REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-528/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i Slavka Pavkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐH, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Gordana Grubešić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Katarina Prelec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1259/2023-2 od 26. studenoga 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-672/2019-37 od 30. studenoga 2022., u sjednici održanoj 19. veljače 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice ĐH za naknadu troškova odgovara na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1259/2023-2 od 26. studenoga 2024., kojom je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-672/2019- 37 od 30. studenoga 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i IV. Izreke.
2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja kako slijedi:
„1. Jesu li odredbe ugovora o kreditu, kojima se ugovara naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita u postotku od ugovorenog iznosa kredita te kojima se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno Odlukama o naknadama kao općim uvjetima ugovora u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita, protivne ili sukladne odredbi čl. 1024. st. 3. i čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO)?
2. Ima li banka – davatelj kredita (načelno) pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1024. st. 3. ZOO-a u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. ZOO-a, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava u fiksnom iznosu od iznosa ugovorenog kredita, odnosno u postotku od preostalog neotplaćenog dijela kredita?
3. Je li sud u parničnom postupku radi utvrđenja ništetnosti odredbe prema kojoj je davatelj kredita ovlašten na iznos kredita obračunati naknadu za njegovu obradu i osiguranje sukladno svojoj odluci o naknadama, a kojeg je pokrenuo potrošač, dužan utvrđivati u svakom pojedinačnom postupku pretpostavke za nepoštenost pojedine ugovorne odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP/07 ili je ovlašten proglasiti ugovornu odredbu nepoštenom isključivo na temelju utvrđenja da se o takvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da jedna strana određuje iznos naknade?
4. Podrazumijeva li ništetnost ugovornih odredaba zbog utvrđenja njihove nepoštenosti u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača sama po sebi ujedno i nepoštenost stjecatelja u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a u odnosu na ugovornu stranu koja je sastavila ugovor čije su pojedine odredbe utvrđene kao nepoštene ili se nepoštenost u smislu odredaba čl. 1115. ZOO-a ne podrazumijeva i mora se utvrđivati u svakom pojedinom slučaju?“.
3. Kao razloge zbog kojih smatra važnima za odluku u sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, tuženik se poziva na više odluka županijskih sudova i suda Europske unije, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u tim odlukama.
4. Nadalje, tuženik je istaknuo i razlog iz čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11.-proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 79/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) navodeći da su donesenom prvostupanjskom i drugostupanjskom odlukom povrijeđena njegova ustavna prava iz čl. 14. st. 2., čl. 29. st. 1. i čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske, te čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to prava na pravično i pošteno suđenje i pravo na jednakost svih pred zakonom.
5. Tužiteljica u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika predlaže da se prijedlog tuženika odbaci kao nedopušten, podredno obije kao neosnovan, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog.
6. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ocijenjeno je da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024., zatim Rev-43/22-2 od 14. lipnja 2022. i Rev-112/18-2 od 9. ožujka 2022., Rev-179/2021-2 od 13. rujna 2022., Rev-909/2022- 2 od 11. listopada 2022. i dr., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.
7. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
8. Tuženik je prijedlog za dopuštenje revizije podnio i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP kojom je propisano da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.
8.1. Međutim, s obzirom da glede prijepornih pitanja postoji jasna i stabilna praksa ovoga suda iznesena u revizijama po dopuštenju (u odlukama primjerice Rev- 1051/2023-2 od 3. travnja 2024., Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022. i dr.), to tuženik svojim navodima u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim postojanje razloga iz čl. 385.a st. 2. ZPP.
9. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom i Konvencijom valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
10. Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava odgovora na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije jer ta parnična radnja nije bila potrebna prilikom donošenja odluke o prijedlogu (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 166. ZPP). Zbog toga je valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 19. veljače 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
