REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-164/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog GT zbog kaznenog djela iz čl. 228. st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Koprivnici od 19. travnja 2023. broj K- 26/2022-49 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 12. lipnja 2024. broj Kž- 262/2023-10, u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog GT za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Koprivnici od 19. travnja 2023. broj K-26/2022-49, potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 12. lipnja 2024. broj Kž-262/2023-10, GT proglašen je krivim zbog jednog produljenog kaznenog djela krađe iz čl. 228. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11., jednog kaznenog djela računalne prijevare iz čl. 271. st. 1. KZ/11. i jednog kaznenog djela nedozvoljenog posjedovanja bezgotovinskog instrumenta plaćanja iz čl. 224.a KZ/11. te je, nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni za svako to djelo, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i devet mjeseci. Na temelju čl. 54. KZ/11. osuđeniku je u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. studenoga 2021. do 2. ožujka 2022.

2. Osuđenik je osobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, uvodno ističući da ga podnosi „zbog uskrate prava na obranu, zbog sudjelovanja sudaca u žalbenom postupku koji su u direktnom sukobu interesa, povrede ZKP-a, nezakonitih dokaza koji su provedeni u postupku“. U zahtjevu nije izričito naveden prijedlog, ali se iz sadržaja razabire da osuđenik smatra da pravomoćnu presudu treba ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Na temelju čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24; dalje: ZKP), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenika, smatrajući da isti nije osnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Obrazlažući povrede zbog kojih je podnio zahtjev, osuđenik u odnosu na nezakonit dokaz tvrdi da je prilikom ispitivanja na policiji i pred državnim odvjetnikom iskaz kojim priznaje djelo dao pod prisilom i obmanom jer da mu je rečeno da neće u istražni zatvor ako iskazuje kao što piše u pouci o pravima, a što predstavlja povredu prava na obranu i na pravično suđenje jer nije imao mogućnost osporavati takav dokaz. Nadalje, osuđenik smatra da je sud u tijeku postupka koristio nevjerodostojan dokaz jer je pregledavao snimku video nadzora iako ne raspolaže stručnim znanjem i bez prihvaćanja prijedloga za antropometrijsko vještačenje. Stoga je zaključak suda nakon pregledane snimke, kada je konstatirano, između ostalog, da je na raspravi imao istu jaknu kao i na pregledanoj video snimci, rezultiralo paušalnim zaključkom da je upravo on osoba sa snimke, odnosno počinitelj kaznenog djela krađe. Također se u zahtjevu tvrdi da drugostupanjski sud nije pregledavao navedenu snimku i provjerio vjerodostojnost takvog dokaza. Zbog svega toga osuđenik smatra da mu je povrijeđeno pravo na obranu jer da je sud primjenom načela in dubio pro reo trebao zaključiti da nije sa sigurnošću utvrđeno da je on osoba s video snimke i počinitelj predmetnih kaznenih djela. Nadalje, osuđenik u zahtjevu ističe da sud nije kritički cijenio dokaze, njihovu pouzdanost i vjerodostojnost te da zbog toga cjelokupni postupak predstavlja nepošteno suđenje te zaključuje da sud nije nedvojbeno dokazao njegovu krivnju. U konačnici, obrazlaže da vijeće koje je donosilo drugostupanjsku presudu nije bilo pravilno sastavljeno jer je u sudskom vijeću sudjelovala sutkinja Milanka Slivar koja je bila sudac izvršenja u drugom predmetu u kojem je osuđenik podnio prijedlog za uvjetni otpust, tražio sudsku zaštitu te pisao prigovore i zbog toga je trebala biti izuzeta od odlučivanja u povodu žalbe, jednako kao i sutkinje Sandra Galjar i Antonija Bagarić koje su odlučivale u drugim predmetima o njegovim žalbama.

5.1. Dakle, u zahtjevu osuđenika miješaju se pojedini zakonom dopušteni, ali i nedopušteni osnovi pobijanja pravomoćne presude. Naime, u skladu s čl. 517. st. 1. ZKP-a, ovaj izvanredni pravni lijek može se podnijeti zbog točno određenih povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika, točno određenih povreda odredaba kaznenog postupka, među kojima nije odredba članka 32. stavka 2. ZKP-a, te povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi ili zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu. Zahtjev se može podnijeti i ako je osuđenik pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom, sukladno članku 515. st. 1. ZKP-a.

5.2. Prema tome, iz navedenog jasno slijedi da se u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka ne mogu preispitivati činjenice utvrđene u pravomoćnoj presudi, a upravo to osuđenik većim dijelom svojeg zahtjeva pokušava ostvariti. Naime, tvrdnjama da snimka nadzorne kamere nije vjerodostojan dokaz, da zaključak prvostupanjskog suda da je na raspravi imao istu jaknu kao na snimci nije istinit, da nije utvrđeno da je upravo on osoba koja je počinila kazneno djelo, da su dokazi nepouzdani, da je ostalo sporno utvrđeno činjenično stanje, da sudovi uopće nisu nedvojbeno dokazali njegovu krivnju, osuđenik dovodi u pitanje dokazanost kaznenih djela, što se odnosi na pitanja činjenične naravi i kao takva ne mogu biti predmetom ocjene ovog suda u trećem stupnju, kako proizlazi iz taksativno navedenih razloga u čl. 517. st. 1. ZKP-a.

5.3. S druge strane, ocjena pravičnosti cjelokupnog postupka i poštivanja prava obrane garantiranih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav) i odredbama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), na što se također upire u zahtjevu, mogu se i trebaju ispitati, zbog čega će se obrazloženje ove odluke usmjeriti u tom pravcu.

6. Osuđenik smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer da se pravomoćna presuda temelji na nezakonitom dokazu, odnosno na njegovom priznanju kaznenih djela prilikom ispitivanja pred policijskim službenicima te pred državnim odvjetnikom. Pritom, prema osuđenikovom stanovištu, nezakonitost njegovog iskaza proizlazi iz toga što mu je rečeno da protiv njega neće biti određen istražni zatvor ako potvrdi ono što je navedeno u pouci o pravima. Stoga osuđenik smatra da je njegovo priznanje počinjenja kaznenih djela za koja je pravomoćno osuđen dano pod prisilom i obmanom. S obzirom na to da se u postupku, da bi on u cjelini bio pošten, mora voditi računa i o tome jesu li poštivana prava obrane, odnosno mora se ispitati je li optuženiku dana mogućnost da osporava vjerodostojnost dokaza i da se usprotivi korištenju takvih dokaza, osuđenik smatra da je postupak protiv njega upravo zbog nemogućnosti osporavanja vjerodostojnosti dokaza bio nepošten, odnosno nepravičan.

6.1. Protivno ovakvim navodima iz osuđenikovog zahtjeva, utemeljenjem presude na njegovom priznanju danom pred policijom i pred državnim odvjetnikom, osuđeniku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na obranu, a niti je tu riječ o nezakonitom dokazu. Naime, iz spisu predmeta priloženih snimki ispitivanja vidljivo je da je osuđenik, u nazočnosti branitelja, u cijelosti priznao počinjenje kaznenih djela za koja je u konačnici pravomoćno osuđen, detaljno opisujući, svojim riječima, kako su se odvijali događaji opisani u izreci prvostupanjske presude. Pritom je valjano upozoren na sva zakonska prava za koja je naveo da ih razumije te je primio i pisanu pouku o pravima. Stoga nema osnova za zaključak da bi bio obmanut ili da je pod prisilom priznao počinjenje kaznenih djela koja nije počinio. Osim toga, u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom osuđenik nije prigovarao da bi bio prisiljen na priznanje kaznenih djela niti da bi to priznanje dao uslijed obmane. Također nije predložio niti jedan dokaz na ove okolnosti. Ove navode osuđenik je po prvi puta istaknuo tek u žalbi, pri čemu mu je drugostupanjski sud na te navode odgovorio jasnim, dostatnim i razumnim razlozima koji nisu proizvoljni (odlomak 7.1.).

6.2. Jednaka je situacija i s tvrdnjom o nemogućnosti provjere vjerodostojnosti snimke video nadzora izuzete iz ABC“ u ABC jer da „ … sud nije želio prihvatiti antropometrijsko vještačenje kako bi stručni i nepristrani vještak, na temelju sudskih radnji i objektivnih parametara utvrdio identitet osobe sa snimke … “. Naime, iz zapisnika s rasprave održane 19. travnja 2023. vidljivo je da je sud reproducirao navedenu snimku video nadzora, utvrđujući pritom na zapisniku što se vidi na snimci. Također je utvrđeno da je osuđenik na raspravi imao istu jaknu koju je nosio i na snimci, na što je osuđenik, paušalno, prigovorio da to nije ta jakna i da on nije osoba sa snimke. Nakon toga su stranke upitane za daljnje dokazne prijedloge, na što su se i osuđenik i njegov branitelj očitovali da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga. Prema tome, osuđeniku je bila dana mogućnost predlagati dokaze, međutim, on tu mogućnost nije iskoristio, pri čemu je u tijeku postupak imao i branitelja. Stoga nema govora o povredi prava na pravično suđenje i povredi prava obrane. Ostali prigovori vezano za navedenu video snimku su činjenične naravi , što, kako je već rečeno, nije dopušteno isticati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

6.3. S obzirom na to da je drugostupanjski sud prihvatio utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na sadržaj snimke video nadzora (a što je sve utvrđeno i na zapisniku s rasprave), a žalbenim navodima istinitost te snimke nije bila dovedena u sumnju, već se isključivo pobijala njezina zakonitost kroz povredu prava na nepovredivost osobnog ili obiteljskog života odnosno prava na privatnost, o čemu se je drugostupanjski sud očitovao u 8. odlomku svoje presude, nije niti bilo potrebe za reprodukcijom te snimke na sjednici drugostupanjskog vijeća.

6.4. Prema tome, u postupku je ostvareno pravo osuđenika da bude nazočan radnjama u postupku i saslušan prije donošenja odluke te njegovo pravo stranke da u postupku poduzima sve radnje koje može poduzeti i njezin protivnik. Također je osuđenik u tijeku postupka imao stručnu pomoć u vidu branitelja po službenoj dužnosti. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke, jer je odluka temeljena na zakonitim dokazima. Naposljetku, i prvostupanjski i drugostupanjski sud dali su razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz detaljne analize proizlazi da nisu proizvoljni. Stoga u postupku nije došlo do povrede prava na pravično suđenje niti prava na obranu. Osuđenikovo neslaganje s razlozima u pravomoćnoj presudi odnosi se na njegovo neslaganje s utvrđenim činjenicama, zbog čega se, kao što je to već više puta navedeno, ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti.

7. U konačnici, osuđenik u zahtjevu smatra da su sutkinje, koje su bile članice drugostupanjskog vijeća „bile u sukobu interesa“ jer je sutkinja Milanka Slivar bila sudac izvršenja u drugom predmetu u kojem je osuđenik podnio prijedlog za uvjetni otpust, tražio sudsku zaštitu te pisao prigovore i zbog toga je trebala biti izuzeta od odlučivanja u povodu žalbe protiv prvostupanjske presude, jednako kao i sutkinje Sandra Galjar i Antonija Bagarić koje su odlučivale u drugim predmetima o njegovim žalbama. Na takav način osuđenik, zapravo, smatra da mu nije sudio nepristran sud, čime ističe povredu iz članka 32. stavka 2. ZKP-a. Međutim, kao što je to već ranije navedeno, u skladu s odredbom članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a, iz tog se razloga ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti niti je osuđenik iznosio takve sumnje ili zatražio izuzeće tijekom žalbenog postupka.

8. Slijedom svega navedenog, budući da nije utvrđeno da bi u pravomoćnoj presudi bile počinjene povrede na koje se upire u zahtjevu, trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju čl. 519. u svezi s čl. 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 19. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Žarko Dundović