Posl. broj: P-492/23
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU
Stjepana Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Šibeniku po sutkinji Ani Kević Brakus, u pravnoj stvari tužitelja : HĆŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Branimiru Sabioniu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB : 52508873833, zastupani po Odvjetničkom društvu Žurić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnoti i isplate, nakon javno održane glavne rasprave dana 21. siječnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Ante Devčića, odvjetnika u Šibeniku, a objavljene dana 19. veljače 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1. i 3. Ugovora o kreditu br. 041116434130 sklopljenog dana 16.11.2004. god., kao i cjelokupnog Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu br. 151109069157 sklopljenog dana 20.01.2016. god. između tužiteljice NĆŠ iz [adresa], kao korisnika kredita i tužene OTP BANKA d.d, Split, Domovinskog rata 61 kao pravnog sljednika NOVE BANKE, d.d. Zadar, Marka Oreškovića 3, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke i u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za švicarski franak, a to na temelju presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. 06. 2018. godine i broj Pž-7129,13 od 13. 06. 2014. godine.
II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d, Split, Domovinskog rata 61 da tužiteljici NĆŠ iz [adresa] isplati iznos od 50.248,13 kn / 6.669,07 € koji se novčani iznos zbog ništetnosti dijela odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli otplate anuiteta prema srednjem tečaju tuženika za švicarski franak, ima vratiti tužiteljici sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju od 01.01.2008. godine koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.07.2015. godine, a od 1.08.2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. god. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena do 31.12.2023. god., a od 1.1.2024. god. uvećanjem za tri postotna poen i to na iznos od:
009. pa do isplate;
- 218,31 kn/28,97 € počam od 25.04.2009. pa do isplate;
1 kn/25,71 € počam od 25.06.2009. pa do isplate;
2009. pa do isplate;
25.07.2010. pa do isplate;
od 25.04.2011. pa do isplate;
plate;
55 € počam od 25.01.2012. pa do isplate;
. pa do isplate;
- 902,30 kn/119,76 € počam od 25.08.2012. pa do isplate;
am od 25.02.2013. pa do isplate;
am od 25.10.2013. pa do isplate;
plate;
počam od 25.07.2014. pa do isplate;
splate;
25.08.2015. pa do isplate;
a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, kao i da nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.923,17 EUR-a zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od presuđenja pa do isplate, a sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao korisnica kredita dana 16. studenog 2004.g. sklopila s prednikom tuženika NOVA BANKA d.d. Zadar, kao bankom, Ugovor o kreditu broj 041116434130 kojim je prednik tuženika tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste prednika tuženika važeće na dan korištenja kredita, odnosno po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (dalje u tekstu : Ugovor o kreditu). Sukladno čl. 2. Ugovora rok korištenja kredita da je 60 dana od odobrenja dok da je rok vraćanja kredita 20 godina, u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, a čl. 1. da je ugovoreno kako se isplata kredita i otplata vrši u kunama primjenom valutne klauzule. Članak 3. da definira da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,39% godišnje, a kamata da se obračunava primjenom proste, proporcionalne metode.
1.2. Analizom sadržaja odredbi čl. 1. i 3. Ugovora o kreditu koji je tužiteljica potpisala bez da je imala mogućnosti s tuženikom pregovarati i utjecati na sadržaj njegovih odredbi da je jasno da je kamatna stopa u Ugovoru (5,39% godišnje) promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika, na koju odluku, kao i na pisanu obavijest tuženika o promjenama kamatne stope, tužiteljica da nije imala pravo prigovora te ih je bila dužna prihvatiti. Dakle, da promjenjivost kamatne stope ovisi o jednostranoj odluci tuženika a da u istoj odredbi nisu navedeni parametri i uvjeti takve promjenjivosti, odnosno parametri i uvjeti pod kojima bi tuženik bio ovlašten donijeti odluku o promjeni kamatne stope.
1.3. Sklapanjem Ugovora o kreditu broj 041116434130 u švicarskim francima prednik tuženika da je postupio suprotno odredbama čl. 81. - 88. tada važećeg Zakona o potrošačima (ZZP NN 96/2003) te suprotno odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (prethodni ZOO) i povrijedio prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući valutnu klauzulu u švicarskim francima bez upozorenja tužitelja kao potrošača na učestalost promjene tečaja svjetskih valuta, te brojnih faktora koji utječu na kretanje tečajeva, što da ih čini teško predvidivim običnom potrošaču na rok od duži od deset godina, prikazujući tužiteljici svoju ponudu kao najpovoljniju moguću, preporučujući sklapanje kredita u švicarskim francima radi niže kamatne stope, ali prešućujući rizik tečajnih razlika. Tuženik tužiteljicu da nije obavijestio čak niti o riziku da HNB provodi politiku stabilnog tečaja kune samo u odnosu na euro, a ne i prema drugim valutama. Zbog toga, ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome da su i ništetne jer da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu propustio informirati tužiteljicu kao potrošača o četiri činjenice i to: o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanih za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone potpuno izvjestan, o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Slijedom navedenog tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao suprotno gore navedenim odredbama ZZP i ZOO-a, jer da nije tužiteljici transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih prethodno navedenih faktora koji utječu na kreditu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih kao potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kreditu i to vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.
1.4. Tužiteljica da je s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog Ugovora u skladu s njenom kreditnom sposobnošću a o kojoj da je i ovisila i visina anuiteta pri čemu da je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati koja da je bila najniža za švicarske franke. Tužiteljica da nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već da je samo mogla, ukoliko iste ne prihvaća, odustati od sklapanja predloženog Ugovora. Tuženik da je tužiteljici reklamirao i prezentirao kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su kamate najniže, a za kredite u drugoj valuti prema navodima tuženika, tužiteljica nije imala sposobnost niti uvjete za odobrenje.
1.5. Udruga ''Potrošač'' – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, da je podnijelo tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, između ostalog i radi utvrđenja da su iste banke, među kojima je i tuženik, korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu u kojima je ugovarana promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita a Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P – 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
1.6. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, odnosno čl. 138a Zakona o zaštiti potroača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) rubricirane presude da su obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovljeni sud, u smislu utvrđenja postojanja kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke.
1.7. Slijedom navedenog da je razvidno da je prednik tuženika, i u konkretnom slučaju sklapanja Ugovora o kreditu broj 041116434130, koristio odredbu čl. 1. i 3. istog Ugovora, kojim da je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika kao i da je određeno da je tužiteljica suglasna i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest tuženika o visini kamatne stope i visini auiteta u skladu s promjenjivom kamatnom stopom kao i o mogućnim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.
1.8. Ništetnost istaknutih odredbi navedenih čl. 1. i 3. Ugovora o kreditu da je utvrđena kao prethodno pitanje, važno za odlučivanje o rubriciranom tužbenom zahtjevu presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P – 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž – 7129/2013 od 13. lipnja 2014.g. te revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.g.
1.9. Uslijed navedenog utvrđenja odredbe čl. 1. i 3. Ugovora o kreditu, sukladno pravilima o učinku djelomične ništetnosti prema Zakonu o obveznim odnosima (čl. 105) da nemaju učinka u dijelu kojem je određena promjenjivost kamatne stope, odnosno u dijelu u kojem tužiteljica pristaje i obvezuje se na plaćanje izmijenjenih anuiteta / ostatka vrijednosti u skladu s takvom promjenjivosti, obzirom da promjenjivost kamatne stope, odnosno uslijed promjene tečaja CHF, kako se navodi u odredbama čl. 1. i 3. Ugovora o kreditu, ovisi isključivo o jednostranim odlukama prednika tuženika, a koje odredbe da su ništetne.
1.10. Zaključno tužiteljica smatra da su odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 041116434130 i Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu broj 151109069157, sukladno odredbi čl. 118. ZPP/14, odnosno čl. 138.a ZZP/07 ništetne, u skladu s gore navedenim odlukama sudova u kolektivnom sporu kojim je utvrđena ništetnost odredbi o promjeni kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i valutne klauzule, što obvezuje i ovaj i ostale sudove u postupcima, koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem ovdje tuženika i temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, prednik tuženika da je tijekom godina u nekoliko navrata svojim odlukama nezakonito mijenjao kamatnu stopu, a samim time i visinu obveze tužiteljice s osnove dužnih kamata po Ugovoru o kreditu. Tužiteljica da o istim promjenama kao dokaz posjeduje Potvrdu o kretanju kamatnih stopa po kreditu broj 041116434130, izdanu od strane tuženika te da je zbog promjene kamatne stope, počevši od anuiteta plaćenog 25. prosinca 2004.g. pa nadalje, platila tuženiku više iznose anuiteta od onih utvrđenih Ugovorom o kreditu i prvotnim otplatnim planom.
1.11. Tužiteljica da je sukladno odredbama čl. 1. i 3. Ugovora o kreditu, a prema kamatnoj stopi od 5,39% predniku tuženika, a kasnije i tuženiku bila dužna plaćati mjesečne obroke iskazana u CHF sukladno otplatnom planu za kredit, koji da je tužiteljici od strane tuženika uručen prilikom sklapanja Ugovora o kreditu no prednik tuženika i tuženik je tužiteljici, nakon promjene kamatne stope obračunavao i naplaćivao povišene iznose anuiteta, sve temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tako da je tužiteljica uslijed promjena kamatne stope odlukama tuženika, platila više iznose anuiteta od dužnih iznosa anuiteta prema stopi od 5,39% iz Ugovora o kreditu što da je vidljivo iz usporedbe otplatne tablice i iznos anuiteta koji da su zaduživani u pregledu prometa po partiji kredita tužiteljice.
1.12. Razliku da je tužiteljica pretplatila na način da je svaki mjesec, po danu dospjeća svakog pojedinog anuiteta, uplaćivala novčana sredstva na račun prednika tuženika i kasnije tuženika, a prema tuženikovom obračunu iznosa kunske protuvrijednosti zaduženih kamata u CHF, po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, kako je i ugovoreno, a glede utvrđenja da visina dugovanih kamata tijekom cijelog razdoblja otplate kredita ima vrijediti kamatna stopa iz samog Ugovora od 5,39%, tuženiku da je pretplatila novčani iznos razlike između iznosa anuiteta koje je nakon povišenja kamatne stope plaćala tuženiku i anuiteta koje je tužiteljica doista bila dužna platiti po kamatnoj stopi od 5,39% ugovorenoj Ugovorom o kreditu.
1.13. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element Ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, samim time što tu odredbu ugovora tuženik koristi da se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, takovu odredbu Ugovora da treba ocijeniti kao protivnu načelu savjesnosti i poštenja.
1.14. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa, čini tu obvezu posebno rizičnom, jer da u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne znak koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošaču, kamatu, određuje banka jednostrano, što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje da je izmjena anuiteta bilo po osnovi povećanja kamata, bilo po osnovi povećanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunama nepromjenjiva stavka otplatnog plana za kredit, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta koje treba platiti, upravo onaj iznos kojeg je tužiteljica bila dužna platiti banci, a razlika koju je platila je pretplata, kako po osnovu kamatne stope, tako i po osnovu tečajne razlike, upravo onaj iznos koji je banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
1.15. Slijedom navedenog, na strani prednika tuženika, kao i tuženika da je, a na temelju naprijed navedenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana na valutu švicarski franak, te kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci tuženika, došlo do stjecanja bez osnove i to svih iznosa anuiteta koji prelazi Ugovoreni iznos mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 2.667,82 kune, a koji iznos u kunskoj protuvrijednosti da se obračunava prema tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita tužiteljici 25. prosinca 2004.g., odnosno, 1CHF = 4,89 kuna, te uz primjenu početno ugovorene kamatne stope od 5,39%. Dakle, naprijed navedene odredbe ugovora o kreditu da su ništetne te da se svi iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti imaju računati prema tečaju za CHF u vrijeme stavljanja kredita u otplatu, kao fiksni tečaj, uz istovremenu primjenu početno ugovorene kamatne stope od 5,39% kao nepromjenjive. Slijedom toga, tuženik da je, a u skladu sa odredbom iz članka 104. Zakona o obveznim odnosima (prethodnog), dužan tužiteljici vratiti sve iznose anuiteta preko početnog iznosa od 2.667,82 kune, a koji iznosi pretplate pojedinih mjesečnih anuiteta su obračunati temeljem naprijed navedenih ništetnih odredaba iz čl. 1. i članka 3. ugovora o kreditu.
1.16. Tužiteljica da je dana 20. siječnja 2016.g. s tuženikom sklopila Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu broj 151109069157 kojim da je konvertirana obveza tužiteljica koja je bila u CHF kredit s valutnom klauzulom u eurima. Dodatkom broj 1 Ugovora o kreditu tuženik da nije tužiteljici priznao niti uračunao cjelokupni preplaćeni iznos na ime povećanja vrijednosti švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, kao domicilnu valutu u kojoj je kredit isplaćen, kao niti ime jednostranog povećanja kamatne stope. I dodatak br. 1 Ugovora o kreditu tužiteljica da je bila prisiljena potpisati i to obrazac koji je pripremio jednostrano upravo sam tuženik, bez mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama, pa da je i konverzija kredita opetovano izvršena korištenjem nepoštenih odredbi. Konverzija Ugovora o kreditu je izvršena prema parametrima Ugovora o kreditu broj 041116434130, samo sada s valutnom klauzulom u eurima, a tuženik je u tom dodatku broj 1 također koistio odredbe o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi koja ovisi isključivo o odluci kreditora, pa kako je i konverzija izvršena temeljem ništetnih odredbi i parametara, a tužiteljica da je morala prihvatiti pod prijetnjom otkaza osnovnog ugovora i sam dodatak br. 1. da je također ništetan.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos nego da se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom da se osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na ''prosječnog potrošača'' ali da se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.
2.1. Stoga, u individualnom sporu da je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu da nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužiteljice na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i presude VTS-a. Tuženik smatra da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti ili sl.), a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenje iz presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač da, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega da je potrebno promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu da je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda VTS-a.
2.2. Navedenu ponudu tuženika tužitelj da je prihvatio sklapanjem dodatka broj 1. ugovora Ugovora o kreditu od 20. siječnja 2016.g. br. 151109069157 (dalje u tekstu:dodatak broj 1. Ugovora o kreditu) te da pogrešno tužitelj navodi kako je bio prisiljen sklopiti sklopiti dodatak broj 1 Ugovora o kreditu bez mogućnosti pregovora o istom, naime, u članku 1. stavku 1.1 dodatka broj 1 Ugovora o kreditu broj 151109069157 da se navodi da se sklapa temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) od 22. rujna 2015.g., a koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.g. te su izvršene izmjene osnovnog Ugovora kako slijedi''. Tužitelj također nije potkrijepio svoju tvrdnju niakkvim dokazima što je dužan učiniti.
2.3. Odredbama ZPK da je otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF te da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.
2.4. Tuženik također ističe prigovor zastare iz razloga što smatra da je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Navodi da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO).
3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od dana 16. studenog 2004.g. broj: 041116434130, zk izvadak, Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju broj:041116434130 s ovjerom javnog bilježnika, Pregled uplata po kreditu broj 041116434130, Otplatni plan, Promet po računu, Amortizacijski plan, Obavijest o dospijeću obroka i redovene kamate, financijsko vještačnje izrađeno od Majde Korljan dana 4. svibnja 2024.g.
4. Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za dopunu dokaznog postupka.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Sukladno odredbi čl.8. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud prema svome uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane.
7. Temeljem članka 219. st.1. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
8. Sud je pri vođenu ovog postupka poštivao načelo ekonomičnosti postupka sadržano u odredbi čl.10. st.1. ZPP prema kojem je sud dužan postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku, i sa što manje troškova te onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku te načelo koncentracije postupka i jedinstva glavne rasprave (čl.298. i čl.311. stavak 2. ZPP) koje zahtijeva da se predmet spora svestrano raspravi, ali da se zbog toga postupak ne odugovlači, tako da se rasprava po mogućnosti dovrši što prije.
9. Temeljem navoda stranaka i provedenog dokaznog u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje i zaključio kako u nastavku slijedi.
10. Iz Ugovora o Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od dana 16. studenog 2004.g. broj: 041116434130, razvidno je da isti tužitelj sklopio s tuženom kao kreditorom te je isti ovjeren dana 22.11.2004.g. po javnom bilježniku u [adresa] Igoru Lučevu pod brojem ovjere OU-623/04 (dalje: Ugovor) temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 80.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Iz iznosa glavnice tužitelj je sukladno čl.2. Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja da je tijekom postojanja obveze po navedenom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,39% godišnje obračunato srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.
11. Uvidom u Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju broj:041116434130 s ovjerom javnog bilježnika Vojislava Vuletina iz [adresa] utvrđeno je da je istim regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF te je isti ovjeren pod brojem
12. Iz otplatnog plana predmetnog kredita s nadnevkom od 22.11.2016.g. razvidno je kada su trebali dospjevati i u kojim iznosima rate kredita na naplatu tužitelju dok je iz Prometa po računu razvidno također kada i u kojim iznosima su tužitelju rate kredita dospjevale na naplatu, a Amortizacijski plan je dostavljen tužitelju te je isti bio dužan po njemu vršiti uplate u korist računa tuženika u iznosima i na datume navedene u istom.
13. Saslušana tužiteljica je iskazala da je 2004.g. podignula kredit kod tuženika u iznosu od 80.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kredit da joj je bio potreban za rješavanje stambenog pitanja. Tada da joj je u banci osobni bankar rekao da je najpovoljniji kredit u Švicarskim francima pa da se zato za isti i odlučila. Da nije bilo pregovora o kamatnim stopama. U dobroj vjeri da je poslušala bankara smatrajući da je istina da je riječ o najpovoljnijem kreditu u to doba i da je odlučila podignuti kredit. Kamatne stope da su se mijenjale prema jednostranoj odluci tuženika, a ona da je morala plaćati puno veće mjesečne rate kredita nego što je to bilo kada ga je tek podignula. U tom momentu podizanja kredita da joj nije bilo jasno što znači riječ valutna klauzula ali joj je bilo jasno što znači promjenjiva kamatna stopa. Ne zna da li je tuženik u to vrijeme nudio kredite u drugim valutama osim u CHF-u ali ona da je prihvatila CHF jer da joj je od zaposlenika banke u tom trenutku bilo prezentirano da je kredit u toj valuti za nju najpovoljniji.
13.1. Iskazu tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru kao istinitom i vjerodostojnom.
14. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.
14.1. Slijedom navedenog VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa) ali u konkretnom slučaju konverzija je provedena prema zakonskim odredbama ZIDZPK/15 (nitko sudu nije ponudio dokaz da je suprotno).
14.2. Dakle, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 prema stavu ovog suda imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, bez obzira što je njihov odnos naknadno uređen sporazumom o konverziji (u konkretnom slučaju Dodatkom).
15. U odnosu na tuženikov prigovor zastare navodi se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama pod brojevima Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu navedene tužbe, dok je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, revidirao naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na sjednici dana 30. siječnja 2020.g. ističući da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323. st.1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
16. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove prema ZOO-u iznosi pet godina, a podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu (P- 1401/2012) čiji se učinak proteže i na ovaj predmet, prekinuta je zastara predmetne tražbine u smislu odredbe čl.241. ZOO-a tako da rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (dana 14. lipnja 2018.g.), a od tog dana do dana podnošenja ove tužbe dana 13. lipnja 2019.g. (u pošti zaprimljeno 12. lipnja 2019.g.) nije protekao navedeni zastarni rok tako da je stav ovog suda da je istaknuti prigovor zastare tužene u odnosu na utuženo potraživanja neosnovan radi čega ovaj sud isti, budući se se radi o neosnovanom materijalno pravnom prigovoru, nije cijenio važnim za donošenje ove presude.
16.1. U presudi VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.g. odlučio je kako se kolektivnom tužbom u tzv. slučaju Franak prekida zastara potraživanja preplaćenih kamata na temelju nepoštenih ugorenih odrebi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te je isti sud u odnosu na konkretno pitanje banke podnositeljice revizije pod slovom B o tome »Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, kako je izmijenjen) (ZZP/07) (u daljnjem tekstu: "tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava") tužbu definiranu člankom 241. ZOO (35/05, kako je izmijenjen) (u daljnjem tekstu: ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?«, revizijski sud nalazi da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni imajući na umu izuzetno velik broj individualnih parničnih postupaka koji se u Republici Hrvatskoj vode upravo sa zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredaba glede jednostrane i netransparentne promjenjivosti redovne stope ugovorne kamate, o kojoj nije pojedinačno pregovarano.
16.2. Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.g.), zbog čega zastara, kako je to naprijed navedeno, nije nastupila.
16.3. Dakle, prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi Rev 2245/17-2 zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/2007, dalje: ZZP/07), propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
16.4. Pri tome valja posebno istaknuti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora ZZP/07 nije bio na snazi, već je u tom razdoblju pa do 6. kolovoza 2007.g. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 96/03, dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
17. Nadalje, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZZP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZZP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZZP-a).
18. Zbog svega izloženog, po shvaćanju revizijskog suda, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u smislu odredbe čl. 241. ZOO pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa Rev 2245/17-2 potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
18.1. Pravno shvaćanje koje je zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj 30. siječnja 2020.g. (Zapisnik broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Isto pravno shvaćanje se, prema stavu ovog suda, analogno primjenjuje i na povrat svega što su sugovorne strane (u konkretnom slučaju) primile na ime ništetnih odrdbi ugovora o kreditu.
19. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su dana 24. listopada 2006.g. zaključili predmetni Ugovor o namjenskom kreditu te da su dana 31. ožujka 2016. godine zaključile Dodatak ugovoru o kreditu, a koji je potvrđen istoga dana po javnom bilježniku Ljiljanki Malenica u [adresa] pod poslovnim brojem OV-1516/16, temeljem kojeg Ugovora je tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 143.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke s rokom otplate od 29 godina u jednakim mjesečnim anuitetima od po 728,86 CHF plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Također nije bilo sporno da su stranke citiranim kreditom utanačile kamatnu stopu od 4,50% godišnje obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.
20. Prvotno treba naglasiti da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kao ona glasi (čl. 342. st.1. ZOO-a), a ako dužnik zakasni s ispunjenjem obveze, vjerovnik ima pravo zahtijevati popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio (st.2.).
21. Nadalje, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013.g., razvidno je da je Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao tužitelj u istoj parnici, ishodio odluku kojom se i u odnosu tuženu iz ovog postupka utvrđuje da su u razdoblju od dana 1. lipnja 2004.g. do dana 31. prosinca 2008.g. povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača kao korisnika kredita, to zaključivanjem ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena glavnica vezana uz valutu švicarskog franka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače, tijekom pregovora i u vezi s zaključenjem ugovora o kreditu, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je jedna od tuženih u spomenutom postupku, a tužena i u ovoj parnici, postupila suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03, dalje: ZZP/03), to u razdoblju od dana 1. lipnja 2004.g. do dana 6. kolovoza 2007.g., te protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i suprotno odredbama ZOO-a, sve u razdoblju od dana 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koja povreda traje i nadalje, pače, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima bila promjenjiva sukladno jednostranoj odluci i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, tako time i ovdje tužitelja, uz ocjenu ovog prvostupanjskog suda da se navedena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu nedvojbeno odnosi i na tužitelja, tj. primjenjiva je i u konkretnoj pravnoj stvari.
21.1. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018.g. odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio citiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu čime je tako pravomoćno utvrđeno da su osam banaka (sudionica spomenute parnice), između kojih i tužena, u ugovorima koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je to ranije u ovom obrazloženju izneseno.
21.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući po izjavljenim revizijama u citiranoj parnici Trgovačkog suda u Zagrebu donio je odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 dana 3. rujna 2019.g., kojom je, u bitnom, odbio revizije, tako i onu tužene, potvrđujući time utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
22. Napominje se da je dana 4. ožujka 2020.g. u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”
22.1. Dakle VSRH je zauzeo jasno pravno stajalište da taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka.
23. Nadalje, odredbama čl.81. st. 2., 3. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, a smatralo se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebice ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, bio je dužan to dokazati.
24. Odredbom čl.84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je čl.87. st.1. ZZP/03 bilo određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st.2. citiranog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
25. Ocjenom predmetnog Ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tužena je više puta mijenjala ugovorenu redovnu kamatnu stopu ovlašću ugovorenih odredbi pa iako tužena povišenjem kamatne stope nije prekoračila gornju granicu ugovorne kamatne stope od 19% sukladno članku 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa (NN broj 153/04) opisana ugovorna odredba o kamatnoj stopi i primjena iste od strane kreditora (ovdje tužene) u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.
25.1. U odnosu na jednostranu promjenu kamatnih stopa ističe se da je time tužena mijenjala dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope su utvđene ništetnima naprijed spomenutom presudom Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018.g. i za tužitelja je jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,50% godišnje slijedom čega se zaključuje da je tužena stekla bez osnove iznose kamate koje je tužitelj platio u anuitetima preko potonje navedenog iznosa ali i zbog promjene tečaja CHF kakav je bio u odnosu na kunu na dan isplate kredita.
26. Ovdje iznesena utvrđenja u prethodna dva pasosa obrazloženja o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno su sukladna onima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 donesene dana 4. srpnja 2013.g. kojom su spomenuta utanačenja utvrđena ništetnim radi čega nije postojala obveza ovog suda provoditi dokaze o tome da su ovom tužbom osporene odredbe Ugovora ništetne, neovisno o činjenici što se u postupcima kolektivne zaštite, pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.
27. Prema odredbi članka 502.c ZZP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZZP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj (u postupcima kolektivne zaštite ovlašten štititi), u kojim slučajevima je sud vezan za ista utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj poziva u ovom postupku. Pravna posljedica ovakvih parnica je specifično proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti (afirmirajućih) presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava po tužbama ovlaštenih osoba, a tako je i u konkretnom slučaju.
28. Uzgredno se napominje da je čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora (iako to tužitelj nije predlagao u ovom postupku) svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Međutim, zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.
28.1. Članak 1111. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe prijeđe na bilo koji način u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. A za postojanje izvanugovornog obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove nužno je i postojanje uzročne veze između povećanja i umanjenja imovine (kauzalni neksus) te da činidba ne smije biti štetna radnja jer bi u tom slučaju bila riječ o odgovornosti za štetu. Ta tzv. kondikcijska tužba je osobna tužba i može se podnijeti samo protiv stjecatelja bez osnove ili njegovog univerzalnog sukcesora. U toj tužbi tužitelj odnosno oštećeni ne navodi konkretnu pravnu osnovu na kojoj temelji svoju tražbinu prema tuženiku već opravdava svoju tražbinu samom faktičnom činjenicom da se dogodilo povećanje imovine bez osnove na strani tuženoga, odnosno smanjenje imovine na strani tužitelja, također bez pravne osnove.
28.2. U odnosu na tuženikove navode da je bilo i drugih osoba koje su u ime tužitelja podmirivale neke rate kredita prema tuženika napominje se da je prema tuženiku sporno da li tužitelj može tražiti isplatu onih rata kredita koje su treće osobe umjesto njega platile na ime njegovog stav je ovog suda da je tužiteljeva obveza na plaćanje dužnih iznosa kredita za tužitelja prestala (utrnula, ugasila se) ispunjenjem od trećih obveza obzirom da su iste rate na ime tuženikove ugovorne obveze, ali u svoje ime ispunile treće osobe uplaćivanjem dužnih iznosa na račun tuženika (što tuženi ne osporava) pa je u tom smislu utrnula obveza na isplatu onih mjesečnih rata kredita koje su nastale sklapanjem navedenog Ugovora.
29. Potrebno je navesti da temeljem članka 161. st.1. ZOO/05 obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba dok je stavkom 3 istoga članka određeno da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze ovu treba ispuniti dužnik osobno dok je člankom 164. st.1. ZOO-a određeno je da se obveza mora ispuniti vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili onoj koju odredi vjerovnik.
30. Na ovom jestu ukazuje se nužnim osvrnuti se na presudu suda Europske unije, C-118/17 od 14.3.2019.g. u kojoj je pitanje pune restitucije potrošača već zapravo odgovoreno (HĆ vs Erste Bank Hzngary zrt) a odgovor je sadržan u toč. 43. i toč. 44. presude gdje izrijekom stoji:
30. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točki 40. ove presude.
31. U ovom slučaju, iako tužba H potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se H nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe.
32. Više je nego jasan stav Suda Europske unije u navedenoj presudi i taj sud u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno, povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredaba. Pri tome je sud krenuo od premise valjanosti zakonske intervencije, a ne njezine nevaljanosti kao preduvjeta da bi se razmatrala puna restitucija potrošača i povrat koristi koje je banka stekla primjenom nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pravna i činjenična uspostava ranijeg stanja, kao da ništetna odredba nikada nije postojala, faktički znači vraćanje ugovornog odnosa na početno isplaćeni kunski iznos kredita, po početnom tečaju CHF na dan isplate kredita te početno ugovorenu kamatnu stopu - drugim riječima, na početni otplatni plan uz restituciju svih preplaćenih anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama.
33. U odnosu na ogledni postupak broj Gos-1/2019 na koji se poziva tuženik napominje se da se Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o ništetnosti odnosno nepostojanju sporazuma o konverziji osvrnuo se i na presudu Suda EU broj C-118/17 ali samo u kontekstu opstojnosti ugovora i nakon uklanjanja ništetnih odredaba putem konverzije ali ne i u kontekstu pune restitucije potrošača unatoč valjanoj konverziji.
34. Napominje se da je čl.41 Zakona o zaštiti potrošača izrijekom normirano kako se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti njegova prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štite njegova prava, a navedena odredba bila je na snazi u trenutku kada se provodila konverzija i svakako je primjenjiva na ugovorne odnose koji su proizašli iz nje. Zakon koji regulira zaštitu potrošača nije samo navedeni Zakon o zaštiti potrošača kao lex specialis već posredno i Zakon o obveznim odnosima koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane uslijed ništetnosti pojedine ugovorne odredbe ili cijelog ugovora a i Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, iako nije nacionalni zakon, ima za cilj usklađivanje zakona i drugih propisa država članica Europske unije koji se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, pa su i tamo propisane smjernice o zaštiti potrošača implementirane, između ostalog, i putem odredbe čl.41 ZZP-a.
35. Dakle, stav je ovog suda unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka/sporazuma/aneksa kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača, tj. gore navedeni zakoni i direktiva te to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača, stoga, pristanak poštrošača na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove jer bi, prema stavu ovog suda takvo tumačenje, imajući u vidu djelovanja kogentne odredbe čl.41 ZZP-a potrošača i zabrane odricanja koju propisuje bio ništetan i kao takav bez pravnih učinaka.
36. Stav da potrošači imaju pravo na punu restituciju Vrhovni sud RH već je ranije usvojio, poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unijepa je tako u svojoj presudi posl. br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu KĆŠ i HĆŠI protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15:
1. Učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo;
2. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju;
3. Potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Ovdje punu restituciju, imajući na umu kogentnu odredbu čl.41. Zakona o zaštiti potrošača valja tumačiti u odnosu na sve potrošačke kredite, nekonvertirane i konvertirane, tim više jer u gore citiranoj presudi Vrhovnog suda RH nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja gore navedene odluke.
36.1. Dakle, slijedom svega naprijed iznesenog ovaj sud zaključuje da korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, uslijed pristanka na istu ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali već se učinci kolektivne presude u slučaju Franak – anuliranje na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu – protežu na sve CHF potrošače, i koji su u odnosu na svoju obvezu izvršili konverziju i u odnosu na one koje nisu. Upravo to jamči Direktiva 93/13/EEZ, postojeća praksa Suda Europske unije i u konačnici nacionalni zakoni.
36.2. Kada se problematika sagleda sa gore navedenog aspekta, da su svi potrošači u CHF kreditima, uslijed ništetnosti valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope, u obvezi namiriti samo anuitete koji su sadržani u početnom otplatnom planu, matematička usporedba konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu kao jedino mogućom i relevantnom, postaje puno jasnija i egzaktnija. Međutim, nije odlučno pitanje jesu li preplaćenim iznosima banke zatvarale konvertiranu glavnicu, već jesu li zatvarale ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućom među ugovornim stranama, obzirom na učinke ništetnosti – ex tunc, što znači da konvertirana glavnica više nije stvarna niti održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu.
36.3. Retroaktivno djelovanje ništetnosti očituje se u poništavanju tečajnih razlika koje su nastale za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa i otplate kredita u periodu do provođenja konverzije, te uspostavom početno ugovorenog tečaja, u pravilu onoga koji je vrijedio na dan isplate kredita potrošaču. Negiranje tog učinka predstavljalo bi negiranje samog instituta ništetnosti i njegove svrhe jer bi to značilo da su tečajne razlike koje su posljedica nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu CHF ostale netaknute te kao takve naplaćene i nikada vraćene potrošaču. Upravo zato konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama već se ima zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu. Za tako utvrđenu preostalu neotplaćenu glavnicu, prema početnom tečaju i kamati, potrošač je bio dužan platiti samo iznose onih anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, odnosno bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamatne stope.
37. Dakle, razliku koju su potrošači uplaćivali po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, banke nisu mogle koristiti za zatvaranje konvertirane glavnice jer za namirenje/zatvaranje stvarne glavnice bili su dovoljni već mjesečni anuiteti koje je potrošač platio po početnom otplatnom planu.
38. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev 18/2018-2 odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 46/2017-2 od 28. rujna 2017.g., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu broj P-971/15-29 od 3. studenoga 2016., na sjednici održanoj 26. svibnja 2020.g., prihvatio reviziju tužitelja te ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž-46/2017-2 od 28. rujna 2017.g. i predmet se vratio drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz obrazloženje koje u potpunosti pobija tvrdnje tuženika iz Odgovora na tužbu vezano za Aneks glavnom ugovoru koji da „predstavlja konačno rješenje svih onosa ugovornih strana po pitaju koncverzije i ništetnosti pojedinih odedbi ugovora o kreditu“. Revizijski sud tako zaključuje:
- da je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda kako se nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ne može više tražiti utvrđenje ništetnim osnovnog ugovora te da je navedeno pravno shvaćanje pogrešno i u suprotnosti sa već prihvaćenim pravnim shvaćanjima VSRH.
- da činjenica da je neki ugovor raskinut nije zapreka za utvrđenje ništetnosti ugovora ili utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tog ugovora, te da se u konkretnom slučaju pravilno revident poziva na odluku VSRH broj Rev-1628/86 od 16. lipnja 1988.g. u kojoj odluci je izraženo pravno shvaćanje da činjenica da je ugovor raskinut nije zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost, odnosno da se utvrdi ništetnost pojedinih odredbi takvog ugovora.
- da je pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN, broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju.
38.1. Pritom ističe kako je VSRH u svojoj odluci broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g. jasno izrazio svoje pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U navedenoj odluci ovoga suda također je izraženo pravno shvaćanje da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. U navedenoj odluci ovoga suda jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.
39. Do dana sklapanja Dodatka među ugovornim stranama je važio Ugovor te je proizvodio pravne učinke, a između ostalog koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a revizijskom odlukom Rev 18/2018-2 utvrđeno je kako činjenica da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog ugovora, a što da je u ostalom i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g.
39.1. Slijedom svega naprijed navedenog ovaj sud je prihvatio dokazni prijedlog za provođenje vještačenja po vještaku financijsko knjigovodstvene struke utvrđenja osnovanosti visine tužiteljeva potraživanja provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Majdi Korljan dipl. oec. kojoj je naloženo očitovati se o visinu preplaćenog novčanog iznosa koja odgovara razlici između iznosa anuiteta koje je nakon povišenja kamatne stope tužitelj plaćao tuženiku i iznos anuiteta po kamatnoj stopi ugovorenoj predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu, očitovati se na okolnost konverzije kredita po Dodatku Ugovora o kreditu uz unos u izračun svih promjena koje su se dogodile tijekom otplate kredita (promjene roka otplate kredita, učinak konverzije, djelomične ili potpune prijevremene otplate nedospjele glavnice-ukoliko je tih otplata bilo, te kod prijevremeno otplaćenih kredita razliku između stvarne uplate) i sve tražene obračune treba dostaviti u valuti EUR prema tečaju CHF.
39.2. Pisanim nalazom i mišljenjem stalni sudski vještak financijsko knjigovodstvene struke Majda Korljan, kojeg je sud prihvatio cijeneći ga objektivnim, argumentiram te izrađenim u skladu s pravilima struke, a ni parnične stranke nisu imale na isti primjedbe, ista je sukladno raspoloživoj dokumentaciji zaključila da je tuženica tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita, rok otplate kredita da iznosi 20 godina a korisnik kredita otplaćuje kredit u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 545,35 CHF po srednjem tečaju HNB na datum uplata. Prema otplatnom planu datum početka otplate kredita da je 25.12.2004. godine a odobreni kredit da je isplaćen dana 24.11.2004. godine te da je primjenjeni tečaj na dan isplate kredita iznosio je 1 CHF= 4,977880 HRK.
39.3. Iz izračuna prikazanog od početka otplate kedita do 25.12.2015.g. proizlazi da razlika anuiteta uslijed promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja u ukupnom iznosu od 39.215,19 kn / 5.204,75 EUR (u izračun prikazane pozitivne i negativne razlike anuiteta), odnosno preplaćeni anuiteti ukupno iznose 50.248,13 kn/ 6.669,07 EUR ako se u izračun prikažu samo pozitivne razlike po prijedlogu tužitelja. Tužitelj i tuženik sklopili su Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu (u daljem tekstu Dodatak) dana 20.1.2016.g. sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015), a u članku 2. Dodatka ugovorne strane utvrdile su da je dana 24.11.2004.g. plasiran iznos kredita u iznosu od 80.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iznos konverzije kredita denominiran u CHF mijenja s iznosom kredita denominiran u EUR što je na dan plasiranja kredita iznosilo 52.760,01 EUR.
39.4. Člankom 5. Dodatka ugovoreno je da umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF primjenjuje se promjenjiva kamtna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je Banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denomirane u EUR na datum sklapanja osnovnog ugovora o kreditu i koja je iznosila 6,89% godišnje. Nadalje je ugovoreno da kamatna stopa u trenutku zaključenja Dodatka br. 1 iznosi 6,08% godišnje.
39.5. Iz izračuna od početka otplate kredita do 25.12.2015.g. proizlazi razlika anuiteta uslijed promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja u ukupnom iznosu od 39.215,19 kn / 5.204,75 EUR (u izračun prikazane pozitivne i negativne razlike anuiteta) , odnosno preplaćeni anuiteti ukupno iznose 50.248,13 kn/6.669,07 EUR ako se u izračun prikažu samo pozitivne razlike po prijedlogu tužitelja. Tužitelj i tuženik sklopili su Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu (u daljem tekstu Dodatak) dana 20.01.2016.g. sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015) .
39.6. U članku 2. Dodatka da ugovorne strane utvrdile da je dana 24.11.2004.g. plasiran iznos kredita u iznosu od 80.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, te se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iznos konverzije kredita denominiran u CHF mijenja s iznosom kredita denominiran u EUR što je na dan plasiranja kredita iznosilo 52.760,01 EUR. Člankom 5. Dodatka ugovoreno je da umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF primjenjuje se promjenjiva kamtna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je Banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denomirane u EUR na datum sklapanja osnovnog ugovora o kreditu i koja je iznosila 6,89% godišnje. Nadalje da je ugovoreno da kamatna stopa u trenutku zaključenja Dodatka br. 1 iznosi 6,08% godišnje.
40. Nedvojbeno je, po ocjeni ovog suda, da je tužitelju plaćanjem anuiteta prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema srednjem tečaju za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan dospijeća u promatranom razdoblju, nastala šteta (umanjenje imovine) dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju odredbi Ugovora, pri čemu je za naglasiti da je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa tako time mijenjao i dugovani iznos mjesečnih anuiteta tužitelja a što mu nije bilo dopušteno a za tužitelja je jedina kamatna stopa s kojom je isti bio upoznat i koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora u visini od 4,50 % godišnje slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko navedenog iznosa kamatne stope ali i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.
41. Tužitelju su dosuđene i zatražene zatezne kamate na dosuđenu glavnicu po stopi iz čl.29. ZOO-a s obzirom da je odredbom čl.1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, a u konkretnom slučaju tuženik je bio nepošten zbog načina utanačenja spornih čimbenika (jer se kod promjena kamatne stope i korištenja devizne klauzule u CHF-u tužena kao ugovorna strana morala rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, a istim se nije vodila), od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva.
42. Na ovom mjestu ukazuje se bitnim napomenuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da potrošači imaju pravo na punu restituciju, pri čemu je isti stav nedvojbeno sukladan obvezi da domaće pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. U suglasju s tim stavom je i odluka (Rev- 2245/17 od dana 20. ožujka 2018.g.) kojom je VSRH zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koja odluka, između ostalog sadrži tri pravila o učincima ništetnosti iz presuda Europskog suda u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15. Po tom stavu potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.
42.1. Slijedom istog stava korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, neovisno što se pristanak na istu tumači dragovoljnim (što je relativno tumačenje kada se sagledaju aspekti odbijanja moguće konverzije i „preostale opcije“ u tom slučaju), ne smiju biti u slabijem položaju (nejednakom) u odnosu na potrošače u CHF kreditima koji iste nisu konvertirali. Učinci (u svezi početno ugovorenog tečaja i kamatnu stopu) iz ranije obrazložene kolektivne presude protežu se na sve CHF potrošače pa tako i na ovdje tužitelja koji je svoj kredit konvertirao. Pri tom se cijeni da je od odlučujućeg značaja, a to i u svezi navodima tužene, je li ista preplaćenim iznosom pri konverziji zatvarala matematički gledano „ispravnu“ glavnicu, tj. onu po početnom otplatnom planu, koja u sebi sadrži početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu. Tuženik se nije upustio u dokazivanje, osim paušalnog istaknutog prigovora da je tužitelju priznao ranije navedeni iznos nakon konvertiranja predmetnog kredita, da je pri izvršenoj konverziji postupao na opisani način, a bio je to dužan učiniti prema odredbama st.1. čl.7. i st.1. čl.219. ZPP-a citiranog u pasosu broj 7. obrazloženja ove presude kojima je propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice na na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, tj. da su stranke dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojim pobijaju navode i dokaze protivnika.
43. Tuženik nije niti pokušao predložiti izvođenje dokaza kojima bi se sa sigurnošću mogle utvrditi odlučne činjenice o načinu (metodologiji i parametrima) na koji je isti izvršio inače nespornu konverziju niti je isticao kakvo potraživanje prema tužitelju pa je sud, sukladno odredbama čl.2. st.1. ZPP-a, u ovoj parnici presudio kao pod točkom I. izreke presude.
44. Podneskom od dana 3. lipnja 2025.g. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev sukladno vještvu Majde Korljan te tražio isplatu u iznosu od 6.669,07 EUR-a ali taj preinačeni tužbeni zahtjev nije mogao izazvati dodatne troškove a odredbom čl.191. st.2. ZPP-a propisano je ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zathjeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti dok je stavkom 3 propisano da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.
45. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama članaka 154. stavku 5., te člancima 155. i 164. ZPP-a, a tužitelju koji u potpunosti uspio u ovom postupku te određeno popisao parnični trošak, uz vrijednost predmeta spora po 51.003,69kuna (6.769,35 EUR-a), sud je parnični trošak utvrdio za zastupanje po kvalificiranom punomoćniku i to sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 10.12.2019.god., za podnesak od 20.12.2019.god., za ročište od 28.01.2020.god., za podnesak od 03.06.2024.god., za ročište od 21.01.2025.god. sve po 100 bodova odnosno 200,00 €, za podnesak od 06.04.2023.god. 50 bodova odnosno 100,00 €, za podnesak od 4.2.2021.god. 10 bodova (20,00 €), ukupno 1.220,00EUR-a, uvećano za PDV od 305,00EUR-a, sveukupno 1.525,00EUR-a. Kad se tome pridodaju troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn / 398,17 €, sveukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 1.923,17 EUR-a na ime parničnog troška radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.
45.1. Trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu joj nisu priznati jer se u kolektivnim sporovima ne plaćaju pristojbe pa ista neće biti niti pozvana na plaćanje.
45.2. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata koja teče od donošenja presude do isplate sukladno čl.30. st.2. Ovršnog zakona (NN broj: 112/12, 25/13, 93/14, 65/16, 73/17, 131/20, 114/23, 6/24), u visini prema čl.29. ZOO- a koji stavkom 1. propisuje da je dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate dok su stope zateznih kamata propisane čl.29. st.2. ZOO-a.
U Šibeniku, dana 19. veljače 2025. godine
SUTKINJA
Ana Kević Brakus
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave iste, a ulaže se putem ovog suda u tri primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.
DNA: sukladno zapisniku o objavi
