REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2163/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Marković, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SINLAK ENERJI ELEKTRIK ENERJISI TOPTAN SATIS A. S. (skraćeno: Sinlak Toptan Enerji A. S.), Gaza Bulvari No. 30/3 Cankaya, Izmir, Republika Turska, OIB: 96878814938, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Đuran, odvjetnik u Zagrebu, Trg braće Mažuranić 5, protiv tuženika ENERGIJA PROJEKT d.d. Senj (Grad Senj), Petra Matkovića 7, OIB: 97312497377, kojeg zastupaju punomoćnici Nenad Marković, odvjetnik u Sesvetama, Varaždinska 77 i Dinka Kovačević, odvjetnica u Zagrebu, Trg Žrtava fašizma 6, radi isplate iznosa od 3.201.120,00 Eur po tužbi i utvrđenja po protutužbi, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-823/19-45 od 7. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-823/19-45 od 7. veljače 2022. u točki I. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: „Nalaže se tuženiku ENERGIJA PROJEKT d.d. Senj (Grad Senj), Petra Matkovića 7, OIB: 97312497377, isplatiti tužitelju SINLAK ENERJI ELEKTRIK ENERJISI TOPTAN SATIS A. S. (skraćeno: Sinlak Toptan Enerji A. S.), Gaza Bulvari No. 30/3 Cankaya, Izmir, Republika Turska, OIB: 96878814938, iznos od 3.201.120,00 Eur (tri milijuna dvjesto jednu tisuću stodvadeset eura) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na taj iznos od 27. studenoga 2017. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.“

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-823/19-45 od 7. veljače 2022. u točki II. izreke.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-823/19-45 od 7. veljače 2022. u točki III. izreke i sudi:

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 104.851,00 Eur u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 238,88 Eur.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 17.917,57 Eur kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.201.120,00 Eura sa zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev kojim tuženik traži da se 1. utvrdi da Mandatno pismo od 28. veljače 2017. između tužitelja i tuženika nije ni sklopljeno, te da se 2. utvrdi da je Mandatno pismo od 28. veljače 2017. sklopljeno između tužitelja i tuženika ništetno i bez pravnog učinka (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 753.000,00 kn sa zateznim kamatama (točka III. izreke), te je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 480.000,00 kn (točka IV. izreke).

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud na temelju provedenog dokaznog postupka zaključio da su tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu s osnove ugovora o posredovanju, da je temeljem toga ugovora tužitelj kao posrednik doveo u vezu tuženika kao nalogodavca s kupcem (Norinco International Corporation Ltd.) te da je obavljao aktivnu ulogu posredovanja između tuženika i navedenog kupca u cilju prodaje Projekta proizvodnje vjetroenergije Senj u vlasništvu tuženika (dalje: Projekt). Pri tome je prvostupanjski sud izrazio svoje shvaćanje da nije od utjecaja činjenica prema kojoj je do prijenosa Projekta na kupca došlo na način da je kupac kupio dionice tuženika ( a ne sam Projekt), te je u obrazloženju prvostupanjski sud naveo da se i kupnjom dionica i kupnjom samog društva ostvario cilj predmetne kupoprodaje, a to je da je kupac (Norinco International Corporation Ltd.) ušao u vlasničku strukturu tuženika i na taj način postao (posredno) i nositelj Projekta. Stoga je na temelju odredbe čl. 845. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev na isplatu provizije za posredovanje. U odnosu na protutužbeni zahtjev pod 1. prvostupanjski sud je naveo da on nije osnovan iz razloga što sklapanje tog Mandatnog pisma nije osporio niti sam (tadašnji) zastupnik po zakonu tuženika AU, koji je u svom pisanom iskazu potvrdio sklapanje Mandatnog pisma. Osim toga da činjenica sklapanja Mandatnog pisma kao i njegovog Dodatka izvjesno proizlazi i iz svih ostalih dokaza provedenih tijekom postupka. U odnosu na eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev pod 2. koji je usmjeren na utvrđenje ništetnosti predmetnog Mandatnog pisma, prvostupanjski sud je naveo da tuženik svojim navodima i prigovorima nije stvorio kod suda uvjerenje o nevaljanosti predmetnog Ugovora o posredovanju (Mandatnog pisma). Ovo stoga jer ono niti je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti je protivno prisilnim propisima ili načelu jednake vrijednosti činidaba (na što se pozivao tuženik). Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Protiv pobijane presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o trošku. Predlaže presudu u cijelosti preinačiti na način da sud odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev i prihvati protutužbeni zahtjev, traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 176,250,00 kn.

3.1. U žalbi u bitnome navodi da je neosnovan i nezakonit zaključak prvostupanjskog suda da je kupac kupnjom većinskog paketa dionica u tuženiku kao dioničkom društvu postao nositelj Projekta (imovine tuženika), te da će taj dioničar upravljati Projektom čiji je vlasnik i nositelj tuženik i da je time ostvarena svrha posredničkog ugovora koji se odnosio samo na prodaju Projekta. Također da je nezakonit zaključak da je svrha posredničkog ugovora (koji se odnosi na prodaju Projekta kao imovine u vlasništvu tuženika) ostvarena sklapanjem Ugovora o kupoprodaji i prijenosu dionica (prijenos se nigdje ne spominje u nazivu) između pojedinih dioničara. Navodi da je protivno odredbama Zakona o trgovačkim društvima zaključiti da dioničar kupnjom dionica postaje vlasnik imovine društva. Navodi da tuženik nikada nije prodao Projekt koji je bio predmet ugovora o posredovanju (Mandatnog pisma), pa da je nezakonito naložiti tuženiku da plati naknadu za posredovanje pri prodaji Projekta kada on nikada nije prodan, već je fizička osoba prodala svoje dionice u tuženiku kao dioničkom društvu. Stoga da tužitelj nije izvršio svoje obveze iz Mandatnog pisma od 28. veljače 2017. Nadalje osporava utvrđenu visinu naknade za posredovanje, osporava vjerodostojnost e-mail korespondencije koju je tužitelj dostavio u spis kao i fotografije na kojima su navodno predstavnici tužitelja i tuženika. Navodi da se sud nezakonito poziva na pisani iskaz svjedoka AU i da ga je bio dužan pozvati na davanje iskaza na temelju odredbe čl. 492.c ZPP-a što je propustio učiniti, a čime da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Navodi i da Ugovor o kupoprodaji i upisu dionica od 27. studenog 2017. nikada nije ispunjen, da se radilo o uvjetnom ugovoru, te da na temelju toga ugovora nikada nije došlo do prijenosa dionica s AU na tužitelja u SKDD-u. Navodi da je sud na tu okolnost propustio provesti predložene dokaze. Također navodi da je tužitelj izgubio pravo na proviziju na temelju čl. 848. ZOO-a jer je protivno ugovoru i protivno interesima svoga nalogodavca radio za drugu stranu. U odnosu na protutužbeni zahtjev navodi da je sud prilikom donošenja odluke o protutužbenom zahtjevu propustio primijeniti odredbu čl. 248.a Zakona o trgovačkim društvima i čl. 275. ZOO-a. Smatra da je prilikom sklapanja Mandatnog pisma postojao sukob interesa između člana uprave i društva. Stoga da je članu uprave trebala suglasnost za sklapanje toga pravnog posla, a posljedica nepostojanja takve suglasnosti je da se smatra da ugovor nije sklopljen. U odnosu na eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev kojim tuženik traži da se Mandatno pismo utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka navodi da se radi o ugovoru sklopljenim sa samim sobom što je protivno čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima, a za koji ugovor AU nije imao posebnu ovlast tuženika. Smatra da je takav ugovor protivan kako prisilnim odredbama, tako i moralu društva, načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednake vrijednosti činidaba.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj u bitnome osporava sve žalbene navode tuženika i predlaže presudu u cijelost potvrditi. Traži trošak odgovor na žalbu u ukupnom iznosu od 135.000,00 kn.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda djelomično nije pravilna i osnovana na zakonu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Predmet tužbenog zahtjeva je plaćanje provizije za dovođenje tuženika u vezu s kupcem, te za obavljanje ostalih posredničkih usluga u vezi prodaje Projekta čiji je nositelj u vrijeme sklapanja Ugovora o posredovanju (Mandatnog pisma od 28. veljače 2017.), a i sada tuženik. Predmet protutužbenog zahtjeva je utvrđenje da navedeno Mandatno pismo nije niti sklopljeno (1.), te utvrđenje da je navedeno Mandatno pismo ništetno i bez pranog učinka ( eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev pod 2.)

8. Među strankama je i dalje u žalbenom postupku ostalo sporno jesu li stranke sklopile Ugovor iz kojeg bi proizlazila tuženikova obveza plaćanja provizije za posredovanje, je li taj Ugovor valjan pravni posao, te je li ostvareno tužiteljevo pravo na isplatu provizije za posredovanje, a s obzirom na (nespornu) činjenicu da u konkretnom slučaju nije došlo do prodaje Projekta od strane tuženika, odnosno da je Projekt i dalje u vlasništvu tuženika.

9. U odnosu na tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude iznio zaključak da je sklapanjem Ugovora o kupoprodaji i upisu dionica od 27. studenog 2017. kojim ugovorom je zastupnik po zakonu tuženika AU prodao 76% svojih dionica u društvu tuženika kupcu Norinco International Cooperation Ltd. ispunjena svrha posredničkog Ugovora sklopljenog među parničnim strankama, a ta svrha je bila prodaja imovine tuženika- Projekta . Nadalje je zaključio da je prodajom većinskog paketa dionica kineskom kupcu, kupac ušao u vlasničku strukturu tuženika, postao većinski dioničar tuženika i na taj način, posredno, putem dionica u tuženiku, postao nositelj Projekta putem društva (tuženika) kojim će upravljati uz pomoć dionica čiji je vlasnik. Prema tome, prvostupanjski sud je zaključio da je ispunjena svrha posredničkog ugovora, a da se ta svrha očituje u konačnom sklapanju Ugovora o kupoprodaji i prijenosu dionica, te da je time za tuženika nastala obveza isplate provizije za posredovanje tužitelju, sukladno odredbi čl. 845. st. 1. ZOO-a.

10. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda na kojem je sud utemeljio odluku o tužbenom zahtjevu i ocijenio ga osnovanim, prema ocjeni ovoga suda, nije pravilan i na zakonu osnovan.

11. Naime, iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da su stranke potpisale Mandatno pismo od 28. veljače 2017. kojim pismom tuženik kao klijent (nalogodavac) ovlašćuje tužitelja kao posrednika na pružanje savjetovanja vezano za predstavljanje i posredovanje u vezi samo i isključivo s prodajom/nabavom Projekta. U točki 1. navedenog pisma definirana je usluga koju će obaviti posrednik a ona se sastoji u tome da posrednik pruži uslugu predstavljanja i posredovanja za klijenta, odnosno da locira potencijalne kupce Projekta, pruži sve potrebne informacije klijentu, upozna ga s kupcima i pokuša pomoći potencijalnom kupcu i klijentu da nađu zajedničku osnovu za zaključenje prodaje Projekta. U točki 2. navedenog pisma ugovoreno je da klijent pristaje isplatiti posredniku naknadu za uspjeh u iznosu od 10% (neto) po okončanju prodaje Projekta. Također je ugovoreno da se naknada za uspjeh obračunava na temelju neto i posljednje prodajne cijene Projekta. Nadalje iz spisa kao nesporno proizlazi da sam Projekt kao takav nikada nije prodan, te da je tuženik i dalje vlasnik Projekta. Utvrđeno je da je Ugovorom o kupoprodaji i upisu dionica od **.**.2017. AU kao imatelj dionica kupcu prodao 76% dionica u tuženiku.

12. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su na temelju navedenog Mandatnog pisma stranke bile u ugovornom odnosu s osnove ugovora o posredovanju (čl. 835. ZOO-a) kojim se tužitelj kao posrednik obvezao dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim pregovarala o sklapanju ugovora o „samo i isključivo prodaji Projekta“ koji je u vlasništvu tuženika. Također je pravilno utvrdio da se tuženik obvezao isplatiti tužitelju određenu proviziju koja dospijeva okončanjem prodaje Projekta.

13. Međutim, nije pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je time što su kupcu prodane dionice AU (76% dionica) u tuženiku kao dioničkom društvu, ispunjen navedeni ugovor o posredovanju, odnosno da je ispunjena tužiteljeva obveza iz Mandatnog pisma, a niti je pravilan zaključak da je time što je dioničar društva tuženika prodao kupcu svoje dionice dospjela provizija za posredovanje koja je definirana u točki 2. Mandatnog pisma.

14. Ovdje prije svega valja navesti da Projekt kao takav i dalje čini imovinu tuženika kao društva. Prvostupanjski sud pogrešno u dijelovima obrazloženja (primjerice u točki 7. obrazloženja) navodi da je tuženik „bio“ nositelj Projekta, budući da iz svih izvedenih dokaza kao i navoda obiju parničnih stranaka kao nesporno proizlazi da tuženik i dalje jest nositelj i vlasnik Projekta i ta se činjenica nije promijenila.

15. Članstvo u dioničkom društvu manifestira se kroz udjele u temeljnom kapitalu, odnosno kroz dionice. Stjecanjem dionica u dioničkom društvu nositelj dionice stječe određena prava i obveze prema društvu. Obveze dioničara dijele se na temeljnu obvezu uplate uloga i dodatne obveze dioničara. Prava koje nose dionice dijele se na imovinska i upravljačka prava (čl. 165. Zakona o trgovačkim društvima „Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24; dalje: ZTD). Prema tome, nositelj dionice ne stječe stjecanjem dionice imovinu društva, odnosno ne postaje njezin vlasnik, već samo stječe obveze i prava koja proizlaze iz te dionice. Stoga dioničar ne može kao takav raspolagati imovinom koja je u vlasništvu društva, već samo društvo može raspolagati imovinom koja je u vlasništvu društva.

16. Stoga ovdje valja zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o dva, potpuno odvojena pravna posla. Prvi pravni posao je Mandatno pismo od 29. veljače 2017. koje su potpisale ovdje parnične stranke, dakle dva društva. Navedenim pravnim poslom je ugovoreno da će tuženik kao društvo tužitelju kao drugom društvu isplatiti proviziju po okončanju prodaje „samo i isključivo Projekta“ za obavljenu uslugu posredovanja. Provizija za posredovanje dospijeva tek po okončanju prodaje Projekta. Dakle radi se o ugovoru predmet kojega je posredovanje za prodaju imovine društva. Nesporno je da do okončanja prodaje Projekta nikada nije došlo s obzirom na to da je Projekt i dalje u vlasništvu tuženika kao društva.

17. Drugi pravni posao je Ugovor o kupoprodaji i upisu dionica od 27. studenog 2017. koji je sklopljen između kupca (kineskog društva) i fizičke osobe AU kao imatelja dionica u društvu tuženika. Navedeni ugovor odnosi se na prodaju samo i isključivo 76% dionica koje taj imatelj ima u društvu tuženika. Dakle, predmet toga ugovora nije imovina društva (Projekt) već je predmet prodaja dionica koju fizička osoba ima u društvu.

18. Stoga se nikako ne može prihvatiti stav prvostupanjskog suda da je time što je fizička osoba prodala 76% svojih dionica kupcu prodala imovinu društva tuženika koju imovinu u konkretnom slučaju predstavlja Projekt, pa čak ni u situaciji kada je Projekt jedina imovina tuženika kako to tvrdi tužitelj. Također se nikako ne može prihvatiti kao pravilan i na zakonu osnovan zaključak da je prodajom većinskog paketa dionica kupcu, kupac postao nositelj Projekta, odnosno vlasnik imovine društva. Nositelj i vlasnik Projekta je i dalje društvo, a kupac dionica je samo nositelj članskih prava i obveza koja proizlaze iz tih dionica. Dioničar nikako nije niti može biti vlasnik imovine društva u kojem ima dionice, a niti je on vlasnik društva. Pravo vlasništva u smislu odredbe čl. 30 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) stvarno je pravo na određenoj stvari, a pravna osoba kao i fizička nije stvar pa stoga niti ne može biti predmet prava vlasništva. Temeljni kapital trgovačkog društva je knjigovodstvena kategorija, a ne imovina društva (čl. 161. ZTD-a). Imovina društva je odvojena od temeljnog kapitala društva pa stoga zaključak prvostupanjskog suda da je stjecanjem dionica dioničar stekao imovinu društva nije pravilan i na zakonu osnovan.

19. Prema tome, iako se iz stanja spisa može zaključiti da je tužitelj kao posrednik obavljalo uslugu posredovanja za tuženika, locirao kupca, te pokušao pomoći da kupac i tuženik kao prodavatelj pronađu zajedničku osnovu za prodaju Projekta, ne može se zaključiti da je njegova obveza iz Mandatnog pisma ispunjena jer Projekt kao takav nikada nije prodan. Osobito se ne može zaključiti da je provizija za posredovanje dospjela budući da ona na temelju Mandatnog pisma dospijeva po okončanju prodaje Projekta. Kao što je već ranije navedeno prodane su samo dionice (i to dio dionica) od strane fizičke osobe kao imatelja dionica u društvu tuženika. Time se nikako ne može smatrati da je prodan Projekt jer osoba koja je ovlaštena prodati Projekt je samo njegov vlasnik-društvo, odnosno tuženik.

20. Stoga, već iz navedenog proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva na isplatu provizije za posredovanje. Slijedom toga nema potrebe ulaziti u osnovanost ostalih žalbenih navoda koji se odnose na visinu naknade budući da već i sama osnova nije dokazana, zatim na vjerodostojnost e-mail korespondencije i fotografija koje prileže spisu, kao i žalbenih navoda koji se odnose na iskaz AU koji je dan pisanim putem budući da činjenice koje je sud mogao utvrditi iz navedenih dokaza, kraj ovakvog stanja stvari, nisu odlučne. Niti žalbeni navodi kojima tuženik ističe da sud nije proveo dokaze na okolnost je li Ugovor o kupoprodaji i upisu dionica ispunjen i je li na temelju njega došlo do prijenosa dionica s AU na kupca nisu od utjecaja na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ugovor o kupoprodaji i upisu dionica koji prileži spisu potpuno je drugi pravni posao od onoga za kojega se tuženik u Mandatnom pismu obvezao platiti proviziju za posredovanje. Svrha toga ugovora je prodaja dionica od strane fizičke osobe-dioničara kupcu, te se prodajom dionica ne može postići svrha ugovora o posredovanju (Mandatnog pisma).

21. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 373. t. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

22. U odnosu na protutužbeni zahtjev pod 1. kojim tuženik traži da se utvrdi da Mandatno pismo od 18. veljače 2017. između tužitelja i tuženika nije niti sklopljeno tuženik neosnovano navodi da je sud pogrešno propustio primijeniti odredbu čl. 248.a ZTD-a i čl. 275. ZOO-a. Primjenu navedenih odredbi tuženik neosnovano opravdava navodima da je prilikom sklapanja Mandatnog pisma postojao sukob interesa između člana uprave i društva, pa stoga da je članu uprave trebala suglasnost društva za sklapanje toga pravnog posla, a posljedica nepostojanja takve suglasnosti je da se smatra da ugovor nije niti sklopljen. Naime, ugovor o posredovanju (Mandatno pismo) sklopljen je s ciljem prodaje Projekta. Dakle, nameće se zaključak da je u interesu društva, u vrijeme sklapanja navedenog ugovora bilo prodati Projekt. Da bi se mogle primijeniti navedene odredbe na koje se poziva tuženik, vezano uz sam pravni posao o kojem se odlučuje ili se sklapa mora postojati sukob interesa između člana uprave i društva. Ovdje se iz samog pravnog posla (Mandatnog pisma) ne može iščitati sukob interesa jer kao što je rečeno naprijed Mandatno pismo potpisao je zastupnik po zakonu društva, u ime društva, radi prodaje Projekta čija prodaja je bila u interesu društva. To što je, u konačnici, nakon sklapanja toga ugovora došlo do prodaje dionica fizičke osobe kupcu, a ne Projekta, te toga da tuženiku nije isplaćena kupoprodajna cijena Projekta (već je vjerojatno ta cijena isplaćena njegovom zastupniku po zakonu koji je prodao svoje dionice) može se smatrati postupanjem člana uprave protivno interesu društva. Međutim, takvo naknadno postupanje člana uprave samo po sebi je odvojeno od samog pravnog posla - ugovora o posredovanju, te takvo njegovo naknadno postupanje suprotno interesu društva ne može imati učinak na valjanost već sklopljenog ugovora o posredovanju. Sadržaj Mandatnog pisma nije da društvo plati proviziju za posredovanje prilikom prodaje dionica svoga člana kako to pogrešno tumači tuženik. Prema tome, u konkretnom slučaju nema primjene odredbe čl. 248. ZTD-a, u vezi s čl. 275. ZOO-a.

23. U odnosu na eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev kojim tuženik traži da se Mandatno pismo utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka tuženik pogrešno navodi da se radi o ugovoru koji je sklopljen sa samim sobom što je protivno čl. 49. ZTD-a. Naime, AU kao direktor tuženika ugovor o posredovanju nije sklopio sa samim sobom. Sklopio ga je kao zastupnik po zakonu tuženika s tužiteljem. Prema tome, ovdje uopće nema mjesta primjeni odredbe čl. 49. ZTD-a. Također ovaj sud, kao i prvostupanjski sud ne nalazi dokazanim da bi taj ugovor bio protivan kako prisilnim odredbama, tako i moralu društva, načelu savjesnosti i poštenja, te načelu jednake vrijednosti činidaba. U tom dijelu ovaj sud prihvaća u cijelosti navode koje je u obrazloženju iznio prvostupanjski sud. Naime, Mandatno pismo niti je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti je protivno prisilnim propisima ili načelu jednake vrijednosti činidbi. Radi se o uobičajenom ugovoru o posredovanju kojim se jedna ugovorna stranka (tužitelj) kao posrednik obvezao pronaći kupce Projekta u vlasništvu tuženika. Za uslugu posredovanja tuženik je (putem tada ovlaštene osobe) prihvatio platiti tužitelju proviziju (po okončanju prodaje Projekta).

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

25. S obzirom na to da se uslijed preinačenja presude promijenio uspjeh stranaka u sporu, to je valjalo na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima parničnog postupka. Tuženik je u ovom postupku uspio u cijelosti u protivljenju tužbenom zahtjevu, dok je tužitelj u cijelosti uspio u protivljenju protutužbenom zahtjevu. Međutim, iz troškovnika stranaka predanih do zaključenja glavne rasprave proizlazi da su stranke zatražile naknadu parničnog troška samo u odnosu na tužbeni zahtjev, dok u odnosu na protutužbeni zahtjev nije postavljen zahtjev za naknadu parničnog troška (osim u dijelu koji se odnosi na sudske pristojbe za protutužbu i presudu u dijelu u kojem se odnosi na protutužbeni zahtjev tuženika).

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa). Kako je tuženik u cijelosti uspio u protivljenju tužbenom zahtjevu, tuženik ima pravo na naknadu troškova u visini od po 13.272,28 Eur za sastav odgovora na tužbu, (Tbr. 8. t. 1. Tarife.), za zastupanje na ročištima od 26. svibnja 2020., 26. kolovoza 2020., 5. listopada 2021. i 13. prosinca 2021. (Tbr. 9. t. 1. Tarife), ima pravo na naknadu troškova u visini od po 66,36 eura za sastav podnesaka od 21. svibnja 2020., 24. lipnja 2020., 17. rujna 2020., 12. studenog 2020., 15. prosinca 2020. i 9. ožujka 2021. (Tbr. 8. t. 3. Tarife), te pravo na trošak sastava žalbe protiv presude u iznosu od 16.590.35 (Tbr. 10. t. 1. Tarife). Navedeni parnični trošak ukupno iznosi 83.349.91 Eur što uvećano za PDV u iznosu od 20.837,48 Eur i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 663,61 Eur sveukupno iznosi 104.851,00 Eur.

27. Zato je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

28. Tuženik nema pravo na naknadu troška za sastav podnesaka od 28. kolovoza 2020. i 26. listopada 2020. budući da ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Tuženik također nema pravo na naknadu troška sudske pristojbe za protutužbu u iznosu od 53,08 Eur i pristojbe na presudu po protutužbi u iznosu od 53,08 Eur budući da tuženik u cijelosti nije uspio s protutužbom. Slijedom toga, tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka koji prelazi iznos od 104.851,00 Eur odbijen je kao neosnovan (točka IV. izreke presude).

29. Kako trošak odgovora na žalbu nije bio potreban, u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, to je odbijen zahtjev tužitelja za njegovu naknadu u točki V. izreke ove presude.

Zagreb, 19. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Nevenka Marković