REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III-Kr-6/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Melite Božičević-Grbić i Perice Rosandića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. ČE, zbog kaznenog djela iz čl. 243 st. 1. i 3. u vezi s čl. 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22. - dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 15. veljače 2024. broj K-1237/2023-33 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 10. rujna 2024. broj Kž-407/2024-6, u sjednici održanoj 19. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev os. ČE za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 15. veljače 2024. broj K-1237/2023-33 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 10. rujna 2024. broj Kž-407/2024-6, ČE je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci zbog kaznenog djela iznude u pokušaju iz čl. 243. st. 1. i 3. u vezi s čl. 34. KZ. Na temelju čl. 57. KZ osuđeniku je izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se od kazne na koju je osuđen ima izvršiti šest mjeseci, dok se preostali dio kazne u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako osuđenik u roku od četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, pri čemu vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.
2. Osuđenik je putem branitelja mr. sc. Dražena Letice, odvjetnika u Zagrebu, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) iz razloga „… propisanog u čl. 517. ZKP u vezi iz čl. 468. st. 2. ZKP-a …“ s prijedlogom da „… Vrhovni sud … ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku …“ te da do odluke o zahtjevu prekine izvršenje pravomoćne presude.
3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24 - dalje: ZKP).
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Osuđenik je mišljenja da obrazloženje drugostupanjskog suda „… u točci 7. … ukazuje na postupanje tog suda kojim se … teško vrijeđa pravo na pošteno suđenje.“ Prenoseći dijelove obrazloženja iz 7. i 8. odlomka presude smatra kako „Već sama tvrdnja da drugostupanjski sud tvrdi da obrana ne obrazlaže ono što tvrdi a odmah potom tvrdi da isto pogrešno obrazlaže ukazuje na povredu prava na fer i pošteno suđenje.“
5.1. Prigovara kako sud drugog stupnja žalbeni navod obrane „… da prvostupanjski sud obrani nije omogućio provođenje dokaza kojim bi dokazali svoju verziju događaja kvalificira kao prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja …“ te da „… nema obrazloženja zašto se sudovi boje izvesti dokaz sudskim vještačenjem i koji bi se to procesni interes povrijedio izvođenjem tog dokaza.“ Dodaje da žalbeni sud „… nije odgovorio na izravno postavljeno pitanje iz toč. 2. obrazloženja žalbe obrane…“ glede ocjene iskaza svjedoka ĐE te da su opisanim postupanjem „… sudovi uskratili okrivljenom pravo na dokazivanje da nije počinio kazneno djelo čime su teško povrijedili pravo okrivljenika na pravično suđenje.“
6. Protivno tvrdnjama osuđenika, drugostupanjski sud je jasnim, dakle neproturječnim, podrobnim i razumnim argumentima ocijenio sve bitne žalbene navode.
7. Naime, u žalbi je osuđenik naznačio da prvostupanjsku presudu pobija „iz razloga … -bitna povreda kaznenog postupka - pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje - povreda kaznenog zakona - pogrešne odluke o kaznenim sankcijama.“
7.1. U odnosu na prvu žalbenu osnovu tvrdi da „Presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama odnosno utvrđenja suda protivna su dokazima u spisu.“ Nastavlja prigovorom da prvostupanjski sud „ignorira iskaz jedinog saslušanog očevica“ odnosno da iskaz ĐE „proglašava neistinitim i iskonstruiranim … sve samo zato što je iskaz … očevica ĐE izravno suprotan iskazu oštećenika …“ uz zamjerku da „2. Sud u presudi nije naveo zašto bi svjedok očevidac ĐE neistinito svjedočio, koji on motiv ima za to.“ Potom se referira na ocjenu personalnih dokaza (iskaze oštećenika JE, svjedoka VE, IE, SE, UE) uz zamjerku odbijenom prijedlogu obrane za medicinsko vještačenje „… na okolnost mehanizma nanošenja povreda JE …“ i upitom žalitelja „Na kraju, kome to u ocjeni dokaza sud vjeruje.“ Slijedi obrazloženje žalbe za „Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.“ kritikom da „Kada sud vodi postupak na način da pokušava dokazati navode optužbe, onda se činjenično stanje u pravilu ne može potpuno i pravilno utvrditi.“ uz opetovano problematiziranje ocjene vrijednosti i pouzdanosti personalnih dokaza. Po mišljenju žalitelja „… pored dokaza koji jasno ukazuju što se dogodilo, sud utvrđuje drugačiji tijek događanja, te otklanja medicinsko vještačenje … jer se boji još i materijalnog dokaza koji bi isključio tvrdnje optužbe, uz postojeću obranu i personalne dokaze (svjedoci ĐE i VE).“
8. Razmotrivši žalbene prigovore drugostupanjski sud pravilno zaključuje kako se tvrdnja o izostanku razloga o odlučnim činjenicama „nesumnjivo … odnosi na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08., mada se žalitelj izrijekom ne poziva na tu zakonsku odredbu …“ te da „… optuženik ne precizira u čemu bi se in concreto sastojala ova bitna proceduralna povreda.“ već iz „sadržaja obrazloženja žalbe evidentno … su sve primjedbe zapravo činjenične naravi i kao takve spadaju u domenu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja …“ što „… potvrđuje i drugi dio … prigovora tj. da su utvrđenja prvostupanjskog suda protivna dokazima u spisu.“ Pojašnjava kako se konstatacijom žalitelja „… da činjenični zaključci odudaraju od izvedbenog dokaznog materijala … ustvari u dvojbu dovodi ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, što … se nikako ne može podvesti pod bitnu postupovnu povredu.“ uz konačnu ocjenu da nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka koje žalbeni sud ispituje po službenoj dužnosti (odlomak 7. presude).
8.1. U nastavku obrazloženja drugostupanjski sud u bitnome reproducira (odlomak 8.) i potom temeljito ocjenjuje žalbene navode kojima se problematizira pravilnost i potpunost utvrđenja činjeničnog stanja. Razmatra ispravnost vrednovanja poimence navedenih personalnih dokaza dovodeći ih u vezu sa medicinskom dokumentacijom koji dokazi i po ocjeni žalbenog suda „demantiraju obranu optuženika u kojoj poriče počinjenje inkriminiranog kaznenog djela … tvrdeći da si je oštećenik sam „nabio čašu na glavu.“ (odlomak 9.1., 9.2.) Pritom se posebno referira na iskaz svjedoka ĐE prihvaćanjem argumentacije o vrednovanju tog dokaza iz pobijane presude (odlomak 9.3.) te zaključno ocjenjuje „da je prvostupanjski sud osnovano odbio … prijedlog za provođenje sudskomedicinskog vještačenja kao nevažan i odugovlačeći, budući da je raspolagao u dovoljnoj mjeri pouzdanim i kvalificiranim dokazima (iskazi oštećenog … i svjedoka UE, IE, Č i KE te medicinska dokumentacija) za utvrđenje svih pravno relevantnih činjenica i odluku o meritumu stvari.“
9. Prema izloženom razvidno je da je drugostupanjski sud ocijenio sve relevantne žalbene navode osuđenika odnosno nije previdio ni jedan važan prigovor (ne/vjerodostojnost iskazivanja svjedoka, odbijen prijedlog za sudskomedicinsko vještačenje) time da je, shodno sadržaju žalbe, zamjerka o odbijenom prijedlogu za sudskomedicinsko vještačenje pravilno razmotrena kao prigovor činjenične naravi.
10. Nadalje, što se tiče osuđenikove tvrdnje da su mu odbijenim dokaznim prijedlogom „sudovi [dakle prvostupanjski i drugostupanjski] uskratili“ pravo na obranu i time teško povrijedili pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, valja reći da ovu povredu (čl. 468. st. 2. ZKP) nije istaknuo u žalbi protiv prvostupanjske presude. Stoga shodno ograničenju iz čl. 517. st. 2. ZKP ovu povredu ( u odnosu na prvostupanjsku presudu) ne može isticati u zahtjevu, a kako je drugostupanjski sud dao dostatno i razumno obrazloženje o svim važnim žalbenim navodima (uključujući prigovor nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog odbijenog prijedloga za vještačenje) neutemeljeno je i smjeranje na povredu pravičnosti postupka u žalbenom postupku.
11. Pored toga Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra potrebnim istaknuti da je na raspravi, upravo po prijedlogu obrane (tvrdnjom da se radi o očevidcu događaja) ispitan svjedok ĐE, dok je prijedlog za provođenje sudskomedicinskog vještačenja „iz razloga utvrđivanja samog mehanizma povrede, odnosno načina na koji je došlo do povređivanja oštećenog.“, odbijen uz (s obzirom na snagu argumenata prijedloga) odgovarajuće i dostatno obrazloženje, sve sukladno ovlasti suda iz čl. 421. st. 1. i 2. ZKP. Nema dvojbe stoga da je obrani na raspravi omogućeno predlaganje dokaza od kojih je dio prihvaćen što je sve u žalbenom postupku ispitao i obrazložio drugostupanjski sud pa neosnovano osuđenik smatra da je odbijenim dokaznim prijedlogom narušena pravičnost postupka.
12. Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan. Uslijed takve odluke, nije bilo mjesta primjeni čl. 518. st. 5. ZKP.
Zagreb, 19. veljače 2025.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo
