REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-56/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Gelenčir, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Sveučilišta u Zagrebu, Fakulteta strojarstva i brodogradnje, Zagreb, Ivana Lučića 5, OIB: 22910368449, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Banožić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž R-97/24-2 od 26. rujna 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-16854/21-23 od 22. ožujka 2024., u sjednici održanoj 19. veljače 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.
II. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž R-97/24-2 od 26. rujna 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-16854/21-23 od 22. ožujka 2024.
2. Tuženik je odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, osporavajući istaknute navode tužitelja te predlažući odbaciti ili odbiti njegov prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja tužitelja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Naime, postavljena pitanja ne proizlaze iz razloga na kojima su utemeljene nižestupanjske odluke. Ovo stoga što su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužitelja zaključivši u bitnom da tužitelj nije dokazao kada je bio onemogućen od strane tuženika u konzumiranju prava na dnevnu stanku, a povredom kojeg prava bi imao pravo na naknadu imovinske štete, s obzirom na to da je iz iskaza samog tužitelja, kao i iskaza svjedoka, utvrđeno da je tužitelj dnevnu stanku koristio uz uvažavanje specifičnosti poslova radnog mjesta. Drugostupanjski sud je pritom naveo da je, u situaciji kada tuženik kao poslodavac nije imao obvezu unosa podataka o odmoru (stanki) u evidenciju radnog vremena, na tužitelju teret dokazivanja činjenice da ga je tuženik određenih dana (datuma) onemogućio u korištenju stanke. Navedeno shvaćanje prema kojem je na tužitelju, a ne na tuženici, teret dokazivanja da nije koristio stanku, kao i da nije postojala obveza vođenja evidencije korištenja stanke je u skladu sa shvaćanjem ovog suda koje je izraženo u odluci broj Rev 300/23-2 od 23. svibnja 2023. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.
4. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbijen je kao neosnovan jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP- a.
Zagreb, 19. veljače 2025.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
