REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-287/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKE ŠUME d.o.o., Zagreb, Ulica Kneza Branimira 1, OIB: 69693144506, protiv tuženika Općina Sali, Sali II 74A, OIB: 72285291723, kao pravni sljednik Uljarske zadruge s ograničenim jamstvom Brbinj, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Miličević, odvjetnica iz Zadra, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-65/2024-7 od 6. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-65/2024-7 od 6. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudom citiranom u izreci u točci I. proglasio nedopuštenom pljenidbu i prijenos novčanih sredstava tužitelja temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tuženika Općina Sali, Sali II 74 A, 23281 Sali, OIB: 72285291723, koji je zahtjev tuženik podnio Financijskoj agenciji Zadar 2. siječnja 2024., temeljem ovršne isprave, Presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-81/2014 od 31. siječnja 2018., a u dijelu zahtjeva za izravnu naplatu zakonske zatezne kamate na parnični trošak (u iznosu od 48.358,40 EUR), i to od 31. siječnja 2018. do naplate, zbog zastare. Nadalje je naloženo tuženiku da na ime povrata sredstava zaplijenjenih temeljem nedopuštene pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava isplati iznos od 16.007,01 EUR (na ime zakonskih zateznih kamata na glavnicu od 48.358,40 EUR od 31. siječnja 2018. do pljenidbe (2. siječnja 2024.) i prijenosa novčanih sredstava) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od donošenja odluke do isplate, u roku od 15 dana.

2. Iz obrazloženja u bitnome proizlazi da je sud utvrdio da je zahtjev Općine Sali za naplatu zakonskih zateznih kamata na parnični trošak zastario jer se prema članku 226. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) na kamate primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Budući da su kamate potraživane tek 2024. godine, a presuda na kojoj se temelji potraživanje postala pravomoćna 2018. godine, potraživanje je zastarjelo. Nadalje, sud je utvrdio da Općina Sali nije imala pravnu osnovu za pljenidbu i prijenos novčanih sredstava u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate jer to nije bilo dosuđeno presudom Općinskog suda u Zadru iz 2018. godine. Pored toga Općina Sali podnijela je zahtjev za izravnu naplatu bez ispravnog izračuna iznosa, uključujući pogrešno preračunate iznose u eurima. Također, sud je utvrdio da je naplata izvršena protiv subjekta koji nije pravilno označen u ovršnom postupku. Budući da je Općina Sali naplatila iznos od 16.007,01 EUR na ime zakonskih zateznih kamata koje su bile u zastari, sud je naložio povrat tog iznosa Hrvatskim šumama.

3. Protiv ove presude je tuženik izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se žalba usvoji i preinakom pobijane presude odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi u bitnome ponavlja navode istaknute u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja navodeći da tužitelj nije mogao tražiti proglašenje nedopuštenim ovrhe, a nakon što je ovrha već provedena već je mogao samo tražiti povrat isplaćenih iznosa. Nadalje osporava iznos uglavničenih kamata te je stoga presuda bez razloga o odlučnim činjenicama, a ističe i da smatra kako je sud pogrešno utvrdio da postoji zastara potraživanja kamata.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijanu odluku je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da su iste pravilne i zakonite.

7. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

8. Navodima svoje žalbe protiv presude tuženik kao žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Žalitelj u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te iznosi neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.

9. Uvidom u pobijanu odluku i spis je utvrđeno da prigovor zastare tužitelj temelji na činjenici da Općinski sud u Zadru svojom presudom nije dosudio zakonsku zateznu kamatu na navedeni iznos parničnog troška, a sukladno sudskoj praksi, u tom slučaju se na zateznu kamatu primjenjuje zastarni rok od tri godine po čl. 226. st. 1. ZOO-a. U svojim navodima poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1635/2018.

10. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1635/2018 od 26. ožujka 2019. je između ostalog utvrđeno:

„Naime, odredbom čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 12/12 i 25/13 - u daljnjem tekstu OZ) određeno je da će sud na prijedlog ovrhovoditelja, ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u ovršnoj ispravi, u rješenju o ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno sklapanja nagodbe do naplate. Prema toj odredbi, dakle ovršni sud može odrediti ovrhu i radi naplate kamata na dosuđene troškove postupka neovisno o tome što u ovršnoj ispravi, na temelju koje je zatražena ovrha, nije odlučeno o zateznim kamatama na troškove postupka.

Odredbom čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), propisano je da tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što su tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, dok je čl. 227. st. 1. ZOO-a propisano da pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine zastarijevaju za 5 godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine, a prema st. 2. citiranog članka, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare, kad zastari pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine.

Odredbom čl. 233. st. 1. istog Zakona je propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći zastarni rok, dok je st. 2. istog članka propisano da sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkih akata i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za davanje povremenih tražbina.

Kamata prema odredbi čl. 223. ZOO-a, kao akcesorno potraživanje dijeli pravnu sudbinu glavnog potraživanja, pa kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

Prema ocjeni ovog suda na predmetnu situaciju ne može se na pitanje zastare naplate kamata na troškove postupka koji nisu određeni u ovršnoj ispravi primijeniti odredba st. 2. čl. 233. ZOO-a jer navedena odredba propisuje zastarijevanje tražbina utvrđene pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a u konkretnom slučaju predmetna tražbina – kamata na dosuđene troškove nije utvrđena (određena) ovršnom ispravom.

Kada kamata, kao povremena tražbina, nije ovršnom ispravom izričito dosuđena, tada je ta tražbina samostalna tražbina, (na koju ovrhovoditelj ima pravo temeljem odredbe čl. 30. st. 1. OZ-a) jer ona ne proistječe iz ovršne isprave nego iz rješenja o ovrsi temeljenom na citiranoj odredbi Ovršnog zakona, pa kako dospijeva ubuduće, na zastaru takve tražbine kamate, kao samostalne tražbine, koja ne slijedi sudbinu glavne tražbine, jer je ona sada glavna tražbina, ne dolazi do primjene odredbe st. 2. čl. 233. ZOO-a, a budući da kamate predstavljaju povremene tražbine iz čl. 226. st. 1. ZOO-a, koja odredba predstavlja specijalnu odredbu u odnosu na opću odredbu iz čl. 223. ZOO-a, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, zbog čega na takve tražbine treba primijeniti odredbu čl. 226. st. 1., odnosno čl. 227. st. 1. i 2. ZOO-a. Stoga je pogrešno navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem kamata, kao sporedna tražbina, u konkretnom slučaju, slijedi sudbinu glavne tražbine i da do primjene odredbe st. 2. čl. 233. ZOO-a dolazi tek kada glavna tražbina prestane i tada tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.“

11. U ovoj pravnoj stvari je nadalje sud prvog stupnja utvrdio kako je ovršenik, ovdje tužitelj upućen na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava ovršenika nedopuštenim u postupku izravne naplate koji se vodi na temelju osnove - presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-181/2014 od 31. siječnja 2018. zbog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 11. Ovršnog zakona. Nesporno je u ovom postupku da je postojalo pravomoćno potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi pravomoćne i ovršne sudske presude - u dijelu parničnoga troška. Sud je također utvrdio kako je potraživanje tuženika temeljem zakonskih zateznih kamata na parnični trošak u iznosu od ukupno 16.007,01 EUR u cijelosti naplaćeno u postupku izravne naplate.

12. Nadalje je u pogledu osnovanosti pravilno sud prvog stupnja prihvatio pravno shvaćanje istaknuto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1635/2018 od 26. ožujka 2019. jer kamate nisu bile određene u pravomoćnoj presudi već tek u zahtjevu za izravnu naplatu. Zaključno, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te donio zakonitu i pravilnu odluku. Žalbeni navodi nisu osnovani jer ne dovode u pitanje ključne elemente presude.

13. Slijedom navedenog, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelj nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

14. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a žalitelj nije ni obrazložio detaljno razloge zbog kojih je izjavio žalbu.

15. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu odluku, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 380. t. 2. ZPP-a.

Zagreb, 19. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Nova