Poslovni broj: Usž-3865/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice RD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Tomislav Miličević, odvjetnik u Zagrebu, Miramarska cesta 103, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi prava iz mirovinskog osiguranja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3420/23-16 od 25. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3420/23-16 od 25. rujna 2024.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-141-02/23-01/03468947698, URBROJ: 341-99-05/3-23-2510 od 26. lipnja 2023.

III. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Bjelovaru, KLASA: UP/I-141-02/22-01/03468947698, URBROJ: 341-02-05/3- 22-12229 od 15. svibnja 2023.

IV. Žalba se odbija i potvrđuje točka II. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3420/23-16 od 25. rujna 2024.

V. Poništava se točka III. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3420/23-16 od 25. rujna 2024.

VI. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak upravnog spora u iznosu od 5.500,00 eura (slovima: pet tisuća petsto eura) u roku od 30 dana od dana dostave ove presude.

VII. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 1.312,50 eura (slovima: tisuću tristo dvanaest eura i pedeset centi).

VIII. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 eura (slovima: tisuću petsto šezdeset dva eura i pedeset centi) u roku od 30 dana od dostave ove presude.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-141-02/23-01/03468947698, URBROJ: 341-99-05/3- 23-2510 od 26. lipnja 2023. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Bjelovaru, KLASA: UP/I-141-02/22-01/03468947698, URBROJ: 341-02-05/3-22-12229 od 15. svibnja 2023. Točkom II. izreke presude utvrđeno je da je kod tužiteljice, počevši od 16. svibnja 2024., nastupio djelomičan gubitak radne sposobnosti, čiji je uzrok 100% ozljeda na radu, u vezi čega tužiteljica može raditi 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima, u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka medicine rada Marije Zavalić od 22. svibnja 2024. Točkom III. izreke presude odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 15. svibnja 2023. kojim tužiteljici nije priznato pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti.

3. Tužiteljica žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Navodi da pobija točke I. i III. izreke presude u cijelosti, dok točku II. izreke u dijelu utvrđenja datuma nastupa djelomičnog gubitka radne sposobnosti, počevši od 16. svibnja 2024., umjesto pravilno počevši od 9. lipnja 2022. Prihvaćajući shvaćanje prvostupanjskog suda da je u sporu pune jurisdikcije, a sagledavajući njezino zdravstveno stanje u cjelini, utvrđen nastup djelomičnog gubitka radne sposobnosti, ističe da je ostala sporna činjenica datuma njezina nastupanja. Navodeći ocjenu sudske vještakinje prema kojoj je funkcionalni status njezine lijeve šake bio isti 9. lipnja 2022. i 16. svibnja 2024., smatra da je isti ključan za zakonitu odluku u ovoj upravnoj stvari. S obzirom da je predmetna činjenica bila nesporna sudskoj vještakinji, smatra da je mogla biti razumno poznata stručnim tijelima medicinskog vještačenja iz upravnog postupka, pa su trebala primijeniti članak 128. stavak 2. u vezi s člankom 39. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. – dalje: ZOMO) i priznati joj raniji datum nastanka djelomičnog gubitka radne sposobnosti na osnovi medicinske dokumentacije iz prethodnog razdoblja. Smatra da nalaz specijaliste plastičnog kirurga od 16. svibnja 2024. isključivo upućuje na činjenicu da je njezino zdravstveno stanje po predmetnoj ozljedi konačno, odnosno da je u pravno-medicinskom smislu ireverzibilno. Ističe da je traumu lijeve šake u vidu djelomične amputacije, prijeloma, ozljede tetiva i naknadne amputacije prstiju definitivno zadobila najkasnije 25. listopada 2021. (zadnja kirurška obrada) zbog čega je gubitak funkcionalnosti lijeve šake kao uzrok djelomične radne nesposobnosti bio razumno poznat i predvidljiv i prema nalazu od 9. lipnja 2022. Stoga smatra da se u konkretnom slučaju trebalo odlučivati kada je funkcionalni status ozlijeđenog dijela tijela uslijed ozljede na radu bio takav da je objektivno utjecao na njezinu radnu sposobnost u smislu članka 39. ZOMO-a, a ne o datumu kada je završilo liječenje predmetne ozljede i stanje je ocijenjeno kao trajno. Posljedično smatra da su u tom slučaju nezakonita i osporena rješenja javnopravnih tijela, pa predlaže poništiti točku I. izreke presude. Ne prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda da je pravo iz mirovinskog osiguranja mogla ostvariti ex lege i bez provođenja medicinskog vještačenja jer navedeno ne odgovara utvrđenom činjeničnom stanju iz upravnog postupka i upravnog spora. Pozivajući se na članak 144. stavak 1. i stavak 2. i članak 147. stavak 2. ZUS-a smatra da je uspjela s meritumom ove upravne stvari te da ima pravo na trošak upravnog spora u polovici zatraženog iznosa. Slijedom navedenog, predlaže ovom Sudu da poništi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima i sam riješi upravnu stvar, podredno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troškova upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 eura.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu smatra žalbu neosnovanom iz svih razloga iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja, odgovoru na tužbu, podnesku od 6. lipnja 2024. i obrazloženju pobijane presude. Napominje da je sudska vještakinja ocijenila da je u upravnom postupku na temelju medicinske dokumentacije pravilno utvrđeno da kod tužiteljice ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti, koji institut pretpostavlja trajne i definitivne promjene u zdravstvenom stanju koje utječu na radnu sposobnost i ne mogu se otkloniti liječenjem. Navedeno posebno ističe s obzirom na činjenicu da prema zadnjem dostupnom nalazu specijalista plastične kirurgije od 9. lipnja 2022. stanje tužiteljice nije opisano kao konačno i indicirano je vježbanje kod kuće. Smatra da su nalazi i mišljenja u upravnom postupku doneseni u skladu s člankom 39. ZOMO- a i člankom 15. stavkom 1. Uredbe o metodologijama vještačenja („Narodne novine“, 67/17., 56/18. i 16/22. – dalje: Uredba). Neosnovanim smatra navod tužiteljice da je o troškovima upravnog spora trebalo odlučiti na temelju članka 147. stavka 2. ZUS-a jer je utvrđeno da su osporena rješenja iz upravnog postupka pravilna i zakonita te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Ističe da je tužiteljica na temelju novo pribavljenog nalaza plastičnog kirurga i aktualnog zdravstvenog stanja mogla podnijeti novi zahtjev za ocjenu radne sposobnosti i priznavanje prava na invalidsku mirovinu, zbog čega predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi u cijelosti prvostupanjsku presudu.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud u odnosu na točke I. i III. izreke presude žalbene razloge ocjenjuje osnovanima, dok ih u odnosu na točku II. izreke presude ocjenjuje neosnovanima.

7. Predmetni upravni postupak pokrenut je na prijedlog izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite od 19. prosinca 2022. radi ocjene radne sposobnosti tužiteljice.

8. U upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu provedeno je medicinsko vještačenje radi ocjene radne sposobnosti tužiteljice. Prema nalazu i mišljenju Vijeća vještaka Područnog ureda Zagreb, Izdvojenog mjesta rada Bjelovar od 13. ožujka 2023., proizlazi da su vještaci uzeli u obzir godine života tužiteljice, njezinu stručnu spremu (SSS kuharica), ukupne godine mirovinskog staža, poslove koje je obavljala (poslovi radnice u proizvodnji kartonske ambalaže), činjenicu da joj je rješenjem od 5. listopada 2021. ozljeda koju je zadobila na radu (parcijalna traumatska amputacija II., III., IV. i V. prsta lijeve šake na stroju za rezanje kartona – dijagnoze šifri prema MKB-10 klasifikaciji: S68.2, S68.7, S66.3, S65.5 i S62.8) priznata ozljedom na radu te svu dostupnu medicinsku dokumentaciju o liječenju u odnosu na bolesna stanja lijeve šake i katarakte lijevog oka.

9. Imajući na umu navedeno, institucionalizirana tijela vještačenja oba stupnja, vijeće vještaka od 13. ožujka 2023. i vijeće viših vještaka od 9. lipnja 2023., su u nalazima i mišljenjima utvrdila da kod tužiteljice ne postoji smanjenje, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti jer bolesna stanja iziskuju daljnje liječenje i rehabilitaciju po nadležnim specijalistima, a posebno je potrebna ocjena specijaliste medicine rada s obzirom na priložen opis poslova tužiteljice, pa bi trenutno bilo kakva ocjena bila preuranjena.

10. U upravnom sporu proveden je dokaz sudsko-medicinskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji prim. dr. sc. Mariji Zavalić, spec. medicine rada. Nakon detaljne analize medicinske i druge dokumentacije u spisu te višekratnog razgovora s tužiteljicom zaključila je da kod tužiteljice postoji djelomičan gubitak radne sposobnosti u smislu članka 39. ZOMO-a. Stalna sudska vještakinja je ocijenila da tužiteljica može raditi 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima, ali slobodnim ritmom rada, pri čemu može raditi na poslovima na kojima joj lijeva ruka služi kao „pomoćna za oslonac, pobočnik“, u pretežito sjedećem položaju sa slobodnim ritmom rada i povremenim odmorima koje sama određuje ovisno o pojavi bolova i trnaca u semiamputiranim prstima. Navela je da može raditi i poslove u kojima piše desnom rukom (jednostavan unos podataka u računalo) s napomenom da joj je kod takvih poslova efikasnost smanjena u odnosnu na zdravog usporednog radnika, ali da ne može raditi za strojem. Kao uzrok djelomične nesposobnosti za rad tužiteljice navedena je ozljeda na radu (100%), a nastala je danom pregleda specijaliste plastičnog kirurga 16. svibnja 2024., kada je utvrđeno da je zdravstveno stanje konačno. U odnosu na druge bolesti tužiteljice (PTSP i bolovi u LS kralježnici), sudska vještakinja zaključuje da su dostupna daljnjem liječenju u sustavu uobičajene zdravstvene skrbi uz korištenje prava na privremenu nesposobnost za rad kod njihova pogoršanja te stoga nemaju utjecaj na njezinu radnu sposobnost. Pri tome je posebno navela da, imajući na umu medicinsku dokumentaciju koja je bila dostupna vještacima u upravnom postupku, smatra da su vijeća vještaka postupila u skladu s člankom 39. ZOMO-a jer u trenutku davanja ocjene nisu imala na uvid ni nalaz specijaliste medicine rada od 2. listopada 2023., a u nalazu specijaliste plastične kirurgije od 9. lipnja 2022. je navedena preporuka da tužiteljica i dalje vježba naučene vježbe i da dođe na kontrolu za godinu dana te njezino stanje nije ocijenjeno konačnim.

11. Prilikom usmenog saslušanja na ročištu održanom 23. rujna 2024. stalna sudska vještakinja ostala je u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja od 22. svibnja 2024. te je odgovarajući na prigovor tužiteljice navela da je funkcionalni status njezine lijeve šake, bez obzira na raniju mogućnost pojedinih kretnji, bio isti 9. lipnja 2022. i 16. svibnja 2024., samo što se tek s navedenim posljednjim datumom moglo utvrditi da više nema mogućnosti daljnjeg liječenja.

12. Ocjenjujući osporena rješenja javnopravnih tijela, prvostupanjski sud ih je na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, s obzirom na njihovu medicinsku podlogu i na vrijeme njihovog donošenja, ocijenio u cijelosti pravilnima i zakonitima te je tužbeni zahtjev za njihovo poništenje odbio kao neosnovan. Međutim, kako iz provedenog medicinskog vještačenja u upravnom sporu proizlazi opravdanost ocjene o tužiteljičinom djelomičnom gubitku radne sposobnosti na temelju naknadne, novije medicinske dokumentacije (specijalističkog nalaza plastičnog kirurga od 16. svibnja 2024.), prvostupanjski sud je u sporu pune jurisdikcije, a imajući na umu tužiteljičino zdravstveno stanje dinamički i u cjelini, ocijenio svrsishodnim i potrebnim bez provođenja novog, posebnog upravnog postupka utvrditi joj nastup djelomičnog gubitka radne sposobnosti s danom 16. svibnja 2024. Pri tome je naveo da će tuženik, naknadno donijeti odgovarajuće rješenje o tužiteljičinim pravima na temelju utvrđenog gubitka radne sposobnosti u skladu s odredbama ZOMO-a.

13. Navedeno shvaćanje i odluku prvostupanjskog suda da se prizna pravo bez poništenja osporenih rješenja javnopravnih tijela ovaj Sud ne smatra pravilnim.

14. Člankom 2. stavkom 1. ZUS-a propisano je da je cilj tog zakona osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela.

15. Člankom 3. stavkom 1. točkom 1. ZUS-a propisano je da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek.

16. U okviru predmeta upravnog spora, a radi ostvarenja cilja koji se nastoji osigurati ZUS-om, upravni sudovi odlučuju o (subjektivnim) pravima, obvezama ili interesima građana (spor pune jurisdikcije), za razliku od stanja kakvo je bilo za vrijeme važenja Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 53/91., 9/92. i 77/92.) kada je Upravni sud Republike Hrvatske bio ovlašten samo za kontrolu zakonitosti upravnih akata, te je, u pravilu, sudio na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku. Prema današnjem uređenju upravnog spora objektivno pravo se, u pravilu, štiti kroz odlučivanje o subjektivnim pravima tužitelja, a štiteći subjektivna prava povrijeđena pojedinačnim odlukama i postupanjima javnopravnih tijela, štiti se objektivni pravni poredak (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I- 2753/2012 od 27. rujna 2016.).

17. Na osnovi navedenog ovaj Sud je ranije u brojim odlukama isticao da upravni sud u upravnom sporu ne odlučuje samo o pitanju zakonitosti, već svojom presudom ima mogućnost neposredno odlučiti o pravima ili obvezama određene osobe (tužitelja) u upravnoj stvari. To stoga što je cilj donošenja ZUS-a osiguranje sudske zaštite prava i pravnih interesa stranaka povrijeđenih pojedinačnom odlukom ili postupanjem javnopravnih tijela. Ovaj Sud smatra da u tom cilju postoji obveza suda da, ako je to moguće, spor riješi u potpunosti, učinkovito i djelotvorno za stranku. Postupajući u skladu s tim ciljem, sud je ovlašten voditi upravni spor kao spor pune jurisdikcije, pri čemu je ovlašten samostalno utvrđivati činjenično stanje, provoditi dokaze potrebne za njegovo utvrđenje, provesti usmenu raspravu, odnosno sud je ovlašten meritorno odlučiti o konkretnoj upravnoj stvari. Pravilno je stoga postupio prvostupanjski sud, a u skladu sa svojim zakonskim ovlastima, kada je, u sporu pune jurisdikcije na temelju dokaza pribavljenih u upravnom sporu, pa i onih koji su nastali nakon donošenja osporenog rješenja tuženika, odlučio o djelomičnom gubitku radne sposobnosti tužiteljice (točka II. izreke pobijane presude).

18. Nastavno na navedeno, ovaj Sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda u dijelu da se u postupcima, u kojima protek vremena dovodi do promjena u zdravstvenom stanju koje su od utjecaja na ispunjenje uvjeta za priznanje prava, jedino ima smisla uzimati u obzir činjenično stanje kakvo postoji u trenutku donošenja odluke. Imajući na umu činjenicu da je postupak pokrenut 2022. godine, vrijeme trajanja upravnog postupka, da su bolesna stanja na osnovi kojih je utvrđen djelomičan gubitak radne sposobnosti posljedica ozljede na radu iz 2021. godine i da se tužiteljica u kontinuitetu liječi te da je u upravnom sporu 2024. godine utvrđen djelomičan gubitak radne sposobnosti tužiteljice, pravilno smatra prvostupanjski sud da bi primoravanje stranke da podnosi novi zahtjev bilo protivno načelu učinkovitosti, pa i odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-3911/2018 od 26. rujna 2019.

19. Međutim, imajući na umu navedeno prethodno navedeni cilj upravnog spora, radi zaštite subjektivnih prava tužiteljice potrebno je sagledavati upravni postupak i upravni spor kao jedinstvenu cjelinu, a ne kao zasebne postupke koji nisu ovisni jedan o drugome.

20. Pojedinačne odluke javnopravnih tijela koje su predmet ocjene u konkretnom upravnom sporu rezultat su provedenog upravnog postupka, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja na osnovi medicinskih vještačenja koja se provode na temelju ZOMO-a i Uredbe, a koje je tužiteljica postavljenim tužbenim zahtjevom osporila. Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu sud je imao mogućnost isti odbiti u slučaju utvrđenja da je neosnovan (članak 116. stavak 1. ZUS-a) ili ako je utvrdio da su pojedinačne odluke javnopravnih tijela nezakonite, presudom usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti osporene odluke i sam riješiti stvar, osim kada to ne može učiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni (članak 117. stavak 1. ZUS-a).

21. Iz citiranih zakonskih odredbi ne proizlazi mogućnost i/ili ovlast prvostupanjskog suda da odbije tužbeni zahtjev radi poništenja osporenih rješenja, a pored toga i sam riješi stvar na način da prizna pravo koje je predmet upravnog spora. Kada bi se odlukom ovog Suda potvrdila takva odluka prvostupanjskog suda ili bi ona iz drugih razloga postala pravomoćna, bila bi stvorena pravna situacija da u odnosu na isti prijedlog tužiteljice od 19. prosinca 2022. postoji rješenje kojim joj se pravomoćno ne priznaje pravo iz članka 39. ZOMO-a (jer su zakonitima ocijenjena osporena rješenja javnopravnih tijela iz upravnog postupka), a ujedno bi joj pobijanom presudom to pravo bilo i pravomoćno priznato.

22. Ustavni sud Republike Hrvatske je u brojnim odlukama istaknuo da prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine", 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 05/14.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori", 18/97., 06/99., 14/02., 13/03., 09/05., 01/06., 02/10. i 13/17.) ne mogu biti teoretska i iluzorna, već praktična i djelotvorna te je isticao da je uvijek potrebno, s obzirom na značaj prava na pošteno suđenje u demokratskom društvu, gledati dalje od vanjskog dojma te se usredotočiti na stvarnu situaciju u kontekstu okolnosti svakog pojedinog predmeta (primjerice odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017.). U skladu s tim načelima, u konkretnoj situaciji nije bilo opravdano da prvostupanjski sud na temelju ocjene stalne sudske vještakinje pravo iz članka 39. ZOMO-a utvrđuje na osnovi zdravstvenog stanja tužiteljice u određenom vremenskom razdoblju promatranom kroz faze postupka, odnosno posebno tijekom upravnog postupka i posebno tijekom upravnog spora, već je bilo potrebno isto sagledati tijekom postupka u cjelini.

23. S obzirom na sve navedeno, ovaj Sud je na temelju članka 135. stavka 2. ZUS- a poništio pobijanu točku I. izreke presude (točka I. izreke), poništio osporena rješenja javnopravnih tijela (točke II. i III. izreke) te je u točki IV. izreke ove presude odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu u odnosu na točku II. izreke prvostupanjske presude, kojom je tužiteljici utvrđen djelomičan gubitak radne sposobnosti s danom 16. svibnja 2024., potvrdivši u cijelosti zakonitom odluku prvostupanjskog suda u tom dijelu.

24. U prosuđivanju dokaza izvedenih u sudskom sporu, ovaj Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju činjeničnu i pravnu osnovu od one koju je utvrdio prvostupanjski sud. Naime, nalaz i mišljenje sudske vještakinje je, prema ocjeni ovoga Suda, potpun i uvjerljiv te je dan u skladu sa zadaćom vještačenja, pravilima znanosti i vještine te odredbama propisa na temelju kojih je riješena predmetna upravna stvar. Promatran u cjelini otklanja sve dvojbe u odnosu na zdravstveno stanje tužiteljice te jasno i valjano iznosi sve činjenice koje su relevantne za rješavanje ove upravne stvari.

25. Neosnovanim se ocjenjuje prigovor tužiteljice da joj je pravo trebalo priznati od 9. lipnja 2022., a ne od 16. svibnja 2024. U postupcima priznavanja prava prema članku 39. ZOMO-a relevantna je činjenica je li zdravstveno stanje podnositelja zahtjeva konačno, odnosno postoji li mogućnost da se daljnjim liječenjem poboljša. Kako je sudska vještakinja tijekom upravnog spora jasno ocijenila da se na temelju cjelokupne priležeće medicinske dokumentacije može tek od 16. svibnja 2024. utvrditi da više nema mogućnosti liječenja funkcionalnih sposobnosti njezine lijeve šake, a koju ocjenu tužiteljica nije s uspjehom osporila niti tijekom usmenog saslušanja sudske vještakinje, ovaj Sud ocjenjuje pravilnom ocjenu da se tek na temelju specijalističkog nalaza plastičnog kirurga od 16. svibnja 2024. moglo zaključiti da je liječenje završeno i od toga trenutka tužiteljici utvrditi djelomičan gubitak radne sposobnosti.

26. S obzirom na to da je kao rezultat upravnog spora tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, odnosno poništena su rješenja javnopravnih tijela i tužiteljici je utvrđen djelomičan gubitak radne sposobnosti, tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu koji je time dovršen odnosno pravomoćno okončan, te ima pravo na naknadu svih opravdanih troškova upravnog spora u skladu s člankom 144. stavkom 1. i člankom 147. stavkom 1. ZUS-a.

27. S tim u vezi, prema ocjeni ovoga Suda, tužiteljici, koju u sporu zastupa odvjetnik, trebalo je dosuditi trošak za sastav tužbe, zastupanje na ročištima od 11. ožujka 2024. i 23. rujna 2024. te sastav podneska od 6. lipnja 2024. (kojim je isticala prigovore na nalaz i mišljenje sudske vještakinje Marije Zavalić od 22. svibnja 2024. i predložila da se ista pozove na raspravu radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja), sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine", 138/23. – dalje: Tarifa) u iznosu od 1.000,00 eura po radnji, uvećano za porez na dodanu vrijednost, odnosno ukupno 5.000,00 eura. Trošak medicinskog vještačenja u iznosu od ukupno 500,00 eura bio je neophodan za vođenje ovog spora, u skladu s člankom 144. stavkom 1. ZUS-a. Stoga je o zahtjevu za naknadu troška upravnog spora riješeno u skladu s člankom 144. stavkom 1. i člankom 147. stavkom 1. ZUS-a te Tbr. 27/1. i Tbr. 27/2. u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife.

28. Međutim, neosnovan je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava podnesaka od 9. travnja 2024. i 13. rujna 2024. U navedenim podnescima u bitnome ne iznosi nove činjenice relevantne za donošenje odluke u ovome predmetu, već podneskom od 9. travnja 2024. dostavlja dokaz o uplati predujma za medicinsko vještačenje, a podneskom od 13. rujna 2024. iznosi dodatne navode u vezi s primjenom materijalnog prava i u vezi s navedenim se poziva na ustavnosudsku praksu, koju je u privitku i dostavila. Stoga prema ocjeni ovoga Suda, navedeni podnesci ni sa čime nisu doprinijeli ishodu upravnog spora te za njih nije opravdano dosuditi trošak u skladu s člankom 144. stavkom 1. ZUS-a.

29. Imajući na umu gore navedeno, kao i činjenicu da je tužiteljica zahtjev za naknadu troškova postavila u skladu s člankom 148. ZUS-a, trebalo je u odnosu na isti zahtjev odlučiti kao pod točkama VI. i VII. izreke ove presude.

30. Kako tužiteljica nije uspjela sa žalbom samo u razmjerno neznatnom dijelu, to joj je u skladu s člankom 144. stavkom 1. i člankom 147. stavkom 1. ZUS-a te Tbr. 27/3. u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife priznat trošak sastava žalbe u zatraženom iznosu od 1.562,50 eura (točka VIII. izreke ove presude).

31. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. i stavka 2., članka 144. stavka 1., članka 147. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 19. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan