REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-547/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milenko Ilić, odvjetnik u Puli, protiv tuženice ĐE iz [adresa] iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nikola Delić, odvjetnik u Puli, radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-233/2024-2 od 24. rujna 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P Ob-186/20-54 od 28. ožujka 2024., u sjednici održanoj 19. veljače 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ob-233/2024-2 od 24. rujna 2024., u kojem predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti podnošenje revizije zbog pravnih pitanja:
„1) Da li je sud dužan u nedostatku odredbi švedskog prava u vezi sa zajedničkom imovinom bračnih drugova za slobodno vrijeme, primijeniti pravo koje regulira zajedničku imovinu koja se koristi u slobodno vrijeme, u ovom slučaju hrvatsko?
2) Koje će se pravo primjenjivati ukoliko švedsko pravo ( ili pravo neke druge države ) ne poznaje zajedničko imovinu za slobodno vrijeme kao stvarno pravo na osnovu bračne stečevine?
3) Da li je ispravno, ukoliko stranke imaju zajedničku imovinu za slobodno vrijeme u Republici Hrvatskoj, primjenjivati švedsko (ili neko drugo) pravo, koje ne regulira niti jednu drugu vrstu imovine iz bračne stečevine, osim zajedničkog stambenog prostora?
4) Da li je drugostupanjski sud prilikom odgovaranja na žalbene navode žalitelja u vezi s primjenom stranog prava, dužan detaljno obrazložiti zašto određene navode žalitelja smatra neosnovanima, a kada žalitelj iznosi drugačije tumačenje stranog prava od tumačenja prvostupanjskog suda?“.
2. U odgovoru na prijedlog tuženica predlaže odbaciti, a podredno odbiti prijedlog kao neosnovan, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Postupajući prema odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
4. Prema odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili
- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.
5. Prema odredbi čl. 387. st. 2. ZPP-a u prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije odnosno određeno naznačiti temeljno ljudsko pravo za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put te jasno naznačiti razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a st. 1. ili 2. ZPP uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti (čl. 387. st. 3. ZPP).
6. Međutim, tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije, u odnosu na postavljena pitanja, propustio određeno navesti razloge zbog kojih smatra da bi upravo navedena pitanja bila važna ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, tj. zbog čega bi navedena pitanja bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj prava u sudskoj praksi, a što je nužan preduvjet za dopuštenost prijedloga. Naime, u smislu navedene zakonske odredbe, u prijedlogu za dopuštenje revizije potrebno je ukazati na možebitno postojanje različite prakse revizijskog suda ili različite sudske prakse nižestupanjskih sudova o tim pitanjima (prema kojoj je o tome u određenim sudskim odlukama zauzeto pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke) ili iznijeti druge važne razloge u skladu s navedenim propisom zbog čega da bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse intervencijom ovog suda putem izjavljene revizije, a što je u konkretnom prijedlogu izostalo.
7. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjskog rješenja, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a, riješiti kao u toč. I. izreke rješenja.
8. Tuženici nisu dosuđeni troškovi odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP) pa je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke.
Zagreb, 19. veljače 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
