Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-391/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, A. Mihanovića 3, Zagreb, zastupanog po punomoćnici MJ (zaposlenici), protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Listopadska ulica 2, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Bojanu Nikoliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Pisarnica Osijek, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Pn- 22/2023-10 od 11. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: Pn-22/2023-10 od 11. siječnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. U nepobijanoj točki III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da mu plati iznos od 4.440,11 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2022. do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 11. siječnja 2024. do isplate, dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 125,00 EUR kao neosnovan.

2. Navedenu presudu u dijelu u kojem nije uspio u sporu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu te preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete u iznosu od 4.440,11 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2022. do isplate, nastale tužitelju iz razloga što je u razdoblju od 1. veljače 2020. do 31. kolovoza 2022. osiguranici ZJ isplaćivao invalidsku mirovinu koja je posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika, te utvrđenih činjenica:

- da je pravomoćnom kaznenom presudom Općinskog suda u Ivanić-Gradu poslovni broj: K-215/06-3 od 3. listopada 2006. utvrđeno da je osiguranik tuženika DJ proglašen krivim što je 7. srpnja 2006. upravljajući osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka] u kojem su se nalazile putnice ZJ i CJ prouzročio prometnu nezgodu na način da je na sjevernom kolniku autoceste A-3 u smjeru Ivanje Reke u jednom trenutku zaspao, izgubio kontrolu nad automobilom i sletio u desnu stranu izvan kolnika, kojom prilikom je ZJ zadobila prijelome II. do IX. rebra i XII. kralješka s pomakom, koje ozljede su bile teške naravi

- da je pravomoćnim rješenjem tužitelja od 23. ožujka 2007. klasa: UP/I-141-02/07- 01/03370021583, urbroj: 341-11-05/3-07-005316 osiguranici ZJ priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad nastale zbog ozljede izvan rada

- da je tužitelj isplatio svojoj osiguranici ZJ u razdoblju od 1. veljače 2020. do 31. kolovoza 2022. invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 5.550,14 EUR, no obzirom na suodgovornost osiguranice u omjeru od 20%, na ime štete potražuje iznos od 4.440,11 EUR (80% od 5.550,14 EUR)

kao i spornog pravnog pitanja o primjeni mjerodavnog prava obzirom da tužitelj zahtjev temelji na odredbama čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje: ZMO-a), dok tuženik smatra da se njegova odgovornost za naknadu štete procjenjuje primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23, dalje: ZOOP-a), prvostupanjski sud nakon što je konstatirao da između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija i odgovornost tuženika u omjeru od 80%, izrazio je pravno shvaćanje da se u sporovima u kojima tužitelj zahtijeva protiv društva za osiguranje naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine koju je isplatio svom osiguraniku primjenjuje ZOOP koji je važio u vrijeme isplate mirovine, što da je u skladu sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odlukama broj Rev- 1437/2021 od 5. siječnja 2021., Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-1067/2012 od 5. prosinca 2017. i Revt-412/2018 od 22. travnja 2020.

5.1. Pozivajući se na odredbu čl. 27. ZOOP-a prema kojoj bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), pri čemu se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi prema propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (stavak 2.), dok se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.), što prevedeno na konkretan slučaj znači da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, slijedom čega je isti bio dužan dokazati da mu pripada naknada štete u vidu razmjernog iznosa isplaćene mirovine svom osiguraniku utvrđene naprijed navedenim rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a da tužitelj, na kojemu je teret dokazivanja nastanka i visine štete, tijekom postupka nije predlagao izvođenje dokaza kojim bi se utvrdio razmjerni iznos isplaćene mirovine u smislu citiranog čl. 27. st. 3. ZOOP-a, to primjenom pravila o teretu dokazivanja, odnosno odredbe čl. 221.a Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a) prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva pa je zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

6. U žalbi tužitelj ističe da primjenom odredbi čl. 161. do 164. ZMO-a osigurava prihod s osnove naknade štete u općem interesu, odnosno interesu svih sadašnjih i budućih korisnika prava iz mirovinskog osiguranja. Navodi da je čl. 27. st. 3. ZOOP-a u koliziji sa čl. 161. ZMO-a, te uzimajući u obzir čl. 164. st. 5. i čl. 170. ZMO-a da je potrebno primijeniti jedino ZMO za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Također, ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi oštećenika po polici osiguranja već regresnom zahtjevu za naknadu štete prema odredbama ZMO-a, odnosno podnošenju izravne tužbe prema osiguravajućem društvu slijedom čega ne može doći do primjene čl. 27. ZOOP-a. Navodi da pravo na naknadu štete zasniva na činjenici da je zbog štetnog događaja obvezan na isplatu odgovarajućeg davanja osiguraniku, a koju štetu ima pravo potraživati tako dugo dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Ističe da je odredaba čl. 161. st. 2. ZMO-a jasna i precizna te točno određuje što sve obuhvaća naknada stvarne štete na koju ima pravo, a koju je dokazao obračunom kojeg je kao javnu ispravu sastavio.

7. Dakle, iako tužitelj navodi da presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, niti sadržajno a niti prema zakonskom određenju ne ukazuje na ijednu bitnu povredu, pa je ovaj sud ispitivanjem presude utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Tužitelj pobija presudu suštinski zbog pogrešne primjene materijalnog prava s obzirom na suprotstavljene teze stranaka o mjerodavnom pravu koje se primjenjuje na konkretan pravni odnos, pri čemu niti jedna od činjenica nije sporna.

9. Suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je o tužbenom zahtjevu tužitelja potrebno odlučiti primjenom odredaba ZOOP-a, a ne ZMO-a.

10. O navedenom spornom pitanju odlučivao je Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji prema odredbi čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, upravo iz razloga što je postojala različita sudska praksa sudova u Republici Hrvatskoj. U više odluka Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u onima koje spominje prvostupanjski sud broj Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Revx-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev-90/2023 od 4. travnja 2023.), izražavajući shvaćanje i o vremenskom važenju pojedinog posebnog zakona, izrazio je shvaćanje da se u pravnoj situaciji kao što je u konkretnom slučaju, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, primjenjuje taj Zakon. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje prihvaća i ovaj sud, je da ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti taj Zakon. Činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori iz razloga što Zakonom o mirovinskom osiguranju kao kasnijim zakonom nije izmijenjen ZOOP, a da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO-a iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO-a u pogledu odgovornosti osiguratelja.

11. Dakle, kako je odredbom čl. 27. ZOOP-a u stavku 1. propisano da je društvo za osiguranje (tuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika), a kada se radi o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine kako je određeno u stavku 2. i 3. citirane zakonske odredbe da obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, pri čemu tužitelj tijekom postupka nije ni iznosio činjenice o tome da trpi štetu u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, dakle kao razliku između invalidske mirovine koju isplaćuje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, niti je u tom smislu predlagao izvođenje dokaza, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da ima pravo na isplatu na temelju odredbe čl. 27. ZOOP-a, dok je neosnovan njegov zahtjev postavljen na temelju odredbi čl. 161. i 164. ZMO-a.

12. Kako je iz navedenih razloga presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, to je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio pobijanu presudu u točki I. izreke.

13. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

14. Kako tužitelj u odnosu na odluku o troškovima ne iznosi nikakve konkretne žalbene razloge, a prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tužitelja ukazuje neosnovanom i u tom dijelu, pa ju je valjalo odbiti i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi presudu u točki II. izreke.

15. Točka III. izreke nije pobijana žalbom, pa nije bila predmetom žalbenog postupka i ista ostaje neizmijenjena.

Varaždin, 19. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer