REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o., Zagreb, temeljem generalne punomoći Đ 1400/19, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 23. siječnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Jasne Preložnjak-Bedić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika ZZ, odvjetničke vježbenice, dana 19. veljače 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
''I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj: 218-50-4688311 od dana 05.02.2008., ovjeren kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca Ivana Gorana Kovčića 6, dana 06.02.2008. pod brojem OV-2453/08., pa stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, kao ni za sudužnika.
II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka, prema troškovniku, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.''
II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak ovog postupka u iznosu od 875,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19.02.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
Obrazloženje
1. U tužbi od 04.06.2023. tužitelj u bitnome navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 218-50-4688311 od dana 05.02.2008., ovjeren kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, dana 06.02.2008. pod brojem OV-2453/08. (u daljnjem tekstu: Ugovor), a koji je ugovor unaprijed pripremio tuženik. Notorna je činjenica da je presudama Visokog Trgovačkog suda RH, odnosno Vrhovnog suda RH, po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača (kolektivni spor) već pravomoćno utvrđeno da su odredbe u ugovorima o kreditu 8 banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba (medu kojima je i tuženik), a kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke- tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene i time ništetne, tako da u pojedinačno pokrenutim postupcima pred sudom, pa tako i u ovom postupku, nije potrebno provoditi ponovno dokazni postupak radi utvrđivanja jesu li odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu tuženika nepoštene i time ništetne, jer je dakle to pravno pitanje već pravomoćno riješeno. Također nije niti dopušteno ponovno utvrđivati ono što je već pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu, o čemu je već pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud RH. U pravomoćno okončanom kolektivnom sporu ujedno je već utvrđeno da je tuženik nepošteni stjecatelj. Iz ovdje predmetnog ugovora o kreditu vidljivo je da on sadrži upravo nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, a također je vidljivo da taj ugovor sadrži i nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Odredba u ugovoru o kreditu o kamati, kamatnoj stopi je bitni sastojak ugovora o kreditu (cijena), bez koje ugovor o kreditu ne može opstati. Također je odredba u ugovoru o kreditu o valuti, valutnoj klauzuli CHF (predmet) bitan sastojak ugovora o kreditu bez koje ugovor o kreditu ne može opstati. Na ništetnost sud treba paziti po službenoj dužnosti prema propisima RH i prema pravu EU.
2. Tužitelj smatra da ima pravni interes na podnošenje ove tužbe za utvrđenje predmetnog ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti kako bi se donijela presuda kojom će se zaštititi prava i pravni interesi tužitelja. Na temelju presude donijete po tužbi za utvrđenje tužitelj za ubuduće osigurava svoja prava i pravni interes. Tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu s obzirom da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, kako bi tužitelj mogao ostvariti od tuženika prava koja mu pripadaju po osnovi ništetnosti ugovora o kreditu. Naprijed navedene nepoštene i ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu su odredbe ugovora o kreditu o cijeni i predmetu ugovora o kreditu, te predstavljaju bitne sastojke ugovora o kreditu bez kojih odredbi ugovor o kreditu ne može opstati. Čak i kada bi bila samo nepoštena i ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke - tuženika, predmetni ugovor o kreditu je ništetan u cijelosti, kako prema važećim propisima nacionalnog prava, tako i prema pravu EU i odlukama suda EU C-70/17 i C-655/20. U ovom konkretnom slučaju, u ovdje predmetnom ugovoru o kreditu, osim što je nepoštena i ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke - tuženika (što je već pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu), već je pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu također da je nepoštena i ništetna i odredba ugovora o kreditu o valuti. Tako da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, jer je ništetan u cijelosti već i kada bi samo jedna od predmetnih odredbi ugovora o kreditu bila nepoštena i ništetna, s obzirom daje svaka od tih odredbi bitan sastojak ugovora o kreditu, bez koje (kojih) odredbi ugovor o kreditu ne može opstati i posljedica Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
je ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti. Da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti proizlazi iz propisa nacionalnog prava te prava EU. Ovakva pravna shvaćanja o ništetnosti cijelog ugovora zauzeta su,osim u već naprijed navedenim odlukama suda EU i u odlukama suda EU C-118/17 i C-260/18. Sudovi u Republici Hrvatskoj dužni su primjenjivati pravo EU i odluke suda EU. Ujedno se ističe da pravo EU propisuje da su nacionalni sudovi dužni pružiti pravnu zaštitu potrošaču na način na koji to potrošač zatraži pred nacionalnim sudom, u pojedinačnoj tužbi. Čak i neovisno o utvrđenjima u kolektivnom sporu, prema odredbi čl. 269. Zakona o obveznim odnosima činidba iz ugovora mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Čl. 270.st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopustena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja. Odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv tuženika (i još dakle drugih sedam banaka), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji pokrene potrošač. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva primjenu nekih kriterija i kojih, u samom ugovoru o kreditu, na zakonu neosnovano, nije navedeno. Obveza tužitelja u pogledu cijene - kamate po predmetnom ugovoru o kreditu nije odrediva, te je predmetni ugovor o kreditu ništetan i po ovoj osnovi. Tuženik prema propisima RH i prema pravu EU nije ovlašten uređivati odnose s korisnikom kredita suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, a tuženik niti nije ovlašten uređivati odnose s korisnikom kredita suprotno pravu EU. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza tuženik se nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, a što je već pravomoćno utvrđeno u pravomoćno okončanom sudskom postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača.
3. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, tužitelj u tužbi predlaže donošenje slijedeće presude:
''I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj: 218-50-4688311 od dana 05.02.2008., ovjeren kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca Ivana Gorana Kovčića 6, dana 06.02.2008. pod brojem OV-2453/08., pa stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, kao ni za sudužnika.
II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka, prema troškovniku, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.''
Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
4. Tuženik u odgovoru na tužbu od 22.08.2023. navodi da prvenstveno ističe prigovor dvostruke litispendencije. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, a koju (navodnu) ništetnost temelji na navodnoj ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj, međutim, protiv tuženika već vodi postupak radi isplate temeljem djelomične ništetnosti upravo onih odredaba na kojima temelji ništetnost cijelog ugovora. Navedeni se postupak pred Općinskim sudom u Čakovcu vodi pod posl.br. P-110/2020. Stoga tuženik smatra da se radi o tužbenom zahtjevu koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi , a glede kojeg se ne mogu voditi dva odvojena postupka zbog čega tužbu predlaže odbaciti. Ako bi sud smatrao da se po predmetnoj tužbi može postupati, tuženik se očituje kao u nastavku.
5. Tuženik, a u odnosu na ništetnost cijelog ugovora o kreditu, navodi da tužitelj predlaže utvrditi ništetnim Ugovor o kreditu od dana 05.02.2008. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite smatrajući da su ništetne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva odlukama tuženika pa da bi zbog toga bio ništetan cijeli ugovor. Osim što niti jedan od navodno spornih elemenata ugovora nije ništetan (o čemu se tuženik očituje u nastavku ovog odgovora na tužbu), sve i da su ništetni isti ne bi uzrokovali ništetnost cijelog ugovora. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi kako „eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i da ugovor može opstati i bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora“. Tuženik, a u odnosu na postupak zaštite kolektivnih interesa, navodi da Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž- 6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od obave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača; „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“. Kako je tužitelj predmetni Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
ugovor uzeo radi kupnje vozila, a neradi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Nevezano za pravni stav o primjeni utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, kako se detaljno obrazlaže u nastavku ovog odgovora na tužbu.
6. Tuženik, a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik, a u odnosu na jasnoću, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli navodi da je odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u svom odgovoru na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“, te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču''.
Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
7. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja.
8. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.
9. Tuženik, a u odnosu na pojedinačno pregovaranje, navodi da temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
sporne odredbe. Ako bi sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.
10. Tuženik, a u odnosu na neravnotežu u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodi da prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; i (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt- 249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe).
11. Tuženik, a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, navodi da tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž-7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama13 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama14), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima.
12. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 1.) 6-mjesečnog Libor-a za CHF; 2.) 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS); i 3.) 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Tuženik u prilogu dostavlja pregled kretanja prosječno ostvarenih kvartalnih pokazatelja ovih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013. godine. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa.
13. Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Prethodne navode potvrđuje i stav pravne znanosti naveden u članku prof.dr.sc. EZ pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ u kojem se ukazuje na: (i) nedosljednost sudova u odnosu na intenciju zakonodavca koji je prilikom donošenja ZIDZPK NN 102/15 (tzv. Zakon o konverziji) izrijekom isključio već otplaćene kredite smatrajući da kod istih ne postoji neravnoteža na štetu potrošača, a koja je pretpostavka za ocjenu nepoštenosti; (ii) na pogrešno tumačenje odredaba Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i praksu Suda EU te (iii) diskriminaciju potrošača s ugovorima o kreditima u drugim valutama.
14. Tuženik smatra da se svi njegovi navodi izneseni u ovom odgovoru na tužbu, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika, potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH SZ od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a koji navodi: da je sporna odluka USRH (o ništetnosti valutne klauzule u CHF) u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 i dr. od 13.12.2016. (kojom je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH) te da „… u vremenu na koje se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008. godine), valuta Sfr je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, 2006. 4,7 kn, 2008. 4,5 kn), a rast je počeo iza 2010. godine. Iz toga slijedi da se, prema odluci većine, ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora. Takvo stajalište trpi opravdanu kritiku.(…) Da su banke znale, da je bilo tko znao, da će Sfr aprecirati – jednostavno bi kupovale Sfr na tržištu valuta i obogatile se, nikakvi krediti im ne bi bili potrebni.(…) Ostaje otvoreno i pitanje regulatora. Krediti s valutnom klauzulom u Sfr kod nas nisu bili zabranjeni, makar postoji regulator koji je to mogao učiniti. Tako se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a kroz sudove – nepoštenim i ništetnim.(…) Pravo mora predstavljati izvjesnost i sigurnost, kako bi mu fizičke i pravne osobe mogle prilagoditi svoje ponašanje. Nasilno prilagođavanje ranije postojećeg prava nekoj kasnijoj konkretnoj situaciji ne pridonosi tim kvalitetama, koje pravo mora posjedovati.“.
15. Zaključno, tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.
16. Tužitelj u podnesku od 07.10.2023., a očitujući se na tuženikov prigovor dvostruke litispendencije, u bitnome navodi da neosnovano tuženik ističe prigovor dvostruke litispendencije pozivajući se na predmet Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-110/2020. Naime, tužbenim zahtjevom u spisu P-110/2020 (ranije broj P- 514/2019) tužitelj je pojedinačnom tužbom potraživao isplatu preplaćene kamate i tečaja po predmetnom ugovoru o kreditu, dok ovom tužbom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu
Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
17. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 218-50- 4688311 od 05.02.2008. zaključen između stranaka s potvrdom o ovjeri (solemnizaciji) javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca od 06.02.2008. broj ovjere OV-2453/08 (list 4-8 spisa), tužbu u predmetu Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-514/19 (list 39-41 spisa), Promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.02.2008. do 29.02.2008., RBA flexi auto krediti – model otplate kredita sa ili bez ostatka vrijednosti (list 49 – 50 spisa), prikaz tržišnih parametara za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF - prosječne veličine za kvartal (list 51 spisa) i u spis Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-86/2024 (ranije posl. br. P-110/2020, ranije posl. broj P-514/2019), a koji prileži ovom spisu u preslici. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 163-164 spisa).
18. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
19. Sud je na ročištu od 23.01.2025. odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje javne bilježnice Jasenke Crnčec, a čije je saslušanje tuženik predložio i koji dokazni prijedlog tuženika je sud usvojio na pripremnom ročištu, jer je tuženik u podnesku od 26.11.2024. (list 160 spisa) odustao od izvođenja ovog dokaza, a sve temeljem ovlaštenja suda iz čl. 292. st. 6. ZPP-a i temeljem čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 2. ZPP-a.
20. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 218-50-4688311 od 05.02.2008. zaključen između stranaka s potvrdom o ovjeri (solemnizaciji) javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca od 06.02.2008. broj ovjere OV-2453/08 (list 4-8 spisa), a s tim da isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana sud je utvrdio da su dana 05.02.2008. tuženik, kao banka i kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-4688311 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), koji je ovjeren (solemniziran) kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca dana 06.02.2008. pod brojem ovjere OV-2453/08, s ugovorenim iznosom kredita od 26.032,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, s namjenom za kupnju novih automobila, s tim da je ugovorena redovna kamata po stopi od 7,05 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika. Citirani Ugovor o kreditu sadrži slijedeće odredbe za koje tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne i to odredbe:
- odredbe iz članka 7. Ugovora o kreditu o vezivanju visine anuiteta kredita uz valutu švicarski franak i
- odredbu iz čl. 2. Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostrukom odlukom tuženika.
21. Iako je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, tj. tuženika, te iako je odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti Kreditora, tj. tuženika kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog ugovora, tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi Odluku o kamatnim Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
stopama kreditora, tj. tuženika, kao niti opće akte Kreditora, tj. tuženika kojim je regulirano kreditiranje građana predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kao niti da ovi opći akti tuženika predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a jer u Ugovoru o kreditu nije navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.
22. Uvidom u Promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.02.2008. do 29.02.2008., RBA flexi auto krediti – model otplate kredita sa ili bez ostatka vrijednosti (list 49 – 50 spisa) sud je utvrdio da je tuženik u svojoj ponudi u vrijeme zaključenja ovdje spornog Ugovora u kreditu imao, uz kredite u CHF i kredite sa valutnom klauzulom vezanom uz EUR, kao kunske kredite. No, ovo nije ujedno i dokaz (kako to tvrdi tuženik) da bi tuženik tužitelju zaista i odobrio kredit sa valutnom klauzulom vezanom uz EUR ili kunski kredit da je tužitelj takav kredit zatražio, a jer je notorno da se u bankama kreditna sposobnost svakog klijenta procjenjuje individualno, kao i da banke imaju različite uvjete kreditiranja (tj. nude različite valute kredita i različite stope ugovorene kamate) za pojedine kategorije klijenata ili pojedine klijente.
23. Uvidom u prikaz tržišnih parametara za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF - prosječne veličine za kvartal (list 51 spisa) sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu za odnose stranaka u ovom predmetu, jer sud nema dovoljno potrebnih stručnih znanja (ovo je notorno) kako bi ocijenio kako kretanje tržišnih parametara za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF utječe na odnose stranaka u ovom postupku, a niti je iz ovog prikaza jasno tko ga je izradio. Osim toga tuženik, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a i nije dokazao da bi sa tužiteljem ugovorio parametre promjene kamatne stope, a koji parametri uključuju upravo i visinu tržišnih parametara za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF.
24. Uvidom u spis Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-86/2024 (ranije posl. br. P-110/2020, ranije posl. broj P-514/2019), a koji prileži ovom spisu u preslici, odnosno u prijepis knjigovodstvene kartice predmetnog kredita, kontrolni ispis unosa korištenja i otplatne planove (list 102-113 spisa Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-86/2024) sud je utvrdio da je tuženik isplatio kredit dana 08.02.2008., sud je utvrdio kada i u kojem iznosu je tužitelj otplatio svaki obrok gore opisanog kredita, da je tužitelj otplaćivao kredit uglavnom u ugovorenim rokovima dospijeća svakog obroka, s tim da je tuženik tijekom otplate ovog kredita više puta mijenjao kamatnu stopu po kojoj je tužitelj vršio isplate, pa je tako nakon početno ugovorene kamatne stope od 7,05% godišnje tuženik primijenio slijedeće kamatne stope: 7,75% godišnje od 01.03.2009., 6,75 % godišnje od 01.10.2011. i 6,72 % godišnje od 01.03.2014. pa do kraja otplate. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjenama kamatne stope pregovarao s tužiteljem prije početka primjene svake nove kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.
Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
25. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 163-164 spisa), te je sud njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem pregledane dokumentacije. Sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično, te u potpunosti suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, te je stoga sud njegovu iskazu u cijelosti poklonio vjeru. Sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da banka, tj. tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ovdje spornim odredbama o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, kao i o vezivanju anuiteta kredita uz švicarski franak (valutna klauzula), a niti je tuženik tužitelja informirao o posljedicama i rizicima ugovaranja ovakvih odredbi, a sve stoga jer tužitelj prije zaključenja ugovora o kreditu uopće nije bio u banci, tj. nije razgovarao sa djelatnicima tuženika, već mu je kredit prezentiran i ponuđen u auto kući. Nadalje, sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da banka, tj. tuženik nije s tužiteljem pregovarao svaki puta kada je tuženik mijenjao kamatnu stopu, kao i da javni bilježnik koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu nije tužitelja upozorio na rizike i posljedice ugovaranja kredita u valuti CHF, a niti mu je javni bilježnik objasnio parametre promjenjivosti kamatne stope. Također, sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio zaposlen u poduzeću Kiš d.o.o., meso i prerada mesa, na radnom mjestu mesara, a automobil kupljen predmetnim kreditom koristio je najviše za odlazak na posao.
26. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07., 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (dana 11.03.2008.) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelj proizlazi da je tužitelj u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio zaposlen u poduzeću Kiš d.o.o., meso i prerada mesa, na radnom mjestu mesara, a automobil kupljen predmetnim kreditom koristio je najviše za odlazak na posao, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bio potreban osobni automobil kupljen iz sredstava odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.
27. Dovodeći u vezu sadržaj Ugovora o kreditu i iskaz tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor koje je pripremio i sastavio tuženik. 28. Uvidom u tužbu u predmetu Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-514/19 (list 39-41 spisa) i u spis Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-86/2024 (ranije posl. br. P-110/2020, ranije posl. broj P-514/2019), a koji prileži ovom spisu u preslici, a s tim da niti ove činjenice među strankama i nisu sporne, sud je utvrdio:
- da je ovdje tužitelj Općinskom sudu u Čakovcu dana 12.06.2019. u predmetu toga suda posl. broj P-86/2024 (ranije posl. br. P-110/2020, ranije posl. broj P-514/2019) Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
podnio tužbu protiv ovdje tuženika radi isplate, a u kojoj tužbi se poziva na sudske odluke donesene u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 (u sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača), te u bitnome navodi da su ništetene odredbe ovdje predmetnog Ugovora o kreditu o vezivanju visine anuiteta kredita uz valutu švicarski franak i o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostrukom odlukom tuženika, te stoga od tuženika zahtjeva isplatu, odnosno povrat iznosa koji je tužitelj preplatio tuženiku tijekom otplate ovdje predmetnog kredita, a na ime ovih ništetnih odredbi, dok ovdje tuženik, a kao tuženik u predmetu Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-86/2024, osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, u bitnome iznoseći navode koje iznosi i u odgovoru na tužbu u ovom predmetu,
- da je u predmetu Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-86/2024 (ranije posl. br. P-110/2020, ranije posl. broj P-514/2019) dana 21.06.2024. donesena nepravomoćna presuda posl. br. P-86/2024-9 kojom je usvojen tužbeni zahtjev ovdje tužitelja u cijelosti i naloženo je ovdje tuženiku isplatiti ovdje tužitelju iznos od 5.996,75 EUR/ 45.182,55 kn (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 31.08.2008. do 28.02.2014.) do isplate, a sve na ime preplate s naslova ništetnih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u ovdje predmetnom Ugovoru o kreditu, te je naloženo ovdje tuženiku naknaditi ovdje tužitelju trošak tog parničnog postupka u iznosu od 2.981,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, i
- da je ovdje tuženik uložio žalbu protiv presude Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-86/2024-9 od 21.06.2024., o kojoj još nije odlučeno.
29. Dakle, u predmetu Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-86/2024 predmet postupka je zahtjev ovdje tužitelja na isplatu na teret ovdje tuženika, a s naslova preplate zbog ništetnih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF u ovdje predmetnom Ugovoru o kreditu, dok je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora o kreditu. Stoga, a kako predmet ovog postupka (utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora o kreditu) nije jednak predmetu postupka u predmetu Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-86/2024 (zahtjev za isplatu), to je sud utvrdio da, iako se u oba ova spora radi o istim strankama i u istim stranačkim ulogama, nema identiteta spora, odnosno da nije osnovan prigovor dvostruke litispendencije koji ističe tuženik, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 194. st. 3. i 4. ZPP-a.
30. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana 13.06.2014. posl.br. Pž- 7129/13-4 (ovo je notorno i među strankama nesporno), između ostalog, pravomoćno je odlučeno o tome da je skupina banaka, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kredita koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ugovorna odredba je ništetna. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (i ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.
31. Iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja, te imajući u vidu odredbu čl. 502. c ZPP-a, koja propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu te osobe mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, kao i utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se poziva tužitelj u ovom postupku, sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije tužitelja adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak, niti je tuženik kao trgovac s tužiteljem kao potrošačem prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, odnosno sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije s tužiteljem, kao korisnikom kredita ugovorio parametre, metodu, odnosno način na koji bi se mijenjala ugovorena kamatna stopa, niti je tuženik s tužiteljem pregovarao prilikom svake izmjene kamatne stope.
32. Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Ocjenjujući ovdje spornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika iz članka 2. Ugovora o kreditu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO-a, ovaj sud nalazi da je ista odredba neodređena, a stoga jer je isključivo tuženiku dano pravo da donosi odluke o promjeni ugovorene kamatne stope, s tim da iz provedenih i ocjenjenih dokaza u ovom predmetu proizlazi da je tuženik samostalno, bez suglasnosti ili konzultacije sa tužiteljem, donosio odluke o promjeni kamatnih stopa, a sukladno kojima je tužitelj vršio isplate. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba neodređena, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, to je ista odredba o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 96., čl. 97. i čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetna.
33. Nadalje, iz konkretnog Ugovora o kreditu i iz dokumentacije koju je sud pregledao jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 96., čl. 97. i čl. 102. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj, te mu u konačnici nanosi štetu. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak upotrijebljena suprotno njezinoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to je ista odredba sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 96., čl. 97. i čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetna.
34. Tužitelj u tužbi tvrdi da ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao odredbi o predmetu i cijeni, odnosno bitnim sastojcima ugovora o kreditu, nužno uzrokuje njegovu ništetnost u cjelini, te stoga tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. No, a suprotno tvrdnji tužitelja, ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope sadržanih u čl. 2. Ugovora o kreditu i odredbi iz čl. 7. Ugovora o kreditu o vezivanju visine anuiteta kredita uz valutu švicarski franak, a kako je to utvrđeno u ovom sporu i gore obrazloženo, te kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012, ne povlači za sobom i ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, a sve primjenom odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a. Naime, osnovne odredbe o cijeni Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
kredita, odnosno naknadi koju tužitelj ima platiti za pozajmljeni novčani iznos, su sadržane u odredbi o kamatnoj stopi ugovorne kamate i u odredbi o iznosu kredita, iako je tim odredbama je ugovorena i mogućnost promjene početno ugovorene kamatne stope, te promjena iznosa odobrenog kredita i visine anuiteta primjenom valutne klauzule. Upravo stoga što ugovor sadrži parametre za utvrđenje stvarnog iznosa koji je u domaćoj valuti isplaćen korisniku kredita, te početnu kamatnu stopu po kojoj se ima obračunati ugovorna kamata, čime je inicijalno definirana obveza korisnika kredita, ugovor može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi. Dakle, i bez ništetnih odredbi o vezivanju iznosa kredita i visine anuiteta kredita uz valutu švicarski franak jasno koji je iznos kredita, a to je kunska protuvrijednost iznosa od 26.032,05 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita (dan 08.02.2008.), a i bez ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke jasno je koji su uvjeti vraćanja kredita, a to su oni po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 7,05 % godišnje i uz visinu anuiteta koja je obračunata prema srednjem tečaju tuženika za švicarski franak prema hrvatskoj kuni na dan isplate kredita. Dokaz tome da je moguće utvrditi predmet i cijenu kredita iz predmetnog Ugovora o kreditu bez uzimanja u obzir ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i o vezivanju visine anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (a posljedično tome i da je moguće utvrditi visinu pretplate tužitelja zbog primjene ovih ništetnih odredbi) jest upravo tužba tužitelja u predmetu Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-86/2024, kao i nepravomoćna presuda od 21.06.2024. donesena u tom predmetu. Stoga, primjenom odredbe čl. 324. st. 1. ZOO- a, a u vezi s odredbom čl. 1022. st. 2. ZOO-a, i primjenom odredbe čl. 102. st. 2. ZZP- a, i jer nema mjesta primjeni odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a u odnosu na cijeli Ugovor o kreditu, sud je utvrdio da nije osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora o kreditu, te je stoga odbio glavni zahtjev tužitelja odlučivši kao u izreci ove presude u točci I u pogledu glavnog zahtjeva tužitelja.
35. Naime, za utvrđenje da li je ugovor o kreditu zbog ugovorene promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika kao banke i valutne klauzule ništetan u cijelosti mjerodavne su odredbe čl. 102. st. 2. ZZP-a, kao i odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a. Naime, odredbom čl. 102. st. 2. ZZP-a propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavosti samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i a odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno nalazi se u poziciji kao da je isti sklopljen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora primjenom tečaja za CHF. Stoga, Ugovor o kreditu može opstati bez tih ništetnih odredbi, a utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošaču je omogućeno zahtijevati od banke odnosno tuženika po pravilima o stjecanju bez osnove preplaćene iznose osnovom utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi što je u ovom konkretnom slučaju već ostvareno, jer je tužitelj utužio te iznose u predmetu Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-86/2024, a koji iznosi su mu i nepravomoćno dosuđeni.
Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
36. U odnosu na tužiteljeve navode kojima se poziva na pravna shvaćanja Suda Europske unije u predmetima broj C-118/2017 i C-260/2018 valja navesti da je Sud Europske unije u tim predmetima zauzeo stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 te polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna, ali isto tako navodi da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a i čl. 102. st. 2. ZZP-a propisana je mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe. Ovdje treba uputiti i na odredbu čl. 1021. ZOO-a kojom je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Svrha ugovora o kreditu u konkretnom slučaju je bila da tužitelj stekne u vlasništvo novi automobil, da je tuženik ispunio Ugovor na način da je stavio na raspolaganje ugovoreni novčani iznos koji je isti bio dužan vratiti uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećanu za ugovorenu kamatu koja na dan sklapanja Ugovora iznosila 7,05 % godišnje - to znači da održavanje ugovora o kreditu na snazi bez ništetnih odredbi nije u suprotnosti sa navedenim odlukama Suda Europske unije niti sa dosegom čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13.
37. Također, a kako je tužitelj već utužio preplaćene iznose s osnove utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF u predmetu Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-86/2024, a koji iznosi su mu i nepravomoćno dosuđeni, to sud smatra da tužitelj i nema adekvatan pravni interes koji propisuje odredba čl. 187. st. 2. ZPP-a za traženje utvrđenja ništetnim cijelog Ugovora o kreditu, pa je i stoga trebalo odbiti glavni zahtjev tužitelja.
38. Kako je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, to tužitelju primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada niti pravo na naknadu parničnog troška na teret tuženika, pa sud odbio i ovaj dio zahtjev tužitelja odlučivši kao u izreci ove presude u točci I u pogledu ovog dijela zahtjeva tužitelja.
39. Odluka o naknadi parničnog troška tuženiku iz točke II izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. , čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu. Tuženiku je kao potreban priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, a koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima od 22.05.2024. i 23.01.2025. (Tbr. 9/1) sve od po 100 bodova za svaku radnju, te za sastav žalbe od 27.12.2023. (Tbr. 10/4) od 50 bodova, a što ukupno iznosi 350 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 700,00 EUR. Uz PDV od 25% u iznosu od 175,00 EUR, to ukupno iznosi 875,00 EUR. Na ovaj iznos tuženiku je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, Poslovni broj: 53 P-2059-2024-19
131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.
U Zagrebu, dana 19. veljače 2025. godine
Sutkinja
Ivana Galić
Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
