Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-909/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji mr. sc. Bojani Skenderović, u pravnoj stvari tužiteljice ZŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Petri Dulčić Kardum, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Rinaldu Mešinu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri, radi naknade štete, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu od 25. ožujka 2024. poslovni broj P-2289/2018-40, dana 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Splitu od 25. ožujka 2024. poslovni broj P-2289/2018-40 potvrđuje u toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija i djelomično uvažava pa se presuda Općinskog suda u Splitu od 25. ožujka 2024. poslovni broj P-2289/2018-40:

- potvrđuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u toč. II. izreke presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.552,83 EUR za zateznom kamatom tekućom od 25. ožujka 2024. do isplate.

- preinačuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u toč. II. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 215,67 EUR na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka od 215,67 EUR zajedno sa za zateznom kamatom tekućom od 25. ožujka 2024. do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.096,14 EUR / 8.258,88 kn sa zateznim kamatama tekućima od 16. ožujka 2018. do isplate te mu je toč. II. izreke naloženo tužiteljici naknaditi i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.768,50 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom.

2. Prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da odluku preinači sukladno žalbenim navodima tuženika, odnosno podredno da predmet ukine i vrati na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika osnovana je samo u dijelu u kojem pobija odluku o troškovima postupka.

5. Polazeći od činjenice da među strankama nije sporna aktivna ni pasivna legitimacija kao niti osnov odgovornosti za štetu nego samo visina nastale štete, sud je temeljem priložene dokumentacije te nalaza i mišljenja sudskog vještaka za strojarstvo, promet i motorna vozila ŠŽ utvrdio visinu totalne štete na vozilu tužiteljice, do koje je došlo izgaranjem vozila dana 07. veljače 2018., u visini od 79.558,88 kn. Od ovog iznosa sud je oduzeo preostalu vrijednost vozila nakon izgaranja (isključivo kao sekundarna sirovina) od 1.300,00 kn te tužiteljici nesporno plaćeni iznos prije samog postupka u visini od 70.000,00 kn. Na taj način utvrdio je preostali iznos štete od 8.258,88 kn odnosno 1.096,14 EUR koji tužiteljici nije plaćen, a na čije plaćanje je obvezao tuženika.

6. U svojoj žalbi tuženik prije svega ističe kako je prava i obveze u ovom sporu potrebno prosuditi temeljem zaključene police osiguranja i kasko Uvjeta za osiguranje te ukazuje da je upravo odredbama čl. 23. A. 1 i C. 3 Uvjeta kasko osiguranja ugovoreno kako se utvrđuje visina ”totalne” štete, ukazujući da se spašeni dijelovi uništenog odnosno oštećenog vozila osiguraniku i njihova vrijednost utvrđuje prema stanju u kojem se nalaze u trenutku utvrđivanja štete, time da utvrđenu vrijednost spašenih dijelova umanjuje utvrđeni iznos štete. U tom smislu tuženik tvrdi da je u spis dostavio ponudu za otkup ostataka vozila od strane ovlaštenog prodavatelja i servisa vozila tužiteljice ”Auto za treće tisućljeće” ATT d.o.o., a prema kojem bi vrijednost ostataka iznosila 8.500,00 kn, a ne 1.300,00 kn kako to procjenjuje vještak. Tuženik stoga smatra da je procjena štete po vještaku pogrešno napravljena i da prvostupanjski sud nije imao osnove obvezati ga na plaćanje daljnje štete tužiteljici.

7. Prije upuštanja u ocjenu žalbenih navoda stranaka valja navesti da je predmetni spor u smislu odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13 i 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP) spor male vrijednosti jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kn.

8. Prema čl. 467. st. 1. ZPP presuda ili rješenje kojim se završava spor u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ovog zakona. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da se presuda donesena u sporu male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a niti zbog drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje nisu taksativno navedene u citiranom čl. 467. st. 1. ZPP.

9. Ispitivanjem pobijane presude i stanja spisa ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u sporu male vrijednosti, pa ni onu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik jer protivno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama.

10. Ispravno je prvostupanjski sud utvrdio visinu nastale štete na vozilu tužiteljice nakon zapaljenja temeljem vještačkog nalaza i mišljenja te priložene dokumentacije i usmene dopune nalaza u kojoj vještak obrazlože razloge zauzetog stajališta. Utvrđenja suda kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Navodi tuženika da je sud propustio vrednovati činjenicu da vještak nije uzeo u obzir da je on u spis dostavio ponudu za otkup ostataka vozila od strane ovlaštenog prodavatelja i servisa vozila tužiteljice ”Auto za treće tisućljeće” ATT d.o.o., a prema kojoj bi vrijednost ostataka iznosila 8.500,00 kn, kao i da je tužiteljica tu ponudu odbila neosnovani su. Naime, tuženik je uz podnesak od 24. svibnja 2022. dostavio u spis ispis elektroničke pošte koju prezentira kao ponudu za otkup vozila od 15. travnja 2022. Međutim, ovaj ispis elektroničke pošte ne može se tretirati kao realni pokazatelj stvarne vrijednosti spašenih dijelova vozila. Iz sadržaja komunikacije vidljivo je kako se ona odvija četiri godine nakon podnošenja tužbe između zaposlenika tuženika SŽ i zaposlenika trgovačkog društva Auto za treće tisućljeće d.o.o. HŽ i iz nje ne proizlazi da bi trgovačko društvo Auto za treće tisućljeće d.o.o. dalo bilo kakvu ponudu tužiteljici za otkup spašenih dijelova predmetnog vozila niti da bi to trgovačko društvo prije ili prilikom izjašnjavanja pregledalo ili uzelo u obzir stanje vozila izgorjelog u štetnom događaju.

12. U smislu iznesenog prvostupanjski sud je visinu utužene štete, proizašle iz štetnog događaja, osnovano dosudio temeljem procjene vještaka, koji daje prikaz izračuna visine nastale štete, uzimajući u obzir utvrđenja pribavljena neposrednim pregledom vozila nakon njegova izgaranja, a iz kojeg proizlazi da je kao posljedica štetnog događaja na vozilu tužiteljice nastupila totalna šteta zbog koje vrijednost vozila u trenutku pregleda procjenjuje na 79.558,88 kn, a vrijednost spašenih dijelova na 1.300,00 kn. Sukladno općim uvjetima poslovanja tuženika tužiteljica kao osiguranica ima pravo zadržati spašene dijelove vozile, koji su po stručnoj osobi procijenjeni upravo na iznos od 1.300,00 kn, za koji iznos je umanjena vrijednost procijenjene totalne štete na vozilu.

13. U odnosu na osporavanje visine tužiteljici dosuđene štete obzirom na koju tuženik ističe prigovor da joj je neutemeljeno priznat, valja navesti i da pravo tužiteljice na naknadu štete izvire iz odredbe čl.1090. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.) kojom je prihvaćeno načelo potpune naknade štete i propisano da će sud dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, što znači da iz navedene odredbe proizlazi da se u onim situacijama u kojima oštećenik ima pravo na naknadu štete isplatom novčanog iznosa, naknada određuje u onom iznosu koji je prema redovnom tijeku stvari potreban da bi se materijalna situacija oštećenika dovela u prijašnje stanje. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje i prema ocjeni ovoga suda u konkretnom slučaju ne možemo govoriti o bilo kakvom postupanju tužiteljice kojim je pridonijela da šteta bude veća nego što bi inače bila u kom smislu bi imala pravo samo na razmjerno sniženu naknadu (čl.1092. st. 1. ZOO-a). Stoga je prvostupanjski sud osnovano, temeljem relevantne procjene visine nastale štete stručne osobe, ispravno dosudio tužiteljici naknadu štete u zatraženom iznosu.

14. S obzirom na to da u odnosu na glavnu stvar iz toč. I. izreke pobijane presude ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi za koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke.

15. U odnosu na navode žalbe usmjerene na odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka ovaj sud ocjenjuje kako je neosnovano prvostupanjski sud priznao tužiteljici nagradu za zastupanje na 4 ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23. dalje OT), budući se samo na ročištima održanim 21. ožujka 2019. i 31.ožujka 2022. raspravljalo o glavnoj stvari te su se izvodili dokazi, dok se na ročištima održanim dana 18. lipnja 2019. i 17. studenoga 2023. raspravljalo o procesnim stvarima te je za ova ročišta trebalo tužiteljici priznati 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. OT, sukladno Tbr. 9/2 OT. Pored toga, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da je tužiteljica imala troškove vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, a tuženik u iznosu od 66,36 EUR, pa joj je valjalo priznati samo onaj trošak koji je doista i imala.

16. Stoga je odluku suda prvog stupnja u toč. II izreke valjalo djelomično potvrditi za iznos od 1.552,83 EUR i djelomično preinačiti i odbiti njen zahtjev za daljnjim iznosom od 215,67 EUR u smislu odredbe čl.380.toč.2. i 3. ZPP-a.

17. Trošak žalbe tuženiku nije dosuđen, jer je isti uspio samo s neznatnim dijelom zahtjeva u pogledu troškova postupka, koji nije mjerodavan za ocjenu uspjeha kada je pobijana i odluka o glavnoj stvari (čl. 35. ZPP-a).

U Varaždinu 19. veljače 2025.

Sutkinja

Mr. sc. Bojana Skenderović