REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj P-336/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužitelja ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik u Križevcima, I. Z. Dijankovečkog 11, protiv tuženika OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina i partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželiža 30, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 8. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženoga, dana 19. veljače 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I

Utvrđuje se da je ništetna odredbe čl. 10.6.1. Ugovora o kreditu broj 12258/08 zaključenog dana 15.2.2008. godine između tužitelja ĐU, Sveti [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade prijevremenu otplatu kredita.

II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 189,83 eura[1] / 1.422,78 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 2.8.2011. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.053,10 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka se odbija.

V Nalaže se tužitelju ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 nadoknadi prouzročeni trošak u iznosu od 250,00 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troška se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 5. lipnja 2023. navodi da je s tuženikom sklopio 14.2.2008. Ugovor o kreditu broj 12258/08 a koji Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 20.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju banke na dan korištenja. Tvrdi da je odredba članka 10.6.1. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredba. Njome je propisano da Korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog krajnjeg roka/rokova dospijeća s tim da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan prethodno a)podnijeti pisani zahtjev i b) platiti naknadu određenu ovim Ugovorom kako slijedi a) kod djelomične (nepotpune) otplate kredita naknadu od 4% od uplaćenog iznosa nedospjelog glavnog duga (glavnice) b) kod potpune otplate kredita – naknadu od 4% od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga (glavnice).“ Navodi da je člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, te da je člankom 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Smatra da iz svih navedenih odredbi proizlazi da tuženik nije bio pošten što je uzrokovalo neravnotežu na štetu tužitelju. Smatra da je ugovorna odredba je ništetna, jer je u suprotnosti sa odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a), a kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije roka, korisnik kredita mora platiti štetu davatelju kredita, ako je do štete došlo. Budući da tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ne trpi nikakvu štetu, jasno je da je takva odredba ništetna.

Ističe da tuženik svoje akte ili Odluke o naknadama nikada nije uručio tužitelju ili ga na bilo koji način upoznao sa sadržajem istih. Isto tako, tuženik nikada tužitelju nije prezentirao niti parametre za određivanje visine naknade niti je iste unio u Ugovor o kreditu koji se morao sklopiti u pisanom obliku.

Tuženik je tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 189,83 eura / 1.422,78 kuna, a tužitelj tvrdi da s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, neovisno o tome radi li se o odredbama o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika ili pak o odredbama koje se odnose na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Zbog navedenog, jasno je kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetna ugovorna odredba pa smatra da ima pravo na povrat plaćenoga s te osnove.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj. Dalje ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije jer tužitelj uz tužbu nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da je upravo tužitelj izvršio uplatu na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe kako presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 nisu primjenjive na ovaj konkretni Ugovor o kreditu u kojem je glavnica vezana uz valutu EUR. Ističe da je potraživanje tužitelja zastarjelo jer tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru , a zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojim zaključcima iznesenim na sjednicama odjela. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na iznos naveden u tužbenom zahtjevu s obzirom da je zastara nastupila protekom roka od 5 godina nakon navodne isplate naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ugovorna odredba o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna. Pod uvjetom da tužitelj dokaže svoje svojstvo potrošača, tuženik ističe kako je u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja".

Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su:

1. je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, 2. je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i

3. je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja.

Tuženik ističe kako je odredba članka 10.6.1. Ugovora jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 96. ZZP/07. Smatra da postoji osnova na naplatu prijevremene naknade za otplatu kredita na temelju prijeporne odredbe kao i odredbe općih uvjeta.

Nadalje, tuženik ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu broj 12258/08 sklopljen 15.02.2008. godine te to vrijeme nije postojao propis koji bi zabranjivao ugovaranje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Tvrdi da je naknadom banka pokrila dodatne administrativne troškove, troškove osoblja te gubitka na ime rizika poslovanja vezane uz promjene aktive i pasivne kamate.

Ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije suprotna odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Tuženik zaključno ističe kako je ugovaranje prijevremene naknade u skladu s odredbama Direktive 2008/48/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje u tekstu: Direktiva 2008/48) koja propisuje da vjerovnik treba imati pravo na kompenzaciju troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom uzimajući u obzir i uštede koje time ostvari. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva te da tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu 12258/08 (str. 4-7), obavijest tuženoga tužitelju o promjeni kamatne stope (list 8), otplatni plan (list 9- 10), kreditna dokumentacija (list 11-17), očitovanje banke o naplaćenoj visini ulazne i izlazne naknade (list 18), obavijest sa internetske stranice HNB-a o obvezi plaćanja izlazne naknade (list 37-39), stručni članak (list 40-47), sudsku praksu te je saslušan tužitelj (list 93).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Ovdje treba napomenuti da je sud na pripremnom ročištu 16. travnja 2024. sa strankama raspravio vrijednost predmeta spora koji je naveo tužitelj te je utvrdio da je tužitelj pravilno naznačio vrijednost predmeta spora te je u samoj tužbi pravilno naveo da visinu tužbenog zahtjeva čini zbroj koji se odnosi na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, a što se odnosi na zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe potrošačkog Ugovora kojom je utvrđeno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita (točka I izreke) i na konstitutivni dio tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu u iznosu od 189,83 EUR-a (točka II izreke). Dakle u konkretnom slučaju radi se o objektivnoj kumulaciji činjenično i pravno istovrsnih tužbenih zahtjeva u kojem slučaju se pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora primjenjuje članak 37. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: („Naodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP) i vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva nenovčanog tužbenog zahtjeva i zahtjeva za isplatu.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu članka 10.6.1. Ugovora o kreditu te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita od 189,83 EUR-a jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tužitelj i tuženi sklopili dana 14. veljače 2008. Ugovor o kreditu, te da je istim odobren i stavljen na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 20.000,00 EUR-a po kupovnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, a što među strankama nije bilo prijeporno. Među strankama nije bilo prijeporno ni da je tuženik, OTP banka d.d. Split, slijednik Splitske banke d.d., Split s kojom je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu budući da je OTP Banci pripojeno društvo Splitska banka d.d., Split, a što proizlazi i iz uvida u sudski registar.

8. Člankom 10.6.1. Ugovora ugovoreno je da korisnik može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita i prije ugovorenog krajnjeg roka dospijeća s tim da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan prethodno a) podnijeti pisani zahtjev i b) platiti naknadu određenu Ugovorom i to a) kod djelomične nepotpune otplate kredita naknadu od 4% uplaćenog iznosa nedospjelog glavnog duga (glavnice), a kod potpune otplate kredita – naknadu od 4% od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog ) glavnog duga (glavnice).

9. Iz očitovanja tuženika od 9. svibnja 2023. (list 18) proizlazi da je tužitelju obračunata i naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 189,83 eura dana 2. kolovoza 2011. godine, a visinu naplaćene izlazne naknade je tuženik na raspravi kod ovoga suda dana 8. siječnja 2025. učinio nespornom. Visina naplaćene naknade i datum plaćanja proizlazi i iz evidencija tužiteljevih uplata (list 14).

10. Među strankama je prijeporno je li ništetna odredba članka 10.6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i posljedično tome je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju stečeno bez osnove, ima li tužitelj status potrošača, osnovanost tužiteljevog potraživanja te zastara tužiteljevog potraživanja te zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata.

11. Na pravni odnos stranaka primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09, 78/12., 56/13. i 41/14. dalje ZPP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a pri ocjeni poštenosti ugovorne odredbe i Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (članak 3. st.1. i 2. i članak 5) te Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO). Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

12. U odnosu na pitanje ima li tužitelj status potrošača navedenu okolnost trebalo je ocijeniti u odnosu na sadržaj članka 3. ZZP, a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu dana 8. siječnja 2025. naveo da je radnik, da je kredit podigao radi uređenja obiteljske kuće konkretno svoje sobe, da u vrijeme dizanja kredita nije bio vlasnik OPG-a ili obrta niti je kredit potrošio na poslovnu namjenu. Na upit tuženika tužitelj je naveo da sobu koju je uređivao nije iznajmljivao te da u vrijeme podizanja kredita nije imao firmu već je bio zaposlen kod poslodavca.

14. Sud je ocijenio iskaz tužitelja uvjerljivim, životnim i logičnim pa ga je u cijelosti prihvatio.

15. Iz navedenoga proizlazi da je ugovor s tuženikom zaključila fizička osoba radi zadovoljenja osobnih potreba (adaptacija dijela kuće; sobe), a ne za obavljanje svoje poslovne djelatnosti pa tužitelj prema tome ima status potrošača. Tuženik u postupku nije ni nudio dokaze kojima bi dokazivao suprotno.

16. Člankom 74. ZZP propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

17. Člankom 96. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2).Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima (st 3). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st 4).

18. U odnosu na okolnosti dobivanja informacije o tome na što se odnosi plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita i koji stvarni troškovi banke se tom naknadom podmiruju iz iskaza tužitelja proizlazi da nije dobio jasnu i adekvatnu informaciju već samo paušalan navod o nužnosti plaćanja takve naknade pri prijevremenoj otplati kredita. Tužitelj je u iskazu naveo i da mu razlozi zbog kojih treba platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita nisu jasno izloženi, te da mu ni tada ni danas nije jasno što je tom naknadom trebao platiti. Iskazao je da mu odredbe ugovora nisu bile jasne ni razumljive te mu nije bilo jasno koju uslugu banke naknadom za prijevremenu otplatu kredita plaća. Tuženik na okolnost da je tužitelj tijekom pregovaranja o ugovoru odnosno o pregovorima prilikom prijevremene otplate kredita dobio adekvatnu obavijest od zaposlenika banke koji je obavljao poslove vezane uz predmetni kredit i njegovu prijevremenu otplatu s tužiteljem ni nije predlagao dokaze (npr. saslušanje djelatnika banke i sl) pa iskaz tužitelja u dijelu nedobivanja jasnih obavijesti nije ni doveo u sumnju.

19. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom tipskom ugovoru kakav banka sklapa sa većim brojem svojih klijenata. Prijeporna ugovorna odredba je također standardna i tipska, odnosno radi se o standardnoj formulaciji koje unaprijed formulira tuženik u brojnim ugovorima o kreditu.

20. Stoga iz iskaza tužitelja i okolnosti da se radi o standardiziranom, tipskom, strogo formalnom ugovoru sud zaključuje da se o prijepornoj ugovornoj odredbi i njenim financijskim sastavnicama i aspektima nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik, na kojem je u smislu članka 96. stavak 4. ZZP-a (i članka 3. stavak 1. Direktive), u ovom postupku teret dokaza nije dokazao suprotno, odnosno nije dokazao da se o prijepornoj odredbi kojom je određena visina naknade za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo ni da je tužitelj dobio jasnu informaciju o toj ugovornoj odredbi odnosno da je dobio informaciju što je tužitelj točno tuženiku dužan platiti radi prijevremene otplate kredita.

21. Nadalje u odnosu na prigovor tuženika da se u ovom predmetu ne mogu primijeniti učinci predmeta „Potrošač“, ovdje treba napomenuti da se tužitelj tijekom ovog postupka u kojem se raspravljalo o pravnim učincima odredbe Ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ni pozivao na direktan učinak presude Potrošač, pa prigovori u tom pravcu izneseni u točci 2. odgovora na tužbu, nisu osnovani.

22. Iako je odredba članka 10.6.1 Ugovora naizgled jasna i razumljiva jer omogućava tužitelju da predvidi koliko je 4,00% od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga (glavnice) koji treba platiti pri prijevremenoj otplati kredita prema utvrđenju ovog suda ista nije u cijelosti jasna jer nije jasno što se točno time tuženiku plaća ili nadoknađuje pa time nisu jasna ni osnovna financijska obilježja usluge koja se podmiruju plaćanjem. Dakle iz odredbe nije jasno koji se to stvarni troškovi banke pokrivaju naknadom određenoj u visini 4% od preostale glavnice. Osim toga prema shvaćanju ovog suda nije logično da se ta naknada veže uz određeni postotak - 4% od preostale glavnice kredita te da je za kredite sa različitim glavnicama ugovara u istom postotku. Osim toga okolnost da se radi o naizgled razumljivoj odredbi (samo u pogledu načina određivanja visine naknade, ali ne i onoga što se njome plaća) ujedno ne znači da se radi i o poštenoj odredbi, a što je odlučno za ovo pravno pitanje.

Razlozi koje navodi tuženik za naplatu ove naknade a koji se tiču troškova njegovih djelatnika i obrade dokumentacije ne mogu se prihvatiti jer djelatnici nisu posebno plaćeni za obradu dokumentacije za prijevremenu otplatu kredita već za svoj rad dobivaju plaću. Okolnost koju tuženik navodi za naplatu naknade kao gubitak na ime rizika poslovanja govori u pravcu zaključka da tuženik takvom naknadom suštinski bar djelomično pokriva gubitak kamata koje bi tužitelj platio da nije bilo prijevremene otplate kredita od dana vraćanja do dana kada bi ih po ugovoru trebalo vratiti, a što je suprotno prisilnoj (kogentnoj) odredbi članka 1024 stavak 4. ZOO-a, a svaka ugovorna odreda koja je protivna prisilnoj odredbi ZOO-a je ništava.

23. Sud je ispitao i poštenost predmetne odredbe Ugovora te u skladu s člankom 96 ZZP te je ispitao je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja kao i postojanje značajne neravnoteže na štetu potrošača.

24. Iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja tipski, standardni, formalni ugovor koji je prethodno pripremio tuženik u smislu članka 295. ZOO, te da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o prijepornom dijelu odredbe članka 11.6.1 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik na kom je teret dokaza tijekom postupka nije dokazao suprotno niti je dokazao da je tužitelj dobio adekvatnu informaciju o tome što točno plaća (koju uslugu i/ili stvarni trošak banke) naknadom za prijevremenu otplatu kredita, a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Nadalje iz okolnosti sklapanja ugovora odnosno toga što je sam tuženi takvu ugovornu odredbu sam sročio i stavio ju u tipski ugovor ne može se zaključiti da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu da je o istoj mogao pregovarati sa tuženim.

25. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača napominje se kako se neravnoteža ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost tako da se stavi u omjer ukupan iznos preostale glavnice kredita s naknadom za plaćanje prijevremene otplate kredita od 4,00 % vrijednosti preostale glavnice jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka, jednakoj vrijednosti činidaba iz članka 7. ZOO-a i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću obveze o kojima nije dobila adekvatne informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

26. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi na koje stvarne troškove tuženika je tužitelj platio naknadom za prijevremenu obradu kredita, a takvi troškovi tuženoga nisu sami po sebi razumljivi pa je u okolnostima ovog predmeta došlo do i do povrede članka 74. ZZP-a. Ovo i zbog toga što trošak naknade za prijevremen obradu kredita ne bi trebao ovisiti o preostaloj glavnici već o stvarnim materijalnim troškovima koje zbog prijevremene otplate kredita ima kreditor. Kako je tuženik ugovornom odredbom obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita u postotku od iznosa preostale glavnice kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo niti je pojasnio tužitelju koje eventualne materijalne troškove tuženika to je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO na štetu tužitelja i time unio značajnu neravnotežu u odnos među ugovornim strankama.

27. U vezi s prigovorom tužitelja koji se tiče dopuštenosti ispitivanja poštenosti ugovorne odredbe ovdje treba napomenuti kako praksa Suda EU (predmet C-26/13 od 30. travnja 2014.) odražava stajalište da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu i na pregovaračku snagu i na razinu obaviještenosti kao i položaj koji dovodi do pristanka na uvjete koje je drugi subjekt prethodno sastavio zbog čega Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizme koji će osigurati da bilo koja odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju radi ocjene radi li se o možebitno nepoštenoj odredbi, a što je i učinjeno donošenjem Zakona o zaštiti potrošača.

28. Stoga ovaj Sud na temelju članka 102. članka 96. stavka 1., a u vezi s stavkom 2., 3. i 4. te u vezi s člankom 97. ZZP ocijenio da je ugovorna odredba članka 11.6.1. Ugovora o kreditu (o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanje neobrazložene naknade ) ništetna.

29. Slijedom navedenoga, budući da je odredba članka 11.6.1 Ugovora ništetna (što sukladno članku 324. stavak 1. ZOO-a ne povlači ništetnost samog ugovora) to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe te je sukladno članku 323. ZOO dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju osnove koja je utvrđena ništetnom.

30. Iz podataka u spisu proizlazi da je tuženik, dana 2. kolovoza 2011. tužitelju jednokratno naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 189,93 EUR-a pa je stoga tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 189,93 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. kolovoza 2011. primjenom članka 1115. ZOO jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade, jer je znao i morao znati da naplaćivanje takvog iznosa naknade ne opravdavaju njegovi stvarni troškovi, te iz drugih razloga detaljno naprijed navedenih, pa je dužan platiti kamatu na naknadu od stjecanja iznosa naknade. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO.

31. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor zastare koji ovaj sud ocjenjuje neosnovanim.

32. Naime člankom 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela članka 11.6.1 Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu radi se o restitucijskom zahtjevu. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. doneseno je obvezujuće pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za obradu kredita od ove presude.

33. Okolnost koju tužitelj navodi da u vrijeme sklapanja navedenog kredita nije postojao propis koji bi ograničavao naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita jer je Zakon o potrošačkom kreditiranju stupio na snagu tek 1. siječnja 2010. prema pravnom shvaćanju ovog suda ne može dovesti do drugačije odluke jer tuženik koji je nesporno sastavio prijepornu ugovornu odredbu o plaćanju tzv izlazne naknade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost visine naknade određene u postotku od preostale glavnice kredita, a što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. ZPP- a. Tužitelju je trošak odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 8. siječnja 2025.

35. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. OT). Opravdani trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u zatraženom iznosu prema Tbr 7.1. i 54. OT u iznosu od 200,00 EUR-a te trošak pristupa na ročište 16. travnja 2024. i trošak pristupa na raspravu 8. siječnja 2025. prema Tbr 9.1. i 54 OT za svako ročište po 200,00 Eura kao i trošak sastava podneska od 27. prosinca 2023. prema Tbr 8.1. Tarife u iznosu od 200,00 Eura. Za taj podnesak tužitelj nije u smislu članka 299a ZPP-a tražio pa time ni imao odobrenje za pisano očitovanje, niti ga je sud pozvao na pisano očitovanje no sud taj podnesak ocjenjuje svrsishodnim za rješenje ovog pravnog pitanja (299a st 5. ZPP). Za sve navedene radnje tužitelj ostvaruje pravo i na naknadu PDV od 25% prema tbr 46. OT. Tužitelju pripada pravo i na trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eura (koliko je tužitelj i platio na ime pristojbe koristeći umanjenje od 50%) i pristojbe na presudu od 26,55 Eura koliko iznosi visina pravodobno plaćene pristojbe uz postotak oslobođenja zbog korištenja e-spis sustava prema Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 37/23.). Naprijed navedeno čini ukupni opravdani trošak parničnog postupka od 1.053,10 EUR-a .

36. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 19. rujna 2024. jer je tužitelj tim podneskom tražio odgodu ročišta zakazanog za 26. rujna 2024. Tužitelju nije priznat ni zatraženi trošak za podnesak od 10. listopada 2024. jer tužitelj u smislu članka 299.a ZPP-a nije imao odobrenje niti bio pozvan na očitovanje, a ni po sadržaju podneska ne radi se o podnesku za koji bi bilo opravdano dosuditi trošak prema OT. Nije priznat ni trošak za pristup ročištu od 28. studenoga 2024. jer na navedenom ročištu nije proveden dokaz saslušanjem tužitelja zbog okolnosti na strani tužitelja koje naknadno nisu opravdane (dostavljanjem medicinske dokumentacije) ni trošak za pristup ročištu za objavu presude jer je, u slučaju nedolaska na to ročište, presuda isti dan, u kratkom roku od objave, dostupna na e-Oglasnoj ploči, pa ovaj trošak nije nužan ni potreban u smislu člana 155 ZPP-a.

37. Tuženik nije uspio u postupku pa ne ostvaruje pravo na naknadu troška s te osnove. No kako je tuženik zatražio naknadu troška za pristup raspravi 28. studenoga 2024. koja je odgođena zbog okolnosti koje su se dogodile na strani tužitelja koje tužitelj nije naknadno opravdao dostavljanjem medicinske dokumentacije (na što je bio obvezan) tuženiku je na temelju članka 156. ZPP-a trebalo priznati zatraženi trošak za pristup raspravi koja nije održana krivnjom tužitelja u iznosu od 250,00 Eura prema Tbr. 9.1. Tarife uz PDV. Tuženiku nije priznat trošak izbivanja iz pisarnice jer je isti već sadržan u naknadi troška za zastupanje niti trošak prijevoza radi sudjelovanja na raspravi jer isti nije ničim dokazan.

U Svetom Ivanu Zelini, 19. veljače 2025.

S u d a c

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

I/Dna presudu

-tužitelju putem punomoćnika uz poziv na plaćanje pristojbe na presudu

-tuženiku putem punomoćnika

II/Kal 30 dana