R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-617/2022-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri iz Slavonskog Broda, protiv tužene Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3A, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 9. siječnja 2025. provedene u prisutnosti punomoćnice tužitelja GK, odvjetničke vježbenice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon javne obave presude 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51400607-5102553237 od 2. kolovoza 2005. sklopljenog između tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 21.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. (u članku 2. i članku 7. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 2.945,99 eur (slovima: dvije tisuće devetsto četrdeset pet eura i devedeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-3,41 eur od dana 02.09.2005. do isplate,

-2,79 eur od dana 02.10.2005. do isplate,

-2,57 eur od dana 02.11.2005. do isplate,

-2,44 eur od dana 02.12.2005. do isplate,

-2,56 eur od dana 02.01.2006. do isplate,

-1,49 eur od dana 02.02.2006. do isplate,

-6,81 eur od dana 02.11.2008. do isplate,

-8,39 eur od dana 02.01.2009. do isplate,

-9,01 eur od dana 02.02.2009. do isplate,

-9,69 eur od dana 02.03.2009. do isplate,

-7,75 eur od dana 02.04.2009. do isplate,

-7,56 eur od dana 02.05.2009. do isplate,

-5,46 eur od dana 02.06.2009. do isplate,

-3,45 eur od dana 02.07.2009. do isplate,

-4,00 eur od dana 02.08.2009. do isplate,

-5,80 eur od dana 02.09.2009. do isplate,

-4,05 eur od dana 02.10.2009. do isplate,

-3,88 eur od dana 02.11.2009. do isplate,

-5,95 eur od dana 02.12.2009. do isplate,

-7,62 eur od dana 02.01.2010. do isplate,

-9,79 eur od dana 02.02.2010. do isplate,

-9,27 eur od dana 02.03.2010. do isplate,

-13,01 eur od dana 02.04.2010. do isplate,

-12,20 eur od dana 02.05.2010. do isplate,

-13,10 eur od dana 02.06.2010. do isplate,

-23,06 eur od dana 02.07.2010. do isplate,

-20,86 eur od dana 02.08.2010. do isplate,

-28,99 eur od dana 02.09.2010. do isplate,

-24,97 eur od dana 02.10.2010. do isplate,

-21,60 eur od dana 02.11.2010. do isplate,

-32,03 eur od dana 02.12.2010. do isplate,

-37,36 eur od dana 02.01.2011. do isplate,

-33,37 eur od dana 02.02.2011. do isplate,

-34,61 eur od dana 02.03.2011. do isplate,

-31,28 eur od dana 02.04.2011. do isplate,

-31,65 eur od dana 02.05.2011. do isplate,

-42,45 eur od dana 02.06.2011. do isplate,

-44,20 eur od dana 02.07.2011. do isplate,

-56,31 eur od dana 02.08.2011. do isplate,

-54,59 eur od dana 02.09.2011. do isplate,

-45,08 eur od dana 02.10.2011. do isplate,

-45,10 eur od dana 02.11.2011. do isplate,

-44,42 eur od dana 02.12.2011. do isplate,

-46,88 eur od dana 02.01.2012. do isplate,

-49,62 eur od dana 02.02.2012. do isplate,

-49,68 eur od dana 02.03.2012. do isplate,

-47,94 eur od dana 02.04.2012. do isplate,

-48,48 eur od dana 02.05.2012. do isplate,

-49,53 eur od dana 02.06.2012. do isplate,

-48,50 eur od dana 02.07.2012. do isplate,

-48,57 eur od dana 02.08.2012. do isplate,

-47,59 eur od dana 02.09.2012. do isplate,

-45,65 eur od dana 02.10.2012. do isplate,

-47,84 eur od dana 02.11.2012. do isplate,

-48,46 eur od dana 02.12.2012. do isplate,

-48,49 eur od dana 02.01.2013. do isplate,

-45,29 eur od dana 02.02.2013. do isplate,

-47,32 eur od dana 02.03.2013. do isplate,

-47,86 eur od dana 02.04.2013. do isplate,

-46,62 eur od dana 02.05.2013. do isplate,

-43,15 eur od dana 02.06.2013. do isplate,

-41,78 eur od dana 02.07.2013. do isplate,

-43,46 eur od dana 02.08.2013. do isplate,

-44,61 eur od dana 02.09.2013. do isplate,

-47,58 eur od dana 02.10.2013. do isplate,

-45,91 eur od dana 02.11.2013. do isplate,

-46,64 eur od dana 02.12.2013. do isplate,

-47,22 eur od dana 02.01.2014. do isplate,

-48,95 eur od dana 02.02.2014. do isplate,

-50,08 eur od dana 02.03.2014. do isplate,

-49,38 eur od dana 02.04.2014. do isplate,

-48,09 eur od dana 02.05.2014. do isplate,

-47,46 eur od dana 02.06.2014. do isplate,

-47,61 eur od dana 02.07.2014. do isplate,

-49,04 eur od dana 02.08.2014. do isplate,

-50,50 eur od dana 02.09.2014. do isplate,

-50,27 eur od dana 02.10.2014. do isplate,

-50,96 eur od dana 02.11.2014. do isplate,

-51,97 eur od dana 02.12.2014. do isplate,

-51,42 eur od dana 02.01.2015. do isplate,

-51,95 eur od dana 02.02.2015. do isplate,

-51,85 eur od dana 02.03.2015. do isplate,

-51,76 eur od dana 02.04.2015. do isplate,

-51,66 eur od dana 02.05.2015. do isplate,

-51,56 eur od dana 02.06.2015. do isplate,

-51,47 eur od dana 02.07.2015. do isplate,

-51,36 eur od dana 02.08.2015. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu 2.623,92 EUR (slovima: dvije tisuće šesto dvadeset tri eura i devedeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nadležnosti ovog suda.

V. Ne postoji tražbina tuženika s osnova preplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 131,90 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 0,34 od 02.03.2006. pa do isplate,

- EUR 1,24 od 02.04.2006. pa do isplate,

- EUR 0,90 od 02.05.2006. pa do isplate,

- EUR 0,56 od 02.06.2006. pa do isplate,

- EUR 1,23 od 02.07.2006. pa do isplate,

- EUR 1,43 od 02.08.2006. pa do isplate,

- EUR 0,26 od 02.09.2006. pa do isplate,

- EUR 0,65 od 02.10.2006. pa do isplate,

- EUR 0,68 od 02.11.2006. pa do isplate,

- EUR 1,13 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 2,67 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 3,70 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 3,22 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 3,50 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 6,12 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 6,77 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 7,62 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 7,61 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 6,45 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 8,18 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 8,22 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 7,00 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 7,14 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 4,53 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 2,81 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 1,11 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 5,10 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 6,21 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 4,99 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 7,41 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 6,86 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 4,48 od 02.10.2008. pa do isplate,

- EUR 1,78 od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su 2. kolovoza 2005. u Požegi tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51400607-5102553237, temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 21.000,00 CHF po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 120 mjeseci. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Istim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 2. kolovoza 2005. do 4. kolovoza 2015., na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno, a tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će konačno specificirati tužbeni zahtjev. Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Slavonskom Brodu, kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iako je člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužitelj ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, s obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, kao i s obzirom na za to potrebno vrijeme. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, predlaže se sudu po provedenom postupku donijeti presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik sudu skreću pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 510255237 od 2. kolovoza 2005. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. U odnosu na navode tužitelja u pogledu mjesne nadležnosti tuženik ističe da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka. Takvo je stajalište zauzeo i Županijski sud u Osijeku, koji je u odluci od 6. svibnja 2019. godine, poslovnog broja Gž-758/2019 naveo sljedeće: “Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prema odredbi čl. 20. st. 1. ZPP-a tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda u Splitu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, a pitanje ništetnosti pojedinih odredbi citiranog Ugovora je meritorno pitanje i u ovoj fazi postupka nijedna odredba citiranog Ugovora nije mogla biti utvrđena ništetnom, pa sve proizvode pravne učinke, pa tako i odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti”. Uostalom, tuženik ističe da je i Sud Europske Unije u odluci od 21. veljače 2013. godine u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv EK i Viktória Csipai, a koja presuda se ticala tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ i to upravo s obzirom na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego, najprije, treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka. Upravo iz toga razloga Sud Europske Unije u gore navedenoj odluci ističe: "načelo saslušanja stranaka (audi et alteram partem) zahtijeva od nacionalnog suda koji smatra da bi određena ugovorna odredba bila nepoštena da obavijesti strane u postupku o takvom stajalištu i da ih pozove da iznesu svoje stavove u pogledu istoga, s mogućnošću da izazovu stajališta suprotne strane, a sve u skladu s formalnom procedurom predviđenom nacionalnim procesnim pravilima" (paragraf 36 citirane presude). Također, a osvrćući se na okolnost udaljenosti između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), Županijski sud u Splitu u rješenju pod poslovnim brojem Gž-1946/2019 od dana 23. prosinca 2019. godine, jasno navodi da “s obzirom na činjenicu da za suđenje u konkretnom sporu nije određena isključiva mjesna nadležnost, stranke su imale mogućnost sporazumjeti se o nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika i sporazumjele su se o tome, pri čemu ta odredba nije nepoštena jer ne ograničava pretjerano pravo potrošača na upuštanje u postupak budući da udaljenost od Gradine kraj Virovitice do Rijeke nije takva da bi tužitelju kao potrošaču uzrokovala prevelike troškove putovanja koji bi ga objektivno mogli odvratiti od upuštanja u postupak.” Tuženik ujedno ističe da se udaljenost tuženikova prebivališta od nadležnog suda u [adresa] ne može cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i to osim iz razloga što tužitelja zastupa odvjetnik, već ujedno i tuženik u slučaju potrebe za osobnom prisutnosti na ročištu može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svoga prebivališta, a kakvo je pravno shvaćanje zauzeto i u rješenju Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž-1179/2020, od 18. siječnja 2021. godine: „Najprije valja ukazati da nije jasno na temelju čega prvostupanjski sud utvrđuje da bi tužitelj osobno bio u obvezi putovati u Rijeku te da bi upravo navedeno uzrokovalo značajnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama, što bi dalje predstavljalo valjani razlog da bi se ugovornu klauzulu o mjesnoj nadležnosti proglasilo nepoštenom. Naime, tužitelja u ovom postupku zastupa odvjetnik, a u slučaju da tužitelj bude pozvan na sud osobno radi saslušanja, taj dokaz može biti izveden i pred zamoljenim sudom, u smislu odredbe čl. 224. ZPP-a, a u vezi sa čl. 266. ZPP-a.“ Tuženik nadalje ističe, sve i da se iz bilo kojeg razloga ima smatrati da je odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, pa time i ništetna, što se u potpunosti osporava kao neosnovano stajalište, opet bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci i to sukladno odredbama članka 46. i 48. ZPP-a. Na jednak način odlučuje i Županijski sud u Šibeniku u rješenju poslovnog broja Gž-135/2020 od 17. veljače 2020. godine, rješenju poslovnog broja Gž-1120/2020 od 4. siječnja 2021. godine, kao i u rješenju poslovnog broja Gž- 208/2021 od 9. ožujka 2021. godine kada ističe kako: “i u slučaju ništetnosti sporazuma stranka o mjesnoj nadležnosti, Općinski sud u Rijeci je općemjesno nadležan u tom sporu, a suglasno odredbi članka 48. stavka 1. ZPP-a prema kojoj je za suđenje protiv pranih osoba općemjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima registrirano sjedište, a tuženikovo sjedište je u Rijeci”. U odnosu na primjenu odredbe članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje: Zakon o potrošačkom kreditiranju) prema kojoj bi potrošač mogao pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, tuženik ističe sljedeće. Prvenstveno, Zakon o potrošačkom kreditiranju se uopće ne može primijeniti na ovaj ugovorni odnos između tužitelja i tuženika iz razloga što je stupio na snagu dana 1. siječnja 2010. godine (NN 75/09), a sam propisuje u odredbi članka 29. da se ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu toga zakona. Dakle, budući da je ovaj ugovor o kreditu sklopljen 2. kolovoza 2005. godine, a Zakon o potrošačkom kreditiranju je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine, to tuženik ističe da nema mjesta primjeni ovoga zakona. Osim toga, sve i da ima mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju, tuženik ističe da se odredba članka 19.l stavka 1. ne primjenjuje u slučajevima postojanja sporazuma o nadležnosti koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države (članak 19.l stavak. 4. točka 3.), a što je ovdje slučaj. Da se predmetna odredba Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosi samo na pitanje međunarodne nadležnosti proizlazi i iz prethodno citiranog rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž-1179/2020: „Ujedno se sudu prvog stupnja ukazuje da u konkretnoj situaciji nema mjesta zasnivanju nadležnosti na odredbi čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju jer se ta odredba odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora. Stoga će, u slučaju da na opisani način utvrdi da je prorogacijska klauzula ništetna (glede čega je u tom slučaju potrebno dati jasne razloge, vodeći računa o svim relevantnim okolnostima), o mjesnoj nadležnosti odlučiti primjenom relevantnih odredaba ZPP-a.“ Tuženik ujedno ističe da se citirana odredba primjenjuje isključivo na sporove koji su obuhvaćeni u glavi IV.B Zakona o potrošačkom kreditiranju - Ništetnost i sudski postupci. Odredbom članka 19.j te glave zakona kao ništetan ugovor se utvrđuje onaj ugovor o kreditu koji je sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju. Obzirom da je nesporno da tuženik ima odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, onda je nesporno i da u ovom predmetu nije riječ o sporu iz članka 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa se stoga ne može primijeniti niti odredba članka 19.l koja određuje nadležnost za taj spor. Shvaćanje da se odredba članka 19.l. ne može primijeniti u sporovima izvan slučaja iz odredbe članka 19.j. zakona zauzeo je i Županijski sud u Šibeniku u prethodno citiranim rješenjima poslovnog broja Gž- 904/2020 od 9. listopada 2020. godine, poslovnog broja Gž-1120/2020 od 4. siječnja 2021. godine i poslovnog broja Gž-208/2021 od 9. ožujka 2021. godine, u kojem je odlučivao o u istovrsnom predmetu te je usvojio žalbu istovrsnog tuženika i ukinuo rješenja kojim se odbija prigovor mjesne nenadležnosti, a s obrazloženjem: „Kraj takvog stanja stvari, prvostupanjski sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti, s jedne strane, pozivom na odredbu članka 59. ZPP koja propisuje da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te poslovne jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem području se nalazi ta poslovna jedinica, te, s druge strane, pozivom na odredbu članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09 i dr., dalje: ZoPK), a koja odredba, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, dopušta mogućnost podnošenja tužbe u ovom sporu i pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Međutim, navedena odredba ZoPK se primjenjuje isključivo na sporove iz članka 19.j ZoPK, odnosno, na sporove o ništetnosti ugovora i o posljedicama ništetnosti ugovora o kreditu koji je sklopio vjerovnik, odnosno, kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno, za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, a što ovdje nije slučaj.“ Slijedom navedenog, mjesna nadležnost suda se u ovom predmetu ne može temeljiti na odredbi članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, te bi i iz toga razloga rješenje o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti bilo nezakonito, i to iz razloga što bi sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno primijenio bi odredbu koju ne bi mogao primijeniti. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese rješenje kjim se stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 27. prosinca 2022. godine, te se Općinski sud u Slavonskom Brodu oglašava mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu.

2.1. Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 23. studenog 2022. godine. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te zahtijeva isplatu navodno preplaćenog iznosa od kn 22.149,03 / 2.939,70 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, a sve s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 23. studenog 2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C- 81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U- III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke ili na Internet stranici Banke. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: i. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. ii. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. iii. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke, gosp. ZK koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. ĐK (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Također, gđa. ĐK je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a), tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Kao što se navodi, tužitelj je nesporno dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune. Obzirom da je tužitelj nesporno bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to stoga tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Naime, ističe se da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog, iako tuženik smatra da nije potrebno uopće određivati financijsko vještačenje u ovom predmetu, obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, ukoliko bi sud ipak odredio navedeno vještačenje, tuženik predlaže da sud naloži vještaku da prikaže i tečajeve CHF u odnosu prema HRK po kojima je tužitelj vršio plaćanja te da sud, a obzirom da je tužitelj bio upoznat s povijesnim maksimumom kretanja tečaja, odbije kao neosnovano potraživanje tužitelja koje je unutar navedenog okvira. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Podredno, ukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da tužitelju pripada pravo na isplatu s osnove razlika u tečaju, tuženik ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 994,14 / EUR 131,96 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 994,14 / EUR 131,96 zajedno sa zateznim kamatama. i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102553237 od 2. kolovoza 2005., zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještakinji Mirjani Radman-Funarić te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je podneskom od 10. listopada 2024. konačno precizirao tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102553237 od 2. kolovoza 2005. na iznos od CHF 21.000,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 2. kolovoza 005., a pobliže opisane u izreci ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda te stavio prigovor zastare tražbine te posebno prigovor zastare preciziranog tužbenog zahtjeva.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Mirjane Radman-Funarić utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 2.945,99 eur glede promjene tečaja CHF. Također, iz Nalaza je utvrđeno da je tužitelj manje platio iznos od 131,90 eur, tzv. potplaćeni iznos. 8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

9. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je Ugovor o kreditu s tuženikom zaključio 2005. Ne može se sjetiti da li je Ugovor o kredit pročitao prije nego ga je potpisao. Prilikom potpisa Ugovora nije bilo govora o tome koji će sud biti nadležan u slučaju spora. Prilikom potpisa Ugovora oni su mu dali napisani Ugovor u banci koji je on i potpisao i nije mogao niti jednu odredbu Ugovora o kreditu mijenjati ukoliko mu ne bi odgovarala. Vođenje ovog postupka na sudu u Zagrebu za tužitelja bi bila otežavajuća okolnost zbog gubitka vremena i većeg financijskog izdatka u odnosu vođenja postupka pred sudom ovdje. Novac je koristio za adaptaciju stana. Novac od kredita je i iskoristio za obnovu stana. U vrijeme zaključenja ovog Ugovora tužitelj nije imao nikakav obrt. Ne zna da li je Ugovor zaključio s promjenjivom kamatnom stopom. Uz Ugovor je dobio Otplatni plan. U početku je rata bila cca 800,00 kn, a kasnije je bila gotovo dupla kada se tečaj mijenjao. U banci mu nisu rekli da je za njega rizično što Ugovor zaključuje s promjenjivom kamatnom stopom, a otplate veže za tečaj CHF-a. U banci mu nisu rekli da HNB nema utjecaja na tečaj CHF-a.

9.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem, tužena nije u cijelosti informirala tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Iz iskaza tužitelja, a glede prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, utvrđeno je da pri potpisu Ugovora o kreditu nije bilo govora o tome koji će sud biti nadležan u slučaju spora. Pri potpisu Ugovora u banci tužitelj nije mogao niti jednu odredbu Ugovora o kreditu mijenjati, ukoliko mu ne bi odgovarala. Također iz njegovog iskaza je utvrđeno da bi vođenje ovog postupka na sudu u Zagrebu za njega bila otežavajuća okolnost zbog gubitka vremena i većeg financijskog izdatka, odnosno u odnosu na vođenje postupka pred ovim sudom.

11. Prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan, a sukladno članku 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP).

11.1. Obzirom da je Ugovor zaključen kod tuženika u Podružnici u [adresa], te obzirom da se o odredbi o nadležnost suda u slučaju spora nije posebno pregovaralo, te također uobzirujući činjenicu da bi tužiteljici vođenje spora pred sudom u Zagrebu predstavljalo znatne financijske poteškoće, valjalo je odlučiti kao u izreci glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

11.2. Naime, sud cijeni da odredba Ugovora o kreditu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Zagrebu je nepoštena, a time i ništetna jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 23. studenog 2022., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.

12.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12.2. Također, nije u zastari niti precizirani dio tužbenog zahtjeva jer se ne radi o proširenju tužbenog zahtjevu nego se radi o istoj činjeničnoj osnovi.

13. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

13.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

13.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 13.6. Sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

14. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Mirjani Radman-Funarić.

14.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka kao Kreditor (tuženik) i NK, iz [adresa], kao Korisnik kredita (tužitelj), dana 2. kolovoza 2005. godine zaključili Ugovor o kreditu, broj 2402006-1031262160/51400607-5102553237, (dalje: Ugovor o kreditu), na iznos od 21.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, sa rokom vraćanja 10 godina. Odredbe Ugovora o kreditu: Iznos: 21.000,00 CHF; Kamatna stopa u trenutku ugovaranja: 5,49% godišnja, promjenjiva; Rok otplate: 10 godina (120 mjeseca); Namjena: stambeni; Način otplate: Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima po 227,80 CHF, u kunama obračunanim po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan odobrenja žiro računa; Prvi anuitet dospijeva na naplatu 1.9.2005. godine, a zadnji 1.8.2015. godine. Početni anuitet u iznosu od 227,80 CHF na dan 2. kolovoza 2005. godine (Početni otplatni plan), prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB, iznosio je 1.061,41 kn (227,80 CHF x 4,6594). Vještačenjem je utvrđeno da tečajne razlike (valutna klauzula) iznose 2.814,09 EUR (2.945,99 EUR – 131,90 EUR) i predstavljaju razliku između početne glavnice i redovne kamate po tečaju na dan plaćanja i početne glavnice i redovne kamate po početnom tečaju. Mjesečne razlike u kunama i EUR su prikazane u tablici 3, stupac 8. – 11. Nalaza i mišljenja. Pozitivne tečajne razlike iznose 2.945,99 EUR, a razlike po mjesecima su prikazane u tablici 3. stupac 12. i 13. Manje plaćene (negativne) tečajne razlike iznose 131,90 EUR (tablica 3. stupac 14. i 15. Nalaza i mišljenja).

15. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

16. Sukladno članku 29. ZOO-a odlučeno je i o zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci.

17. Tuženik je stavio u prijeboj tražbine s osnove preplaćenih i povlaštenih anuiteta, kako je to pobliže opisano u izreci. Iz Nalaza vještaka financijske struke utvrđeno je da je tužitelj manje platio glede tečajne razlike iznos od 131,90 eur. Sud cijeni da nije osnovan zahtjev tuženika za uračunavanje iznosa manje plaćenih anuiteta. Ti manje plaćeni anuiteti proizlazi iz tečajne razlike CHF koja nije jasno predočena tužitelju, te slijedom toga tuženik ne može imati koristi iz svog nezakonitog postupanja, a plaćanje manjih anuiteta od onih na dan isplate kredita tužitelj nije ništa neosnovano primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja. Sud cijeni da glede tuženika ne vrijede ista pravila kao za potrošača. Zbog potrošača je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od početka te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Sud cijeni da je na strani jedne ugovorne strane zbog ništetne ugovorne odredbe došlo do očite neravnoteže u pravima strankama pa se banke ne mogu pozivati na prigovore radi prijeboja, odnosno nema osnove da se uzmu u obzir i negativne razlike.

18. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.623,92 EUR koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od pristojbe na tužbu u iznosu 88,92 EUR, trošak sastava tužbe 200,00 EUR prema Tbr.7.točka 1.OT, trošak vještačenja u iznosu 660,00 EUR, zastupanje na ročištima 19. ožujka 2024., 25. studenog 2024. i 9. siječnja 2025. 3x200,00 EUR sve prema Ttbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu odluke 100,00 EUR prema Tbr.9.točka 3.OT, sastav podnesaka 19. lipnja 2023., 13. studenog 2024. i 10. listopada 2024. 3x200,00 EUR sve prema Ttbr.8.točka 1.OT. PDV iznosi 375,00 EUR.

19. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Slavonski Brod, 19. veljače 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.