REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-1/2025-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu izručenika TN, zbog kaznenog djela iz čl. 208. st. 1. i 3. u vezi čl. 33. i čl. 61. Krivičnog zakonika Republike Srbije (dalje: KZ RS) odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru broj Kv I-27/2024-29 od 12. prosinca 2024., te po službenoj dužnosti u smislu čl. 55. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine", broj 178/04. - dalje: ZOMP) u sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Žalba izručenika TN odbija se kao neosnovana.

II. Potvrđuje se odluka pod toč. III. izreke rješenja Županijskog suda u Bjelovaru broj Kv I-27/2024-29 od 12. prosinca 2024., kojim je odbijena zamolba Republike Srbije za izručenje TN radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela prijevare u supočiniteljstvu iz čl. 208. st. 1. u vezi čl. 33. KZ RS temeljem optužnog prijedloga Osnovnog javnog tužiteljstva u Obrenovcu broj KT 615/2016 od 3. siječnja 2018. te zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 208. st. 1. KZRS temeljem optužnog prijedloga osnovnog javnog tužiteljstva u Obrenovcu broj KT 549/2015 od 13. rujna 2016.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem, pod toč. I. izreke, temeljem čl. 56. ZOMP-a, utvrđuje se da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje stranca TN [adresa] radi vođenja kaznenog postupka temeljem optužnog prijedloga Prvog osnovnog javnog tužiteljstva u Beogradu, broj KT 3678/15 od 15. listopada 2019., zbog produljenog kaznenog djela prijevare u supočiniteljstvu iz čl. 208. st. 3. u vezi st. 1. u vezi čl. 33. i čl. 61. KZ RS.

2. Nastavno, pod toč. II. izreke tog rješenja, odlučeno je da stranac TN ne može biti kazneno gonjen, podvrgnut izvršenju kazne zatvora ili drugoj mjeri koja uključuje oduzimanje slobode ili izručen trećoj državi zbog kaznenog djela počinjenog prije izručenja, a koje nije predmet izručenja.

3. Nasuprot tome, pod toč. III. izreke prvostupanjskog rješenja, temeljem čl. 35. st. 1. toč. 4. ZOMP-a i čl. 11. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Srbije o izručenju od 29. lipnja 2010. (dalje: Ugovor), odbijeno je izručenje stranca TN [adresa] radi vođenja kaznenog postupka na temelju optužnog prijedloga Osnovnog javnog tužiteljstva u Obrenovcu, broj KT 615/16 od 3. siječnja 2018., zbog kaznenog djela prijevare u supočiniteljstvu iz čl. 208. st. 1. u vezi čl. 33. KZ RS te na temelju optužnog prijedloga Osnovnog javnog tužiteljstva u Obrenovcu, broj KT 549/2015 od 13. rujna 2016., zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 208. st. 1. KZ RS.

4. Protiv odluke pod toč. I. i II. izreke prvostupanjskog rješenja žali se izručenik TN po svom branitelju Bošku Žaku, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Vesna Vignjević Žak i Boško Žak iz Bjelovara, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, povrede Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima te zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijani dio prvostupanjske odluke preinači i odbije molba za izručenje, a podredno da se taj dio ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

5. Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je odluke pod toč. I. i II. izreke pobijanog rješenja u povodu podnesene žalbe, dok je odluka pod toč. III. izreke ispitana po službenoj dužnosti u smislu čl. 55. st. 1. ZOMP-a.

6. Temeljem čl. 495. u vezi čl. 474 st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. - dalje u tekstu: ZKP/08) i čl. 55. ZOMP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen s prijedlogom da se odluka prvostupanjskog suda pod toč. III. izreke potvrdi.

U odnosu na toč. I. i II. izreke prvostupanjskog rješenja

7. Žalba nije osnovana.

8. Žalbom se osporava ispunjenje zakonskih pretpostavki za izručenje zbog nastupa zastare kaznenog progona po domaćem zakonu. Navodi se da je produljeno kazneno djelo iz čl. 208. st. 3. u vezi st. 1. KZ RS, prema navodima optužnog prijedloga, počinjeno u periodu od 28. travnja 2014. do 9. veljače 2015., a svakom pojedinom radnjom pribavljena je mala imovinska korist u protuvrijednosti do 100 Eura. Stoga žalitelj smatra da se radi o kaznenim djelima koja odgovaraju čl. 263. st. 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. 114/22., 114/23. i 36/24; dalje: KZ/11.) pa se zastarni rokovi iz čl. 81. st. 1. alineja 6. KZ/11 u trajanju od 6 (šest) godina računaju od svake pojedine radnje te su istekli najkasnije 2021. tj. prije nego li je stranac uhićen u Republici Hrvatskoj. Stoga postoji zapreka za izručenje iz čl. 35. st. 1. toč. 4. ZOMP-a.

9. Ovi navodi zahtjeva nisu osnovani.

10. Prije svega, postupak izručenja, kao jedan od načina pružanja međunarodne pravne pomoći, ne predstavlja primjenu vlastitog kaznenog zakona na počinitelja kaznenog djela nego pomaganje stranoj državi u ostvarenju njezinog prava kažnjavanja. Zbog toga, u pitanju pravne kvalifikacije kaznenog djela ili primjene odredaba o produljenom kaznenom dijelu, hrvatski sudovi prihvaćaju pravnu oznaku kaznenog djela prema pravu države moliteljice pod uvjetom da je ostvarena dvostruka kažnjivost, tj. da se radi o djelu koje je u času odlučivanja o zamolbi za izručenje predviđeno domaćim kaznenim zakonom te za koje je tim zakonom propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode od najmanje jednu godinu.

10.1. Nadalje, u pitanju nastupa zastare kaznenog progona treba reći sljedeće:

10.2. Žalitelj u žalbi polazi od pogrešne teze da bi se ovdje radilo o realnom stjecaju ukupno 66 kaznenih djela tzv. sitne prijevare iz čl. 236. st. 3. KZ/11. za koje je zapriječena kazna zatvora do 1 (jedne) godine. Nasuprot tome, s obzirom na brojnost i podudaran način izvršenja pojedinih radnji koje su prostorno i vremenski povezane te obuhvaćene istom namjerom počinitelja, jasno je da se, ne samo prema slovu zakona države moliteljice u čl. 61. st. 5. KZ RS, nego i prema hrvatskom kaznenom pravu u čl. 52. st. 4. KZ/11., radi o jednom produljenom kaznenom djelu čija se pravna kvalifikacija ostvaruje zbrajanjem iznosa ostvarenih pojedinačnim radnjama. Stoga se i zastara kaznenog progona za tako kvalificirano kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11., zapriječene kazne zatvora od šest mjeseci do pet godina, računa od posljednje kriminalne radnje (9. veljače 2015.) te, prema čl. 81. st. 1. alineja 4. KZ/11., nastupa tek 9. veljače 2030., kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

11. Isto tako, ne postoji zapreka za izručenje iz razloga jer ''država moliteljica uz zamolbu za izručenje nije priložila niti jedan dokaz koji bi potkrijepio osnovanu sumnju'' a sud je donio odluku ''bez uvida u bilo koje konkretne dokaze''. Nastavno tome, žalitelj smatra da je zamolbu za izručenje trebalo odbiti iz razloga u čl. 35. st. 1. toč. 7. ZOMP-a.

11.1. Nasuprot tome, primjeni citirane odredbe ZOMP-a ovdje nema mjesta.

11.2. Naime, prema članku 1. st. 1. ZOMP-a, taj zakon se primjenjuje samo ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Međunarodni ugovori koji se, uz odredbe ZOMP-a, ovdje primjenjuju su odredbe Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957. s dva Dopunska protokola (''Narodne novine'' - Međunarodni ugovori, broj 14/94 - u daljnjem tekstu: Europska konvencija o izručenju) te odredbe Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Srbije o izručenju, kao bilateralnog akta između te dvije države. Međunarodni ugovori, koji su ratificirani od strane Hrvatskog Sabora, postaju sastavni dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi su iznad zakona, kako jasno slijedi iz odredbe čl. 134. Ustava Republike Hrvatske. Zbog toga, u situaciji kada odredbe ZOMP-a i odredbe navedenih međunarodnih ugovora reguliraju istu pravnu materiju, ali na različit način, primijeniti će se međunarodni ugovori, kao pravni akti jačeg ranga. U slučaju da pojedina pitanja međunarodne pravne pomoći nisu regulirana međunarodnim ugovorom, primijeniti će se odredbe ZOMP-a koje s tim ugovorima nisu u suprotnosti.

11.3. Nastavno tome, prema odredbi čl. 4. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Srbije, kojom je u potpunosti regulirano pitanje koju dokumentaciju država moliteljica treba priložiti, ne proizlazi obveza prilaganja dokaza za osnovanu sumnju, već se traži prilaganje optužnice, presude ili drugog akta istog pravnog značenja u kojem su, između ostalih, navedeni dokazi za osnovanu sumnju. Dakle, već i samo navođenje dokaza, a bez njihovog prilaganja i ocjene, smatra se dovoljnim za postojanje osnovane sumnje, što je sukladno načelima uzajamnog povjerenja u pravni sustav obiju država.

11.4. Budući da su u optužnom prijedlogu, koji je dostavljen uz zamolbu, navedeni brojni dokazi na kojima se osnovana sumnja temelji i koji dokazi su citirani pod toč. 12. obrazloženja prvostupanjskog rješenja, očito je ova, ugovorna pretpostavka za izručenje, ispunjena.

11.5. Slijedom toga, a s obzirom da se radi o ugovornom izručenju između dvije države koje međusobno ne traže prilaganje dokaza i provjeru osnovanosti sumnje u učinu kaznenog djela za koje se izručenje traži niti je to, kao uvjet, propisano u čl. 12. Europske konvencije o izručenju, tada primjena odredba čl. 35. st. 1. toč. 7. ZOMP-a kao pravnog akta nižeg ranga, ovdje nije opravdana.

11.6. Međutim, ovdje treba reći da, sve kada bi se radilo o tome da Republika Hrvatska nema zaključenog ugovora o izručenju s državom moliteljicom ili da navedena država nije potpisnica Konvencije o izručenju, faktično prilaganje dokaza i njihova ocjena u kontekstu osnovanosti sumnje nije nužan preduvjet u smislu čl. 35. st. 1. toč. 7. ZOMP-a. Naime, prema ustaljenoj praksi ovog Suda, za ispunjenje tog uvjeta dostatno je prilaganje pravnog akta koji sadrži naznaku dokaza iz kojih proizlazi da je izručenik, prema pravu i postupku države moliteljice, osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenog djela koje je predmetom zamolbe. Takva praksa zasniva se na načelu međusobnog povjerenja u pravni sustav države moliteljice kao i pružanja međunarodne pravne pomoći u najširem smislu, pod uvjetima iz čl. 4. ZOMP-a.

11.7. Posljedično, nije osnovan niti daljnji navod žalbe da bi, zbog izostanka utvrđenosti osnovane sumnje, prvostupanjski sud povrijedio ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno u čl. 29. Ustava Republike Hrvatske niti bi time bila ostvarena u žalbi, tek paušalno istaknuta, bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

12. Također, nema uvjeta za primjenu čl. 18. Ugovora, kako smatra žalitelj.

12.1. Neovisno o tome što je izručenik srpski državljanin koji živi i radi u Republici Hrvatskoj, gdje ima i imovinu te je oženjen i ima troje djece koja su, kako tvrdi, hrvatski državljani, što sve može predstavljati relevantne razloge koji pokazuju da će izručenje teško pogoditi TN, izostaje osnovni preduvjet propisan za odbijanje zamolbe Naime, prema čl. 18. Ugovora, mora se raditi o izručenju radi vođenja kaznenog postupka za kazneno djelo za koje je prema pravu obiju država ugovornica propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u najduljem trajanju od pet godina. To, međutim, ovdje nije ostvareno budući da je za kazneno djelo prijevare u čl. 208. st. 3. u vezi st. 1. KZRS propisana kazna zatvora u trajanju do osam godina.

13. Slijedom svega izloženog, dakle, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o ispunjenju zakonskih pretpostavki za izručenje pa kako niti ispitivanjem pobijanog dijela rješenja po službenoj dužnosti u smislu čl. 494. st. 4. ZKP/08 povrede nisu nađene, trebalo je, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, odlučiti kao ad I. izreke ovog rješenja.

U odnosu na toč. III. izreke prvostupanjskog rješenja

14. Nakon razmatranja spisa po službenoj dužnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđuje da je prvostupanjski sud osnovano odbio izručenje TN radi vođenja kaznenog postupka za kaznena djela opisana u optužnim prijedlozima Osnovnog javnog tužiteljstva u Obrenovcu broj KT 615/2016 od 3. siječnja 2018. te broj KT 549/2015 od 13. rujna 2016. zbog nastupa zastare kaznenog progona prema domaćem pravu.

15. Naime, kazneno djelo prijevare iz čl. 208. st. 1. u vezi čl. 33. KZRS, odnosno kazneno djelo prijevare iz čl. 208. st. 1. KZRS, činjenično opisano u navedenim optužnim prijedlozima, odgovaraju kaznenim djelima tzv. sitne prijevare iz čl. 236. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11 za koja je u tom zakonu zapriječena kazna zatvora do jedne godine. Sukladno čl. 81. st. 1. al. 6. KZ/11, zastara kaznenog progona za navedena kaznena djela nastupa protekom 6 godina od dana počinjenja.

15.1. Budući da je kazneno djelo prijevare koje je predmetom optužnog prijedloga broj KT 615/2016 počinjeno u mjesecu listopadu 2014., a kazneno djelo prijevare opisano u optužnom prijedlogu broj KT 549/2015 u mjesecu studenom 2014., očito je, prema hrvatskom zakonu, zastara kaznenog progona nastupila još 2020., tj. prije nego li je TN uhićen u [adresa].

15.2. S obzirom da nastup zastare kaznenog progona, kako prema čl. 11. Ugovora, tako i prema čl. 10. Europske konvencije o izručenju, predstavlja zapreku za izručenje, to je odluka prvostupanjskog suda o odbijanju zamolbe Republike Srbije u tom dijelu pravilna i zakonita.

16. Stoga je, sukladno čl. 55. st. 1. ZOMP-a, trebalo potvrditi rješenje Županijskog suda u Bjelovaru te odlučiti kao ad. II izreke ovog rješenja.

Zagreb, 19. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Žarko Dundović