Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-764/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec, kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vinke Vrančić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dejan Bogdanović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Štura, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-736/2021-64 od 7. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-736/2021-64 od 7. lipnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-736/2021-64 od 7. lipnja 2024. odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj NĆ vlasnik katastarskih čestica kčbr. [katastarska čestica] pašnjak ograja površine 43 čhv i kčbr. [katastarska čestica] pašnjak površine 59 čhv u cijelosti, obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] što mu je tuženik ŽĆ dužan priznati i trpjeti upis njegovog prava vlasništva u zemljišne knjige.

II. Nalaže se tuženiku ŽĆ da tužitelju NĆ naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 2.164,35 EUR, u roku 15 dana."

2. Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik u cijelosti iz svih žalbenih razloga, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu prvostupanjsku presudu na način da odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja ispitao sve okolnosti bine za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud.

7. Predmet spora je odlučivanje o osnovanosti zahtjeva tužitelja NĆ za utvrđenjem da je vlasnik kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

8. U obrazloženju prvostupanjske presude temeljito i vrlo pregledno su iznesene i analizirane sve relevantne činjenice te je po provedenom postupku prvostupanjski sud zaključio i utvrdio kako tuženik prilikom stjecanja nije bio u dobroj vjeri (ni kod stjecanja založnog prava i kasnije u ovršnom postupku u kojem je ishodio rješenje o dosudi), već se radilo o kontroliranoj zloporabi prava i procesnih instrumenata. Prvostupanjski sud je utvrdio da se u skladu s odredbom članka 130. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 – dalje ZVDSP) njegovom formalno upisanom pravu vlasništva temeljem pravomoćnog rješenja o dosudi iz ovršnog postupka može suprotstaviti tužiteljevo vlasništvo predmetnih nekretnina stečeno na temelju zakona, odnosno dosjelošću. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik u skladu sa člankom 130. ZVDSP dužan priznati tužiteljevo pravo vlasništva i trpjeti njegovu uknjižbu u zemljišnoj knjizi.

9. Svojim žalbenim navodima tuženik zapravo niti ne prigovara utvrđenom činjeničnom stanju po prvostupanjskom sudu, niti ne obrazlaže u čemu bi se sastojala neka od bitnih povreda odredbi parničnog postupka. Žalba je prvenstveno usmjerena na pobijanje pravnih zaključaka prvostupanjskog suda, odnosno tuženik se žali zbog nepravilne primjene materijalnog prava.

10. Tako tuženik smatra da u konkretnoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 123. stavak 1. ZVDSP kojom je propisano da stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti. Žalitelj smatra da preispitivanje navodnog nepostupanja u dobroj vjeri prilikom stjecanja založnog prava na predmetnoj nekretnini od strane tuženika nije od utjecaja na donošenje valjane odluke u ovoj pravnoj stvari te da je prvostupanjski sud prekoračio svoje ovlasti kada je u parničnom postupku radi utvrđenja vlasništva ocjenjivao postupanje ovrhovoditelja tijekom ovršnog postupka koji je vođen pod poslovnim brojem Ovr-666/2020, jer je pravna osnova temeljem koje je tuženik stekao pravo vlasništva pravomoćna sudska odluka (rješenje o dosudi) koje se može ispitati samo u za to zakonom predviđenom postupku.

10.1. Ovakvo pravno zaključivanje tuženika nije prihvatio prvostupanjski sud, a ne prihvaća ga niti ovaj drugostupanjski sud. Naime, zakonski propis iz članka 123. stavak 1. ZVDSP zahtjeva da onaj koji upisom (ne navodi se da upis mora biti samo na temelju pravnog posla i da se odredba ne može odnositi i na upis na temelju sudske odluke) stječe nekretninu, da je istu stekao kao od njezina vlasnika, ako je istu stekao u dobroj vjeri (postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige) od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila. U konkretnom slučaju pravilno i vrlo temeljito prvostupanjski sud je utvrdio i obrazložio svoj zaključak zašto smatra da tuženik ŽĆ nije bio u dobroj vjeri kod upisa svog založnog prava na predmetne nekretnine, ni kod vođenja ovršnog postupka u kojem je kao ovrhovoditelj protiv ovršenika VĆ ishodio pravomoćno rješenje o dosudi, a u kojem ovršnom postupku tužitelj NĆ nije sudjelovao.

10.2. Prvostupanjski sud je utvrdio da je VĆ uknjižen kao vlasnik predmetnih čestica na temelju Ugovora o kupoprodaji koji je raniji nevlasnik MĆ dana 24. prosinca 2019. (koji je izgubio parnični postupak protiv ovdje tužitelja upravo uz obrazloženje da tužitelj na temelju kupoprodajnih ugovora ima pravo na posjed predmetnih čestica te da je MĆ nesavjesni stjecatelj) opunomoćio upravo ovdje tuženika ŽĆ da mu pronađe kupca predmetnih čestica i sklopi kupoprodajni ugovor, nakon čega je tuženik ŽĆ tri dana kasnije 27. prosinca 2019. kao punomoćnik predmetne čestice prodao svom poslovnom partneru VĆ, a potom je četiri tjedna kasnije 28. siječnja 2020. u svojstvu založnog vjerovnika sa njim sklopio založni ugovor na 80.000,00 EUR sa dospijećem za tri mjeseca (28. travnja 2020.) da bi onda kao ovrhovoditelj 29. srpnja 2020. pokrenuo ovršni postupak u kojem je ovršenik VĆ aktivno sudjelovao u korist tuženika kao ovrhovoditelja i bio suglasan sa provedbom ovršnog postupka. Pravilno ističe prvostupanjski sud da navedeni slijed događaja, posebno kada se dovede u vezu sa činjenicom da je tuženik ŽĆ zastupao nevlasnika EĆ prilikom prodaje kupcu VĆ, upućuje na zaključak da su i Djovaljin VĆ i tuženik ŽĆ od samog početka bili upoznati sa stvarnim stanjem predmetnih čestica i da su od samog početka postupali dogovorno i sa istim ciljem. Pravilno dalje zaključuje prvostupanjski sud kada se gore navedeno dovede u vezu sa, s jedne strane svim što se na predmetnim česticama događalo ranije (formalni prijenos vlasništva u zemljišnoj knjizi na LĆ i AĆ te ŠĆ te bezuspješni parnični postupci radi iseljenja tužitelja), a s druge strane sa isceniranim ovršnim postupkom koji je uslijedio kasnije, da je jasan zaključak da su sve radnje koje su bile poduzimane bile unaprijed osmišljene kako bi se upravo na štetu tužitelja ishodilo rješenje o dosudi kao potencijalno jači temelj stjecanja vlasništva od onog kojim tužitelj raspolaže (pravni posao i dosjelost).

10.3. Do ovakvog zaključka o dogovornom i isceniranom vođenju ovršnog postupka broj Ovr-666/2020 prvostupanjski sud je došao osnovano na temelju uvida u taj spis pri čemu je utvrdio činjenice navedene u 37. odlomku prvostupanjske presude, koje činjenice svojim žalbenim navodima niti tuženik ne dovodi u pitanje i to:

- da je 29.07.2020. ovdje tuženik ŽĆ kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave protiv VĆ kao ovršenika;

- da je tim prijedlogom zatražio određivanje ovrhe na predmetnim česticama kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], radi naplate tražbine u iznosu 80.000,00 EUR, i to temeljem Ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju tražbine zasnivanjem založnog prava od 28.01.2020. kao ovršne isprave;

- prema tome, ovršni postupak je bio pokrenut radi tražbine za koju se prethodno upisalo založno pravo u zemljišnu knjigu;

- ovrhovoditelja ŽĆ (ovdje tuženika) je kao punomoćnik u tom postupku zastupao odvjetnik Petar Car, Zagreb, Ilica 158;

- ovršenik VĆ se prije donošenja rješenja o ovrsi samoinicijativno uključio u taj postupak, i to podneskom od 23.10.2020. u kojem je naveo da u tom predmetu ne treba provoditi procjenu nekretnine;

- ovršenika VĆ je u tom postupku kao punomoćnik zastupao odvjetnik Petar Petrović, Zagreb, Ilica 158 (dakle odvjetnici i ovrhovoditelja i ovršenika su imali istu adresu, pri čemu je u odvjetničkoj punomoći koju je ovršenik VĆ dao odvjetniku Petru Petroviću kao zamjenik punomoćnika naznačen odvjetnik Petar Car, koji je istovremeno bio punomoćnik ovrhovoditelja);

- potom su i ovrhovoditelj ŽĆ i ovršenik VĆ predali zajednički podnesak od 30.10.2020., u kojem su naveli da žele u što kraćem roku okončati ovršni postupak, provesti ovrhu i pristupiti prodaji, pri čemu su istaknuli da kao vrijednost nekretnine suglasno utvrđuju iznos 70.000,00 EUR i da su suglasni da se predmetne čestice prodaju ovrhovoditelju VĆ neposrednom pogodbom putem javne bilježnice Draženke Pičuljan, agentice za promet nekretninama FĆ ili odvjetnice Kristine Baričević;

- nakon toga je sud rješenjem posl. br. Ovr-666/2020-14 od 05.11.2020. odredio predloženu ovrhu;

- nakon toga su punomoćnici ovrhovoditelja i ovršenika, odvjetnici Petar Petrović i Petar Car, dana 08.12.2020. predali svaki svoj podnesak – putem eKomunikacije sa manje od dvije minute razlike (14:50:43 i 14:52:17) – koji podnesci su identičnog sadržaja i u kojima navode da se odriču prava na žalbu protiv rješenja o ovrsi te požuruju postupanje suda i predlažu provedbu ovrhe neposrednom pogodbom kao i u podnesku od 30.10.2020.;

- potom 10.12.2020. predaju zajednički podnesak bitno istog sadržaja kao i raniji odvojeni podnesci od 08.12.2020.;

- nakon toga ovršni sud je dana 22.01.2021. održao ročište radi utvrđenja vrijednosti nekretnine, na kojem su sudjelovali ovrhovoditelj ŽĆ osobno (ovdje tuženik), ovršenik VĆ i njegov punomoćnik odvjetnik Petar Petrović. Na tom su ročištu suglasno naveli da predmetne čestice u stvarnosti predstavljaju pašnjak (iako se na istima nalazi kuća i gospodarski objekti tužitelja) i da su slobodne od osoba i stvari, da su suglasni oko vrijednosti tih nekretnina i da su suglasni da se neposredna pogodba obavi preko javnog bilježnika Željka Petrušića u Zaprešiću, kao i da su suglasni da kupac nekretnina bude ovrhovoditelj ŽĆ (založni vjerovnik i ovdje tuženik);

- nakon toga je ovršni sud zaključkom od 10.02.2021. odredio prodaju predmetnih čestica neposrednom pogodbom preko javnog bilježnika Željka Petrušića;

- potom je javni bilježnik 05.03.2021. proveo prodaju neposrednom pogodom i sklopio ugovor o kupoprodaji predmetnih čestica sa ovrhovoditeljem ŽĆ (ovdje tuženikom) kao kupcem;

- nakon toga ovršni sud je 09.04.2021. predmetne čestice dosudio ovrhovoditelju ŽĆ kao kupcu te ga je ujedno oslobodio obveze plaćanja kupovnine (jer je njegovo (navodno) potraživanje bilo veće od iznosa za kojeg su nekretnine prodane);

- potom je ovršni sud 01.06.2021. donio zaključak o predaji predmetnih čestica u posjed ovrhovoditeju ŽĆ (ovdje tuženiku);

- zemljišnoknjižni sud je rješenjem posl. br. Z-14952/2021 od 09.07.2021. na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi i zaključka o predaji u posjed na predmetnim čestica dopustio uknjižbu prava vlasništva ovrhovoditelja ŽĆ (ovdje tuženika);

- ovršni sud je dana 09.07.2021. održao diobeno ročište, na kojem je punomoćnik ovrhovoditelja izjavio da je tražbina prema ovršeniku u cijelosti podmirena tj. da je dug plaćen te da stranke nemaju međusobnih daljnjih potraživanja, uključujući i troškove postupka;

- ovršni sud je stoga rješenjem od 12.07.2021. obustavio ovršni postupak i ukinuo sve provedene radnje, uz obrazloženje kako je ovrhovoditelj izjavom da je njegovo potraživanje podmireno, sadržajno povukao prijedlog za ovrhu;

- potom je ovrhovoditelj ŽĆ (ovdje tuženik) podneskom od 24.09.2021. zatražio da se u tom postupku provede ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine u odnosu na posjednika NĆ (ovdje tužitelja).

10.4. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno uvažavajući osnovani i argumentirani zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik zajedno sa VĆ proveo isplanirani ovršni postupak u kojem je upisani vlasnik VĆ poduzeo sve da pogoduje interesima tuženika kao ovrhovoditelja, a na štetu ovdje tužitelja kao stvarnog vlasnika, s ciljem ishođenja rješenja o dosudi kako bi ista mogao upotrijebiti protiv tužitelja kao potencijalno jači temelj stjecanja prava vlasništva u odnosu na tužitelja, a što ponavlja i u žalbi, proizlazi da je osnovan zaključak prvostupanjskog suda makar je upis tuženika u konkretnoj pravnoj stvari i u navedenim okolnostima izvršen na temelju sudske odluke, da se na strani tuženika ne radi o stjecanju u dobroj vjeri. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 123. stavak 1. ZVDSP.

11. Nadalje, tuženik u žalbi osporava pravilnu primjenu odredbe članka 130. stavak 2. ZVDSP od strane prvostupanjskog suda u ovom postupku, tvrdeći da onaj tko svoje vlasništvo nekretnine temelji na dosjelosti, ali isto nije upisao u zemljišnoj knjizi ne može s uspjehom u sudskom postupku suprotstaviti to svoje pravo prema osobi koja je istu nekretninu kupila u sudskom ovršnom postupku i koja je svoje pravo vlasništva upisala u zemljišnoj knjizi temeljem rješenja o dosudi ovršnog suda. Odredbom članka 130. stavak 2. ZVDSP, na koju se poziva prvostupanjski sud, propisano je da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Navedeni žalbeni razlog tuženika nije osnovan upravo zato što je u ovom postupku od strane prvostupanjskog suda utvrđeno da tuženik ŽĆ prilikom stjecanja nije bio u dobroj vjeri, kako je ranije bilo obrazloženo nego se služio kontinuirano zloporabom prava i procesnih ovlasti, radi čega je osnovano zaključio prvostupanjski sud da se u skladu sa člankom 130. stavak 2. njegovom upisanom pravu vlasništva stečenom na temelju sudske odluke može suprotstaviti tužiteljevo pravo vlasništva koje je dosjelošću (na temelju zakona stečeno 2004. godine), a koje nije bilo upisano u zemljišnu knjigu. Pritom se neosnovano u prilog svojih tvrdnji tuženik poziva na presudu Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1859/2012-2 od 13. ožujka 2014. (kao sudsku praksu) jer je u tom postupku utvrđeno da se tuženik prilikom pokretanja ovršnog postupka i kupnje predmetne nekretnine vodio načelom povjerenja u zemljišne knjige i da je u dobroj vjeri stekao nekretninu, dakle suprotno tuženiku ŽĆ za kojeg je utvrđeno da nije postupao u dobroj vjeri.

12. Pravilno tuženik u žalbi osporava dodatni argument prvostupanjskog suda da je time što je ovršni sud u predmetu Ovr-666/2020 rješenjem od 12. srpnja 2021. obustavio ovršni postupak i ukinuo sve provedene radnje u stvari ukinuo i ovršnu radnju prodaje predmetnih čestica i ovršnu radnju dosude, pa da je onda rješenje o dosudi od 9. travnja 2021. izgubilo svoje učinke, radi čega bi otpala tuženikova osnova temeljem koje je provedena uknjižba njegovog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Neosnovano zaključuje prvostupanjski sud i da nema mjesta zaštiti tuženika kao kupca iz ovršnog postupka primjenom članka 110. Ovršnog zakona (Narodne Novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 – u daljnjem tekstu OZ) jer da u konkretnom slučaju kupac nije treća osoba nego ovrhovoditelj (ovdje tuženik). Naime, odredbom članka 110. OZ-a propisano je da ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine ne utječe na pravo vlasništva kupca stečeno po odredbama članka 108. OZ-a. Iz toga slijedi i da ukidanje svih provedenih radnji u ovršnom postupku u kojem su sporne nekretnine prodane tuženiku ne utječe da stečeno pravo vlasništva na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-284/2018-4 od 7. lipnja 2022.). Navedeno, međutim, nije od značaja za donošenje drugačije odluke od one koju je donio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću i da to svoje pravo u skladu sa člankom 130. stavak 2. ZV-a može suprotstaviti pravu vlasništva tuženika koje nije bilo stečeno u dobroj vjeri.

13. Neosnovani su i navodi kojima u smislu članka 18. stavak 3. ZVDSP-a tuženik nastoji dovesti u pitanje i poštenje tužitelja, navodeći da je isti znao da nije upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik, dakle, da mu nedostaje modus stjecanja vlasništva temeljem pravnog posla, pa da se ne može zaključiti kako nije imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Naime, kako je naveo prvostupanjski sud u odlomcima 26. do 28. obrazloženja pobijane presude, niti jedan postupak koji je vođen protiv tužitelja nije okončan na tužiteljevu štetu ili je završio povlačenjem tužbe, niti u jednom postupku nije utvrđeno da tužitelj nema pravo na posjed, pa stoga samo zbog vođenja tih postupaka njegov posjed nije postao nepošten, obzirom da se temeljem članka 18. stavak 5. ZVDSP-a posjed smatra poštenim, osim ako se ne dokaže suprotno, a što u postupcima vođenim protiv tužitelja nije dokazano. Stoga pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je posjed tužitelja ostao iste kvalitete kakav je stečen na temelju kupoprodajnih ugovora od 19. listopada 1990. i 20. prosinca 1993., odnosno zakonit, istinit i pošten (tužitelj je na spornim česticama odmah nakon kupnje započeo i dovršio izgradnju obiteljske kuće i gospodarskog objekta – radionice gdje je neprekidno bio u posjedu i obavljao gospodarsku djelatnost), slijedom čega je tužitelj temeljem redovne dosjelosti postao vlasnikom najkasnije tijekom 2004. godine.

14. Konačno, neosnovano u žalbi ističe tuženik da je u ovom postupku trebalo primijeniti pravna pravila koja uređuju višestruko ugovaranje i utvrđenje iz članka 125. ZVDSP-a, jer se u konkretnom slučaju ne radi o tome da je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine.

15. Slijedom svega iznesenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

16. Temeljem članka 166. stavak 1. u svezi članka 155. i članka 154. stavak 1. ZPP- a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom.

U Karlovcu 19. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Vesna Britvec