REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-65/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud, Slavka Pavkovića i Marine Paulić članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZČ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vidan, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Elektropromet d.d. Zagreb, Avenija Dubrovnik 6, OIB 11253040204, kojeg zastupa punomoćnik Daniel Brkan, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1578/18-2 od 29. siječnja 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2010/17-87 od 7. rujna 2018., u sjednici održanoj 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženika.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Elektropromet d.d., Avenija Dubrovnik 6-8, 10 000 Zagreb, OIB: 11253040204, isplatiti tužitelju ZČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 312.041,85 kuna uvećano za procesne- zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana 08. travnja 2013.g. do 31. srpnja 2015.g., prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.

II. Nalaže se tuženiku Elektropromet d.d., Avenija Dubrovnik 6-8, 10 000 Zagreb, OIB: 11253040204, naknaditi tužitelju ZČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu 106.620,63 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana 07. rujna 2018.g. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2010/17-87 od 7. rujna 2018. pod stavkom I izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 312.041,85 kn sa procesnim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. travnja 2013. pa do isplate, kao i odluka o parničnom trošku pod stavkom II izreke.

II Preinačava se navedena presuda pod stavkom I izreke u dijelu u kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju procesne zakonske zatezne kamate na iznos od 312.041,85 kn od 8. travnja 2013. pa do 9. travnja 2013. i za navedeno sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu procesne zakonske zatezne kamate na iznos od 312.041,85 kn od 8. travnja 2013. pa do 9. travnja 2013., kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.“.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja pod točkom I. i III. izreke tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog svih razloga označenih u čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženika nije osnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Osporavajući zakonitost pobijane presude tuženik u reviziji ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. Ispitujući pobijanu presudu zbog navedenog revizijskog razloga sud je utvrdio da drugostupanjski sud u pobijanoj odluci, suprotno tvrdnji tuženika, nije počinio bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana drugostupanjska odluka, nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva revident obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu datuma postavljanja tužbenog zahtjeva, a vezano uz ocjenu osnovanosti prigovora zastare) od one koju su izveli sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.

9. Tuženik u reviziji tvrdi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 186.b ZPP te iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 191. st. 1. i 3. ZPP, zbog pogrešne ocjene o postojanju stupnjevite tužbe kao i pogrešne ocjene da se ne radi o preinaci tužbe, zbog čega da je pogrešno ocijenio prigovor zastare.

10. Suprotno revizijskim navodima tuženika, iz pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene navode tuženika dao jasne i valjane razloge za svoju ocjenu postojanja stupnjevite tužbe, kao i valjane razloge da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe, već o preciziranu tužbenog zahtjeva tužitelja, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

10.1. Naime, polazeći od utvrđenja da je tužitelj u tužbi pri specificiranju tužbenog zahtjeva za naknadu plaće za razdoblje od 13. srpnja 1991. do 3. travnja 2008. kao dana odlaska u mirovinu (uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate), naveo da iz objektivnih razloga ne raspolaže s podacima o visini plaće koju bi ostvarivao na svom radnom mjestu da je radio te je predložio sudu da se ti podaci pribave od tuženika i da se na temelju istih provede financijsko vještačenje, da je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev na temelju nalaza i mišljenja vještaka te dopunskog nalaza i mišljenja vještaka podneskom od 8. travnja 2013., da je u ponovljenom postupku nakon drugostupanjskog ukidnog rješenja u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 789.200,97 kn na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata s daljnjom procesnom kamatom od 9. travnja 2013. do isplate, nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka od 8. svibnja 2018., kao i dopunskog nalaza i mišljenja vještaka od 19. lipnja 2018., tužitelj konačno specificirao tužbeni zahtjev 6. srpnja 2018. na način da je postavio kao prvi i glavni zahtjev, zahtjev za isplatu iznosa od 312.041,85 kn, sudovi su zaključili da konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužba nije preinačena u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP, već da se radi o specifikaciji tužbenog zahtjeva sukladno zakonskom ovlaštenju iz čl. 186.b ZPP, a temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Osim toga, s obzirom da je konačno specificiranim tužbenim zahtjevom od 6. srpnja 2018., koji je, u odnosu na prvo postavljeni zahtjev od 8. travnja 2013. u iznosu od 789.200,97 kn smanjen na iznos 312.041,85 kn, sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju tužba nije preinačena ni u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP.

10.2. Pri tome treba reći da time što je u tužbi tražio isplatu kamata na iznose svake mjesečne neto plaće i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa mjesečne neto plaće tužitelja, koje kamate je tijekom postupka uglavničio i tražio u apsolutnom iznosu, tužitelj nije preinačio tužbu, već je njegov zahtjev ostao isti - zahtjev za isplatu zateznih kamata, samo u drugom obliku.

10.3. Stoga, navodi revizije u kojima podnositelj revizije u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenog u obrazloženju te odluke predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To iz razloga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10.4. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka koji tuženik ističe u reviziji.

11. Nije ostvaren niti revizijski navod pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu uglavničenih zakonskih zateznih kamata obračunatih na pojedine zakašnjelo isplaćene mjesečne iznose neto plaća tužitelja od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do dana plaćanja po izvansudskoj nagodbi sa daljnjom procesnom kamatom od dana podnošenja takvog zahtjeva sudu do isplate.

13. U postupku je utvrđeno:

- da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-24912/03 od 8. lipnja 2006. poništena Odluka Disciplinske komisije tuženika od 7. lipnja 1991. i Odluka Radničkog savjeta tuženika od 2. srpnja 1991. o izricanju mjere prestanka radnog odnosa tužitelju, a tuženiku je naloženo vratiti tužitelja u radni odnos na poslove Komisionara otpreme robe s danom 13. srpnja 1991.,

- da su stranke 14. rujna 2007. zaključile izvansudsku nagodbu kojom se tuženik obvezao isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog nezakonite odluke o otkazu iznos od 205.000,00 kn u deset jednakih mjesečnih rata koje dospijevaju svakog 15-og u mjesecu, a tužitelj se odrekao svih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa kod tuženika pod uvjetom da mu tuženik u cijelosti i u predviđenim rokovima isplati ugovoreni iznos,

- da je tuženik platio sedam od deset ugovorenih rata (ukupno 143.500,00 kn),

- da je tužitelj u mirovini od 3. travnja 2008.,

- da je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1544/17 potvrđena prvostupanjska presuda poslovni broj Pr-980/17 od 13. srpnja 2017. u dijelu: a) u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju naknadu plaće za razdoblje od 1. lipnja 2002. do umirovljenja tužitelja, sve sa zakonskim zateznim kamatama izuzev poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, uz obrazloženje da su nastupom ugovorenog raskidnog uvjeta učinci ugovora-izvansudske nagodbe prestali ipso iure u smislu odredbe čl. 297. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 12/11 i 78/15 - dalje: ZOO) pa da je tužitelj, zbog nezakonite odluke o otkazu, ovlašten ostvarivati sva svoja prava koja proizlaze iz radnog odnosa pa tako i naknadu plaće,

b) u dijelu u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je izvansudska nagodba sklopljena između stranaka 14. rujna 2007. raskinuta kao i u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev za povrat isplaćenog iznosa od strane tužitelja u iznosu od 143.500,00 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose od njihovog primitka pa do isplate,

-da je navedena presuda postala pravomoćna i u dijelu pod stavkom III izreke (koji nije bio pobijan žalbom), a kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 789.200,97 kn od 14. ožujka 2013. pa do 8. travnja 2013. i sa dijelom zahtjeva za isplatu naknade plaće za razdoblje od srpnja 1991. pa do lipnja 2002., koje su, prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka, podmirene sa 7 plaćenih rata po izvansudskoj nagodbi od ukupno 143.500,00 kn,

- da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1544/17 prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 789.200,97 kn sa zateznom kamatom od 9. travnja 2013. pa do isplate (stavak II. izreke), kao i u pogledu cjelokupnog parničnog troška (stavak V. i VI. izreke), te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- da je visina uglavničene zakonske zatezne kamate utvrđena na temelju stručnog i obrazloženog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića od 8. svibnja 2018. temeljem podataka pribavljenih od tuženika uz uračunavanje plaćenih iznosa po sklopljenoj nagodbi (obavljenim isplatama po nagodbi podmirene su neto plaće tužitelja u cijelosti za razdoblje do zaključno mjeseca svibnja 2002., kao i dio neto plaće tužitelja za mjesec lipanj 2002.), a primjenom zakonskih odredbi koje su u promatranom razdoblju regulirale način obračuna i visinu stope zateznih kamata, uz primjenu složenog kamatnog računa s konformnim kamatnjakom za razdoblje do 31. ožujka 1994., odnosno jednostavnog kamatnog računa s proporcionalnim kamatnjakom izračunatim na bazi stvarnog broja dana u godini, za razdoblje od 1. travnja 1994. pa nadalje,

- da visina uglavničenih zakonskih zateznih kamata obračunatih na pojedine zakašnjelo isplaćene mjesečne iznose neto plaća tužitelja za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do dana plaćanja po izvansudskoj nagodbi iznosi 312.041,85 kn,

- da nije osnovan prigovor zastare tuženika.

13.1. Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 312.041,85 kn na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata obračunatih na pojedine zakašnjelo isplaćene mjesečne iznose neto plaća tužitelja za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do dana plaćanja po izvansudskoj nagodi uvećano za procesne zakonske zatezne kamate od 9. travnja 2013. pa do isplate.

13.2. Pri tome su, polazeći od utvrđenja da je tuženik izvršio tužitelju uplate iznosa od 143.500,00 kn s osnova potraživanja iz radnog odnosa, ali da ih nije izvršio u propisanim rokovima iz čl. 3. izvansudske nagodbe od 14. rujna 2007., sudovi ocijenili da tužitelj ima pravo na sva potraživanja iz radnog odnosa jer se smatra da se tužitelj istih nije odrekao, slijedom čega su pozivom na odredbu čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) zaključili da tužitelj ima pravo na zatezne kamate na iznos neisplaćenih kamata i to s kamatom koja teče od 9. travnja 2013., odnosno od konačne specifikacije tužbenog zahtjeva.

14. Tijekom postupka i u revizijskom stupnju postupka je sporno je li nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja, te je sporan način obračuna kamata na neto plaće od srpnja 1991. do veljače 1994., kako su iste obračunate sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka od 8. svibnja 2018.

15. U predmetnom postupku je utvrđeno da je nagodba između stranaka sklopljena uz uvjetno uzajamno popuštanje, sukladno odredbi čl. 151. ZOO - pod raskidnim uvjetom, pa kako tuženik nije u predviđenim rokovima isplatio tužitelju ugovorene iznose sudovi su zaključili da je nastupio raskidni uvjet te da su učinci izvansudske nagodbe prestali (15. srpnja 2008.) u smislu odredbe čl. 297. st. 3. ZOO.

15.1. Stoga, s obzirom da je između stranaka došlo do nastupanja raskidnog uvjeta ugovora-izvansudske nagodbe te da su učinci izvansudske nagodbe prestali dana 15. srpnja 2008., to je prema ocjeni ovog suda, od toga dana zastara počela teći, pa s obzirom da je tužitelj podnio tužbu u ovom predmetu 13. listopada 2008., to suprotno revizijskim navodima tuženika nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja.

16. Nadalje, nižestupanjski sudovi su visinu uglavničene zakonske zatezne kamate i način obračuna zateznih kamata utvrdili na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića od 8. svibnja 2018. i to na temelju podataka pribavljenih od tuženika uz uračunavanje plaćenih iznosa po sklopljenoj nagodbi, uz primjenu složenog kamatnog računa s konformnim kamatnjakom za razdoblje do 31. ožujka 1994. (pri čemu se osnovica za obračun kamata uvećavala za dospjele kamate pojedinog mjeseca i tako uvećani iznos predstavljao je osnovicu za daljnji obračun), odnosno jednostavnog kamatnog računa s proporcionalnim kamatnjakom izračunatim na bazi stvarnog broja dana u godini, za razdoblje od 1. travnja 1994. pa nadalje, sve primjenom zakonskih odredbi koje su promatranom razdoblju regulirale način obračuna i visinu stope zateznih kamata i to primjenom općih propisa o zateznim kamatama (primjenom čl. 277. st. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima - Sl. list bivše SFRJ broj 57/1989, koji je stupio na snagu 7. listopada 1989., a koji Zakon je prihvaćen u zakonodavstvo Republike Hrvatske - „Narodne novine“, broj 53/1991; čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, broj 3/1994, koji je stupio na snagu 22. siječnja 1994.; čl. 2. st. 1. i čl. 3. st. 1. Zakona o zateznim kamatama - „Narodne novine“ broj 28/1996 od 12. travnja 1996., koji je stupio na snagu 20. travnja 1996.; čl. 2. Zakona o kamatama - „Narodne novine“, broj 94/2004 od 12. srpnja 2004. koji je stupio na snagu 20. srpnja 2004.; čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005; Zakona o visini stope zatezne kamate - Sl. list bivše SFRJ br. 57/1989, koji je stupio na snagu 7. listopada 1989., a koji Zakon je prihvaćen u zakonodavstvo Republike Hrvatske - „Narodne novine“, broj 53/1991), kao i posebnih propisa koji su u predmetnom razdoblju definirali visinu stope zateznih kamata (Zakon o visini stope zatezne kamate - Sl. list bivše SFRJ broj 57/1989-stupanje na snagu 7. listopada 1989., koji Zakon je prihvaćen u zakonodavstvo Republike Hrvatske - „Narodne novine“, broj 53/1991; te Uredbe o visini stope zateznih kamata („Narodne novine“, broj 95/1993, 8/1994, 19/1994, 22/1994, 50/1994, 19/1995, 36/1996, 76/1996, 72/2002 i 153/2004).

17. Prije svega valja reći da je glede pitanja načina obračuna zateznih kamata do 1. travnja 1994., ovaj sud zauzeo pravno shvaćanje prema kojem:

a) u odluci Rev-x 1122/12-2 od 6. ožujka 2018.: … „Iz navedenih propisa proizlazi da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je do 31. ožujka 1994. bio propisan obračun kamata konformnom metodom bez obzira na razdoblje za koje se kamata obračunavala, a da je tek od 1. travnja 1994. propisan obračun kamata za razdoblje kraće od godine dana konformnom metodom, a za duže razdoblje jednostavnim kamatnim računom…“.

b) u odluci Rev 816/2018-2 od 10. prosinca 2019.:

… „U razdoblju od 25. rujna 1992. do 20. travnja 1996. visina zateznih kamata i način obračuna zateznih kamata bili su regulirani Zakonom o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 53/91), prema kojem se zatezne kamate obračunavaju mjesečno primjenom konformne metode u visini eskontne stope koju utvrđuje Narodna banka Hrvatske uvećane za 20% te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94 o 19/95), time da se počevši od početka primjene Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 22/94), tj. od 1. travnja 1994. konformni način obračuna kamata primjenjuje za razdoblje kraće od godinu dana. I Zakonom o zateznim kamatama ("Narodne novine", broj 28/96 – dalje: ZZK) propisano je da se obračun zatezne kamate konformnim načinom vrši za razdoblja kraća od godine dana. Prema "Vjerodostojnom tumačenju" čl. 3. st. 1. tog Zakona kojeg je dao Hrvatski sabor ("Narodne novine" broj 58/04), za razdoblje dulje od godinu dana ima se primjenjivati proporcionalni (prosti) način obračuna zateznih kamata. Međutim, od toga valja napomenuti da "Vjerodostojno tumačenje" ne dotiče sporno pitanje prijeloma kamata na dan metodskog prijelaza (prelazak na jednostavni način izračuna), već se odnosi samo na primjenu ZZK i na razdoblje nakon 1. travnja 1996., ali ne i na izračun zatečenih kamata. Budući da je Uredbom o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 22/94) obračun zatezne kamate propisan na isti način kao i kasnijim Zakonom o zateznim kamatama ("Narodne novine", broj 28/96), navedenu Uredbu valja tumačiti na jednak način kao i čl. 3. st. 1. Zakona o zateznim kamatama ("Narodne novine", broj 28/96).

Prema tome, do 31. ožujka 1994. bio je propisan jedan način obračuna kamata (konformnom metodom bez obzira na razdoblje za koje se kamata obračunala), a od 1. travnja 1994. drugi način – za razdoblje kraće od godine dana konformnom metodom, a za duže razdoblje jednostavnim kamatnim računom.

Slijedom izloženog, dakle, pravilno je stajalište iz pobijane presude da su primjenom dopuštenog složenog kamatnog računa (koji podrazumijeva pripisivanje dospjelih kamata glavnici) pripisane kamate postale sastavni dio glavnice i da je tako (legalno) formirana glavnica, zatečena na dan metodskog prijelaza, od 1. travnja 1994. osnovica za obračun daljnjih zateznih kamata primjenom proporcionalne metode, a ne početna (izvorna) glavnica.

Pritom je ispravno shvaćanje drugostupanjskog suda da obračunavanje zateznih kamata do 31. ožujka 1994. na revaloriziranu glavnicu nije protivno načelu monetarnog nominalizma. Naime, i ovaj sud je suglasan s motrištem drugostupanjskog suda da su propisi do 1. travnja 1994. koji su odredili primjenu složenog kamatnog računa, koji podrazumijeva pripisivanje dospjelih kamata glavnici, bili nužni u vrijeme tadašnje monetarne situacije kad zakonske zatezne kamate, ma koliko god bile propisane visokim stopama, nisu mogle pratiti visoku inflaciju. Stoga je revalorizacija glavnice primjenom komforne metode načina obračuna kamata imala svrhu korekcije načela monetarnog nominalizma. Također, suprotno navodima revizije, takvom metodologijom kamatnog izračuna nije povrijeđeno niti načelo zabrane anatocizma, tj. zabrane uglavničenja, kapitalizacije, dospjelih kamata (tako u presudi VS RH broj Rev- 35/11-2 od 18. svibnja 2011).“.

18. Osim toga za istaknuti je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (7/19) održanoj 21. studenoga 2019. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje:

„Primjenom dopuštenog složenog (konformnog) kamatnog računa (koji podrazumijeva pripisivanje dospjelih kamata glavnici) tako obračunate zatezne kamate u trenutku prijelaza na drugačiji način obračun kamata (od 1. travnja 1994.) postale su sastavni dio glavnice, stoga je tako uvećana glavnica osnovica za obračun daljnjih zateznih kamata primjenom proporcionalne metode.“.

19. Stoga, s obzirom na to je u ovom postupku obračun zateznih kamata, sačinjen u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem ovog suda, to je prema ocjeni ovog suda pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio predmetni tužbeni zahtjev za isplatu uglavničenih zakonskih zateznih kamata obračunatih na pojedine zakašnjelo isplaćene mjesečne iznose neto plaća tužitelja od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do dana plaćanja po izvansudskoj nagodbi sa daljnjom procesnom kamatom od dana podnošenja takvog zahtjeva sudu (9. travnja 2013.) do isplate.

20. Ostali revizijski navodi revidenta su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka - suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima drugostupanjskog suda. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi tuženika u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

21. Stoga, s obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci presude.

22. Radi svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 19. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić