REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-236/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja PARTNER BANKA d.d., OIB 71221608291, Zagreb, Vončinina 2, protiv tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o., OIB 55545787885, Zagreb, Vončinina 3, radi isplate iznosa od 2.531.047,37 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-922/2020-73 od 22. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-922/2020-73 od 22. prosinca 2020., i sudi:

1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-7150/05 od 17. lipnja 2005. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.209.654,05 kn (milijundvjestodevettisućašestopedesetčetiri kune i pet lipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 3. lipnja 2005. do isplate i troškovima ovršnog postupka u iznosu od 19.662,00 kn (devetnaesttisućašesto- šezdesetdvije kune) sa zakonskim zateznim kamatama od 17. lipnja 2005. do isplate i tužbeni zahtjev odbija.

2. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.321.393,32 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 4. srpnja 2005. do isplate.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 5.085,70 EUR (pettisućaosamdesetpet eura i sedamdeset centi) u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 20.830,25 EUR (dvadesettisućaosamstotrideset eura i dvadesetpet centi).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-922/2020-73 od 22. prosinca 2020. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.531.047,37 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi toga suda poslovni broj Ovrv-7150/05 od 17. lipnja 2005. za iznos od 1.209.654,05 kn (točka 1. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 319.770,40 kn (točka 2. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude, navodeći, u bitnome, da prvostupanjski sud nije postupio po uputi iz rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-109/20 od 15. svibnja 2020. i odlučio je suprotno pravnom shvaćanju tog suda da je riječ o cesijama radi naplaćivanja, a ne cesijama umjesto isplate. Riječ je o istom pravnom shvaćanju koje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Revt-251/16 i Revt-3/14 te ga Ustavni sud Republike Hrvatske, u obje svoje odluke donesene u ovom predmetu, nije doveo u pitanje. Sud je ugovor trebao tumačiti sukladnu čl. 100. Zakona o obveznim odnosima, a ne sukladno čl. 99. Zakona o obveznim odnosima zbog čega je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Ako je Ugovor o osiguranju od 29. travnja 2004. predstavljao cesiju, kako to pogrešno tumači sud, tada ne bi bilo nikakve potrebe za sklapanjem naknadnih ugovora o cesiji. Međutim, ako taj ugovor ne predstavlja cesiju tada nema nikakvog spora jer su sporna rješenja o ovrsi donesena prije ugovora o cesiji od 13. travnja 2005. i 29. lipnja 2005., a osim toga su te cesije sklopljene nakon što je Kamen-Ingrad d.d. bio u blokadi. Činjenica da je tužitelj te cesije proveo u svojim poslovnim knjigama, a Ugovor o osiguranju nije, jasno ukazuje na činjenicu da tužitelj također nije Ugovor o osiguranju smatrao cesijom, iako ga je on sastavio. Unatoč činjenici koju je sud utvrdio vještačkim nalazom i mišljenjem odnosno kojim je utvrđeno da je obveza koja je predmet ovog spora ispunjena, sud nalaže tuženiku ponovno ispunjenje te obveze. Pogrešan je zaključak suda da je nakon sklapanja ugovora o osiguranju od 29. travnja 2004. novi vjerovnik isključivo tužitelj jer sud nije uzeo u obzir činjenicu da je tuženik, na temelju primljenih rješenja o ovrsi platio dug Kamen-Ingrada d.d. prema njegovim vjerovnicima, ovrhovoditeljima u ovršnim postupcima. Ta rješenja o ovrsi su tuženiku dostavljena prije sklapanja ugovora o cesiji od 13. travnja 2005. i 29. lipnja 2005. Prema tome, u trenutku dospjelosti tražbina po V. i VI. privremenoj situaciji tuženik je imao evidentirane nepodmirene dospjele obveze i to pravomoćno rješenje Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu i Općinskog suda u Požegi. Sud je propustio pravilno primijeniti odredbu čl. 152. Ovršnog zakona, kojom je propisano da se dostavom rješenja o ovrsi ovršenikovom dužniku (tuženiku), zabranjuje da ovršeniku, (Kamen-Ingradu d.d.) ispuni novčanu tražbinu, a pljenidba je provedena dostavom rješenja o ovrsi ovršenikovom dužniku i na tražbini je stečeno založno pravo. Zato je pogrešna ocjena suda da je tuženik dobrovoljno ispunio tražbinu vjerovnicima Kamen-Ingrada d.d. jer je nesporno da se ovrhovoditelji u tim postupcima, nisu mogli naplatiti na računu Kamen-Ingrada d.d. pa su ishodili ovršna rješenja kojima je obveza plaćanja usmjerena na ovršenikovog dužnika, tuženika.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode tuženika zbog čega predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. U ovoj pravnoj stvari je u povodu tuženikove žalbe već bila donesena presuda ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Pž-2066/2021od 24. rujna 2021. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-922/2020-73 od 22. prosinca 2020. na način da je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-7150/05 od 17. lipnja 2005. kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 1.209.654,05 kn s pripadajućim kamatama i troškove ovršnog postupka u iznosu od 19.662,00 kn s pripadajućim kamatama i tužbeni zahtjev je odbijen, te je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.321.393,32 kn s pripadajućim kamatama za koji iznos je tijekom postupka povećan tužbeni zahtjev. Dakle, presudom ovog suda je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.531.047,37 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: Ustavni sud) poslovni broj U-III-5785/2023 od 12. rujna 2024. usvojena je ustavna tužba, ukinuta presuda ovog suda poslovni broj Pž-2066/2021-3 od 24. rujna 2021. i predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 2.531.047,37 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s osnove ugovora o ustupanju tražbine (cesije).

9. Tijekom postupka, kao i u žalbenoj fazi postupka nisu sporne sljedeće odlične činjenice:

- da su Kamen–Ingrad d.o.o. i Hrvatske ceste d.o.o. 27. travnja 2004. sklopili Ugovor za radove na izvanrednom održavanju državne ceste D-58, lokacija Ražine- Donje Polje (....)

- da je 29. travnja 2004. sklopljen Ugovor o osiguranju između Kamen-Ingrad d.d., Partner banke d.d. i Hrvatskih cesta d.o.o. kojim su ugovorne strane suglasno utvrdile da je 27. travnja 2004. između tuženika i Kamen-Ingrada d.d zaključen Ugovor za radove na izvanrednom održavanju državne ceste D-58, lokacija Ražine- Donje Polje u iznosu od 7.174.790,23 kn. Kamen-Ingrad d.d. neopozivo upućuje Hrvatske ceste da za njegov račun, a na temelju ispostavljenih i privremenih i okončanih situacija prema Ugovoru o izvođenju radova izvrši uplate isključivo u korist računa tužitelja (čl. 1.). Kamen-Ingrad d.d. prenosi na tužitelja svoja potraživanja od tuženika po ispostavljenim i ovjerenim privremenim okončanim situacijama prema Ugovoru za radove na izvanrednim održavanju ceste D-58, na temelju kojih će ugovorne strane zaključivati pojedinačne Ugovore o cesiji u svrhu osiguranja obveze i naplate po Ugovoru o kreditu (čl. 2.). Tim uplatama će tuženik podmirivati obveze društva Kamen-Ingrad d.d. po Ugovoru o kreditu (čl. 3.). Tužitelj daje svoju suglasnost da prihvaća uplate od strane tuženika te danom podmirenja svih obveza Kamen-Ingrada d.d., prema tužitelju otkazuje ovaj ugovor i o tome obavještava tuženika (čl. 4.) Kamen-Ingrad d.d., odgovara tužitelju za naplativost ustupljenog potraživanja (čl. 5.)

- da su Partner banka d.d. i društvo Kamen-Ingrada d.d. 5. svibnja 2004. sklopili ugovor o kreditu broj 120-41-065181 u iznosu od 5.500.000,00 kn u kojem se u čl. 10., između ostalog navodi, da je sredstvo osiguranja naplate Partner banke, Izjava o ustupanju potraživanja ovjerena po javnom bilježniku i Ugovor o osiguranju zaključen s društvom Hrvatske ceste d.o.o. 29. travnja 2004.

- da je 13. travnja 2005. sklopljen Ugovor o ustupanju potraživanja-cesiji između Kamen-Ingrada d.d. kao cedenta i tužitelja kao cesionara kojim su stranke utvrdile da je ugovorom o osiguranju od 29. travnja 2004. cedent prenio cesionaru svoje nedospjelo potraživanje prema Ugovoru o izvođenju radova (čl. 1.). Ovim ugovorom ugovorne strane utvrđuju da je dio potraživanja dospio (22. travnja 2005.) u iznosu od 1.209.564,06 kn po V. privremenoj situaciji (čl. 2). Izmirivanjem cesusove obveze prema cesionaru prestaje u istom iznosu cesusova obveza prema cedentu (čl. 4.)

- da je 29. lipnja 2005. sklopljen Ugovor o ustupanju potraživanja-cesiji između Kamen-Ingrada d.d. kao cedenta, i tužitelja kao cesionara kojim su stranke utvrdile da je ugovorom o osiguranju od 29. travnja 2004. cedent prenio cesionaru svoje nedospjelo potraživanje prema Ugovoru o izvođenju radova (čl. 1.). Ovim ugovorom ugovorne strane utvrđuju da je dio potraživanja dospio (3. srpnja 2005.) u iznosu od 1.321.393,32 kn po VI. privremenoj situaciji (čl. 2.). Izmirivanjem cesusove obveze prema cesionaru prestaje u istom iznosu cesusova obveza prema cedentu (čl. 4.)

- da je tuženiku 31. ožujka 2005. dostavljeno pravomoćno rješenje o ovrsi Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Ovrv-1768/04 od 23. studenoga 2004. doneseno u ovršnom postupku po prijedlogu ovrhovoditelja DT vl. obrta „[obrt]“ iz [adresa] protiv ovršenika Kamen-Ingrad d.d. radi ovrhe na temelju vjerodostojne isprave na tražbini ovršenika prema tuženiku kao ovršenikovom dužniku u iznosu od 1.463.052,34 kn

- da je tuženiku 7. lipnja 2005. dostavljeno pravomoćno rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj Ovr-1964/05 od 2. lipnja 2005. doneseno u ovršnom postupku po prijedlogu ovrhovoditelja, Z.S.S. Limited d.o.o, Zagreb protiv ovršenika Kamen-Ingrad d.d. radi ovrhe na temelju vjerodostojne isprave na tražbini ovršenika prema tuženiku kao ovršenikovom dužniku u iznosu od 1.631.924,94 kn

- da su navedena rješenja o ovrsi u cijelosti provedena na način da je tuženik ovrhovoditeljima, vjerovnicima Kamen–Ingrad d.d., platio tražbinu u ukupnom iznosu od 2.531.047,37 kn, i to u razdoblju od 16. rujna 2005. i 17. studenog 2005., te da su ti ovrhovoditelji naplatili svoja potraživanja pljenidbom po V. i VI. privremenoj situaciji koje su predmet ovoga spora, kako je to vidljivo iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke (list 298. spisa), na kojeg stranke nisu imale primjedbi.

10. Sporno je pravna priroda cesije koju su stranke sklopile, odnosno jesu li ti ugovori prema svom sadržaju ugovori o cesiji radi naplate (čl. 404. st. 2. Zakona o obveznim odnosima) ili ugovori o cesiji umjesto ispunjenja (čl. 404. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). Naime, sporno je može li tuženik, nakon sklopljenog Ugovora o osiguranju i nakon što je obaviješten o naknadno sklopljenim Ugovorima o cesiji, svoju obvezu ispuniti ustupiocu, ranijem vjerovniku Kamen-Ingradu d.d. (odnosno njegovim vjerovnicima u okviru ovršnog postupka ovrhom na računu ovršenikovog dužnika) iako je obaviješten da je tražbina (prema V. i VI. privremenoj situaciji) ustupljena tužitelju kao novom vjerovniku ili svoju obvezu može ispuniti samo tužitelju.

11. Na predmetnu poslovnu suradnju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o osiguranju i Ugovora o cesiji.

12. Odredbom čl. 404. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine.

13. Ali kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu (čl. 404. st. 2. ZOO-a).

14. Odredbom čl. 404. st. 4. ZOO-a propisano je da u slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju.

15. Posebne vrste cesija, cesija umjesto ispunjenja i cesija radi ispunjenja razlikuju se od redovite cesije po tome što su kod njih jasni svrha i cilj sklapanja ugovora o cesiji – namirenje cesionarove tražbine prema cedentu.

16. Cesijom umjesto ispunjenja postojeći vjerovnik (cedent) prenosi svoju tražbinu prema dužniku (cesusu) na novog vjerovnika (cesionara) te na taj način podmiruje svoje dugovanje prema cesionaru do visine prenesene tražbine. Dakle, samim trenutkom sklapanja ugovora o cesiji umjesto ispunjenja prestaje tražbina cesionara prema cedentu do visine ustupljene tražbine.

17. Cesijom radi ispunjenja postojeći vjerovnik (cedent) prenosi svoju tražbinu prema dužniku (cesusu) na novog vjerovnika (cesionara) sa svrhom da cesionar naplati potraživanje prema dužniku te potom iz naplaćenoga namiri svoje potraživanje prema cedentu. Dakle, ovdje tražbina cesionara prema cedentu ne prestaje sklapanjem ugovora o cesiji, već tek nakon što cesionar naplati tražbinu od cesusa. Posebnost ustupanja radi ispunjenja ogleda se u mogućnosti da dužnik ustupljene tražbine (cesus) može ispuniti obvezu i cedentu i cesionaru, čak i kada je obaviješten o ustupanju (čl. 404. st. 4. ZOO-a), što nije slučaj kod redovite cesije.

18. Prema navedenom, razlika između ove dvije vrste ustupa tražbine je u tome što je kod ustupanja umjesto ispunjenja namjera ugovornih strana da se dužnik oslobodi svoje obveze koju ima prema vjerovniku ustupanjem tražbine, dakle, da svoju obvezu podmiri isključivo ustupom, a ne plaćanjem vjerovniku. Kod ove vrste ustupa primatelj sklapanjem ugovora postaje vjerovnik ustupljene tražbine i ona postaje dio njegove imovine, dok kod ustupanja radi ispunjenja tražbina ostaje u imovini ustupitelja sve do njene naplate od dužnika te je upravo to i razlog zbog kojeg dužnik kod ove vrste ustupa može svoju obvezu ispuniti ustupitelju neovisno o tome što je obaviješten o ustupanju. Isto tako, kod ove vrste ustupa vjerovnik (primatelj, cesionar) koji se nije uspio naplatiti od dužnika (cesusa) može tražiti naplatu od svojeg dužnika (ustupitelja, cedenta).

19. Prvostupanjski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, smatrajući da iz jasnih odredaba Ugovora o osiguranju i ugovora o cesiji (koje sukladno odredbi čl. 99. ZOO-a treba primijeniti kako one glase jer se radi o jasnim odredbama) proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o ustupanju potraživanja – cesiji koja u sebi sadrži elemente i može se kvalificirati kao cesija umjesto ispunjenja, i da je stoga tuženik kao cesus mogao ispuniti obvezu samo tužitelju kao novom vjerovniku.

20. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je prema shvaćanju ovog suda nepravilan, jer je u suprotnosti sa sadržajem Ugovora o osiguranju i ugovora o cesiji.

21. Pravilno je zaključio prvostupanjski sud da se radi o jasnim odredbama predmetnih ugovora koje treba primijeniti onako kako one glase, a prema shvaćanju ovog suda, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama donesenim po izjavljenim revizijama protiv donesenih odluka ovog suda tijekom ovog postupka, iz sadržaja tih ugovora proizlazi da se radi o Ugovorima o cesiji kojima se ustupa tražbina radi ispunjenja odnosno naplaćivanja.

22. Naime iz trostranog Ugovora o osiguranju koji su sklopili tužitelj, tuženik i Kamen-Ingrad d.d. proizlazi da Kamen-Ingrad d.d. upućuje svog dužnika Hrvatske ceste da na temelju ispostavljenih privremenih i okončanih situacija (....) izvrše uplate isključivo u korist Partner-banke, te da će na temelju ispostavljenih privremenih situacija biti zaključeni pojedinačni ugovori o cesiji u svrhu osiguranja obveza i naplate po ugovoru o kreditu, te da Kamen-Ingrad d.d. odgovara Partner banci za naplativost ustupljenog potraživanja.

23. Samo u slučaju kada je ustupanje naplatno, cedent odgovara cesionaru za postojanje ustupljene tražbine, a što je i ugovoreno čl. 5. Ugovora o osiguranju.

24. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je Ugovor o osiguranju sklopljen u cilju da tužitelj (cesionar) osigura naplatu svoje tražbine iz ugovora o kreditu, a Kamen-Ingrad d.o.o. (cedent) je i dalje ostao u obvezi prema cesionaru. Iz odredbi ugovora o osiguranju i ugovora o ustupanju proizlazi da ustupitelj (Kamen- Ingrad d.o.o.) nije ustupio primatelju (tužitelju) svoju tražbinu prema trećemu (tuženiku) u cilju da bi se oslobodio svoje obveze, nego radi osiguranja naplate tužiteljeve tražbine iz ugovora o kreditu, koji je sklopljen 5. svibnja 2004., i u kojem je navedeno da je sredstvo osiguranja naplate Partner banke i Ugovor o osiguranju zaključen s društvom Hrvatske ceste d.o.o. 29. travnja 2004. Dakle, radi se o cesiji - ustupanju radi ispunjenja odnosno naplate.

25. Unatoč tome što je tuženik kao sudionik Ugovora o osiguranju prihvatio da će po ispostavljenim privremenim situacijama cedenta (Kamen-Ingrad d.o.o.) plaćanje izvršiti cesionaru, Partner banci, kasnije sklopljenim pojedinačnim ugovorima o cesiji (po V. i VI. privremenoj situaciji) ugovorne stranke tih ugovora (cedent i cesionar) su se opredijelile za cesiju radi ispunjenja, a ne umjesto ispunjenja, kako to jasno proizlazi iz sadržaja tih ugovora.

26. Prema odredbi čl. 436. ZOO-a ugovor o cesiji je dvostrano obvezni ugovor koji sklapaju ustupitelj (cedent) i novi vjerovnik (cesionar), pa stoga odredba čl. 3. iz naknadno pojedinačno sklopljenih ugovora o cesiji ne obvezuje tuženika kao cesusa, jer on nije sudionik tih ugovora, nije ih potpisao.

27. Slijedom navedenog, a uzevši u obzir da je u konkretnom slučaju riječ o ustupanju tražbine radi ispunjenja, proizlazi da u skladu s odredbom čl. 444. st. 4. ZOO-a dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju. Drugim riječima, tuženik, iako je bio obaviješten o ustupu tražbine, mogao je u skladu s citiranom odredbom svoju obvezu ispuniti i ustupitelju (Kamen-Ingradu d.o.o.) a što se smatra da je tuženik i učinio, neovisno o tome je li taj iznos platio izravno ustupitelju ili trećoj osobi na temelju pravomoćne sudske odluke (rješenja o ovrsi), te se time tuženik oslobodio svoje obveze prema tužitelju.

28. Tuženikova plaćanja prema ovrhovoditeljima valja smatrati plaćanjima prema Kamen-Ingradu d.d. u smislu čl. 444. st. 4. OZ-a. Samo u slučaju da tuženik u sporno vrijeme nije imao predmetne obveze prema Kamen-Ingradu d.d. po ispostavljenim privremenim situacijama (V. i VI.) ne bi ih mogao, s osnove pravomoćnih rješenja o ovrsi, platiti ovrhovoditeljima, a iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke je utvrđeno da su ovrhovoditelji naplatili svoje potraživanje pljenidbom V. i VI. privremene situacije.

29. Iz navedenog proizlazi da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ispunjenje obveze na temelju predmetnih ugovora o ustupanju tražbine od tuženika jer se tuženik ispunjenjem obveze po V. i VI. privremenoj situaciji prema ustupitelju- odnosno trećim osobama na temelju pravomoćnih rješenja o ovrsi oslobodio svoje obveze u cijelosti.

30. Prema tome, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu ustupljenog iznosa od tuženika, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava - odredbe čl. 444. st. 2. i 4. ZOO-a tužbeni zahtjev kao neosnovan trebalo u cijelosti odbiti.

31. Zato je na temelju odredbe čl. 373. t. 1. ZPP-a tuženikova žalba prihvaćena i pobijana presuda preinačena na način da je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev i ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a.

32. Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a, valjalo je odlučiti i o ukupnom trošku postupka. Kako je tuženik uspio u sporu, to mu na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a pripada pravo na trošak postupka.

33. Uzimajući u obzir tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka i vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje, dakle u iznosu od 2.531.047,37 kn, a primjenom mjerodavne Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 91/04, 37/05 i 59/07; dalje: OT) tuženiku je valjalo priznati trošak sastavljanja podneska od 3. siječnja 2006. u iznosu od 500,00 kn po Tbr. 8. t. 3. OT, za pristup na ročišta 8. prosinca 2005. i 12. siječnja 2006. po Tbr. 9. t. 2 u. iznosu od po 12.655,00 kn kao 50%-tnom iznosu od 25.310,00 kn koji bi prema vrijednosti predmeta spora pripadao tuženiku, za pristup na ročišta koja su odgođena 12. srpnja 2006., 20 ožujka 2007., 29. svibnja 2007., po Tbr. 9. t. 5. po 500,00 kn. Ukupno je tuženiku uz navedene troškove, obračunati PDV u iznosu od 6.008,20 kn te pristojbu za prigovor na rješenje o ovrsi u iznosu od 5.000,00 kn valjalo dosuditi na ime naknade parničnog troška iznos od 38.318,20 kn / 5.085,70 EUR.

34. Tuženiku nije priznat trošak sastava podnesaka od 10. srpnja 2006. u zatraženom iznosu od 25.310,00 kn jer iz sadržaja tog podnesaka proizlazi da tuženik ponavlja činjenične navode iznesene tijekom postupka pa taj podnesak nije bio nužan za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Isto tako tuženiku nisu priznati troškovi za zastupanje na ročištima prema Tbr. 9. t. 1. OT jer je iz raspravnih zapisnika razvidno da se na tim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi dok je određeni broj ročišta odgođen prije raspravljanja.

35. Stoga je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u ukupnom iznosu od 5.085,70 EUR, kako je odlučeno u točki II. izreke ove presude, dok je tuženikov zahtjev preko tog iznosa odbijen kao neosnovan, kako je odlučeno u točki III. izreke ove presude.

Zagreb, 19. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić