Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž R-144/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Crnogaća & Crnogaća iz Šibenika, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova (OIB:52634238587), zastupane po Građansko-upravnom odjelu Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku, radi isplate, povodom žalbe tužene izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-39/2022-15 od 15. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se žalba tužene te se preinačuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-39/2022-15 od 15. svibnja 2024. i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu naknade troškova prijevoza na posao i s posla za razdoblje od prosinca 2017. do kolovoza 2021. u ukupnom iznosu od 1.657,92 Eur sa zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e

I/ Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II/ Odbijaju se parnične stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju naknadu za troškove prijevoza za razdoblje dospijeća od 15. siječnja 2018. do 15. rujna 2021. mjesečno u iznosu od 33,46 Eur (za prosinac 2017.), iznosu od 30,19 Eur (za siječanj 2018.) i nastavno mjesečno u iznosu od po 37,96 Eur sa zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate, dok joj je toč.II. izreke naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.500,00 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu pobija tužena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da je ukine, podredno preinači i odbije tužbeni zahtjev zahtjev, te naloži tužitelju da joj naknadi trošak žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se usprotivio osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tužene odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz dosudu mu nagrade za sastav odgovora u iznosu od 250,00 Eur.

4. Žalba tužene je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla od mjesta stanovanja tužitelja do mjesta rada, za razdoblje od prosinca mjeseca 2017. do kolovoza mjeseca 2021. prvostupanjski sud je zauzeto materijalno-pravno stajalište obrazložio slijedećim, iz dokaznog postupka proizašlim činjenicama:

- da je tužitelj zaposlen kao službenik u Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi Šibensko-kninskoj i da je Odlukom tužene broj 511-13-01-15-593/2018 od 19. travnja 2018. (dalje: Odluka od 19. travnja 2018.) utvrđeno da tužitelj u utuženom razdoblju ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza pozivom na odredbu čl. 53. stav.4. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (dalje: KU/17 – "Narodne novine" broj 112/17), s obzirom da je u provedenom postupku utvrđeno da je od mjesta prebivališta tužitelja do mjesta rada udaljenost pješačkom rutom manja od 2 km;

- da je u ranijem razdoblju tuženica isplaćivala tužitelju naknadu troškova prijevoza u skladu s ranije važećim čl. 49. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike te u skladu s Tumačenjem Zajedničke komisije za praćenje primjene tog ugovora od 31. listopada 2012. broj 21/59;

- da je tužena za daljnje razdoblje (od 1. rujna 2021.) donijela Odluku o pravu na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla kojom je utvrđeno da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova javnog prijevoza na temelju čl. 5. Izmjena Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (dalje: Izmjene KU/18 - „Narodne novine“ broj 12/18.) kojom je u cijelosti izmijenjen čl. 53. Kolektivnog ugovora

- da se udaljenost u smislu odredbe čl. 5. stav. 14. Izmjena KU/18 utvrđuje prema planeru Hrvatskog autokluba na temelju kartografske podloge Google Maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom), a u slučaju računanja udaljenosti iz stav. 1. toga članka, kao pješačka ruta;

- da iz dopisa društva Ceste Šibenik d.o.o. proizlazi da na predmetnoj pješačkoj ruti ne postoji nogostup, a što je razvidno iz fotografija u spisu, da nisu obilježene trake na kolniku na kojem se mogu kretati pješaci, da postoji pružni prijelaz bez pothodnika i jarak za odvodnju uz sam rub kolnika koji ničim nije osiguran,

pa prvostupanjski sud utvrđuje da kretanjem isključivo po kolniku koji je određen kao pješačka ruta prema kartografskoj podlozi Google Maps Hrvatskog autokluba, za pješaka postoji rizik upadanja u jarak ili naleta vozila što bi svakodnevnim kretanjem tužitelja po istoj ugrozilo njegovu sigurnost i sigurnost drugih sudionika u prometu, uzimajući u obzir i odredbu čl. 124. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (dalje:

ZSPC – "Narodne novine" broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22, 133/23 i 145/24) prema kojem se pješak ne smije kretati niti zadržavati na kolniku (stav. 1.) te se mora kretati nogostupom ili drugom površinom određenom za kretanje pješaka, odnosno površinom pokraj kolnika prikladnog za kretanje pješaka (stav. 3.), pa kako ruta koja je određena (?) Odlukom poslodavca a koja je kraća od 2 km u naravi predstavlja kolnik bez nogostupa po kojoj se pješak ne smije kretati niti zadržavati to ista ne ispunjava sigurnosne uvjete.

5.1. Na osnovu prednjih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljev dolazak na posao i odlazak s posla moguć isključivo automobilom ili sredstvom javnog prijevoza i to pravcem koji je dulji od dva kilometra to više što se, citira se :" u konkretnom niti ne radi o automobilskoj ruti sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom)" (?) slijedom čega da tužitelj ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na naknadu za troškove prijevoza u visini mjesečne autobusne karte gradskog autobusnog prijevoza.

6. U žalbi tuženica ponavlja da je udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]) do mjesta rada ([adresa], a ne br. 7 kao što je navedeno u očitovanju društva Ceste Šibenik d.o.o.) manja od 2 km, kao i da je pješačka ruta, koja je ujedno automobilska ruta, asfaltirana cijelom svojom dužinom, ukazujući da je pravna osoba Ceste Šibenik d.o.o. odgovarajući na upit suda priložila mapu koja ne odražava adekvatnu pješačku rutu od prijavljenog prebivališta tužitelja do mjesta rada, već prikazuje dulju rutu, pa nije bilo osnove uzeti u obzir očitovanje Ceste Šibenik d.o.o. Posebno žalitelj ističe da pri tom prvostupanjski sud ne navodi da je automobilska ruta od adrese stanovanja do mjesta rada upravo ta ista ruta, koja je kraća od dva kilometra, stoga za ostvarenje prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla nije relevantno prijevozno sredstvo koje tužitelj koristi, već činjenica da se u svakom slučaju radi o ruti kraćoj od dva kilometra. Uz to da je prvostupanjski sud propustio primijeniti Tumačenje broj 21/53 Zajedničke komisije od 30. svibnja 2019. jer bi time neposrednim premjeravanjem utvrdio najkraću pješačku rutu, a potom i adekvatnost iste za kretanje pješaka.

7. Žalba tužene osnovana je utoliko što je povodom njezinog izjavljivanja ovaj sud stekao mogućnost ispitivanja pobijane odluke i u okviru ovlasti iz odredbe čl.365.stav.2. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljen u „Narodnim novinama“ 80/22 primjenjuje u dijelu propisanom odredbama čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22) te pri tom utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je propustio predmetni tužbeni zahtjev sagledati primjenom mjerodavnog prava koje propisuje zaštitu i ostvarivanje prava državnih službenika.

8. Naime, prema odredbi čl. 1. stav. 3. Zakona o policiji (dalje: ZP - "Narodne novine" broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15 i 121/16) na pitanja radno-pravnog položaja policijskih službenika koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju toga Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Zakon o državnim službenicima u odredbi čl. 63. stav. 1. (dalje: ZDS - "Narodne novine" broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 102/15 i 61/17) propisuje da je odlučivanje o prijemu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, plaći, premještaju, stavljanju na raspolaganje te prestanku državne službe upravna stvar o kojoj odlučuje rješenjem čelnik tijela ili službena osoba u čijem je opisu poslova rješavanje o upravnoj stvari, sukladno propisima o ustrojstvu državnog tijela dok se na ostvarivanje prava i obveza iz državne službe (osim onih iz stav. 1.) odgovarajuće primjenjuju opći propisi o radu kojima se uređuje ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa (stav. 2.). KU/17 u svojoj odredbi čl. 62 propisuje da se sva rješenja o ostvarivanju prava, obveza i odgovornosti službenika i namještenika donose u pisanom obliku i s obrazloženjem i dostavljaju službeniku i namješteniku, s poukom o pravnom lijeku. U konkretnom slučaju je konačnom Odlukom tužene od 19. travnja 2018. utvrđeno da tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla za razdoblje od 1. prosinca 2017.

8.1. Iz sadržaja obrazloženja navedene Odluke od 19. travnja 2018. proizlazi da je utvrđeno da od mjesta prebivališta tužitelja u [adresa], VIII. dalmatinske udarne brigade 33 do mjesta rada u [adresa] udaljenost pješačkom rutom iznosi manje od 2 km. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv Odluke može uložiti zahtjev za zaštitu prava ministru unutarnjih poslova u roku od 15 dana od primitka odluke i da se zahtjev podnosi putem Službe pravnih, financijskih i tehničkih poslova Policijske uprave. Iz navedenog je evidentno da je navedena Odluka sukladna odredbi čl.62. KU/17 važećem u vrijeme donošenja iste, a i odredbi čl.63.stav.2. ZDS.

8.2. Sukladno odredbi čl. 133. Zakona o radu (dalje: ZR – "Narodne novine" broj 93/14 i 127/17 mjerodavnom obzirom na vrijeme donošenje Odluke od 19. travnja 2018.) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava (stav.1.), ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stav. 1. ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (stav. 2.), dok zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stav. 1., osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa (stav.3.).

8.3. Obzirom da je o zahtjevu tužitelja o pravu na naknadu troškova prijevoza odlučila tužena (poslodavac), a da tužitelj nije zahtijevao zaštitu povrijeđenog prava pred poslodavcem protiv Odluke kojom je utvrđeno da nema pravo na naknadu troškova prijevoza, to je prekludiran zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred sudom s obzirom da je sud vezan za konačnu Odluku tužene od 19. travnja 2018. kojom je utvrđeno da tužitelj nema pravo na naknadu troškova prijevoza i da prvostupanjski sud nije bio ovlašten ocjenjivati njezinu zakonitost, a time niti ponovno utvrđivati jesu li ostvarene pretpostavke za priznavanje tog prava sukladno čl. 53. stav. 14. u vezi sa stav. 1. KU/17, to nije bilo mjesta provođenju bilo kakvih dokaza na te okolnosti. Posljedično navedenom činjenice koje navodi prvostupanjski sud u obrazloženju presude (iako su proturječne sadržaju dokaza), a na temelju kojih izvodi zaključak - da tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza, u konkretnom slučaju nisu relevantne za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu s obzirom da je o tom pravu odlučeno pravomoćnom i konačnom odlukom koju ovaj sud nije ovlašten preispitivati.

9. Stoga je usvajanjem žalbe tužene ovaj sud preinačio presudu pod toč. I. izreke i odbio zahtjev tužitelja za isplatu primjenom čl. 373. stav. 3. ZPP.

10. Odlučujući o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 166. stav. 2. ZPP-a, ovaj sud je imao u vidu kriterije za ispitivanje je li ograničenje prava na pristup sudu u obliku odluke o troškovima postupka bilo razmjerno legitimnom cilju kojem se teži (a koje je kriterije Europski sud za ljudska prava razvio u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2009. kao i tumačenje tog Suda da su jamstva pristupa sudu jednako snažno primjenjiva na privatne sporove kao i na sporove koji uključuju državu (Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.)

10.1. Polazeći pri tom od činjenice da je pitanje prava na naknadu troškova prijevoza podložno tumačenju sudova s obzirom da u trenutku podnošenja tužbe (pa i žalbenog odlučivanja) ne postoji ustaljena i jedinstvena sudska praksa, odnosno da o tom pravnom pitanju postoji neujednačena sudska praksa (predmetna u odnosu na presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž R-601/2021-2 od 23. lipnja 2021., te presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-562/2021-2 od 21. ožujka 2024. i broj Gž R-961/2021-2 od 23. kolovoza 2021.) to je evidentno da utuženo pravo zaposlenika u tim okolnostima u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, zbog čega se ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja - nije izravno primjenjiv u ovom predmetu pa je ocjena ovoga suda da bi obvezivanje tužitelja na naknadu troškova tuženoj predstavljalo nesrazmjerno ograničenje njegovog prava na pristup sudu pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, uključujući i troškove predmetnog žalbenog postupka.

U Varaždinu 19. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec