REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: Pn-59/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, 10000 Zagreb, OIB 84397956623, za obveze Područnog ureda u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, 34000 Požega, zastupan po opunomoćeniku OŠ, dipl. iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, 10 000 Zagreb, OIB: 26187994862, zastupana po djelatnici ČŠ, radi naknade štete, vr. p. s. 7.302,12 eura, nakon javne glavne rasprave zaključene 11. veljače 2025. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja dipl. iur. OŠ, a u nenazočnosti opunomoćenika tuženika, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 19. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 7.302,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od 07.10.2022. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj - odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03117036491), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik), radi naknade štete, a u činjeničnim navodima tužbe je istakao da je tuženik na temelju presude Opićinskog suda u Požegi posl.broj K-12/13-8 od 13. studenog 2013. bio u obvezi periodično podmirivati štetu za isplaćenu invalidsku mirovinu i novčane naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku tužitelja BŠ jer je imenovani osiguranik zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi, a koju je skrivio tuženikov osiguranik TŠ koji je proglašen krivim na temelju presude ovoga suda posl. broj K-12/13-8 od 13. studenog 2013. radi počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, opisano i kažnjivo u članku 272. stavak 2. u vezi sa člankom 272. stavak 1. KZ/97.

2. Tužitelj je nadalje istakao da je presudom Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu, posl. broj P-372/2017-54 od 18. srpnja 2019., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.broj Pž-5333/2019-2 od 17. studenog 2020. naloženo tuženiku da tužitelju plati 35.096,74 kune s pripadajućom zateznom kamatom počev od 23. kolovoza 2017. pa do isplate, a kako je isplata invalidske mirovine BŠ te novčane naknade za tjelesno oštećenje BŠ vršena i poslije 31. kolovoza 2020. do kada je šteta utužena, tužitelj ističe da je za njega nastala nova šteta i to u iznosu od 7.302,12 eura i sastoji se od isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 1. rujna 2020. do 31. kolovoza 2022. u punom iznosu, a u smislu članka 161. stavak 2. točka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/13, 151/14, 53/15, 93/15, 115/18 – dalje ZOMO/13), a zbog čega tužitelj predlaže sudu da tuženiku naloži isplatu iznos od 7.302,12 eura na ime naknade štete sa zateznom kamatom na ovaj iznos počev od dana podnošenja tužbe tj. od 7. listopada 2022. pa do isplate, zajedno s troškom parničnog postupka.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je učinio nespornim svoju pasivnu legitimaciju, nastanak prometne nezgode dana 12. lipnja 2012. kao i činjenicu da je osiguranik tužitelja BŠ u navedenoj prometnoj nezgodi u svojstvu vozača mopeda zadobio tjelesne ozljede, uslijed kojih je istome priznato pravo na invalidsku mirovinu. Nesporna je, istakao je tuženik, odgovornost osiguranika tuženika za prouzrokovanje prometne nezgode.

4. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da je tužitelj propustio navesti posljednju pravomoćnu presudu kojom je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a jer je II. stupanjski sud presudom posl.broj Gž-2498/2022- 2 od 7. svibnja 2024. preinačio presudu Općinskog suda u Požegi posl.broj P- 223/2020-10 od 24. lipnja 2022. u pobijanom dijelu, pod točkom I. izreke i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 68.055,52 kune / 9.032,52 eura sa pripadajućom zateznom kamatom kao što je odbio žalbu tužitelja i potvrdio I. stupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, a tužitelju naložio da tuženiku naknadi trošak žalbe u iznosu od 344,16 eura.

5. Pravno se očitujući na tužbu i tužitelja, tuženik je istakao i prigovor zastare za sve iznose isplaćene u razdoblju starijem od tri godine računajući od podnošenja tužbe sudu, tj. istakao je prigovor zastare za utužene iznose isplaćene mirovine u razdoblju prije 30. kolovoza 2021. godine.

6. Tuženik je istakao kako se u cijelosti protivi postavljenom tužbenom zahtjevu, po pitanju opsega i visine štete, jer ocjenjuje da se u ovom sporu imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ne odredba Zakona o mirovinskom osiguranju, kako to pogrešno tužitelj ističe u tužbi. Tuženik ističe kako je izvorište njegove obveze naknade štete prema tužitelju činjenica zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, tj. kao uzročnika štete i kako je tuženik na temelju zaključenog ugovora o osiguranju o odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama, jer se radi o ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu, tada je taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije, kako u ovom slučaju tako i u drugim slučajevima nastanka štete iza automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika, a što znači da tuženik smatra pravilnim zaključiti kako samo jedan propis u RH regulira obvezna osiguranja u prometu i taj propis je kao poseban propis (lex spacialis) mjerodavan za pitanje obveze osiguratelja po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Pozivajući se na odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te činjenicu da je osiguraniku tužitelja BŠ priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, tuženik nedvojbeno zaključuje da tužitelj sukladno odredbi članka 27. navedenog zakona niti ne trpi štetu u konkretnom slučaju.

7. Očitujući se na dan odgovor na tužbu, tužitelj je ponovno isticao kako su njegovi obračuni visine štete odnosno isplaćene invalidske mirovine i novčane naknade točni, da prigovor zastare nije osnovan jer se radi o regresnom potraživanju na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, a da bi u konkretnom sporu sud trebao primijeniti odredbe članka 161. u svezi s člankom 164. ZOOMO (Narodne novine 157/13) jer odredbe toga zakona su poseban propis kojom je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovinskih primanja s osnova ozljede na radu, ozljede izvan rada, profesionalne bolesti, obiteljske mirovine, tjelesnog oštećenja, profesionalne rehabilitacije i novčanih davanja vezanih uz korištenje tih prava dok ZOOP samo uređuje materiju iz područja obveznog osiguranja u prometu.

8. Osim toga tužitelj ocjenjuje da je neodrživo pravno shvaćanje po ZOOP-u da je stvarna šteta koju trpi tužitelj razmjerni dio mirovine koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, a da razmjerni dio mirovine je razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

9. Zaključno je tužitelj istakao da Vrhovni sud Republike Hrvatske još uvijek nije zauzeo pravno stajalište da li je u konkretnom slučaju primijeniti članak 161. ZOOMO ili članak 27. ZOOP-a i da sudska praksa o ovom pravnom pitanju još uvijek nije jedinstvena jer nema prakse revizijskog suda. U tom pravcu je tužitelj predložio prekid postupka jer da odluka suda u ovom postupku ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja za koje je na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova objavljeno rješenje Revd-1177/2023 od 21. ožujka 2023. i rješenje Revd-751/2024 od 10. srpnja 2024. kojim se dopušta prijedlog za zauzimanje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava.

10. Sud je zaključio prethodni postupak na pripremnom ročištu održanom 11. veljače 2025., a u smislu odredbe članka 292. a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) na istom ročištu održana je i zaključena glavna rasprava jer između stranaka nisu sporne činjenice utvrđene u presudi ovog suda posl. broj K-12/13-8 (pravomoćna 13. studenog 2013.), u rješenju tužitelja od 8. lipnja 2016. klasa: UP/I 141-02/16-03/03117036491 ur.broj: 341-17-06/2-16-6830, u rješenju tužitelja od 13. lipnja 2016. klasa: UP/I 141-02/16-03/03117036491 ur.broj: 341-17-06/2-16-6872 i iz rješenja tužitelja od 26. rujna 2012. klasa: UP/I 502-03/12-2/149 ur.broj: 338-11-13- 12-10 već je sporna pravilna primjena odredaba materijalnog prava.

11. Naime, nije sporno da je osiguranik tužitelja BŠ **.**.2012. ozlijeđen u prometnoj nesreći za koju je odgovoran osiguranik tuženika TŠ, a koji je u kaznenom postupku proglašen krivim i kažnjen za kazneno djelo izazivanja prometne nezgode označeno i kažnjivo u članku 272. stavak 2. u vezi sa člankom 272. stavak 1 KZ/97 te je osiguraniku tužitelj BŠ, počevši od 9. siječnja 2016. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomične nesposobnosti za rad po osnovi povreda na radu 100% te i pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje počev od 16. srpnja 2014.

12. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatom naknade štete koju tužitelj trpi zbog isplate invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje svom osiguraniku BŠ u iznosu od 7.302,12 eura i to za razdoblje od 1. rujna 2020. do 31. kolovoza 2022..

13. Nije sporno da je tužitelju presudom Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu posl.broj: P-372/2017 od 18. srpnja 2019., a koju je potvrdio Visoki trgovački sud RH presudom posl.broj: Pž-5333/2019 od 17. studenog 2020. dosuđena naknada štete u iznosu od 35.096,74 kune sa zateznom kamatom od 23. kolovoza 2017. pa do isplate za razdoblje od 7. svibnja 2016. do 30. lipnja 2017., a jer se šteta očitovala kod tužitelja kroz isplatu invalidske mirovine osiguraniku tužitelja BŠ te i u isplaćenoj naknadi za tjelesno oštećenje.

14. Također nije sporno da je ovaj sud presudom posl.broj: P-223/2020-10 od 24. lipnja 2022. dosudio tužitelju naknadu štete u iznosu od 68.055,52 kune / 9.032,52 eura, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od 14. rujna 2020. pa do isplate, a dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 4.430,68 kuna je I. stupanjski sud odbio jer je utvrdio da je za taj iznos potraživanje zastarjelo. I. stupanjski sud je u tom parničnom predmetu primijenio odredbu članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18), zaključujući da o osnovanosti tužbenog zahtjeva u konkretnom sporu treba primijeniti upravo taj propis koji je bio na snazi u trenutku kada je tužitelju nastala šteta, a koja za njega nastaje prilikom isplate svake mjesečne invalidske mirovine.

15. Međutim, tuženik je u svojim podnescima isticao kako je I. stupanjska presuda preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.broj: Gž-2498/2022-2 od 7. svibnja 2024., a na način da je preinačena povodom žalbe tuženika i to u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan za isplatu 68.055,52 kuna / 9.032,52 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, s tim da je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda I. stupnja u pobijanom dijelu, onom dijelu gdje je tužbeni zahtjev odbijen za isplatu iznosa od 4.430,68 kuna.

16. Ove činjenice sud utvrđuje nespornima jer je kratkim uvidom u spis ovoga suda posl.br.: P-223/2020 utvrdio da je doista I. stupanjski sud presudio tako kako je isticao tuženik, a II. stupanjski sud je doista presudom Gž-2498/2022-2 I. stupanjsku presudu preinačio pod točkom I. izreke, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 68.055,52 kune 7 9.032,52 eura s pripadajućom zateznom kamatom te i tužiteljevu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio I. stupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke presude.

17. Kako je između stranaka ostalo sporno primjenom kojeg materijalno-pravnog propisa treba odlučivati o tužbenom zahtjevu tužitelja, prihvaćajući stav tuženika, a koji je tuženik potkrijepio brojnim I. stupanjskim i II. stupanjskim odlukama, ovaj sud zaključuje da se o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučuje uz primjenu onog materijalno-pravnog propisa koji je važio u vrijeme isplata pojedinih iznosa mirovine tužiteljevom osiguraniku BŠ, a jer eventualna šteta za tužitelja nastupa u vrijeme isplate pojedinih iznosa mirovine i drugih naknada, a ne na temelju propisa koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja.

18. No, kako je nesporno da je osiguranik tužitelja BŠ stradao u prometnoj nezgodi, a nakon koje su zaostale posljedice zbog povrede njegovog tjelesnog i duševnog integriteta, a istom je tužitelj i priznao pravo na invalidsku mirovinu, uz dodatak na mirovinu, zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, u ovom sporu se ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje u tekstu: ZOOP/05). Pravilno tuženik ističe kako je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, a između ostalog i poslovima osiguranja od automobilske odgovornosti. U konkretnom slučaju riječ je o obveznim osiguranjima u prometu, a na koja se osiguranja upravo odnosi rečeni zakon te je i u konkretnom sporu u pogledu utvrđivanja osnova i visine eventualne obveze tuženika trebalo primijeniti odredbe toga zakona. U tom pravcu je pravno stajalište zauzelo Vrhovni sud RH u predmetima Rev-66/22, Rev-678/22 i dr..

19. Naime, odredbom članka 27. ZOOP/05 u stavku 1. je propisano da društvo za osiguranje ima obvezu zavodima koje obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili imovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. čl.27. ZOOP/05 je propisano da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Prema stavku 3. ove odredbe razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju i to u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. U stavku 4. stoji da se odredba stavka 1., stavka 2. i stavka 3. odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja, a obvezu iz stavka 1. čl. 27. ZOOP/05 prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

20. Pravilnim tumačenjem odredbe članka 27. stavak 2. i stavak 3. ZOOP/05, a vezano za izdatke učinjene na ime isplate invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje, obveza ovdje tuženika bi postojala samo ako bi postojala razlika između iznosa mirovine koji se osiguraniku tužitelja BŠ isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.

21. Na temelju činjenica iznesenih u tužbi i kasnije tužitelj nije isticao da tužbeni zahtjev temelji na činjenici o postojanju razlike između iznosa mirovine koji je tužitelj svom osiguraniku isplatio u navedenom razdoblju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu. Ovo stoga što tužitelj svom osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, a što znači da uopće ne postoji razlika iznosa kojeg bi tuženik eventualno trebao tužitelju isplatiti sukladno odredbi članka 27. stavak 2 i stavak 3. ZOOP/05.

22. To su razlozi zbog kojeg je uz pravilnu primjenu odredbe materijalnog prava valjalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

23. O troškovima parničnog postupka nije odlučivao jer, iako je u odgovoru na tužbu tuženik zahtijevao trošak parničnog postupka, po ocjeni ovog suda za tuženika nije nastao trošak postupka jer je tuženika zastupala osoba koja je kod tuženika zaposlenik, a kako se pristojba za podneseni odgovor na tužbu plaća nakon pravomoćnog završetka parničnog postupka, u smislu članka 4. stavak 1. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), za sada tuženik nema obvezu platiti sudsku pristojbu za podneseni odgovor na tužbu jer je u cijelosti uspio u ovoj parnici.

24. Zbog iznesenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Požegi 19. veljače 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. HZMO, Područni ured Požega, Republike Hrvatske 1c, Požega

2. Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, [adresa] Zagreb