argumentaciji svojih tvrdnji se poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-9/21 od 25. siječnja 2021. i na odluke Ustavnog suda broj U-III-5807/2010 od 30. travnja 2013. i U-III- 3360/2014 od 6. lipnja 2016.

7.3. Nije osnovan osuđenikov prigovor da u javno objavljenoj presudi prvostupanjski sud nije naveo ime propisa po kojem je osuđen niti broj „Narodnih novina“ u kojem je taj propis objavljen jer iz zapisnika o objavi presude od 18. lipnja 2021.(list 2548.) proizlazi da je sud u uvodu zapisnika naveo da se radi o Kaznenom zakonu („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17.) i upravo je taj zakon kasnije citiran u uvodu pisanog otpravka presude.

7.4. Nadalje, iako je točno da sud prvog stupnja u obrazloženju presude koja je donesena 18. lipnja 2021. ne obrazlaže zašto primjenjuje upravo Kazneni zakon s izmjenama i dopunama sve do novele iz „Narodnih novina“ broj 101/17., a drugostupanjski sud, koji svoju odluku donosi 9. svibnja 2023., ne obrazlaže zašto citira brojeve službenog glasila u kojem su objavljene izmjene i dopune Kaznenog zakona do zaključno broja 126/19., ti propusti sudova ne čine presude u toj mjeri nerazumljivim da bi se radilo o arbitrarnosti i o povredi prava na pravično suđenje zbog neobrazložene sudske odluke. To stoga jer je u konkretnom slučaju primijenjena odredba članka 246. Kaznenog zakona koja se od izvornog objavljenog teksta tog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.) nije mijenjala, a kako u ovom kaznenom predmetu odnosu na osuđenika, po načelu konkretnosti, nije dolazila u obzir primjena niti jedne druge odredbe općeg ili posebnog dijela zakona koja bi bila obuhvaćena nekom od novela Kaznenog zakona i čiju bi primjenu bilo potrebno posebno navesti pri citiranju brojeva „Narodnih novina“, ne postoji baš nikakva dvojba po kojem je propisu osuđenik proglašen krivim i osuđen. Sudska praksa i praksa Ustavnog suda na koju se poziva osuđenik ovdje nije primjenjiva jer se ona odnosi se na slučajeve kada sudovi nisu obrazlagali, a morali su, koji je od više konkurirajućih propisa bio primijenjen, tako da je ostalo otvoreno pitanje po kojem je zakonu počinitelj osuđen, što u ovom predmetu nije slučaj. Dapače, u situaciji koja bi procesno bila slična predmetnoj u vezi nepotpunog navođenja imena propisa u sudskoj odluci Ustavni je sud u odluci broj U-III- 2562/2012 od 29. svibnja 2012. (na koju se sam osuđenik u zahtjevu poziva) u točki 6.1. je naveo „…u konkretnom slučaju, navedeni propust nije od takvog značaja da bi se navedena rješenja mogla smatrati arbitrarnim, a sam pritvor nezakonitim, budući da je iz brojčanih oznaka mjerodavnih članaka, te zakonskih naziva primijenjenih u osporenim rješenjima (kao što su pritvor, istražni sudac i sl.) nesporno da je riječ o Zakonu o kaznenom postupku koji je objavljen u »Narodnim novinama« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst, 178/04. i 115/06.“ Prema tome, navedeni propust u obrazlaganju sudova vezano za navođenje svih brojeva službenih glasila u kojima su navedene izmjene i dopune zakona nije takav da bi se radilo o neobrazloženim odlukama u smislu povrede prava na pravično suđenje. Iz navedenih razloga niti u ovom dijelu zahtjev osuđenika nije osnovan.

8. Nije osnovan niti daljnji dio zahtjeva osuđenika u kojem tvrdi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud također počinili bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-22. jer su teško povrijedili pravo podnositelja na pravično suđenje u vidu povrede prava na obrazloženu sudsku odluku i jednakost oružja.

8.1. U skraćenom, ističe da prvostupanjski i drugostupanjski sud u obrazloženjima ne iznose navode iz kojih bi se moglo na razuman i logični način razaznati iz kojeg razloga ni jedan od navedenih sudova ne prihvaća pravnu argumentaciju obrane u vezi utjecaja na konkretan slučaj slijedećih činjenica: da je u vrijeme djela trgovačko društvo Osijek-Koteks d.d. bilo u sastavu koncerna FCC-a, da je Alpina Bau Austrija bila većinski vlasnik Osijek-Koteksa d.d. i također u sastavu koncerna FCC-a, da prema članku 252. Zakona o trgovačkim društvima član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničkih odluka smije na temelju primljenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva, da je donesena arbitražna presuda u sporu između RKP i FCC, upravo vezano za kupnju kamenoloma u Busištima, a kojom presudom je utvrđeno da je odluka o sklapanju Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 24. rujna 2009. donesena unutar koncerna te da su ju optuženici morali provesti, da je sve bilo transparentno i da se radilo o poslovnoj odluci koja je imala svoje ekonomsko opravdanje radi čega je u konačnici Međunarodni arbitražni sud presudom obvezao FCC da V isplati iznos od 3.737.590,00 eura, te da je slijedom svega upitno je li se u ovom slučaju uopće radilo o izigravanju povjerenja s izravnom namjerom, a što je subjektivni element kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. i 1. KZ/11 za koje je ČK osuđen. Potom osuđenik u zahtjevu ova pitanja povezanosti njegovih inkriminiranih radnji s činjenicom da je pri tom radio kao direktor ovisnog društava koje je bilo u vlasništvu Alpina Bau iz Beča, a u sklopu koncerna FCC iz Španjolske, uz znanje i odobrenje rukovodećih struktura tih trgovačkih društava vrlo opširno u zahtjevu elaborira (str. 13. -17. obrazloženja) pozivajući se pri tom na mišljenje doc. dr. sc. VK koje je dostavio uz zahtjev.

8.2. Prigovor osuđenika da se sudovi nisu očitovali na ove tvrdnje koje je obrana isticala u tijeku postupka nisu osnovani jer su se sudovi u obrazloženjima svojih odluka na navode osuđenika, da nije postupao s namjerom da zlouporabi položaj direktora s ciljem da drugoj pravnoj osobi pribavi znatnu imovinsku koristi i da je radio uz znanje o odobrenje rukovodećih struktura koncerna, očitovali iznoseći razloge zašto takva obrana nije prihvatljiva (prvostupanjski sud u točkama 8.1. -8.2., 9.3.- 9.13., a drugostupanjski sud u točkama 9.10. -9.18.). I u pogledu citirane arbitražne presude na koju se osuđenik poziva drugostupanjski je sud u dovoljnoj mjeri iznio očitovanje (točka 9.18.) ukazujući da kazneni sud nije vezan utvrđenjima arbitražnog suda, niti onim što je sadržano u pravorijeku tog suda. Ovakav je stav suda drugog stupnja vezano za arbitražu potpuno dostatan i pravilan, a i u suglasnosti je sa stavom Ustavnog suda vezanim za arbitraže, koji je u odluci broj U-III-4149/14 od 24. srpnja 2015., (doduše, iznesen u drugom kontekstu, ali primjenjiv u pogledu odnosa kaznenih i arbitražnih sudova) između ostalog naveo: “…[i]shod arbitražnog postupka koji se vodi o tim ugovorima, kakav god bio, neće imati izravne učinke na pravnu opstojnost pravomoćne kaznene presude o nedužnosti odnosno krivnji podnositelja u slučaju INA-MOL, donesene u postupku izvršenja ove odluke Ustavnog suda. Eventualna mogućnost posrednog učinka ishoda arbitražnog postupka na osobnu pravnu poziciju podnositelja na dan donošenja ove odluke krajnje je hipotetska i kao takva mora biti isključena iz bilo kakve daljnje rasprave.“ Uz navedeno, u vezi dosega te arbitražne presude na koju se osuđenik poziva, treba napomenuti da je u obrazloženju te arbitražne odluke (točka 278.) između ostalog jasno navedeno „…a pitanje je li ponašanje optuženika prekršilo određene odredbe i koje bi se sankcije zbog toga mogle zahtijevati ostaje odlučiti u nekim drugim forumima.“

8.3. Prema tome, nije osnovan prigovor osuđenika da su prvostupanjska i drugostupanjska presuda i u ovom dijelu neobrazložene i da mu je stoga i na taj način teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U biti, bez obzira što osuđenik ove tvrdnje podvodi pod prigovor teške povrede prava na pravično suđenje, iz koje se osnove ovaj izvanredni pravni lijek, u smislu odredbe članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP-24., može podnositi, nedvojbeno je da se zapravo radi o činjeničnim prigovorima kojima se nastoje dovesti u sumnju ispravnost zaključaka suda prvog stupnja i koji se ne mogu raspravljati u ovom izvanrednom pravnom lijeku.

8.4. Stoga je pozivanje osuđenika na citirano mišljenje dr. sc. VK kao i na sudsku praksu (presude ESLJP u predmetima Ruiz Torija protiv Španjolske od 9.12. 1994., H. protiv Belgije od 30.11.1987., Hirvisari protiv Finske od 27.09.2001., Ajdarić protiv Hrvatske od 13. prosinca 2011., odluke Ustavnog suda broj U-III-3463/2012 od 20. lipnja 2013., U-III-6002/2011 od 11. listopada 2012. i USRH broj U-III-3463/2012 od 20. lipnja 2013.) irelevantno.

8.5. U okviru ovog dijela zahtjeva osuđenik tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo na obranu i pravo na pravično suđenje zbog povrede prava jednakosti oružja. Tvrdi da je u prvostupanjskom postupku odbijen s dokaznim prijedlozima koji su bili usmjereni na dokazivanje činjenice da je poduzetničku odluku o potpisivanju Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 24. rujna 2009. utemeljio na primjerenim informacijama na temelju kojih je mogao razumno predvidjeti da djeluje za dobrobit društva. Ističe da nisu prihvaćeni njegovi prijedlozi da se ispita u svojstvu svjedoka RK, predsjednik Uprave Alpine Bau Holdinga, odnosno da se pročita njegov iskaz iz arbitražnog postupka i da se provede revizijsko vještačenje poslovanja TD Osijek-Koteks d.d. i TD Busišta dva d.o.o., sve kako bi se sagledao cjelokupni poslovni odnos ta dva pravna subjekta radi utvrđivanja visine rashoda i prihoda TD Busište dva d.o.o., obzirom da ni građevinski ni knjigovodstveni vještak nisu raspolagali poslovnom dokumentacijom TD Busište dva d.o.o. U zahtjevu se poziva na praksu ESLJP u predmetu Neumeister protiv Austrije od 27. lipnja 1968.; Wynen protiv Belgije od 5. studenoga 2002.; Foucher protiv Francuske 18. ožujka 1997., praksu Ustavnog suda odluke broj U-III1631/2015 od 13. studenoga 2015., U- III-6927/2010 od 4. studenoga 2014., U-III-4150/2010 12. siječnja 2015. i U-III- 3810/2009 od 10. rujna 2013. te na pravno mišljenje dr. sc. ZK koje je dostavljeno uz zahtjev.

8.6. Suprotno navedenim prigovorim osuđenika, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude (točka 6.-6.1.) naveo konkretne razloge zašto odbija ove dokazne prijedloge obrane, dok je o tome i drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke također iznio dostatne razloge (7.13.-7.16.). Navedeni razlozi izneseni u drugostupanjskoj presudi o ovlasti suda da odbije izvesti određene dokazne prijedloge obrane kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti iz članka 421. ZKP-22. i o tome da u konkretnom slučaju osuđenik nije time bio doveden u bitno nepovoljniji položaj jer je prvostupanjski sud u kontradiktornom postupku objema strankama osigurao jednake mogućnosti dokazivanja i izjašnjavanja o procesnim radnjama protustranke su potpuno pravilni. Osuđenik je u ovom kaznenom postupku bio u jednakoj poziciji s tužiteljem jer je bio u situaciji da osporava dokaze optužbe i predlaže svoje dokazne od kojih je dio prihvaćen, a dio je odbijen, tako da nema govora o da bi mu u ovom postupku bilo povrijeđeno pravo na obranu i pravično suđenje zbog povrede jednakosti oružja.

8.7. Jednako kao što je to istaknuto i u točki 8.3. obrazloženja ove odluke, i kroz ovaj se prigovor u suštini nastoji dovesti u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja jer se sugerira da bi se provođenjem navedenih dokaza činjenično stanje utvrdilo na drugačiji način. Međutim, osuđeniku se ukazuje da se pravo na pravično suđenje ograničava na postupovna jamstva, a ona u ovom postupku osuđeniku nisu povrijeđena niti na jedan od načina koji su izneseni u zahtjevu, pa niti kroz povrede prava jednakosti oružja. Stoga zahtjev osuđenika nije osnovan niti u odnosu na ovaj prigovor, a iz izloženih razloga pozivanje osuđenika na navedenu praksu ESLJP, Ustavnog suda i pravno mišljenje na koje se osuđenik poziva u konkretnom slučaju nije relevantno jer se radi o bitno različitim procesnim situacijama.

9. Suprotno tvrdnjama osuđenika i u pogledu pitanja subjektivnog obilježja predmetnog kaznenog djela, namjere kao oblika krivnje kojim je on počinio predmetno kazneno djelo, su u obrazloženju presuda izneseni vrlo jasni i dostatni razlozi. Prvostupanjski je sud razloge o toj okolnosti iznio u obrazloženju svoje odluke u točkama 113.-114., a drugostupanjski sud u točki 9.17. obrazloženja, te se niti u tom pravcu ne radi o neobrazloženoj sudskoj odluci u smislu povrede prava na pravično suđenje. Okolnost da osuđenik navedena obrazloženja ne prihvaća kao ispravna nije u kontekstu ovog izvanrednog pravnog lijeka odlučno, kao niti to što on u biti iznošenjem svojih činjeničnih tvrdnji pokušava osporiti pravilnost utvrđenja suda da je on postupao s namjerom kao oblikom krivnje. Radi se o prigovorima koji se u ovom postupku ne mogu isticati, kao što je to već navedeno u točki 8.3. obrazloženja ove odluke. Kraj takvog stanja stvari, jer se u konkretnom slučaju ne radi o neobrazloženim sudskim odlukama, irelevantno je pozivanje osuđenika na Preporuku CM/rec(2010)12 Vijeća ministara Vijeća Europe, od 17. studenog 2010.

10. Osuđenik ovim izvanrednim pravnim lijekom pravomoćnu presudu pobija i zbog povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koje su mogle utjecati na presudu.

10.1. Tvrdi da je drugostupanjski sud povrijedio odredbu članka 479. ZKP/08 koja sadrži jedno od temeljnih procesnih načela beneficium cohaesionis prema kojemu se, u bitnom, žalba koja je izjavljena u korist jednog od optuženika proteže i na suoptuženika koji se nije žalio ili žalbu nije podnio u tom smislu. Ukazuje da je prvostupanjska presuda ukinuta prihvaćanjem žalbe optuženog HKP samo u odnosu na tog optuženika i to zbog počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-22. jer je utvrđeno da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva i nejasna i jer u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su potpuno nejasni, zbog čega se presuda nije mogla ispitati. Osuđenik smatra da u okolnostima konkretnog jedinstvenog kaznenog postupka i jednog činjeničnog opisa kaznenog djela, razlozi radi kojih je drugostupanjski sud ukinuo prvostupanjsku presudu u odnosu na ČKP idu i njemu u korist, jer ako je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva i nejasna u odnosu na jednog optuženika, onda je ona nerazumljiva i nejasna i u odnosu na njega kao supočinitelja, bez obzira što su njegove radnje drugačije od radnji HKP jer se i jedne i druge poduzimaju u ostvarenju prethodnog zajedničkog dogovora u cilju pribavljanja znatne nepripadne imovinske koristi drugoj osobi.

10.2. Nadalje, polazeći od zakonske definicije supočiniteljstva kao počinjenja kaznenog djela od strane više osoba na temelju zajedničke odluke tako da svaki od njih sudjeluje u počinjenju radnje ili na drugi način bitno pridonese počinjenju kaznenog djela, a svaki od njih kaznit će se kao počinitelj, ističe da u konkretnom slučaju, kada ne bi bila utvrđena zajednička odluka o počinjenju ili dogovor optuženika, ne bi se više radilo o supočiniteljstvu već o tzv. paralelnom počiniteljstvu dva ili više počinitelja koji samostalno odgovaraju, svaki za vlastiti uzročni doprinos nastanku posljedice kaznenog djela i svaki za svoj oblik krivnje za to djelo. Kako su prvostupanjskom presudom optuženi ČK i optuženi MK proglašeni krivima da su postupali po prethodnom dogovoru i zajednički, radi se o neodvojivim radnjama koje se moraju kumulativno ispuniti, jer bez potpisivanja ugovora i bez suglasnosti nadzornog odbora (što je zakonski uvjet prema prisilnim odredbama Zakona o trgovačkim društvima) konkretan ugovor ne bi proizvodio pravne učinke, niti bi došlo do isplata sa računa Osijek-Koteks d.d., a time ne bi bilo moguće ostvariti nakanu pribavljanja znatne nepripadne imovinske koristi. Ukidanjem prvostupanjske presude samo u odnosu na optuženog ČKP drugostupanjski sud nije izjednačio položaj osuđenika u odnosu na drugog suoptuženika i time je u žalbenom postupku počinio navedenu postupovnu povredu koja dovodi do apsurdne situacije da će u pravnom prometu egzistirati pravomoćna presuda u kojoj će biti navedeno da je ČK kriv za kazneno djelo koje je počinio zajedno i po prethodnom dogovoru sa ČKP, a da pri tome ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu utvrdili da takav zajednički i prethodni dogovor postoji. Uz navedeno ističe i da je u ovakvoj situaciji zbog neprimjenjivanja instituta beneficium cohaesionis osuđeniku počinjena i daljnja šteta jer je sada obvezan da sam u cijelosti nadoknadi imovinskopravni zahtjev oštećenom trgovačkom društvu Osijek-Koteks d.d. u iznosu od 15.768.422,05 kuna.

10.3. Osuđenik se u zahtjevu na navedene okolnosti poziva na odluku Ustavnog suda broj U-III-6927/2020 od 4. studenog 2014. te presude ovoga suda broj III Kr- 43/20 od 14. siječnja 2021., I Kž-380/09 od 26. svibnja 2009., I Kž-297/08 od 11. ožujka 2009., I Kž-146/03 od 13. svibnja 2004. i presude Županijski sud u Zagrebu broj Kž-559/17 od 11. srpnja 2017., KŽ-569/2021-7 od 21. rujna 2021.

10.4. Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je drugostupanjski sud povrijedio odredbu članka 479. ZKP/08 jer je trebao prvostupanjsku presudu ukinuti ne samo u odnosu na HKP već i u odnosu na njega kao supočinitelja. Naime, drugostupanjski je sud u obrazloženju (točka 14.-14.8.) jasno naveo iz kojih je razloga uslijed postojanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-22. u odnosu na optuženog HKP ukinuo prvostupanjsku presudu. U sažetom, radi se o tome da u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude nisu jasno navedene protupravne radnje koje je ovaj optuženik kao supočinitelj poduzeo u okviru prethodnog dogovora, a u obrazloženju su o ovoj odlučnoj činjenici izostali razlozi, zbog čega se prvostupanjska presuda u odnosu na ovog optuženika nije dala ispitati te je u odnosu na njega bila ukinuta i predmet je upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Dakle, jasno je da se navedeni razlozi ukidanja prvostupanjske presude odnose samo zbog manjkavosti u izreci i obrazloženju koje se tiču isključivo optuženog HKP, a ne i osuđenika. U odnosu na njega je drugostupanjski sud pobijanu presudu ispitao u okviru brojnih postupovnih prigovora istaknutih u njegovoj žalbi i na koja se detaljno očitovao u obrazloženju presude (točke 7. -7.16.), te je u pogledu bitnih povreda pobijanu presudu ispitao i po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. ZKP-22. (točka 13. obrazloženja) i nikakvih nedostataka u pogledu ovog optuženika nije našao.

10.5. Prema tome, evidentno je da se razlozi ukidanja prvostupanjske presude koji su nađeni u odnosu na optuženog HKP ne odnose i na osuđenika zbog čega je sud drugog stupnja ispravno postupio kada je pobijanu presudu ukinuo samo u odnosu na njega, dok je u odnosu na osuđenika tu presudu potvrdio. To što je predmet optužbe supočiniteljstvo nije ni od kakvog utjecaja jer se svaki supočinitelj sukladno odredbi članka 39. stavka 1. KZ/11 kažnjava u skladu sa svojom krivnjom i u konačnici pravna sudbina jednog supočinitelja ne ovisi u tom smislu o pravnoj sudbini drugog supočinitelja. Stoga je pravilno prvostupanjski sud u obrazloženju (točka 7.2.) naveo da inkriminirane radnje za koje je proglašen krivim osuđenik same za sebe sadrže sva subjektivna i objektivna obilježja predmetnog kaznenog djela i stoga pitanje hoće li u konačnici i drugi supočinitelj biti proglašen krivim ili ne nije odlučno.

10.6. Jednako tako, neodlučno je što je drugostupanjskom presudom, uslijed ukidanja prvostupanjske presude u odnosu na optuženog HKP, osuđenik sam presuđen na platež imovinskopravnog zahtjeva jer je to u sukladnosti s odredbom članka 158. stavka 1. i 2. ZKP-24, uz napomenu da se ionako zabrana iz članka 13. ZKP-24 ne odnosi na imovinskopravni zahtjev.

10.7. Ovdje treba primijetiti da se navedeni prigovor osuđenika u biti svodi na pitanje je li se u smislu odredbe članka 484. stavka 2. ZKP-24 prvostupanjska presuda mogla djelomično ukinuti bez štete za pravilno suđenje, što je također neosnovano jer pravilnost suđenja kako u pravomoćnoj presudi, tako i u ponovljenom postupku, ovakvim djelomičnim ukidanjem presude nije time dovedena u pitanje.

11. Osuđenik na kraju zahtjeva ističe i drugu povredu odredaba kaznenog postupka koju je u žalbenom postupku počinio sud drugog stupnja navodeći da je taj sud u svojoj presudi od 9. svibnja 2023., u odluci o imovinskopravnom zahtjevu, na temelju iz članka 158. stavka 1. i 2. ZKP/08 preinačio prvostupanjsku presudu na način da je osuđenika samog presudio na platež oštećeniku TD Osijek-Koteks d.d. iznosa od 15.768.422,05 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, umjesto prethodne odluke koja se odnosila na solidarno plaćanje.

11.1. Osuđenik ističe da je na dan donošenja te presude kao platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. bio euro, a ne kuna, u skladu s Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22. i 80/22.), pa je obvezivanjem osuđenika na isplatu imovinskopravnog zahtjeva u kunskom iznosu počinjena povreda odredba kaznenog postupka, a što je utjecalo na presudu.

11.2. Iako osuđenik osnovano navodi da je drugostupanjski sud pogrešno u odluci o imovinskopravnom zahtjevu obvezao osuđenika na platež iznosa u kunama, a ne u eurima, taj propust nije utjecao na presudu tako da se ne radi o povredi iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-24. Naime, propust suda drugog stupnja u odnosu na odluku o imovinskopravnom zahtjevu nema taj značaj koji mu osuđenik pridaje jer je odluka o imovinskopravnom zahtjevu jasno određena i izvršiva je, s tim da će se u trenutku naplate konverzija kuna u Eure provesti prema pravilima o preračunavanju (članak 14. i dr. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe EZ br. 1103/97).

12. Iz svih naprijed navedenih razloga, kako zahtjev osuđenika nije osnovan, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-24, odlučeno je kao u izreci ove presude, a slijedom toga, nije bilo uvjeta za odgodu izvršavanja kazne zatvora osuđenom ČK, u smislu članka 518. stavka 5. ZKP-24.

Zagreb, 19. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja