REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-273/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Pajalića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Vignjević Žak, odvjetnica u Bjelovaru, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, radi utvrđenja prava vlasništva i upisa u zemljišne knjige, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-514/2022-2 od 3. svibnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Daruvaru broj P-1058/2021-86 od 31. ožujka 2022. u sjednici održanoj 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] stekao vlasništvo nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica] [katastarska općina], livada sa 3456 m2 i kčbr. [katastarska čestica] livada [katastarska općina] sa 1 j i 806 čhv što je tuženik Republika Hrvatska dužna trpjeti da se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Bjelovaru izvrši upis prava vlasništva na ime tužitelja HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

II. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.722,42 kn (slovima: osam tisuća sedam stotina dvadeset dvije kune četrdeset dvije lipe), u roku od 15 dana."

2. Presudom suda drugog stupnja, prihvaćena je žalba tuženice, preinačena je prvostupanjska presuda, pa je odbijen tužbeni zahtjev i odlučeno je o trošku postupka.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 2470/2023-2 od 30. kolovoza 2023., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-514/2022-2 od 3. svibnja 2023., zbog pravnog pitanja:

"Treba li kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, uračunati cjelokupno vrijeme posjedovanja od stupanja u posjed stjecatelja kao i svih njegovih pravnih prednika, do trenutka podnošenja tužbe?"

4. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnog pitanja zbog kojeg mu je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu sukladno navodima iz revizije, a tuženici naložiti da mu naknadi trošak postupka ili je ukinuti i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tuženica je osporila navode tužitelja iznesene u reviziji. Predložila je reviziju odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu drugostupanjsku odluku, a tužitelju naložiti da joj naknadi trošak odgovora na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) u povodu revizije Vrhovni sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica] [katastarska općina], livada površine 3456 m2 i kčbr. [katastarska čestica] livada [katastarska općina] površine 1 j i 806 čhv, na temelju dosjelosti i upis prava vlasništva u zemljišne knjige.

9. U postupku je utvrđeno da je da su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama od 1997. upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske, te da su iste prethodno, 1976. upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Agrokombinata "5. maj" odnosno kasnije njegovog pravnog sljednika "Ratarstvo d.o.o." Bjelovar. Utvrđeno je da je tužitelj u samostalnom, istinitom i poštenom posjedu kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], računajući i posjed njegovih pravnih prednika ZP i SP, od 1964., te u posjedu kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], iste kvalitete od 1966. kad je istu kupio od O i RP i VP s kojima nije zaključio pisanu ispravu o tom pravnom poslu.

10. Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZVDSP) vezi s čl. 159. st. 2. i 3.ZVDSP i čl. 18. st. 3. ZVDSP jer je ocijenio da su se u konkretnom slučaju ostvarile zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti budući da je tužitelj više od 40 godina u nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina. Pritom se pozvao na odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarima pravima (''Narodne novine'', broj 91/96 - dalje: ZVDSP/96) prema kojoj se rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja prije tog dana.

11. Sud drugog stupnja je, pozivom na odredbu čl. 373. točka 3. ZPP, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan jer je ocijenio da u konkretnom slučaju nije protekao zakonom propisan rok od 40 godina, za stjecanje prava vlasništva nekretnina dosjelošću, propisan odredbama čl. 159. st. 4. ZVDSP u vezi s čl. 159. st. 2. i 3. ZVDSP koje se primjenjuju u konkretnom slučaju. To stoga jer je polazeći od utvrđenja suda prvog stupnja da je posjed tužitelja pošten, ali ne i zakonit, ocijenio pravilnim zaključak da je rok dosjedanja počeo teći od 1964. odnosno 1966., od kada je tužitelj u poštenom posjedu predmetnih nekretnina. Međutim, drugostupanjski sud je zaključio da do 14. prosinca 1999., do kada je bio na snazi čl. 388. st. 4. ZVDSP/96, u obliku u kojem je izvorno sročen, nije protekao zakonskom propisani rok od 40 godina jer je u odnosu na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], do 14. prosinca 1999. protekao rok od 35 godina i u odnosu na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] je protekao rok od 33 godine.

12. Tužitelj u reviziji osporava pravilnost primjene materijalnog prava u pobijanoj drugostupanjskog presudi obrazlažući da u vrijeme dosjelosti u konkretnom slučaju treba računati i vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991., te da je od 1964. odnosno od 1966. do dana podnošenja tužbe 2012. proteklo 48 odnosno 46 godina. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991.bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koje ta prava nisu stekle na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDS, nego na temelju drugih odredaba tog zakona.

13. Prema odredbi čl. 159. st. 2. ZVDSP samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Sukladno st. 3. istog članka samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Odredbom st. 4. istog članka propisano je da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. toga članka.

14. Odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP/96 (u izvornom tekstu) bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

14.1. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" broj 137 od 14. prosinca 1999.) ukinuta je odredba čl. 388. st.4. ZVDSP/06 s ex nunc učinkom. Nadalje, odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 114/01 – dalje ZID ZVDSP/01) u čl. 388. ZVDSP, iza st. 3. dodan je novi stavak 4. prema kojem se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

15. Glede početka tijeka roka dosjedanja na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio pravno shvaćanje (primjerice u odlukama broj Rev 291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev-x 974/2017-2 od 7. svibnja 2019., Rev 215/2022- 2 od 2. ožujka 2022.), prema kojem kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba. Navedeno je ujedno odgovor na prvi dio pravnog pitanja, za koje je tužitelju dopušteno podnošenje revizije, koje se odnosi na računanje početka roka dosjedanja na nekretninama koje su 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu.

15.1. Slijedom toga, sudovi su u ovom predmetu pravilno ocijenili da je vrijeme potrebno za stjecanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama počelo teći, u odnosu na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 1964., te u odnosu na kčbr. [katastarska čestica] k.o. [katastarska općina] 1966., od kada je tužitelj u samostalnom, istinitom i poštenom posjedu istih.

16. Nadalje, u odnosu na dio pitanja do kada se moraju ostvariti zakonom propisane pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu odnosno do kada mora proteći rok propisan za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, treba navesti da se pravo vlasništva dosjelošću stječe kad su ispunjene sve pretpostavke određene čl. 159. ZVDSP.

17. U konkretnom slučaju, u odnosu na posjed tužitelja na predmetnim nekretninama s obzirom na njegovu kvalitetu, primjenjuje se rok određen čl. 159. st. 4. ZVDSP od 40 godina. Slijedom toga vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću navršilo bi se 2004. u odnosu na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i 2006. u odnosu na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

17.1. Međutim, odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP/06 (u izvornom sadržaju) je prestala važiti 17. studenoga 1999., dakle prije nego što se u odnosu na predmetne nekretnine navršilo vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema čl. 159. st. 4. ZVDSP odnosno prije nego što je tužitelj uračunavanjem vremena potrebnog za dosjedanje u smislu čl. 388. st. 4. ZVDSP/06 (u izvornom sadržaju), stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina dosjedanjem.

18. Nakon 17. studenoga 1999., kad je odlukom Ustavnog suda broj U-I-58/1997, U- I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP/06, tužitelj više nije imao zakonskog osnova za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću. To stoga jer tužitelj, niti 1. siječnja 2007. stupanjem na snagu čl. 388. st. 4. ZVDSP/06 (u izvornom sadržaju), niti za vrijeme kada je navedeni čl. 388. st. 4. ZVDSP/06 (u izvornom sadržaju) bio na snazi i proizvodio pravne učinke, nije stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina ex lege, a od 8. listopada 1991. do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao rok od 40 godina određen čl. 159. st. 4. ZVDSP.

19. U tom smislu i Europski sud za ljudska prava, u obrazloženju odluke Jakeljić protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 22768/12, presuda od 28. lipnja 2016.), navodi da za određivanje može li se zahtjev tužitelja za proglašavanjem vlasnikom nekretnine dosjelošću okvalificirati kao "imovina" zaštićena čl. 1 Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, nije važno kada je podnositelj podnio tužbu već je odlučno je li došlo do stjecanja prava vlasništva na temelju zakona – dosjelošću ili nije i to u vrijeme kada je izvorna odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP/06 bila na snazi.

20. Slijedom navedenog odgovor pravno pitanje za koje je tužitelju dopušteno podnošenje revizije glas:

Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, u vrijeme dosjedanja treba uračunavati cjelokupno vrijeme posjedovanja nekretnina, od dana stupanja u posjed poštenog posjednika i njegovih pravnih prednika (dakle i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona) do najkasnije 17. studenoga 1999. do kada je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP/06 (u izvornom sadržaju) bila na snazi, a ne do podnošenja tužbe u svakom pojedinom predmetu.

21. Iz navedenog proizlazi da je sud drugog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava preinačio prvostupanjsku odluku i odbio tužbeni zahtjev jer u ovom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu čl. 159. st. 4. ZVDSP u svezi čl. 154. st. 2. i 3. ZVDSP.

22. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje u odnosu na koje je dopuštena, na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP, tuženikova revizija je odbijena kao neosnovana.

23. Zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen kao neosnovan, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

Zagreb, 19. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Željko Pajalić