Republika Hrvatska
Općinski sud u Vukovaru
Vukovar, Županijska 31
Ovr-83/2025-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
i
Z A K L J U ČA K
Općinski sud u Vukovaru, po sucu Ivici Grubišiću kao sucu pojedincu, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika-specijaliste Tihomira Posavčića, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja HT d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB 81793146560, protiv ovršenika JK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Stjepanu Šporčiću, odvjetniku iz Vukovara, odlučujući o prijedlogu ovršenika za proglašenjem pljenidbe i prijenosa izravne naplate, nedopuštenim i odgodom prijenosa sredstava, dana 19. veljače 2025.,
z a k l j u č i o j e
Upućuje se ovršenik JK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na pokretanje parnice protiv ovrhovoditelja HT d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB 81793146560 radi utvrđivanja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl. 50. st. 1. točka 7., točka 9, točka 10. i točka 11. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17,131/20, 114/22, 6/2024. – dalje u tekstu: OZ), u roku od 15 dana od dana primitka ovoga zaključka.
r i j e š i o j e
I. Odbija se prijedlog za odgodu ovrhe kao neosnovan.
II. Odbija se prijedlog ovršenika za naknadom troškova postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Ovršenik je dana 30. siječnja 2025. godine podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u kojem u bitnome ističe prigovore propisane čl. 50. st. 1. točka 7., točka 9., točka 10. i točka 11. OZ-a navodeći da je nastupila zastara potraživanja, da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave jer je nastupom zastare prestala obveza ovršenika iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Mandice Popović iz Osijeka br. Ovrv-921/10-2 od 22. 3. 2010. prema ovrhovoditelju.
1.1. Slijedom navedenog, ovršenik predlaže proglasiti pljenidbu i prijenos nedopuštenim, uz naknadu troškova postupka. Također, predlaže odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava budući da ovršeniku prijeti nenadoknadiva šteta jer bi blokadom svog računa došao u izuzetno težak položaj, bez najnužnijih sredstava za vlastito uzdržavanje, a sve uzimajući u obzir da tražbina ovrhovoditelja više nije egzistentna.
2. Ovrhovoditelju je prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim dostavljen dana 3. 2. 2025. na očitovanje u roku od 8 dana, no ovrhovoditelj se u danom roku nije očitovao o navedenom prijedlogu ovršenika.
3. Odredbom članka 210. st. 1. i 2. OZ-a, određeno je kako nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 209. st. 1. ovoga Zakona, odnosno obračuna poslodavca, prema odredbi članka 209.stavka 5. ovoga Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi.
3.1. Kako je žalbeni razlog ovršenika propisan člankom 50. st. 1. točka 7., 9., 10. i 11. OZ- a, odnosno žalbeni razlog zbog kojeg je sud temeljem članka 52. st. 3. OZ-a, dužan donijeti zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ukoliko ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od 8 dana, trebalo je postupiti kao u zaključku.
4. Članak. 65. OZ propisuje da sud, na prijedlog ovršenika, može odgoditi ovrhu ako ovršenik učiniti vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje te ako je ispunjen koji od uvjeta propisanih čl. 65. st. 1. t. 1.-11. OZ-a. Drugim riječima, za odgodu ovrhe moraju biti ispunjene dvije pretpostavke, pretpostavka propisana čl. 65. st. 1. t. 1. – 11. OZ-a, i pretpostavka vjerojatnosti nastupanja nenadoknadive ili teško nadoknadive štete ili postojanje opasnosti nasilja. Navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno. U konkretnom slučaju, ovršenik je protiv zahtjeva za izravnu naplatu podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim što predstavlja sredstvo pravne zaštite u postupku izravne naplate analogno institutu žalbe u redovnom ovršnom postupku i stoga sud zaključuje da je ispunjen prvi uvjet za odgodu ovrhe. U odnosu na drugu pretpostavku, tj. vjerojatnost da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu odnosno da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje, sud zaključuje da ista nije zadovoljena. Kod ove pretpostavke se ne traži da se radi o apsolutno ireparabilnoj šteti tj. takvoj šteti koja se uopće ne bi mogla reparirati, već je dovoljno da je riječ o relativno ireparabilnoj šteti tj. šteti koja se sama po sebi, objektivno uzevši, može nadoknaditi, ali ne i od protivne strane. Ako bi se moglo pretpostaviti da bi se od protivnika u budućnosti bez teškoća mogla ostvariti naknada štete ili povrat onoga što bi on provedbom neke druge radnje mogao steći, opasnost relativno ireparabilne ili teško ireparabilne štete ne bi postojala. Pojam nenadoknadive ili teško nadoknadive štete ima prvenstveno kvalitativno značenje, ali taj pojam nužno implicira i određenu kvantitativnu dimenziju tj. mora se raditi o šteti znatnijeg opsega. Pritom bi pojam znatnijeg opsega štete trebalo dovesti u vezu s konkretnim strankama, njihovim imovinskim stanjem itd. (tako ČK u "Građansko ovršno pravo" – str. 49-50). Naime, ovršenik u prijedlogu za odgodu tek paušalno navodi da bi za njega provedbom ovrhe nastala teško nadoknadiva šteta koja bi se sastojala u tome da bi njegov račun bio blokiran i da bi ostao bez najnužnijih sredstava za vlastito uzdržavanje, a pri tome niti jednom ispravom ili drugim dokazom ne dokazuje odnosne činjenične tvrdnje, iako je odnosnu pretpostavku dužan dokazati odgovarajućim materijalnim dokazima (tako Županijski sud u Šibeniku u Gž Ovr 363/22 od 8. studenog 2022.). Pitanje egzistentnosti tražbine također nije pitanje o kojem ovaj sud može odlučivati, već će o tome odlučivati u parnici na koju je ovršenik upućen zaključkom ovog suda. Kad sud ispituje i ocjenjuje vjerojatnost da li bi ovršenik provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu tada težište ispitivanja treba usmjeriti na imovinske prilike ovrhovoditelja i mogućnost ovršenika da u postupku eventualne protuovrhe namiri svoju tražbinu od ovrhovoditelja (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž Ovr 141/2021-2 od 27.04.2021., tako i u J protiv Hrvatske, tako i ČK u "Građansko ovršno pravo" – str. 391.). U konkretnom slučaju, ovršenik niti ne spominje imovinske prilike ovrhovoditelja. Konačno, sud je uvidom u sudski registar utvrdio da je temeljni kapital ovrhovoditelja 1.359.742.172,00 euro što zasigurno ne daje osnovu za zaključak da ovršenik svoju eventualnu tražbinu, u slučaju proglašenja ovrhe nedopuštenom, neće moći ostvariti od ovrhovoditelja. Slijedom navedenog, sud zaključuje da nije ispunjena druga pretpostavka za odgodu ovrhe te je stoga prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe neosnovan. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja.
5. U odnosu na odluku iz točke II. izreke rješenja, čl. 14. st. 1. OZ-a propisuje da troškove postupka u svezi s određivanjem i provedbom ovrhe i osiguranja prethodno snosi ovrhovoditelj, odnosno predlagatelj osiguranja. Članak 14. st. 4. OZ-a propisuje da je ovršenik, odnosno protivnik osiguranja dužni su ovrhovoditelju, odnosno predlagatelju osiguranja naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu ili osiguranje. Članak 14. st. 5. OZ-a propisuje da su ovrhovoditelj, odnosno predlagatelj osiguranja dužni ovršeniku, odnosno protivniku osiguranja naknaditi troškove koje su im neosnovano prouzročili. Navedene odredbe potrebno je promatrati u svjetlu čl. 154. i čl. 160. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje u tekstu: ZPP), a koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 21. OZ-a. Člankom 154. ZPP-a formulirano je načelo causae prema kojem stranke snose troškove postupka ovisno o uspjehu u istom odnosno propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Članak 160. ZPP-a uređuje posebnu situaciju stranke pokrenu tzv. izlučnu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te propisuje ako u izlučnoj parnici bude prihvaćen tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom na određenom predmetu ovrhe, a sud utvrdi da je tuženik kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku imao opravdanih razloga smatrati da ne postoje prava trećih osoba na tom predmetu, odredit će da svaka stranka snosi svoje troškove. U konkretnom slučaju, upućivanjem ovršenika na parnicu radi iznesenih prigovora iz čl. 50. st. 1. t. 7., 9., 10. i 11. OZ-a ne može se smatrati uspjehom ovršenika u ovom postupku, već će o osnovanosti predmetnih prigovora odlučiti parnični sud povodom tužbe u parnici na koju je ovršenik upućen. Drugim riječima, odlukom o upućivanju ovršenika na parnicu zbog gore iznesenih prigovora ne prejudicira se odluka o osnovanosti odnosnih prigovora, već je sud dužan uputiti ovršenika na parnicu temeljem kogentnih zakonskih normi (čl. 52. OZ-a). Dakle, sama činjenica da je ovršenik istaknuo navedene prigovore dovoljna je za donošenje zaključka ovršnog suda o upućivanju na parnicu, a da pri tome ovršni sud niti ulazi, niti je ovlašten ulaziti u meritornu osnovanost potonjih prigovora (tako i ČK u „Građansko ovršno pravo“ – str. 52. – 54., str. 58., 126. – 127., str. 212., tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž 11394/98, Gž Ovr 646/2018 od 28. rujna 2018.). Slijedom navedenog, sud iznosi zaključak da upućivanje ovršenika u parnicu u konkretnom slučaju ne znači uspjeh ovršenika u ovom postupku. Također, prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe je odbijen kao neosnovan i stoga ovršenik u tom dijelu svog zahtjeva nije uspio te mu po toj osnovi ne pripadaju troškovi.
6. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Vukovaru, 19. veljače 2025.
Sudac:
Ivica Grubišić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ovoga rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa ovoga rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno u tri primjerka a o istoj odlučuje drugostupanjski sud.
Dostaviti:
1. Ovrhovoditelju HT d.d., Zagreb, Radnička cesta 21
2. Ovršeniku po punomoćniku Stjepanu Šporčiću, odvjetniku iz Vukovara.
