REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-15/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, protiv tuženika KR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Horvat, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Rožman i Oredić u Karlovcu, radi ispravka upisa, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž Zk-640/2021-2 od 16. rujna 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-853/2019-13 od 28. travnja 2021., u sjednici održanoj 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužiteljice.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice radi ispravka zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini, Zemljišnoknjižnog odjela Gvozd poslovni broj Z- 11603/2019-10 od 2. listopada 2019. donesenog u pojedinačnom ispravnom postupku na način da se na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 1457 m2 i k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 590 m2 uspostavlja zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe navedenog rješenja te brisanja uknjižbe prava vlasništva tuženika uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva za korist tužiteljice, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 3.281,25 kn s pripadajućom zateznim kamatama od 28. travnja 2021. do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja pod toč. I. izreke.

3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd-5418/2021-2 od 6. rujna 2022., dopustio je tužiteljici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

"Imajući u vidu pravne stavove izražene u odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske br. 35298/04, Radomilja i drugi protiv Hrvatske br. 37685/10, Jakeljić protiv Hrvatske br. 22768/12 te Odluku Velikog vijeća u predmetu Radomilja i drugi protiv Hrvatske (Zahtjevi br. 37685/10 i 22768/12) od 20. ožujka 2018., je li moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile vlasništvo zemljišne zajednice?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužiteljica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi ispravka zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju rješenja donesenog u pojedinačnom ispravnom postupku.

8. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena tužiteljica u reviziji problematizira ispunjenje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u vlasništvu zemljišne zajednice te se pozivajući na pravna shvaćanja izražena u naprijed navedenim odlukama ESLJP-a iznosi shvaćanje da su predmetne nekretnine bile u bivšem društvenom vlasništvu te da je vrijeme za dosjelost počelo teći tek 8. listopada 1991.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da su predmetne nekretnine bile upisane kao vlasništvo Zemljišne zajednice [adresa] i da ih je tužiteljica stekla temeljem odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP) u vezi s čl. 16. st. 1. Zakona o šumama;

- da se tuženik na temelju rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini, Zemljišno-knjižni odjel Gvozd broj Z-11603/2019-10 od 2. listopada 2019. upisao vlasnikom nekretnina u zemljišnim knjigama po provedenom ispravnom postupku u kojem je usklađeno katastarsko i zemljišnoknjižno stanje, a obzirom na utvrđenje da se tuženik putem svojih pravnih prednika nalazi u posjedu predmetnih nekretnina gotovo 50 godina, da ga u tom posjedu nitko nikada nije ometa dok isprave koje predlagatelj posjeduje nisu sastavljene u propisanom obliku da bi se temeljem istih mogao upisati u zemljišne knjige;

- da iz prijepisa posjedovnog lista 18, potvrde Područnog ureda za katastar Sisak, Ispostave za katastar Topusko od 13. prosinca 2017. o povijesti katastarskih čestica, rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Gvozdu poslovni broj O-15/2004-6 od 5. siječnja 2005., rješenja SRH, Skupštine općine Vrginmost, Komisije za uzurpacije od 11. studenoga 1971. i rješenja SRH, Općine Vrginmost, Općinskog ureda za poslove uprave, Ured za katastar od 7. prosinca 1971., proizlazi da su prednik tuženika, kao i tuženik bili u samostalnom, poštenom, zakonitom i istinitom neprekinutom posjedu predmetnih nekretnina od 1971.;

- da iz obrazloženja rješenja SRH, Skupštine općine Vrginmost, Komisije za uzurpacije od 11. studenoga 1971., jasno proizlazi da su predmetne nekretnine bile imovina zemljišne zajednice i da su uzurpirane davno prije rata od strane prednika tuženika, koji ih je do tada stalno i nesmetano uživao, te su mu kao uzurpantu priznate u vlasništvo jer su te nekretnine od neobrađenih pašnjačkih površina pretvorene u obradivo zemljište, a u pitanju je manje od šumskog kompleksa odvojene šume u što je stranka uložila trud njihovim podizanjem čuvanjem, potkresavanjem i krčenjem;

- da je Komisija za uzurpacije očito dostavila nadležnom katastru konačno rješenje od 11. studenoga 1971., a obzirom da je temeljem istoga 1972. izvršena promjena posjednika u katastru na prednika tuženika, a da tužiteljica nije dokazala da navedeno rješenje nije konačno;

- da je, osim toga, tuženik zakonitim i istinitim posjedovanjem predmetnih nekretnina osobno i preko svojeg prednika od 1971., a na temelju čl. 159. st. 2. u vezi st. 4. ZVDSP-a, a u svakom slučaju i temeljem odredbe čl. 159. st. 3. u vezi st. 4. ZVDSP-a dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina jer mu se u vrijeme dosjelosti računa i vrijeme prije 8. listopada 1991.

9.1. Pri tomu se nižestupanjski sudovi pozivaju na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesena u odlukama broj Rev-291/2014 od 17. travnja 2018., Rev-2776/2016 od 29. siječnja 2019., Rev-2430/2019 od 9. srpnja 2019., Rev- 1480/2016 od 5. studenoga 2019. i Rev-158/2017 od 7. svibnja 2019., a koje je pravno shvaćanje doneseno na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske zahtjev br. 35298/2006, presuda od 11. srpnja 2009., Jakeljić protiv Hrvatske zahtjev br. 22768/12, presuda od 28. lipnja 2016., Radomilja i drugi protiv Hrvatske, zahtjev br. 37685/10, presuda od 28. lipnja 2016., i Gashi protiv Hrvatske, zahtjev br. 32457/05 u kojima je zauzet pravni stav o postavljenim pitanjima.

10. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

11. Imajući u vidu naprijed navedena činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova neosnovani su revizijski navodi koji se odnose na kakvoću posjeda tuženika i njegovog prednika. Ovo stoga, jer tužiteljica zanemaruje da su predniku tuženika kao uzurpantu sporne nekretnine priznate u vlasništvo 1971. na temelju rješenja Komisije za uzurpacije te je na temelju istog rješenja 1972. izvršena promjena posjednika u katastru na prednika tuženika, a iz kojih utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da se tuženik putem svojeg prednika od 1971. nalazi u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu spornih nekretnina, koji posjed im nitko nikad nije osporavao, a svakako to nije činila tužiteljica kao upisana zemljišnoknjižna vlasnica.

12. Naime, predniku tuženika posjed nije osporavan niti u režimu društvenog vlasništva, štoviše priznato mu je pravo vlasništva odlukom tadašnjeg nadležnog državnog tijela u upravnom postupku koji se vodio na temelju tada važećeg Zakona o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem zemljišta (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini ("Službeni list", broj 31/58 - dalje: Zakon o uzurpaciji).

13. Priznanjem prava vlasništva predniku tuženika navedenim rješenjem Komisije za uzurpaciju ne znači da mu je samo priznato vlasništvo nego i pošteni posjed do donošenje toga rješenja (iz rješenja proizlazi da je uzurpacija izvršena davno prije rata), a nakon donošenja rješenja njegov posjed je postao i zakonit.

14. Sama činjenica da se prednik tuženika nije upisan na temelju rješenja Komisije za uzurpaciju, a uzimajući u obzir činjenice koje proizlaze iz spisa, da su prednik tuženika i tuženik cijelo vrijeme bili u posjedu i koristili sporne nekretnine ne utječe na gubitak toga prava vlasništva koje im je rješenjem Komisije za uzurpaciju preneseno. Uz navedeno bitno je istaknuti da propust nadležnog katastra da konačno rješenje Komisije za uzurpacije dostavi općinskom sudu radi provedbe u zemljišnim knjigama ne može ići na štetu tuženika. Naime, u čl. 25. Zakona o uzurpaciji bilo je propisano da je Komisija za uzurpacije dužna dostaviti konačna rješenja u dva primjerka nadležnom uredu za katastar radi provedbe u katastru i unošenja u evidenciju općenarodne imovine. Jedan primjerak rješenja s odobrenim tehničkim elaboratom ured za katastar dužan je dostaviti nadležnom kotarskom sudu radi provedbe u zemljišnim knjigama. Da je Komisija za uzurpacije dostavila nadležnom katastru konačno rješenje od 11. studenoga 1971., potvrđuje utvrđena činjenica da je na temelju istoga 1972. izvršena promjena posjednika u katastru na prednika tuženika.

15. O pitanju stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile imovina zemljišne zajednice ovaj sud izrazio je pravno shvaćanje u odluci broj Rev- 1355/2021-2 od 17. prosinca 2024., a koje glasi:

"Moguće je stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u vlasništvu zemljišne zajednice i na kojima je bilo potom upisano pravo vlasništva za korist Republike Hrvatske. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama na kojima je bilo upisano pravo vlasništva za korist Republike Hrvatske, samostalni posjednik nekretnine može steći pravo vlasništva ako je kao samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed bio zakonit, istinit i pošten, te je istu samostalno posjedovao protekom 20 godina ili ako je njegov posjed bio barem pošten kada je nekretninu samostalno posjedovao protekom 40 godina.".

16. Na spornim nekretninama je dakle bila upisana Zemljišna zajednica, a koje su ex lege postale općenarodnom imovinom na temelju Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom od 15. travnja 1947. ("Narodne novine", broj 36/47 - dalje: Zakon o proglašenju). Prema čl. 3. odredbe tog Zakona nisu se odnosile na ona zemljišta koja su na temelju provedenog diobnog postupka zemljišne zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo prije 6. travnja 1941. kao ni na zemljišta koja pojedinim ovlaštenicima pripadnu u privatno vlasništvo na temelju odobrenog dovršenja diobnog postupka pokrenutog prije 6. travnja 1941.

17. Tužiteljica ni ne tvrdi da su sporne nekretnine bile u smislu naprijed citirane zakonske odredbe izuzeta od primjene Zakona o proglašenju, dapače tvrdila je da je na temelju tog Zakona nekretnina postala najprije općenarodnom imovinom, potom društveno vlasništvo, te na temelju čl. 388. st. 4. ZVDSP-a njezinom imovinom. Pri tomu valja ukazati da se tužiteljica u reviziji poziva na čl. 3. Zakona o poljoprivredom zemljištu (''Narodne novine'', broj 34/91) iako iz stanja predmeta spisa ni po čemu ne proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu.

18. U odnosu na revizijske navode da se kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa i vrijeme prije 8. listopada 1991., valja odgovoriti da je ovaj sud u brojnim odlukama izrazio shvaćanje da se za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu u vrijeme posjedovanja računa se i vrijeme prije 8. listopada 1991., a vlasništvo dosjelošću se stječe ako je protekao rok od 40 godina iz čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP-a do dana podnošenja tužbe, ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a nego na temelju drugih odredaba tog Zakona (primjerice: Rev-2776/2016 od 29. siječnja 2019., Rev-2430/2019. od 9. srpnja 2019. i Rev-x-974/2017 od 7. svibnja 2019.).

19. Prema navedenom, pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova sukladno je pravnom shvaćanju ovoga, ali i Europskog suda za ljudska prava, iznesenom u navedenim odlukama pa kako je u postupku utvrđeno da se tuženik putem svog prednika nalazi u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu spornih nekretnina od 1971. kada su prednika tuženika kao uzurpantu priznate u vlasništvo na temelju rješenja Komisije za uzurpacije, to su ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile vlasništvo zemljišne zajednice, a na kojima je potom upisano pravo vlasništva za korist Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP-a. Time je ujedno i odgovoreno na postavljeno pitanje.

20. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje u odnosu na koje je dopuštena to je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.

Zagreb, 19. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić